AUTO (port. i španj. prema lat. actus »javan čin«) znači svaki svečani čin, onda svečanu predstavu, a od 15. st. općenito duhovnu igru. Ima ih dvije glavne vrste: 1. A. al nacimiento (božično skazanje), potječe od starih liturgijskih prikazivanja u crkvi i izvan nje. Kasniji su ih autori sastavljali, obrađujući obično u tri čina poklon pastira i sv. kraljeva, bijeg u Egipat i sl. Pisao ih je još i Lope de Vega, ali su se u njegovo vrijeme već prestajali prikazivati (→ božične igre); 2. A. sacramentale je svečana alegorička igra za proslavu Tijelova. Zameci joj se nalaze još u 13. st. u pučkim proslavama toga blagdana, kad su se iza procesije nosile različne ružne figure od upaljiva materijala, t. zv. Los Hijos del Vecino (»djeca zlog susjeda«, naime vraga), koje su se nakon crkvenih obreda spalile izvan mjesta za znak pobjede Krista nad nečastivim. Najomiljelija figura bijaše Tarasca, golem zmaj, koji se pomicao tako, da su ljudi bili sakriveni u njemu, a imao je predstavljati Levijatana, simbol grijeha. Kasnije su mjesto tih povorki davane duhovne igre, premda su se još dugo jedne i druge uporedo priređivale. Konačno je nastao običaj, da se tjelovske slave završavaju predstavom auta, i u gradu i u selu, što je trajalo do 18. st., kad je to zabranjeno, ali se ipak taj običaj zadržao u manjim mjestima gotovo do naših dana. Isprva su i oni imali više činova, dok se nije konačno ustalilo, da imaju samo jedan čin, te su postali posebna vrsta španjolske dramske poezije. Najveće su savršenstvo postigli za Calderona de la Barca, koji ih je napisao sigurno 73, a vjerojatno i više, te se čovjek mora diviti njegovoj mašti, kako je u najrazličnijim predmetima iz Sv. Pisma, pače i iz mitologije, znao naći vezu s Oltarskim sakramentom i često od pukih apstrakcija stvoriti dramska lica. Najbolji njegov auto La Cena del rey Baltasar (Večera kralja Baltazara) preveden je na hrvatski i davan u Osijeku, a Kralikova njemačka preradba Tajne sv. mise također je prevedena na naš jezik i često se davala. Inače su a. s. najznačajniji kulturni dokumenti za upoznavanje težnja i mišljenja vremena, u kojem su nastali. A. M.

Nosioci su radnje u autos sacramentales alegorička lica: čovječja narav, mudrost, poganstvo, židovstvo, godišnje doba, ljudske opačine, đavao, razum, koji dolazi na pozornicu obučen u luđačke haljine. Osobito su pjesnici rado obrađivali istočni grijeh i otkupljenje. Tipičan je primjer Calderonov El veneno y la triaca (Otrov i protuotrov). Pozornica prikazuje kraljevstvo u najljepšem cvatu i naponu njegove snage. Glavna su lica infantkinja (utjelovljena ljudska narav), njezin Mentor (čovječji razum) i vladaričina drugarica (nedužnost). Iz nekog dalekog kraja dolazi krasan mladić, a to je zavodnik Lucifer, koji nagovori infantkinju, da zagrize u jabuku spoznaje. U taj čas se pozornica preobražava: prekrasni kraj se pretvara u pustoš, ljetno zelenilo i cvijeće prekrije se snijegom i ledom. Ali naskoro stupi pred nju hodočasnik, koji zaljubljenu infantkinju izliječi vodom sv. krsta i stablu smrti suprotstavlja Isusov križ kao stablo života. Moć pakla je svladana. Kao nekom čarobnom moći izraste nebesko stablo, na vršku njegovu se ukaže križ, a nad njim blagoslovljena hostija. Infantkinja pruža hodočasniku kao svom spasitelju ruku, ukrca se s njim u lađu (simbol crkve), koja ih vozi u luku spasenja. G. Š.