AUTARKIJA (grč. autos arke »sam sebi dosta«). Taj su pojam u filozofiji uveli već cinici i stoici razumijevajući pod tim idealno stanje, u kojem se nalaze mudraci, a sastoji se u tom, da čovjek ima mogućnost da sam sebe zadovolji, i to po kreposti, koja ga i bez drugih životnih dobara uzdiže do stanja sreće. U prilog svojoj teoriji pozivali su se na Sokrata, koji je govorio: »Božanski je ništa ne trebati, a sa što manje biti zadovoljan čini nas sve sličnijima Bogu«. V. F-ć.

A., gospodarska (njem. Selbstgenügsamkeit, engl. selfsufficiency, tal. autarchia), označuje stanje gospodarske jedinice (individualna a.) ili političkog prostora (nacionalna a.), u kome bi ono bilo samo sebi dovoljno za svoj privredni opstanak. Ideal je, da se u granicama te jedinice proizvodi i troši sve, što je potrebno njezinim članovima, tako da je ta gospodarska jedinica odvojena od ostalog svijeta, da bude svijet za sebe. Takvo gospodarstvo zahtijeva ili siromaštvo ili prirodno bogatstvo s nerazvijenim prometnim vezama. Najbliže stanje autarkiji postojalo je u primitivnim gospodarstvima, a pretegnulo je u pretkapitalističkoj eri. U seljačkim gospodarskim jedinicama i danas se osjeća sklonost autarkiji. Obilježja a. pokazuju se tako dugo, dok malobrojne stvari, prijeko potrebne za život, ne postanu predmet prometa. A da je dolazilo do izmjene dobara, utjecale su različite promjene u gospodarskom i političkom životu, kao i u društvenom uređenju, osobito u novom vijeku. Dok je politika vazda težila za nacionalnom autarkijom, gospodarsko-društveni razvoj (porast pučanstva, promjene u načinima potrošnje i razvoj tehnike) pojačavao je sve više veze s inozemstvom. Međutim na gospodarsku autarkiju u najnovije vrijeme utječu sve više vangospodarski razlozi. S tim je sama ideja a. izgubila od svoje jednostavnosti. I racionalni momenti služe sada opravdanju a. Čisti gospodarski razlozi, da se autarkijom ili izbjegava jednostranost proizvodnje (monokultura) ili da se njome osigura stalno opskrbljivanje potrebnim dobrima (diferencirana ekonomija), teško se dadu održati. »A. po svojim logičkim posljedicama znači državu, koja se ograničava na jedina dobra, koja joj je slučajnost prirode dala, i smanjuje na minimum svoje sudjelovanje na bogatstvu svijeta« (Rist). Druga je krajnost opet u moralnom opravdanju autarkije kao ustuku protiv materijalističke pohlepe kapitalizma. No činjenica je, da su poslije rata zagovarale autarkiju upravo mlade države, koje još nisu uredile svoje prilike. I druge su države desetak godina kasnije, u doba ekonomskih kriza i političkog previranja u Evropi, iznosile slično opravdanje.

Pojava autarkije nije ništa novo. Prije više od sto godina već je Fichte izradio svoju teoriju autarkije u djelu Der geschlossene Handelsstaat, dokazujući političku opasnost od međunarodne gospodarske povezanosti. On je pun optimizma u pogledu materijalnog bogatstva u autarkijskoj državi. Taj optimizam dijeli danas i Nijemac Fried, koji u svom djelu Autarkie razvija zanimljive misli o suvremenom razvoju autarkijskog gospodarstva. Svuda vidi samo neprijateljsko držanje jedne države prema drugoj, pa je zato najbolje zauzeti stav potpune nezavisnosti. Povezivanje na vlastito tlo jest bit autarkije. Potanje obrađuje vanjskotrgovinske odnose te obrazlaže potrebu ograničavanja veza na minimum vanjske trgovine, traži klirinško obračunavanje prometa, kontingentiranje uvoza i izvoza i preferencijalni postupak. U daljem razvoju dopušta mogućnost veza samo između susjednih država, koje se nadopunjuju. Sve se te mjere mogu postići samo planskim gospodarstvom. S razvojem misli o gospodarskoj a. idu uporedo i neka gospodarska zbivanja. Rasap svjetskog gospodarstva posljedica je različitih pojava, kao što su ekonomska i politička nesigurnost, od kojih jedna povlači za sobom i drugu. Onemogućivanje seljenja, slom međunarodnog novčanog sustava, slabljenje međunarodnih financijskih transakcija, trgovinska i devizna ograničenja, ideja planskog gospodarstva i njezino ostvarenje u Rusiji, Njemačkoj i Italiji, povlačenje Engleske i Francuske u svoje imperije, sve to govori u prilog ekonomskoj nezavisnosti. Opća neizvjesnost međunarodnih političkih prilika izaziva gospodarsku politiku, kako da se svaka država opskrbi u slučaju rata. Iskustvo gospodarskih patnja i zavisnosti od inozemstva u Svjetskom ratu, te poratna sve veća privredna i socijalna skrb države smjera k a. Ovo se to lakše može provesti, što tehnika omogućuje racionalniju upotrebu prirodnog bogatstva i stvara nova dobra. Za provedbu a. postoje međutim neuklonive teškoće. Nedostatku prirodnog bogatstva nastoji se doduše doskočiti gospodarstvom na velikom prostoru, u kome bi bilo uključeno više država. Ipak uza sve to slabija kakvoća, a veća cijena surogata od sirovina dovodit će nužno do smanjenja životnog standarda. A i inače postoji opasnost neravnoteže između napora rada i uloga kapitala, te opće produktivnosti i narodnog bogatstva. A. je sama po sebi vrlo složen pojam. Ona se može shvatiti u apsolutnom obliku, t. j. da se cjelokupni gospodarski život posve oslobodi zavisnosti od bilo koje strane države. Tako shvaćena a. je u suvremenoj državi gotovo nemoguća. Relativna autarkija znači, da svaka država razvija sve svoje produktivne snage do najveće mjere, kako bi se što više oslobodila od uvoza strane robe. Međutim, različita gospodarska struktura pojedine države očituje a. u različitom obliku. Industrijske države provode a. više iz vanjskopolitičkih i ekonomskih razloga, a agrarne iz unutrašnjo-ekonomskih i političkih razloga. A. se kod agrarnih država daje lakše provesti, jer poljodjelstvo i obrt lakše namiruju najnužnije potrebe. Posebni je opet problem a. kod vjerovničkih zemalja, a posebni kod dužničkih. Iz svega toga je jasno, da treba pronaći sklad između vanjskih gospodarskih odnosa i unutarnjih proizvodnih snaga. U najnovije doba se sve više ističe veza a. s ratnom privredom tako, te se može govoriti o ratnoj a. Ratna a. zasjenila je a. u mirno doba. Moderni rat zahtijeva mobilizaciju svih privrednih snaga. Traži se dovoljna količina živeža, sirovina, oruđa, tvornica sviju vrsta. A. postaje sad dinamična sila u uzdama politike, koja ima na pameti samo širenje svoje moći.