AUTOGRAF (grč. autos »sam« i graphein »pisati«), manje ispravno autogram: rukopisi, napisani vlastitom rukom za razliku od prijepisa ili kopija. Zato a. ima za filologe i diplomate potpunu dokaznu moć. A. znatnijih vladara, državnika, učenjaka, pisaca i pjesnika čuvali su se stoga odvajkada kao dragocjenosti u knjižnicama i arhivima. Od sredine 18. st. upotrebljava se ime u nešto promijenjenom smislu za rukopise historički znamenitih ličnosti, učenjaka i umjetnika ili inače glasovitih osoba (filmskih umjetnika, sportskih rekordera i t. d.), kod kojih sabirač ne pita toliko za sadržaj, koliko za ispravnost potpisa.

Zbirka autografa bilo je već u starom vijeku, a amaterskom pasijom postalo je skupljanje autografa potkraj 16. st. najprije u Francuskoj. Prvu veću zbirku sabrao je Loménie de Brienne († 1638), državni tajnik Henrika IV. Francuski sabirači sakupljali su u prvom redu povijesne isprave, memoare, poslaničke izvještaje i pisma znamenitih ljudi, pretežno sa znanstvenog stajališta. Radi bogate povijesne građe nabavila je te zbirke većim dijelom javna knjižnica u Parizu. Od Francuza je ta moda prešla u Englesku, odanle u drugoj polovici 18. st. u Njemačku i u ostale zemlje. Mjesto isključivo znanstvenog zanimanja prevladava sad psihološki interes, koji proučava u rukopisu neobične individualnosti.

Radi naglog povećanja broja sabirača postali su autografi predmetom trgovine, koja je redovito skopčana s trgovinama antikvarija i umjetnina. Prva javna dražba autografa obavljena je 1801 Richelieuovom zbirkom, a od 1820 su sve češće. G. 1822 izlazi u Parizu već i katalog autografa. Pritom se mijenja cijena rukopisa prema interesu autora, rijetkosti autografa, sadržaju i opsegu rukopisa, zatim prema tome, da li je već objavljen ili nije. Vrlo je važno, da li je autor sav rukopis napisao, ili ga je samo potpisao, da li je naznačeno mjesto i datum, da li je na pismu naslov i pečat (u novije doba i poštanska marka), da li je sačuvano perspektivno pismo, a razumije se, i da li je u dobru stanju. Kod autora, koji su pisali u različitim jezicima, odlučuje i jezik, u kojem je spis sastavljen. Glavno njemačko tržište nalazi se u Leipzigu (Otto Ang. Schulz). U međunarodnom trgovačkom prometu vrijede ove kratice: Doc. = document (službena isprava); B. = billet (kratko pismo); L. = lettre (pismo); a. = autographe (vlastoručno); s. ili sig. = signé (potpisan); F. d’alb. = feuillet d’album (list iz spomenara); P. ili pag. = page (strana); l. ili lig. = ligne (redak); Pap. = papier (papir); Parch. = parchemin (pergamena); Cach. = cachet (pečat); Adr. = adresse (naslov); P. ili Portr. — portrait (slika); Sign. coup. = signature coupée (odrezan potpis); s. l. e. d. = sans lieu et date (bez mjesta i datuma); fol. 4, 8, 12, 16 = folio, quarto, octavo, duodez, sedez (format).

Radi velike potražnje često su se javljali na tržištu falzifikati, stoga se proučavaju faksimili, dodavani biografskim djelima ili zasebno izdani u posebnim zbirkama u različitim zemljama bakrorezom ili drvorezom. U Engleskoj je izišla 1829 Smithova zbirka, u Francuskoj 1832 Delpechova u Nizozemskoj 1837 od Nathana, u Njemačkoj 1836—1838 od Dorowa. Najopsežnije djelo te vrste je Isographie des hommes celebres od Th. Delarnea (Pariz 1843, 4 sv.). U Parizu izlazi od 1862 Bulletin d’autographes, a od 1866 Revue des autographes. Važan je i Handbuch für Autographensammler od Günthera Schulza (Leipzig 1896) s oznakom cijena traženih autografa prema cijenama na francuskim, engleskim i njemačkim dražbama.

U knjigotiskarstvu od 16. do 18. st. nazivaju se autografima i knjige složene i štampane pod nadzorom autora.