AUTOKEFALAN (grč. autos »sâm«, kephale »glava«), samostalan i nezavisan. Tako se ta riječ upotrebljavala već od Kalcedonskog sabora (451), koji je bio reakcija na »lupeški sabor« u Efezu (449), a svojim 28. kanonom, po kojemu carigradski biskup dobiva drugo mjesto u crkvenoj hijerarhiji, započinje vjekovnu borbu za samostalnost i nezavisnost istočnjaka od rimskog prvenstva. Carigrad je po svom političkom značenju odmah iza Rima, zato carigradski biskup mora dobiti svoj vlastiti upravnopravni položaj. Stoljećima se brani i ističe ta samostalnost, dok se napokon poslije Fotija, a osobito poslije pada Carigrada (1453) i uništenja grčke države, ne pretvori u crkvenu neovisnost istočnjaka. Ta nezavisnost nije učvršćivala istočno crkveno jedinstvo. Aleksandrijski, antiohijski i jeruzalemski patrijarsi oblikuju i učvršćuju svoju samostalnost i nezavisnost, a carigradskom patrijarhu, koji je imao postati istočni papa, ostaje samo počasno prvenstvo. Tako su autokefalne crkvene jedinice sve više razarale istočno crkveno jedinstvo, koje je još više stradalo postankom novih država u tim krajevima. Crkvena se hijerarhija u tim državama razvila po političkoj samostalnosti, i time su nastale: ruska, rumunjska, srpska, bugarska i t. d. autokefalna crkva. — Pojam autokefalan je uvijek označivao borbu protiv rimskoga crkvenog centralizma, što znači i danas, jer se nije radilo ni o čem drugom, nego o nezavisnosti istočnjaka od jurisdikcije rimskoga pape.