AUTOBIOGRAFIJA (grč. autos »sam«, bios »život«, graphein »pisati«), opis vlastitog života, t. j. djelo, u kojemu pisac sam pripovijeda tok svoga života, ili da protumači, utvrdi ili obrani svoje djelovanje, ili da iskustvom svoga života pouči druge, ili opet zato, što mu se različite zgode, koje je proživio, čine vrijednima, da se sačuvaju za potomstvo. U mnogim slučajevima pisac prikazuje svoj život zato, da sam sebi položi račun o svom razvoju; ali u tom slučaju takva »ispovijest« prikazuje više duševne procese, a vanjski se događaji osjećaju tek izdaleka ili kao usput. Takva je Libro de su vida sv. Tereze Akvilske, koja je jedan od najznatnijih izvora za promatranje mističke duše, ali se kolorit vremena u vanjskom smislu jedva opaža, dok je stil, osjećajnost i način mišljenja sjajan dokumenat. Najpoznatija je knjiga te vrste Confessiones (Ispovijesti) sv. Augustina, gdje on hoće ponajprije pokazati, s kakva ga je puta Bog doveo k sebi, te prema tome, pripovijedajući svoju lakoumnu i rafinirano putenu mladost, daje sjajnu sliku dekadentne kulture rimskog Zapada u svoje doba (4. st.). Glasovita Vita (Život) Benvenuta Cellinija, zlatarskog umjetnika renesanse, puna je životne borbenosti i neobičnih, pustolovnih zapleta i raspleta (16. st.), dok su Confessions (Ispovijesti) J. J. Rousseaua (18. st.) isto tako glasovite kao bolesno prekapanje po vlastitoj duši, često i po njezinim mračnim stranama, pri čemu se pokadšto ne zna, da li je ono, što autor piše o sebi, netaktična indiskretnost ili uopće naknadno izmišljen detalj, o čemu autor, dakako, ne mora biti svijestan. Poznato je, da je Goethe prikaz svoje mladosti pod naslovom Aus meinem Leben, Dichtung und Wahrheit (Iz mog života, poezija — t. j. fikcija — i istina) pisao tek u dubokoj starosti, te je, da bude točnije, sakupljao novine, pisma, kazališne programe i sve moguće sitnice, no ipak je bio svijestan, da će pored »istine« biti tu i Dichtung — njegovo naknadno zamišljanje bez garancije, da se to zaista dogodilo. Uopće, pisac autobiografije svakako i nehotice osjeća potrebu da zaokruži, prodube, motivira pojedine činjenice, a to već znači stilizaciju eventualno i nadodavanje, koje ne odgovara životu. Pisci »ispovijesti« često pate od pretjeranog samooptuživanja ili opet od samoogledanja, te se njihove tvrdnje moraju u koječemu drugim izvorima utvrditi, ali je istina i to, da samo to njihovo preoblikovanje činjenica u cjelini znači često vrlo znatan dokumenat duše i vremena. Tako Dositej Obradović pripovijeda (Život i priključenija), kako je kao dječačić silno žalio za mlađom sestrom, koja je umrla s dvije godine života i u kojoj je on, tobože, gledao sliku majčinu; to je svakako neuvjerljivo, naknadno uneseno sentimentalnošću tadašnjeg vremena, ali je vrlo karakteristično za racionalističke tendencije piščeve.

Autobiografije i memoari kod Hrvata. Hrvatska je književnost dosta oskudna pravim autobiografijama; bit će tome razlog u prvom redu teške političke prilike, koje nisu dopuštale, da se čovjek potpuno povjeri pismu, makar ga i ne namijenio javnosti. Memoari, kao što su Zapamćenja fra Grge Martića, nisu upravo autobiografija, a isto tako nije to ni dnevnik Eug. Kvaternika, Dragojle Jarnevićeve i dr. Autobiografija, kao obračun života, pisana je redovno kao cjelovito djelo jedinstvene zamisli, kao zaokružena slika života. Takav je kod nas Moj život slikara Vlaha Bukovca (priredio B. Lovrić, Zagreb 1918), dok je Dinko Šimunović obradio samo svoju mladost (Mladi dani, ZB., Zagreb 1919, Mladost, Zagreb s. a.), a neki su pisci (Ks. Š. Đalski i dr.) dali samo nacrte autobiografije na nekoliko strana. Autobiografijski roman ili pripovijest služi se vlastitim životom, ali ga »maskira«, t. j mijenja imena, situacije i dr., ostajući u nekim crtama vjeran istini, a drugo idealizira ili mijenja prema potrebi cjeline djela (Kičmanovićevo djetinjstvo u Kovačićevu romanu U registraturi, Kozarčeve Tri ljubavi, Markovićev Dom i svijet u uvodu i dr.).

LIT.: G. Misch, Gesch. d. Autobiographie, I., Das Altertum, Leipzig 1907 (srednji i novi vijek, najavljeni za 1907, nisu nikad izišli). Lj. M.

Autobiografije i memoari srpski. Jedan od najstarijih, a istodobno i najboljih autobiografskih spisa su Život i priključenja Dositeja Obradovića (I. izd., Leipzig 1783). U njemu je prikazan život D. O. do 1779 (II. dio pisan u obliku pisama). U 19. st. bilo je više srpskih književnika, crkvenih poglavara, političara i dr. uglednih ljudi, koji su opisivali u cijelosti ili djelomično svoje živote. Od književnika su važniji: Joakim Vujić, Životopisanije, 1833; Milovan Vidaković, Autobiografija (Glasnik S. U. Društva 30), pisana 1837, obuhvata samo piščevo djetinjstvo; Jovan Hadžić-Svetić, Avtobiografija, Stražilovo, 1886; Milica Stojadinović Srpkinja, U Fruškoj Gori, I.—III, 1861—66, pisano 1854 u obliku dnevnika; Jovan Subotić, Život, I.—V., vrlo obilan, s mnogo podataka; Aca Popović-Zub, Uspomene, I.—II., 1893; Simo Matavulj, Bilješke jednog pisca, SKZ, knj. 290., vanredno zanimljiva i dobro pisana; Milan Milićević, Iz svojih uspomena (Godišnjica N. Čupića, XVI.). Od autobiografija crkvenih poglavara, političara i dr. uglednih ljudi važnije su: P. Runjanin (1775—1839), Avtobiografija (izd. 1914); K. Cvjetković, Avtobiografija, izd. SKA, 1898; Gerasim Zelić, Žitije I.—III., izd. SKZ, knj. 36., 44., 58.; S. Tekelija, Građa ili materijal za opisanije života moga, LMS, 1876, 79.; Prota Matija Nenadović, Memoari, izd. bibl. Srpski pisci, obuhvata događaje 1787— 1806, vrlo značajni kao historijski izvor i vrlo dobro pisani; Teodor Mandić, Uspomene iz našeg crkveno-narodnog života, I. 1897, II. 1898; Jovan St. Vilovski, Iz života jednog c. k. oficira u g. 1848-49; Teodor St. Vilovski, Moje uspomene 1867—88; Nik. Grujić, Avtobiografija, 1905; Jevrem Grujić, Zapisi, I.—III., izd. SKA; Jovan Ristić, Spoljašni odnošaji Srbije, I.—III., 1884—87, vrlo značajno kao historijski izvor; Nikola Hristić, Zapisi (neobjavljeno); Vlad. Đorđević, Srpsko-turski rat 1876; Kraj jedne dinastije i dr.; Raša Milošević, Timočka buna, 1883; Jovan Dragašević, Istinske priče, 1888; Marko Miljanov, Primjeri čojstva i junaštva, izd. bibl. Srpski pisci, u obliku anegdota, vrlo zanimljivi i dobro pisani; Kosta Hristić (Stari Beograđanin), Zapisi Starog Beograđanina, I., 1923, žive i zanimljive slike iz povijesti Beograda. D. P.

Autobiografije kod Slovenaca. Prva, kratka, no klasična je a. V. Vodnika iz g. 1796 (Vodnikov spomenik, 1859). J. Kopitar je napisao dvije, 1808 (Istočniki dlja hist. slav. filol. II.) i 1839 (Kleinere Schriften, 1857). Na tom su području najviše učinili političari: J. Vošnjak (Spomini, 1905/6), J. Geršak (Ormoški spomini, 1902), Iv. Šušteršič (Moj odgovor, 1922), Iv. Hribar (Moji spomini, I.—IV., 1928—33), Iv. Lah (Knjiga spominov I., II., 1925—40), A. Prepeluh (Pripombe k naši prevratni dobi, 1938), J. Sernec (Spomini, 1927), Fr. Šuklje (Iz mojih spominov I.—III., 1926—29, djelo školovanoga historičara, s intimnim dodatkom Sodobniki, mali in veliki, 1933), H. Tuma (Iz mojega življenja, 1937). Od školnika napisali su a.: J. Trdina (Bachovi huzarji in Iliri, 1903; Moje življenje je izišlo u Ljubljanskom zvonu 1905 i 1906, većina je još u rukopisu), J. Debevec (V zori in boji, 1918), J. Mlakar (Spomini, 1940). Ratno doba od 1914 do 1918 opisuju H. Smrekar (Črnovojnik, 1919), E. Štefanovič (Moji zapiski z Dunaja, 1921), V. F. Jelene (Spomini jugoslovanskega dobrovoljca, 1922), J. Matičič (Na krvavih poljanah, 1922), J. Lavtižar (V petih letih okrog sveta, 1924), R. Pavlič (Ljubezen in sovraštvo, 1924), Lj. Pivko (Proti Avstriji I.—IX., 1924—28), Lj. Pivko (Kriminal, 1925), J. Grdina (Štiri leta v ruskem ujetništvu, 1925), M. Muc (Skozi Sibirijo, 1933), J. Jeras (Planina smrti, 1929), A. Ličan (Spomini iz Sibirije, 1936). Djela općenitog značaja: J. Godina (Živenje, 1879), A. Marušič (Moja doba in podoba, 1898), Fr. Ks. Kramer (Življenjem delovanje, 1893), J. Alešovec (Kako sam se jaz likal, 1896), V. Holz (Spomini na znamenite može, 1892), Iz. Cankar (Obiski, 1920), Bl. Jurko (Moje dogodovščine, 1933), Iv. Šorli (Moj roman, 1940), Iv. Zorec (Iz nižav in težav, 1938), R. Peterlin-Petruška (Ahasverjeva kronika, 1936), F. J. Kern (Spomini ob 30 letnici prihoda v Ameriko, 1937), J. Lavtižar (Spomini, 1926). Svoje doživljaje u kazalištu opisali su A. Cerar-Danilo (Spomini, 1930) i J. Daneš-Gradiš (Za vozom boginje Talije, 1936). Uspomene na Prešerna izdala je njegova kći Ernestina Jelovšekova 1903. Autobiografsku pozadinu ima roman Gospodin Franjo, što ga je napisao Fr. Maselj-Podlimbarski 1914, 2. izd. 1931. J. G.