AUTOGENO SVARIVANJE (njem. autogene Schweissung, franc. soudure autogène) je spajanje dvaju istoimenih kovinskih predmeta na taj način, da se rastale na onom mjestu, gdje ih hoćemo spojiti, a da se ne upotrijebi druga kovina kao sredstvo za spajanje. Taj tehnički postupak svarivanja kovina danas je toliko važan i uveden u praksu, da je njegova primjena nezamjenljiva. Postupak bio je teoretski već dugo poznat, ali je njegova praktična primjena došla u obzir tek onda, kad se pronašao karbid (Moissan i Bullier) kao sirovina za dobivanje plina acetilena, i kad je počelo industrijsko dobivanje kisika iz zraka. Uza sve to riješen je problem izgaranja plinovitih goriva u struji kisika, kada su usavršeni plamenici (inžinjeri Picard i Fouché).

Prema tome, da spojimo dvije kovine, potrebna je visoka temperatura radi taljenja, a ta se može dobiti: električnim i aluminotermijskim načinom, i izgaranjem nekog tekućeg ili plinovitog goriva u struji kisika. Od tekućih goriva dolazi u obzir benzol, a od plinovitih: acetilen, dissous-gas, rasvjetni plin i vodik.

Kod električnog autogenog svarivanja dobiva se temperatura do 3500° C, a kod aluminotermijskog svarivanja i do 4000° C, koji se uglavnom upotrebljava za autogeno svarivanje željezničkih i tramvajskih tračnica.

Danas se za sve druge slučajeve najviše upotrebljava svarivanje s acetilen-kisikom, dissous-gas-kisikom i benzol-kisikom. Kod nas postoji proizvodnja ovih goriva, i to: karbid za proizvodnju acetilena u Jajcu (Bosna), dissous-gas Ruše (Slovenija), pa se autogeno svarivanje na ove načine kod nas praktički mnogo primjenjuje.

Autogeno svarivanje danas se primjenjuje kod svih vrsta željeza, aluminija, bakra, olova, nikla, mjedi, bronce.

LIT.: A. Sokolović, Praktična uputa u autogeno svarivanje i rezanje.