AUTENTIČNOST (od grč. authentes »samosvojan«), istinito podrijetlo, na pr. isprava, listina, knjiga, koje potječu doista od onoga, čije ime nose, ili iz onog vremena, za koje se drži, da odande potječu. Osobito je za kršćanstvo važno pitanje autentičnosti Biblije ili Sv. Pisma, prema kojoj su pojedine knjige Sv. Pisma doista napisane od onih pisaca, kojih imena nose, ili u ono vrijeme, za koje se drži, da su u njem nastale. To se utvrđuje na osnovu izvanjih i unutrašnjih dokaza. Izvanji su dokazi: svjedočanstvo svjetovnih arheoloških i povijesnih spomenika, što sadržavaju izvještaje o istim događajima i licima, o kojima govori Biblija; svjedočanstva po vremenu kasnijih pisaca, koji se pozivaju na sadržaj starijih knjiga Sv. Pisma; starina i suglasnost prijepisa (kodeksa) Sv. Pisma, koji sežu djelomično u početak 2. st. pos. Kr., odakle se ujedno vidi sigurnost općeg uvjerenja o izvornom podrijetlu Biblije. Unutrašnji dokazi autentičnosti Biblije proizlaze iz samih knjiga, a to su: jezik i stil, koji ima opće oznake jezika i stila svjetovnih dokumenata odnosnih vremena; sadržaj, iz kojeg se očituje takvo točno poznavanje prilika onoga vremena, kakvo su mogli imati samo očevici.

BIBL.: Opširno obrađuju to pitanje stručni priručnici za proučavanje Sv. Pisma St. i N. Zavjeta. Najpoznatiji: R. Cornely, A. Merk, Compendium introductionis in libros S. Scripturae, 11, sv. I. i II., Pariz 1934; od hrvatskih priručnika poznati su: J. Volović, Historijska i kritička introdukcija u sv. knjige Staroga Zavjeta, Zagreb 1903; R. Vimer, Uvod u sv. Knjige Novoga Zavjeta. Zagreb 1903.