SADRŽAJ: Opći pregled, 762; Geografski prikaz Austro-Ugarske, 763; Povijest Austrije, 765—780; Državno uređenje, 781; Austro-ugarsko-srpska tajna konvencija g. 1881, 784; Austro-ugarsko-turski tajni ugovor 1878, 785; Austro-francusko-talijanski rat, 1859, 785; Austro-prusko-danski rat, 786.

Austrija (Ostmark), od 1938 sastavni dio Velikog Njemačkog Reicha, ima 83.763 km² i 6,758.100 stan. ili 80,7 na 1 km². Do 1918 bila je važan sastavni dio, zapravo jezgra, velike dvojne Austro-ugarske monarhije, a od 1918 savezna republika. Rijetko je koja država u povijesti mijenjala granice i veličinu kao ta zemlja. Današnje su granice ostatak veće političke tvorbe, a stvorene su poslije Svjetskoga rata, poglavito na konferenciji u pariskom predgrađu St. Germainu 1919. Već od postanka bila je istočna pogranična zemlja germanstva u Srednjoj Evropi, i tu je misiju na različne načine vršila stoljećima, a i danas je vrši. Poslije rata je izgubila primorje i strateški, ekonomski i geopolitički imala nepovoljan položaj. Taj razmjerno malen prostor imao je 2637 km dugu granicu, jer joj je protežnost (dužina) istok-zapad bila 550 km prema 50—300 km širine. U Austriji se jasno ističu tri glavne geografske krajine: Alpe, alpsko predzemlje (Vorland) i sjeverni ravnjak, zapravo Bečka zavala.

A. je pretežno planinska zemlja, vrlo slična Švicarskoj, uglavnom nagnuta na sjevernu i istočnu stranu, kuda teče najveći dio austrijskih rijeka. Preko ¾ zemlje su gorovite, a donekle je ravno samo alpsko predzemlje, te Bečka i Celovačka zavala i jedan dio Gradišta (Burgenlanda). Od Rajne i Bodenskog jezera pružaju se Alpe i alpski ogranci, ali jezgra zemlje i u pogledu stanovništva i u pogledu privredne važnosti jest alpsko predzemlje i Bečka zavala. Austrijom se protežu istočne Alpe, koje su dugodolinama podijeljene u tri područja: sjeverno, srednje i južno. Sjeverna je zona izgrađena od vapnenca, a srednja poglavito od prakamenja. Sjeverne Alpe su odijeljene od srednjih dolinom Inna, Salzacha i Ennsa. Ovamo idu Allgauske, Vorarlberške, Sjevernotirolske, Bavarske, Salzburške, Gornjoaustrijske (Dachstein) i Donjoaustrijske Alpe. Škriljevačke sjevernoštajerske Alpe čine prijelaz k Štajerskim Praalpama. Središte Praalpa obuhvaćaju Retijske Alpe, Oetztalske Alpe (Wildspitze 3774 m), Visoke Ture (najviši vrhunac Grossglockner, ime nastalo od slav. Veliki Klek, sa 3798 m ujedno je najveći vrh u cijeloj Njemačkoj), Niske Ture i Koruško-štajerske Alpe. Granicu prema Italiji čine Karnijske Alpe, a prema Jugoslaviji Karavanke, koje pripadaju južnoj skupini.

Vode s cijelog teritorija Austrije teku u Dunav, koji je cijelim tokom kroz Austriju plovan od Passau-a do Bratislave, dok ostale rijeke imaju neznatnu ili nemaju nikakvu prometnu važnost. Jedino neke manje rijeke i potoci u Vorarlbergu teku u Rajnu ili u Bodensko jezero. Glavni su pritoci Dunava s desne strane: Lech, Isar, Inn sa Salzachom (jednim dijelom granične rijeke prema Bavarskoj), Traun, Enns, Ybbs, Enns, Erlauf, Traisen, Triesting, Piesting, Leitha, Raab i zatim Drava s Murom (utječe u Jugoslaviji), a s lijeve strane Mühl, Aist, Krems, Kamp i Morava.

Austrija je bogata jezerima, kojih ima najviše na sjeveru i istoku od Salzburga: Attersee 46.7 km², Traunsee 25.7 km², Mondsee 14.9 km², St. Wolfgangssee 13.2 km², Hallstättersee 8.6 km², Zellersee 4.5 km² i u Koruškoj Vrpsko jezero (Wörthersee) 19.4 km², Osojsko jezero (Ossiachersee) 10.6 km². Austriji pripada jedan dio Bodenskog jezera i jedan dio Nežiderskog jezera (Neusiedler See) na granici prema Madžarskoj (od 320 km² Austriji pripada 232 km²).

Austrija je u srednjoevropskom klimatskom pojasu, gdje se jasno razabiraju dvije klimatske regije. Alpski krajevi imaju oštru planinsku klimu s manjom godišnjom i dnevnom amplitudom i znatnim oborinama, gdje s visinama pada temperatura na 100 m za 0.5—0.6° C, a povećava se količina oborina. U alpskim dolinama često se u jeseni i zimi javlja obrnuta pojava u temperaturi, da viši krajevi imaju višu temperaturu nego niži u dolinama. Alpski vjetar Föhn (lat. favonius »blagi, topli vjetar«), ublažava toplotne razlike u sjeverozapadnim krajevima Alpa. Sjeverne i južne vapnenačke Alpe su bogatije oborinama (1500—2500 mm godišnje) nego središnje (1200—2000 mm). Alpsko predzemlje i Bečka zavala imaju uz alpske klimatske utjecaje još i znatnih oznaka panonske klime. U tim krajevima opadaju oborine od zapada prema istoku (1400—500 mm).

Stanovništvo Austrije je većim dijelom bajuvarskog (bavarskog) podrijetla, samo je u Vorarlbergu i dolini Lecha švapskog podrijetla. Opaža se znatna mješavina rasa, ali pretežu dinarski i alpski tipovi. Reljef tla, blizina juga i miješanje s ostalim susjednim narodima slavenskog i romanskog podrijetla stvorili su po naravi poseban tip »Austrijanca«, koji je po svemu srodan Bavarcima. Premda se opaža velika razlika pojedinih karaktera i socijalnih skupina, Austrijanac se uz radinost i izvjesnu religioznost odlikuje većom živošću i smislom za formu. Znatna je njegova glazbena nadarenost. Velike su razlike u shvaćanju konzervativnog stanovnika manjih naselja, osobito visokih alpskih sela, i velikih gradova, osobito Beča.

Naseljenost stanovništva je različita. U Alpama je oko 60% površine nenastanjeno. Svega 150.000 ljudi stanuje iznad 1000 m. Najviša granica trajnog naselja ide gotovo do 2000 m. Najnaseljenija je Bečka zavala. Sam grad Beč ima 27% od ukupnog broja stanovništva. Svuda pretežu katolici. Evangelika ima 295.500, a Židova 191.500 (prema starijim podacima bilo je u samom Beču preko 200.000 Židova).

U Austriji ima znatan broj Hrvata u Gradištu (Burgenlandu, oko 42.000), Slovenaca u Koruškoj, Čeha i Slovaka naročito u Beču, a zatim nešto Poljaka i Madžara. Zemlja je razdijeljena na 8 (prije 9) upravnih područja:

1. Grad Beč 1219.3 km², 2,086.000 stan., 1712 na 1 km²; 2. Niederdonau (prije Niederösterreich) 20.861 km², 1 milijun 477.863 stan., 70.8 na 1 km²; 3. Oberdonau (prije Oberösterreich) 12.861 km², 912.452 stan., 73.2 na 1 km²; 4. Salzburg 7.153 km², 245.801 stan., 34.4 na 1 km²; 5. Štajerska 17.388 km², 1,122.947 stan., 64.6 na 1 km²; 6. Koruška 11.554 km², 436.298 stan., 37.8 na 1 km²; 7. Tirol 10.619 km², 317.471 stan., 29.9 na 1 km²; 8. Vorarlberg 2.504 km², 155.458 stan., 61.3 na 1 km².

Važniji su gradovi: Beč (2,086.000), Graz (152.000), Linz (108.000), Salzburg (63.000), Innsbruck (61.000, — Gross-Innsbruck 80.000), Wiener Neustadt (Bečko Novo Mjesto, 36.000), St. Pölten (36.000), Klagenfurt (Celovac, 29.000), Villach (Beljak, 24.000), Steyer (22.500), Baden (22.000) i Bregenz (15.000).

Prosvjećenost naroda je na visokom stupnju. Nepismenost je vrlo rijetka (oko 1%). Austrija ima pored ostalih srednjih i visokih škola 3 sveučilišta, i to u Beču, Grazu i Innsbrucku.

Postanak Austrije datira još iz ranog početka srednjeg vijeka, kada je Karlo Veliki na tom dijelu Srednje Evrope osnovao graničnu pokrajinu Istočnu Marku (Ostmark) sa svrhom, da brani veliku karolinšku državu s istoka, u prvom redu od napadaja Avara. Kad je nestalo te opasnosti, nestaje polagano i Istočne Marke, koju obnavlja Otto I., nakon pobjede nad Madžarima na Leškom polju kod Augsburga 955. U Ostmarku su od 976 vladali Babenbergovci. U njihovo se doba prvi put spominje ime Austrija (Österreich prema Ostarrichi i »Istočna država« ili Ostmark). Babenbergovci izumiru 1246. Nakon kraćeg gospodstva različnih gospodara, među njima i Přemysla Otokara II., kralja češkog, te zemlje dođu pod vlast Habsburgovaca, koji su uz manje prekide vladali njima sve do 1918. One su postale jezgra velike dvojne monarhije Austro-Ugarske. I velik dio hrvatskih zemalja je slobodnim izborom Ferdinanda na Cetinu 1527 došao u državnu zajednicu s austrijskim zemljama.

Privredna se struktura Austrije najbolje vidi iz podjele zvanja i prihoda austrijskog stanovništva. Od cjelokupnog stanovništva zaposleno je u industriji i obrtu 31%, a postotak stanovništva, koji je imao dohodak od poljoprivrede i šumarstva, iznosi 27˙2%. Treća važna privredna grana je trgovina i promet (15%).

Premda je A. visinska zemlja, ratarstvo je napredno, osobito u Bečkoj zavali i subalpskim krajevima od Graza do Beča. Najviše se sije raž, zatim pšenica, ječam i zob. Žitarice ne podmiruju ni izdaleka potrebe zemlje. Voća i vinograda ima najviše u Donjoj Austriji, Štajerskoj i Burgenlandu. Od industrijskih biljaka najvažnije su lan, konoplja i šećerna repa. Austrija ima velike površine šuma, pa su drvo i drvena građa bili glavni izvozni predmeti bivše republike. Stočarstvo je osobito napredno i razvijeno u alpskim dolinama.

Austrija nije bogata rudama. Osobito oskudijeva ugljenom, koji se u manjim količinama slabije vrste nalazi kod Leobena, Köflacha (Štajerska) i Hausrucka (Gornja Austrija). Štajerska i Koruška su bogate željeznom rudačom (osobito Erzberg kod Eisenerza). Bakra ima malo kod Salzburga, grafita na više mjesta, a magnezita u dolini Murice. U pojedinim alpskim krajevima nalaze se veliki ležaji soli (Salzkammergut, Hall u Tirolu). Veliku budućnost imaju znatne vodene snage Alpa. Čuvena su kupališta i mineralni izvori u Gasteinu, Altenburgu, Badenu, Ischlu, Gleichenbergu i Hallu.

U Austriji je industrija dobro razvijena. Najvažnija su industrijska područja Beč i Bečka zavala (strojevi, metalna i kožnata roba, tekstil, industrija papira, prehrambena i kemijska industrija, pivovare, konfekcija, galanterijska roba, izradba glasovira, kuhinjskog pribora, grafička industrija i ciglane), Štajerska (željezna, drvna i tekstilna industrija), Koruška (preradba drva) i Vorarlberg (tekstil).

Premda je zemlja gorovita, promet je razvijen. Austrija ima 5.858 km željezničke pruge, a od toga je preko 1000 km elektrificirano. Dužina cesta iznosi 31.000 km. Unutrašnja plovidba moguća je na Dunavu (350 km) i na nekim jezerima. Beč je jedan od glavnih evropskih prometnih središta. Spoj Dunava s Rajnom, Labom i Odrom donijet će zemljama Austrije znatne koristi.

LIT.: N. Krebs, Die Ostalpen, I., II., Stuttgart 1928; R. Rungaldier, Oesterreich, Berlin 1928; H. Leitmeier, Die österreichischen Alpen, Leipzig-Beč 1928; G. Aubin, Deutsch-Österreich; Dietrich-Leither, Produktion, Verkehr und Handel, Beč 1930. N. P.

Geografski prikaz Austro-Ugarske. A.-U., poslije ukinuća Njemačkog Saveza ili Bunda (1866) i iza nagodbe s Ugarskom (1867) službeno ime habsburške monarhije, do konca Svjetskog rata (1918) velevlast u Srednjoj Evropi, sa 676.615 km² (u Evropi veća jedino Rusija) i 51,390.223 stan. (prema popisu od 1910, više samo u Rusiji i Njemačkoj), bijaše dualistička država, složena od dvaju politički potpuno ravnopravnih dijelova, naime od Austrije (300.004 km², 28,572.000 stan., gustoća 95) i Ugarske (325.411 km², 20,886.000 stan., gustoća 64), sa zajedničkom upravom bivših turskih pokrajina Bosne i Hercegovine (51.199 km², 1,931.802 stan., gustoća 37), koje su bile okupirane 1878 i anektirane 1908.

Austrija, od 1849 nazivana Cislajtanija (od Leithe, pritoka u Dunav), zvala se službeno »kraljevine i zemlje zastupane u carevinskom vijeću«, a tek od 1915 samo Austrija, dok je Ugarskoj bio neslužbeni naslov Translajtanija, a službeni odavna »zemlje ugarske krune«. Austrija se dijelila na 17 pokrajina, i to 7 alpskih (Donja i Gornja Austrija, Štajerska, Koruška, Salzburška, Tirol i Vorarlberg), 3 sudetske ili »zemlje češke krune« (Češka, Moravska i Šleska), 5 krških (Kranjska, Gorica i Gradiška, Trst, Istra i Dalmacija) te 2 zakarpatske (Galicija i Bukovina), a u zemlje ugarske krune spadaše Madžarska (Magyarország) i Hrvatska-Slavonija. Ugarska bijaše pravilna cjelina među Karpatima, Kršom i Alpama, a Austrija se rastezala nezgodno kao srp oko zapadne i sjeverne Ugarske. Na jugu su se među njima, točnije među Dalmacijom i Hrvatskom, prostirale dinarske zemlje Bosna i Hercegovina. Smještaj monarhije u porječju srednjega Dunava bijaše vrlo povoljan. Težište velevlasti bijaše u Podunavlju prema Balkanskom poluotoku i Jadranskom moru. Na više od 8010 km kopnene granice bijahu joj susjedi tri velevlasti i četiri manje države, i to Švicarska na zapadu, a na jugoistoku Crna Gora, Srbija i Rumunjska (do 1912 i Turska). I pored morske obale od 2234 km dužine bijaše A.-u. m. politički i gospodarski pretežno kontinentalna država, bez prekomorskih kolonija.

Promatrana prirodno-geografijski, bila je u svom najvećem dijelu zaokružena jedinica višega reda, koja je svoj politički zametak i svoju jezgru imala u Bečkoj zavali, tamo gdje Dunav, probivši se između Alpa i Sudeta, izlazi u prostranu Panonsku nizinu, okruženu lukom Karpata i rubovima Dinarskoga gorja i Istočnih Alpa. Iz Bečke zavale otvoren je put ne samo u ovu prostranu nizinu, nego dolinama pritoka Dunava i u unutrašnjost svih ovih gora. Iz Bečke zavale otvoren je put i u češke zemlje, dolinom Morave u Moravsku, a preko niske Češko-moravske visi i u Češku zavalu, zatvorenu gorjem s ostalih triju strana. Prostrano ovo područje, složeno od više manjih heterogenih, po svojoj prirodi drukčije obilježenih regija, povezuje u jednu višu prirodnu cjelinu sistem rijeke Dunava. Ove su vanredno povoljne prirodne prilike okupljanja i povezivanja u najvećoj mjeri omogućile, da je i slabija politička početna sila iz Bečke zavale kao žarišta mogla povezati u jednu političku cjelinu sve ove dijelove, tako heterogene ne samo po svojoj prirodi nego i po etničkoj strukturi i po povijesnom razvitku. Izvan prirodne povezanosti ostao je samo poljsko-ukrajinski pretkarpatski kraj, koji je došao u sklop A.-u. m. iz geostrategijskih razloga kao pretprostor (glacis) prema Rusiji, i usko primorje Jadranskoga mora (Dalmacija), koje je ovoj velikoj političkoj tvorevini imalo otvoriti nužni izlaz na more i u široki svijet.

A.-u. m. bijaše među svim državama evropskim najraznoličnija i po prirodi i po stanovništvu, a ipak imađaše mnogo prirodnih uvjeta autarkije i velevlasti: povoljno podneblje, dosta plodnoga tla, obilno hrane, obilje šuma, bogatstvo ruda, posredničku ulogu, udjel mora, plovne rijeke i t. d. Bijaše pretežno gorovita (¾). U njoj su se stjecala četiri gorska sistema: Istočne Alpe, Sudetsko gorje, Karpati i veći dio Dinarskoga gorja. Riječna joj je os bio srednji tok Dunava s mnogim pritocima, a od ostalih rijeka tekli su po njoj dijelovi Labe, Odre, Visle, Dnjestra, Adiže i Rajne. Podneblje (između 42° i 51° sjev. šir.) srednjeevropsko, samo na jugoistoku pontsko i na Jadranu mediteransko, a prema tome i tri područja vegetacije. Najprostraniji bijaše biljni sag srednjeevropski. Ondje je rodilo žito, krumpir, repa, voće, vinova loza, hmelj, duhan, lan, konoplja i t. d. U gorama i nizinama bijaše rudnoga blaga, osobito dragih kovina, ugljena (većinom smeđega), željeza, mjedi, olova, žive, soli, nafte, grafita, različitih mineralnih vrela. Gustoća žiteljstva bijaše prosječno 76, slaba u Alpama i na Kršu, a velika u češkim zemljama, najveća u Šleskoj (147). Prilike populacije bijahu također povoljne, ali ne posvuda, jer je i struja emigracije, osobito Slavena u prekomorske zemlje, bila vanredno jaka (oko četvrt milijuna godišnje, a kadgod i preko pola milijuna).

Najveća slabost monarhije bijaše u etničkoj šarolikosti. Na njezinu jedinstvenom području sastajahu se Slaveni, Nijemci, Romani i Madžari sa znatnom primjesom Židova. Prema popisu od 1910, koji nije posve pouzdan i pravedan prema Slavenima, bilo je u monarhiji 47.8% (25 mil.) Slavena, 23.3% (12 mil.) Nijemaca, 19.6% (10.1 mil.) Madžara, 6.2% (3.2 mil.) Rumunja, i 1.6% (0.8 mil.) Talijana. Među Slavenima bijaše 16.6% (8.5 mil.) Čeha i Slovaka, 10.7% (5.5 mil.) »Srbohrvata«, 9.8% (5 mil.) Poljaka, 7.9% (4 mil.) Ukrajinaca, i 2.8% (1.3 mil.) Slovenaca. Izuzevši Čehe i Madžare bijaše položaj ostalih naroda okrajan, periferan, stoga centrifugalan, djelomice iredentistički. Ni u pogledu vjeroispovijesti ne bijaše jedinstvenosti: 33.9 mil. rimokatolika sa 5.4 mil. grkokatolika, 3.5 mil. pravoslavnih, 3.8 mil. evangelika augsburške konfesije, 1.8 mil. helvetske konfesije, 2.3 mil. izraelićana, 0.6 mil. muslimana i 0.1 mil. ljudi bez konfesije. Nijemaca je bilo u Austriji 35%, Madžara u zemljama ugarske krune 48%, a ipak su oni vladali svaki u jednoj polovini monarhije i zajedno u čitavoj. Uz vjersku ravnopravnost imađaše prednost u državi katolička vjera, koju je ispovijedala i dinastija Habsburgovaca. Velika je bila i kulturna razlika među naprednim zemljama na sjeverozapadu i zaostalim pučanstvom na jugoistoku monarhije. U njoj je bilo 11 sveučilišta i 9 tehnika, većinom njemačkih.

Prirodnu jedinstvenost je pojačavala uzajamna gospodarska pomoć i dopuna pojedinih dijelova ovoga velikog i raznolikog gospodarskog područja. Alpske su zemlje bogate šumama, stokom, željezom, solju, smeđim ugljenom i vodenom snagom, u Štajerskoj i Donjoj Austriji je jaka industrija željeza, koja radi i za izvoz. Bečka zavala je znatno industrijsko područje, jednako Češka, Moravska i Šleska, gdje cvate osobito industrija tekstila i željeza, ali za njima ne zaostaju ni one industrije, koje su osnovane na poljodjelstvu i šumarstvu, a svemu je uvjet obilje ugljena u onim zemljama, koje su po svojim mineralnim vrelima znatne i za promet stranaca. Austrija bijaše zemlja agrarno-industrijska, a Ugarska gotovo samo agrarna, tako da je Austrija davala Ugarskoj fabrikate, a Ugarska Austriji živež i sirovine. No Ugarska ima u šumovitom vijencu Karpata ne samo goleme šume, nego i rude (željezo) i priličnu industriju, a u Erdelju mnogo soli, dok je Hrvatska na glasu po slavonskoj hrastovini. Glavne industrijske grane bijahu živežne namirnice (šećer, pivo, žesta), tekstil, strojevi i ljevaonice. Pored sve gospodarske harmoničnosti podunavska je monarhija bila slabo zastupana u svjetskoj trgovini. Stajala je na osmom mjestu velikih država, a sudjelovala je u vanjskoj trgovini tek sa 3% (iza Holandije, Belgije i Rusije, ali pred Italijom). Uvoz je vrijedio 1913 oko 3 milijarde kruna, izvoz 2.4, ukupni promet, 5.5 milijarda kruna, bio je dakle trajno i stalno pasivan, a to je bilo vrlo osjetljivo, jer se nije moglo ničim izravnati. Uvozile su se sirovine (osobito tekstilne), kolonijalna roba, kameni ugljen, kemikalije i t. d., a izvozio se šećer, drvo, hmelj, ječam, staklo i dr. Najjače trgovačke veze bijahu s Njemačkom. Monarhija bijaše prema inozemstvu jedinstveno trgovačko i carinsko područje, kojemu je pripadala i kneževina Lichtenstein. Valuta je bila zlatna od 1892 s novčanicama austro-ugarske banke za čitavu monarhiju. Prometna sredstva bijahu usredotočena u glavnim gradovima Beču i Budimpešti, koji uživahu povlaštenje u svemu. G. 1914 bijaše u prometu 46.100 km željezničke pruge (među državama 6. mjesto na Zemlji), ali brodova je bilo malo (tek 1 mil. brutto RT, oko 4% svjetske tonaže). N. Ž.

POVIJEST AUSTRIJE

1. Osnivanje marke. Na početku austrijske povijesti stoji Karlo Veliki, čije je obzorje zahvatilo i srednje Podunavlje, kad je pokorenjem Langobarda (774) i Bavaraca (788) primio stražu na istoku protiv Avara. Shvaćajući svoj zadatak ofenzivno, razorio je dvanaestogodišnjim ratom (791 do 803) avarski kaganat i usto osnovao 798 nadbiskupiju u Salzburgu, koja je imala u suradnji s akvilejskim patrijarhatom i duševno osvojiti zauzete krajeve. Još 803 podijelio je cijelo područje od bavarske granice do Šumadije na dvije prefekture. Furlanska je obasizala Furlansku marku sa slavensko-avarskim kneževinama do Blatnog jezera i srpske Morave, a Podunavskoj prefekturi pripadahu vojvodina karantanskih Slavena, koja je već 788 prešla zajedno s Bavarskom u franačke ruke, onda avarska zabran u Gornjoj Panoniji između Rabé i Bečke šume i napokon Istočna marka, mala bavarska kolonija od Bečke šume uz Dunav do Aniže, prvi zametak Austrije.

Pošto je već ustanak Ljudevita Posavskoga uzdrmao taj sistem, srušio ga je bugarski kan Omortag pobjedonosnim pohodom 827, koji je doveo njegove čete do Gornje Panonije. Franci su stoga ukinuli 828 labave protektorate i pretvorili podložne kneževine u marke, pripojivši sjevernoj prefekturi radi jedinstvenoga zapovjedništva i dotada furlansku Kranjsku i Donju Panoniju od Drave do Rabe. Aneksija i u vezi s njome smotrena njemačka kolonizacija ubrzo je toliko učvrstila franačku vlast, da je prefekt Ratbod već 838 ponovno pokorio panonske Hrvate, a Bugari su 845 ispraznili i Srijem. Ali jedva deset godina poslije toga prihvati borbu za Podunavlje velikomoravski Rastislav. Kad je 869 pristao uz njega čak markgrof Donje Panonije Kocelj, i osim toga papa postavio Metodija za panonsko-moravskoga nadbiskupa, nezavisna o Francima, djelo se Karla Velikoga potreslo u svojim temeljima. No Rastislavov nasljednik Svetopuk sklopi 874 s Ludvikom Njemačkim mir u Forchheimu te se okrene prema Povislju, žrtvujući Kocelja i s njime za sve vjekove vezu sjevernih Slavena s južnima. Dakako, još se i poslije tukao s Nijemcima, kad su ga lokalne svađe zvale na jug ili su ga oni sami napadali. Ali je glavna fronta njegove politike ostajala u Zakarpaću; u Podunavlju ga zamijeniše Madžari.

Prvi su se njihovi skupovi naselili oko 880 u »avarsko-panonskim pustinjama« između Blatnoga jezera i Tise. G. 896 došla je glavnina te se nastanila duž Tise i njenih pritoka. Ni Nijemci ni Velikomoravci nisu mogli odoljeti neviđenoj taktici madžarskih konjanika. Kad su ti uništili 907 kod Bratislave i veliku vojsku bavarskoga prefekta Liutpolda, bila je njemačka vlast opet stegnuta na granice od 788. Tek pošto je Oton Veliki zaustavio madžarske pohode 955 bitkom na Leškom polju, prešao je mladi bavarski vojvoda Henrik II. oko 970 u ofenzivu te opasao Bavarsku i Karantaniju vojnom krajinom, u kojoj je obnovio i Istočnu marku Karla Velikoga.

2. Babenberška Austrija. Marka se prostirala za prvoga krajišnika Burkharda (972) jedva nešto preko Melka; za njegova nasljednika, Leopolda I. (976—994), osnivača babenberške dinastije, dopre do karolinške granice, Bečke šume, a za Adalberta I. dostiže još prije 1031 rijeku Leithu, do Trianonskoga mira među Donje Austrije prema Ugarskoj. Grof Istočne marke, za koju se 996 prvi put spominje ime »Ostarrichi« (Österreich), imađaše kao namjesnik i general zapovjednik ovlaštenje, da u protivnosti prema grofovima u zaleđu diže vojsku, kad to sam nalazi za potrebno. Na tom temelju izvanrednih vojničkih prava Babenbergovci izgrađivahu Austriju: 1. pripojenjem tuđih enklava: Kako je feudalna država zbog nestašice novca znala nagrađivati službe i usluge samo posjedima i povlasticama, to je i A. bila isprekidana imanjima, kojima su kraljevi obdarili bavarske crkve i dinastičko plemstvo. Imunitet je izuzimao crkvene gospoštije ispod grofove vlasti, a pogotovu su dinasti vladali zemljom i ljudima samostalno prema prirođenom staleškom pravu. Krajišnik, koji je htio biti gospodar u marki, morao je stoga nastojati, da primi što više crkvenih posjeda u feud, a u ostatak da se ušulja kao zaštitnik imuniteta (advocatus). Naročito je teško podredio sebi dinaste. Njima skrb i za mnogobrojnu djecu sve dotle nije zadavala teškoće, dok je bilo krunskih dobara, iz kojih je kralj mogao nadopuniti baštinu, suviše osakaćenu diobom. Ali otkad je sredinom 11. st. nestalo kraljevskih domena u markama, dinastički je podmladak mogao tražiti feude jedino još u biskupa i opata ili u markgrofa, a taj ih je dao samo onomu, koji je prešao u njegovo podanstvo kao »ministerijal«. Tako su dakle i Babenbergovci malo pomalo pretapali dinastičko plemstvo u podložno, izuzevši samo nekoliko porodica, koje su ostale neslomljive, kao što na pr. grofovi Schaunberški, Peilsteinski ili Raapski. — Uporedo s tim razgrađivanjem enklava išlo je 2. pripojenje susjednih zemalja. 1192 naslijedio je Leopold V. Štajersku, a njegov je unuk Fridrih II. stekao oko 1230 još i Kranjsku. — Međutim je 3. potiskivanje kraljeve vlasti pretvorilo prvobitnoga markgrofa-činovnika u najjačega kneza južne Njemačke. Činovnički je značaj njegove časti bio već od početka zasjenjivan običajem, da sin nasljeđuje oca; ali se on konačno izgubio, kad je Fridrih Barbarosa dao Henriku II. 1156 privilegium minus. Zato naime, što je Henrik omogućio izmirenje Štaufovaca s Velfima vraćanjem Bavarske, koju je držao od 1143, nesamo da ga je car učinio vojvodom, nego ga je izdigao iznad svih njemačkih knezova, priznajući Babenbergovcima nasljedstvo u muškoj i ženskoj lozi, a usto odričući se kraljevskoga prava, da stvara i dalje u Austriji imunitete. Vojvoda Fridrih II. mogao je zato pomišljati čak na kraljevsku krunu. Car je bio 1245 spreman, da mu je da, ako dobije njegovu sinovicu Gertrudu za ženu. Pregovori se razbiše samo zbog straha mlade princese, da se uda za muža, koga je crkva proklela. Prije pak nego što su se mogli obnoviti, pao je posljednji Babenbergovac 1246 u bitki na Leithi protiv ugarsko-hrvatskoga kralja Bele III.

3. Przemysl ili Habsburg? Izumiranje je babenberške dinastije strovalilo Austriju u kaos. Iz borbe osmorice takmaca za bogatu baštinu izađoše isprva trojica kao pobjednici: Češki Przemysl Otakar II. steče 1251 Austriju, Bela III. 1254 Štajersku, a Spanheimovac Ulrih III. Koruški Kranjsku; na kraju ostade jedini Otakar. Koristeći se naime bezvlašćem, koje je nastalo slomom štaufovskoga carstva, prisili pobjedom kod Kroissenbrunna Madžare na požunski mir, kojim su mu morali 1261 ustupiti Štajersku; poslije smrti pak vojvode Ulriha, koji je umro 1269 bez djece, dočepa se također Koruške i Kranjske. Uzalud se Ulrihov brat Filip združio protiv njega s Madžarima. Otakaru je to bio samo zgodan povod, da otme Stjepanu IV. između ostalog i Slovačku do Vaga i hrvatsko Zagorje. Kako je međutim postao i generalni kapetan akvilejskoga patrijarhata u Furlanskoj, vladao je velikom silom, koja se pružala od Sudeta i Karpata do Jadrana.

Pitanje, da li se može u Njemačkoj kralj pored ovakvog vazala uopće još držati, nije se nametalo, dok je trajao interregnum, jer ni Alfonz Kastilski ni Rihard Cornwalski nisu »kraljevali«. Ali kad knezovi izabraše 1273 grofa Rudolfa Habsburškoga, odgovor se nije dao više odgađati. Ma koliki naime bijahu habsburški posjedi u sjevernoj Švicarskoj, Alzaciji i Švapskoj, za zbijenom vlašću češkoga kralja daleko zaostajahu. Rudolfov se dakle interes podudarao s dinastičkom zavišću njemačkih knezova, kad je već 1274 pozvao Otakara, da vrati uzurpirane babenberško - spanheimske zemlje. Ali je trebalo tek Otakarove smrti u bitki na Moravskom polju 1278, da se njegovo životno djelo razbije.

Triumf Rudolfov nije bio manji nego nekada Barbarosin. Pa ipak, ako se Štaufovac još mogao zadovoljiti time, da razbije welfovsku vlast, za Habsburgovca je glavni zadatak počeo istom poslije razaranja. Za onih naime sto godina od jednoga do drugoga knezovi tako operušaše kraljevstvo, da je kralj vrijedio samo još toliko, koliko neposredna njegova kućna vlast. Rudolf je zato namijenio sve osvojene zemlje svome rodu. Ali grof Majnhard Goričko-Tirolski, koji je primio Korušku i Kranjsku već 1276 u zalog, tražio ih je u feud. Opreka je bila tako oštra, da se dala izgladiti samo kompromisom. Rudolf ga je pripremio time, što je dao svojim sinovima 1282 babenberško-spanheimsku baštinu s tom ogradom, da se smjesta odreku Koruške. Njome je pak investirao 1286 Majnharda, pošto je skršio njegov otpor, da zadrži Kranjsku i dalje samo kao zalog.

Habsburg je stajao sada na Rajni i Dunavu. Braneći njih, branio bi u buduće i Njemačku. A što bi gramzljivije širio svoju kućnu vlast, to bi zaslužnije krijepio oronulu kraljevsku. Ista mu je dakle uloga bila dodijeljena kao francuskim Kapetovićima, samo je bio vidik iz Beča opsežniji nego iz Pariza. Jedinstveni naime položaj Beča, u stjecištu glavnih prometnih putova alpskih, sudetskih i potkarpatskih zemalja, upućivaše na ujedinjenje Podunavlja; cesta Beč-Semmering-Bruck-Neumarkt-Beljak i ogranak Bruck-Maribor-Ljubljana upućivahu prema Jadranu, a odvojenost habsburškoga Porajnja od Austrije upravo je vapila za teritorijalnim njihovim spojem. Pravac je habsburške politike prema tome već unaprijed odredila priroda: i Rajnu i Dunav i Jadran. Svi su pak zajedno vodili cilju, mnogo višemu, nego samo prevladavanju njemačkoga partikularizma; jer vjekovni boj nove dinastije za ujedinjenje južne Njemačke i Podunavlja od Vogeza do Karpata bijaše već boj, i ako još nesvijestan, za »srednjoevropski životni prostor«.

Rudolf ga je započeo hladnim realizmom: dvojakim brakom između svoje djece i djece netom ubijenoga Otakara bar privremeno priveza dojučerašnje neprijatelje uza se; mogućnošću, da iskupi kranjski zalog, spase svojim potomcima put na Jadran, a pozivajući se na ponudu Bele III. caru Fridrihu II., da mu položi vazalsku prisegu, ako mu pomogne protiv Mongola, predade Ugarsku poslije smrti Ladislava III. 1290 svome sinu Albrehtu Austrijskom, premda Bela nije izvršio svoga obećanja, jer su ga Nijemci ostavili na cjedilu. Rudolf je umro već iduće godine, te je Albrecht, bez oslona, morao obustaviti rat protiv svog takmaca Andrije II. Ali njegov uzmak nije više umirio njemačkih knezova, pogotovu ne Većeslava II., kojega je Albrehtov pothvat podsjetio, da otimači babenberške baštine vrebaju i na arpadsku baštinu. Beneševo »Détruisez l’Autriche!« zadahnu prema tome češku politiku već 1291: Većeslav ustade protiv Albrehtova nasljedstva, skloni novoga kralja Adolfa Nassauskoga još 1292 na obećanje, da će podupirati njegove težnje za obnovom češke vlasti u austrijskim zemljama, te se uroti s bavarskim vojvodom, salzburškim nadbiskupom, akvilejskim patrijarhom i austrijskim plemstvom, kako bi srušio Habsburgovce. No Albreht nije samo nadjačao sve svoje protivnike, nego je predobio napokon knezove čak za to, da 1298 svrgnu Adolfa i izaberu njega. Kako je Većeslav u skladu s time okrenuo svoje poglede prema istoku i s Albrehtovim odobrenjem stekao 1300 pače poljsku krunu, to se činilo, da je izmirenje trajno.

Ali smrt posljednjega Arpadovića, Andrije II. 1301, razori mukom stvorenu ravnotežu. Madžari naime pozvaše na ispražnjeni prijesto Većeslavova istoimenoga sina, tako da se A. odjednom našla u zagrljaju gorostasne češko-poljsko-ugarske sile. Albreht se stoga složio s Karlom Robertom Anžujskim i Vladislavom Lokietkom, a tom trostrukom pritisku Češka nije bila dorasla. Većeslav III. sklopi zato poslije smrti svoga oca 1305 s Albrehtom mir te se odreče Ugarske, ali usred priprema za rat protiv Vladislava on bi 1306 ubijen. Kako nije ostavio djece, dade Albreht smjesta Češku kao izumrli feud svome sinu Rudolfu III. te ga povede s vojskom u Prag, gdje je i izabran za kralja. No ujedinjenje alpskih i sudetskih zemalja pod habsburškim žezlom dotraja još brže nego pod Otakarom. Pošto je Rudolf umro 1307, a Albreht 1308, dvoboj se Habsburg-Przemysl svršio pobjedom treće dinastije: Henrik VII. Luksemburški bi izabran za njemačkoga kralja, njegov pak sin Ivan za češkoga.

4. Uzmaci i zaleti. Gubitak je Češke pogodio Habsburgovce to teže, što se u isto doba uzdrmala i njihova vlast na zapadu. Tek što je naime bio izabran, Henrik je oslobodio već 1309 švicarske prakantone, Uri, Schwyz i Unterwalden, habsburškoga sudstva i postavio za njih naročitoga kraljevskoga namjesnika. Habsburgovci su stoga poslije Henrikove smrti nastojali pošto poto, da se vrate na njemački prijesto, ali se kod izbora glasovi podijeliše: jedni izabraše Fridriha Lijepoga Habsburškoga, a drugi Wittelsbachovca Ludvika Bavarskoga. Tako je morao odlučiti mač. Švicarci ametom potukoše austrijsku vojsku 1315 na Morgartenu, Ludvik zarobi čak 1322 Fridriha u bitki kod Mühldorfa, na koncu Habsburgovcima ne ostade drugo, nego da 1330 mirom u Hagenauu konačno priznadu svoga protivnika za kralja. Njihova politika, koja je 56 godina nepokolebljivo išla za tim, da pomoću kraljevske vlasti izgrađuje kućnu, kako bi kućnom sve više pojačavala kraljevsku, doživjela je na taj način dvostruki slom: njemački je prijesto bio za njih izgubljen za cijelih 108 godina, prakantoni pače zauvijek, štoviše, njima se pridružio »vječitim savezom« od 1332 i Luzern. Ipak se i pored svega toga Habsburg za čudo brzo opet pridigao. Još u Hagenauu dobi Albreht II. (1330—1358) švapske gradove Rheinfelden, Alt-Breisach i Neuenburg u zalog; izumrćem muške loze Majnhardovića steče 1335 Korušku i Kranjsku, odanle pak prodrije preko Krša u Vipavu, a Kanalskom dolinom iz gornje Podravine u porječje Felle, gdje zauze Chiusu, Venzone i Gemonu. Sin mu Rudolf IV., koji se prvi prozvao nadvojvodom, kako bi istakao uzvišenost svoga roda nad svim kneževskim drugovima, dade austrijskoj politici još smjeliji polet. Nasljednim ugovorima s Anžujcima u Ugarskoj 1360 i s Luksemburgovcima u Češkoj 1364 stvorio je dinastičku podlogu ujedinjenju Podunavlja; priključenjem Tirola 1363 produžio je austrijski most prema Rajni, a ratom protiv Akvileje proširio je svoj posjed na Kršu.

Dakako, neočekivani otpor bolesnika na Jadranu i još nenadnija smrt Rudolfova 1365 uništiše te uspjehe, ali samo privremeno. Već 1366 podloži se Hugon Devinski Rudolfovoj braći Albrehtu III. i Leopoldu III. sa svim svojim posjedom od tršćanskoga zaljeva do Kvarnera; 1374 pripade im iz ostavine grofa Alberta IV. Goričkoga unutrašnja Istra, a 1382 pokloni se također Trst. Rat između Mletaka i Padove dade u isto doba Habsburgovcima priliku, da i iz Tirola provale prema moru; 1373 dopadoše njihovih ruku Valsugana, Feltre, Belluno na Piavi, 1381 Treviso i grofovija Ceneda. Akvileja, odjednom obuhvaćena austrijskom vlašću i sa zapada, bijaše sada također zrela, da padne. Još burnije napredovahu Habsburgovci u Porajnju: 1368 protegoše svoju vlast na Freiburg, s kojim je bila združena grofovija u Breisgauu; kupnjom grofovije Feldkirške proguraše se 1375 iz Tirola preko Arlsberga do blizu Bodenskog jezera, na kojem su sa švicarske strane već, davno imali Thurgau, a kupnjom grofovije Hohenberške učvrstiše se 1381 i u središtu Švapske na gornjem Nekaru i Dunavu. Kad je kralj Većeslav dodao tome 1382 još i zaštitništvo nad svim švapskim slobodnim gradovima i krunskim imanjima, sva je prilika bila, da će Habsburgovci zamalo obilno nadoknaditi gubitke u Švicarskoj obnovom švapske vojvodine. Takvo bi pak pojačanje njemačkih temelja bilo od odlučne važnosti za budućnost Austrije, koja se baš tada spremala, da zavazda poveže svoju sudbinu s narodnim šarenilom Podunavlja, dopunjujući 26. III. 1366 nasljedni ugovor s Luksemburgovcima značajnom izjavom, da se češke i austrijske zemlje imaju smatrati zajedničkim vlasništvom obiju dinastija.

Ali nagli preokret baci 1384 Austriju u novu krizu. Većeslav, razišavši se s Leopoldom zbog anžujske baštine, liši ga švapskoga zaštitništva, gospodar Padove ote mu Treviso, u svibnju 1386 primi ostale tekovine južno od tirolskih Alpa od njega u zalog, jedva pak dva mjeseca poslije Švicarci ubiše Leopolda u bitki kod Sempacha, odlučujući time dugotrajnu borbu i za habsburške kantone Glarus i Zug. Pod dojmom te katastrofe zamoliše Leopoldovi sinovi svoga strica Albrehta, da bez obzira na diobu od 1379, prema kojoj su njihovu ocu pripale sve zemlje od Štajerske do Alzacije, doživotno vlada i njihovom baštinom. Ali kad on 1395 umrije, dinastička se kriza nije dala više zaustaviti. Dok je naime starješina roda prirodno težio za obnovom jedinstva, dotle su se mladi prinčevi borili nesamo protiv njega za nastavak diobe prema broju glava, nego i između sebe za što krupniji udio. Rezultat je bio, da se dioba na Albertoviće, i Leopoldoviće završila 1411 daljom diobom Leopoldovića na štajersku i tirolsku lozu. Ovu je pak stigla gotovo neposredno zatim nova nevolja. Budući da je za koncila u Konstancu Fridrih IV. Tirolski pomogao Papi Ivanu XXIII., da pobjegne prije nego što bi se morao odreći tijare, to ga je car stavio van zakona i dao Švicarcima slobodne ruke, da mu ugrabe čak djedovski Habsburg s cijelim Aargauom. Staleži su se stoga tako osilili, da su knezovi morali podijeliti vlast sa zemaljskim sabori ma; poneka su vlastela dapače uspjela, da je se uopće riješe. Tako su grofovi Ortenburški stekli 1395 krvno sudstvo za svoje koruške i kranjske posjede, gospoda Wallseeska 1434 za devinski Krš i »Meraniju«, t. j. za Rijeku, Kastav, Veprinac i Mošćenice, celjski su pak grofovi postali 1436 čak državni knezovi.

Ali baš u tom trenutku najdubljega pada diže se Austrija više nego ikada. Kad je 1437 umro posljednji Luksemburgovac Žigmund, njegov se zet Albreht V. redom dokopao svih njegovih kruna — i češke i ugarsko-hrvatske i njemačke, ostvarujući time zavjetnu misao svojih predaka. No dok je carstvo s jednim jedinim kratkim prekidom ostalo Habsburgovcima do 1806, podunavsko se jedinstvo rasulo već Albrehtovom smrću, jer su Madžari 1440 prionuli uz Jagjelovića Vladislava. Poslije njegove pogibije u bitki kod Varne 1444 protiv Turaka oni se doduše vratiše pod habsburško žezlo, ali Ladislavova smrt 1457 konačno raskide uniju. Česi i Ugri izabraše nacionalne kraljeve, Jurja Podjebradskoga i Matiju Korvina, a Ladislavov baštinik, car Fridrih III. iz štajerske loze, morao je biti sretan, što je spasao bar Austriju i sklonio Matiju 1463 na ugovor o nasljedstvu.

Rasap je austrijske velike sile išao u prilog Turcima. Već od 1415 nadirahu oni preko razvalina balkanskih država u Hrvatsku i slovenske krajeve; od 1469 dolažahu gotovo svake godine. A Matija, umjesto da skupi sve svoje sile za boj protiv njih, tražio je jeftinije lovorike na zapadu. G. 1468 do 1485 navaljivao je sad na češkoga kralja, sad na cara, osvojio Moravsku, Šleziju, Lužice, Donju Austriju, zauzeo čitav niz gradova u Štajerskoj, Koruškoj i Kranjskoj te napokon prenio svoje sijelo u Beč. Kako su se usto dizali 1468—70 još i neplaćeni plaćenici pod Andrijom Baumkircherom i 1478 seljaštvo u Gornjoj Koruškoj, anarhija je uzela toliko maha, da je car morao na kraju krajeva kao bjegunac lutati južnom Njemačkom. Isto se tako rasplinula vlast i njegova bratučeda Žigmunda Tirolskoga. Švicari su mu uzeli već 1460 Thurgau, tako da mu je ostao južno od Rajne jedino još Fricktal; novčana pak stiska i nepovjerenje prema štajerskim rođacima nagnaše ga, da je počeo 1478 zalagati i raspačavati svoje zemlje bavarskim Wittelsbachovcima, dok nije 1487 zapisom odredio sve Albrechtu Münchenskom, koji bi ih morao vratiti Štajercima samo onda, ako bi mu platili za ono doba bajoslovnu svotu od 1,000.000 zlatnih forinti.

5. Habsburg kao svjetska vlast. Neuspjeh podunavskoga eksperimenta potakao je Habsburgovce, da su pokušali obnoviti carstvo s donjega Porajnja, gdje je poduzetnost flandrijskih tkalaca stvorila središte evropske trgovine i industrije, s kojim se mogla mjeriti samo Gornja Italija. Gospodar tih krajeva, burgundski vojvoda, nadmašivao je prema tome bogatstvom sve svoje susjede, uključivši i francuskoga i engleskoga kralja, a pogotovu njemačkoga cara. Fridrih je stoga već od 1462 pregovarao o zarukama svoga sina Maksimilijana s Marijom, kćeri Karla Smjeloga. Kad je vojvoda 1477 pao u bitki protiv Švicaraca kod Nancyja, Maksimilijan se odmah vjenčao i žilavom borbom naveo francuskoga kralja Karla VIII. na mir u Senlisu 1493, koji je dodijelio Francuskoj samo vojvodinu Bourgogne, a Franche Comté i cijelu Nizozemsku od Artoisa do Nizozemske ostavio Maksimilijanu.

Međutim je Maksimilijan uspostavio habsburšku vlast i na jugu. G. 1490 primio je iz Žigmundovih ruku vladu u Tirolu i Porajnju bez obzira na njegov zapis Albrehtu. Iste se godine okoristio smrću Matije Korvina, da protjera Madžare iz Austrije; požunskim je mirom prisilio 1491 Jagjelovića Vladislava Češkoga, da kao nasljednik Matijin obnovi i njegov ugovor od 1463; baštinom grofa Leonharda Goričkoga, koja je obuhvatala grofoviju Goričku i Pustertal, proširio je 1500 zaleđe Trstu duboko u Furlansku i usto zatrpao rupu, koja je zjala između Koruške i Tirola na gornjoj Dravi; a tekovinama bavarskoga rata zagradio je 1505 sjevernu, granicu Tirola te zaokružio starohabsburške posjede u Švapskoj i Alzaciji. No sve je to bilo malo prema nedoglednim vidicima, koji mu se otkriše 1515—16. Udaja naime njegove unuke Marije za slabunjavoga sina Vladislavova Ludvika, i istovremena odluka careva, da se makar i sam oženi Ludvikovom dvanaestgodišnjom sestrom Anom, ako to ne bi učinio jedan od njegovih unuka, dadoše papirnom sporazumu od 1491 napokon najčvršću dinastičku podlogu, i to jedva nekoliko mjeseci prije nego što je i Španjolska postala habsburška. Pošto su naime umrli svi potomci Ferdinanda Aragonskoga, osim njegove kćeri Juane i njene djece iz braka s Maksimilijanovim jedincem Filipom, to je poslije Ferdinandove smrti 1516 stariji mu unuk Karlo naslijedio cijelu Španjolsku s Napuljem, Sicilijom i američkim kolonijama. G. 1519 bio je izabran i za njemačkoga cara; njegov pak brat Ferdinand, koji se oženio Anom te diobama od 1521—22 dobio austrijske zemlje, uskrisio je monarhiju Albrehta II., stekavši nakon propasti svoga šurjaka na Muhačkom polju 1526 i češku i ugarsko-hrvatsku krunu.

Epohalnost tih događaja odrazila se u svjetskoj povijesti trostruko. Prije svega Habsburg nije samo zaustavio vjekovno nadiranje Francuske prema Rajni, nego je naprotiv potisnuo susjeda natrag sve do Bourgogne i Champagne. Trista su se godina morali Francuzi mučiti, da razore habsburški bedem, koji je tu štitio njemački narod od krajnjih posljedica kneževskoga partikularizma. A kad je Francuska za Napoleona napokon ipak uspjela, bilo je kasno, jer je međutim nikla već druga velika vlast, hohenzollernska Pruska. Sličnu je ulogu vršila Austrija obranom Srednje Evrope od Turaka. Ako se jagjelonski blok po broju kvadratnih kilometara činio kao stvoren, da zakrči Turcima put uz Dunav, anarhična sloboda poljsko-češko-madžarsko-hrvatskoga plemstva tako je rastočila državnu vlast, da je morala A. pomoći, kako veza s evropskom kulturom ne bi pukla i u srednjem Podunavlju, kao što je pukla na Balkanu, koji se tek u 19. st. vratio zapadu. Napokon je isto tako izvan svake sumnje, da bi reformacija istrijebila katolicizam bar sjeverno od Alpa, da nije duhovna sila isusovačkog reda našla realnog oslona u univerzalnoj vlasti Habsburgovaca.

Mnoštvo zadataka, koji se u ovakvim prilikama nametnuše dinastiji, učinilo je, da ona ni na jednoj strani nije mogla nastupati svom svojom snagom. Potpuno je stoga uspjela samo u Lombardiji protiv Francuza: Karlo V. protjerao ih je bitkom kod Pavije 1525 preko Alpa i podredio Italiju habsburškoj hegemoniji, koja je onda držala papinstvo u procijepu punih dvjesta godina. Ferdinand naprotiv morao je u Ugarskoj uzmicati. Većina je magnata izabrala još 1526 vojvodu Erdeljskoga Ivana Zapoljskoga za kralja, a taj je našao 1529 pomoći u sultana. Nadmoćno je doduše austrijsko topništvo prisililo Sulejmana II. već 16. X., da jedva poslije mjesec dana digne opsadu Beča, ali je dvostruka borba protiv Turaka i Madžara s vremenom toliko iscrpla Ferdinandove sile, da se Ugarska raspala na tri dijela: Erdeljska s istočnom Ugarskom pripade Zapoljskomu, sredinu s Budimom uze sultan, samo uzak pojas hrvatsko-ugarskih zemalja od Kvarnera do Slovačke ostade Ferdinandu. No i za taj mu je dio primirje od 1547 natovarilo godišnji »počasni dar« od 30.000 zlatnika. Položaj habsburške braće bijaše to zamršeniji, što se protiv njih stvorila upravo svjetska koalicija. Ivan Zapoljski potpisa već dvanaest dana poslije turskoga uzmaka ispred Beča savezni ugovor s Franjom I. Francuskim; protestantski knezovi sklopiše 1531 Schmalkaldenski savez; iste godine sklopiše savez u Saalfeldu s katoličkom Bavarskom, koja je dijelila njihov strah od preporoda carske vlasti u Njemačkoj; 1532 udružiše se s Danskom i Francuskom, a ta opet predobi 1533 papu Leona X., 1534 turskoga vazala u sjevernoj Africi, Hairedina Barbarosu, a 1536 i samoga sultana. Dakako, protivnici Habsburgovaca nikad nisu znali uskladiti svojih napora tako, da bi se digli u isti mah; ali je njihov pritisak bio stalno toliko jak, da je Karlo, »u čijem carstvu sunce nije zalazilo«, morao kapitulirati pred reformacijom, priznajući 1555 augsburškim vjerskim mirom protestanskim staležima pravo, da slobodno odrede vjeroispovijest svojih podanika.

Fijasku je careve politike mnogo dabome pridonijelo i to, što je habsburškoj kućnoj vlasti nedostajalo svakoga jedinstva. Bogatim patricijima nizozemskih gradova bijaše prilično svejedno, da li Turci zauzimaju više ili manje zemlje u Ugarskoj; naprotiv su i Česi i Austrijanci vrlo malo marili za to, gdje stoje francuske čete na zapadu. Sve su pak habsburške zemlje jednako željele iza svojih leđa u Njemačkoj mir. Dinastija se mogla prema tome boriti na kojojgod fronti, većina je njenih podanika bila stalno nezadovoljna. Dok su naime vladari zbog raštrkanosti svojih posjeda vodili politiku, koja je nužno bila već srednjoevropska, dotle su njihovi narodi još uvijek znali isključivo za interese svoje najuže domovine.

Opreka između oba stajališta nije se ublažila ni onda, kad se je Karlo V. 1556 odrekao carske krune. Istina, španjolska i austrijska loza podijeliše sad fronte među sobom: Karlov sin Filip II. preuze ujedinjenjem Burgundije sa Španjolskom borbu protiv Francuske, ostavljajući njemački prijesto Ferdinandu, borcu protiv Turaka. No osjećaj solidarnosti bijaše čak među starohabsburškim zemljama još tako slabo razvijen, da napadaj na jednu od njih nije automatski povlačio za sobom pomoći drugih, nego je značilo već veliki napredak, što su se te zemlje 1518 na sastanku u Innsbrucku obvezale bar privremeno na pet godina, da će se u nevolji zajednički braniti. Kako je taj partikularizam bio nerazdruživo spojen s feudalnim sistemom, to je protiv njega vrijedio samo jedan lijek, činovnička država. O njoj su propovijedali doktori rimskoga prava na sveučilištima, s njome se Maksimilijan susretao u politici. Upoznao je njene početke u Tirolu i Burgundiji i bolno iskusio njenu moć u ratovima s Francuskom. Dostići zapa primjenom centralizma, koji bi stezao »radi općeg, dobra« i pokrajinski i staleški egoizam, postade stoga već na iz maku 15. st. programom habsburške politike.

Temeljna načela, na kojima je Maksimilijan počeo iz građivati modernu austrijsku državu, bila su tri: plaćanje činovništva umjesto feudima novcem, odvajanje financijskih poslova od političkih i sudskih te kolegijalno uređenje nadleštava, kako bi se međusobnim nadziranjem činovnika osigurala pouzdana uprava. Prema tome osnova on već 1490 vladu, »regimentu«, u Innsbrucku za Gornju Austriju (Tirol i švapsko-alzačke posjede), 1493 drugu za Donju Austriju (nadvojvodine »iznad i ispod Aniže«, Štajersku, Korušku i Kranjsku), 1491 uredi u Innsbrucku i financijsku komoru, kojoj je 1518 poslije različitih eksperimenata, povjerio i nadzor nad financijama donjoaustrijskih zemalja, a sve su se te vlasti imale podrediti dvorskom vijeću, nadležnom i za Njemačku. Maksimilijanova je smrt 1519 osujetila ostvarenje te namjere, pa je organizaciju centralne uprave proveo zato tek Ferdinand I. Prema dvorskoj uredbi od 1. I. 1527 vanjska politika i opća pitanja unutrašnje politike spadahu pred tajno vijeće; dvorsko vijeće bijaše vrhovna upravna i sudska vlast, zaključke obaju tijela otpravljala je dvorska kancelarija, financijama upravlja dvorska komora, a za vojsku se osniva 1556 vrhovno ratno vijeće. Češka i Ugarska, pridružene nasljednim zemljama samo personalnom unijom, zadržaše odjelite vlade i dobiše osim toga još svaka svoju kancelariju i komoru u Pragu i Požunu, ali je ta ustavna samostalnost bila stvarno okrnjena utjecajem bečkih vlasti, pogotovu tajnog i ratnog vijeća, koja ni u Češkoj ni u Ugarskoj nisu imala takmaca. Teškoće, koje su izlazile već iz sukoba između srednjoevropske politike dinastije i pokrajinskoga duha njenih zemalja, povećaše se prema tome još oprečnim nazivanjem o značaju poslijemuhačke Austrije. Dok ju je dinastija smatrala za cjelinu, koja je samo čekala, da joj suvremene reforme dadu moć i gipkost moderne države zapadnoga kova, dotle su zemlje shvaćale svoju zajednicu samo kao savez protiv trećega, ogorčeno braneći nepovredivost svojih sabora i staleške uprave. Otpor im je olakšala nova dioba, koju provedoše Ferdinandovi sinovi 1564 poslije očeve smrti: nasljednik mu u carstvu Maksimilijan II. dobio je pored Ugarske i Češke obje austrijske nadvojvodine, Ferdinand Tirol s Prednjom Austrijom, Karlo II. Unutrašnju Austriju s Goricom, Trstom i Istrom, a tek su njegovi potomci 1665 uspjeli, da sva tri dijela opet združe u svojim rukama.

U isto su vrijeme Turci gotovo stalno navaljivali. Kad god sklapahu mir, prestajaše samo veliki rat; provale, koje su poduzimali turski zapovjednici na svoju ruku, trajahu i za »mira« dalje, tako da brojimo njih 188 samo za doba od 1575 do 1582. Već je stoga Ferdinand počeo organizirati vojnu krajinu; njegovi su nasljednici pokušavali nakon izumrća Jagjelovića tri puta (1572, 1574 i 1587), da zauzećem poljskoga prijestola obuhvate Turke i otraga, ali uzalud, Turci potisnuše granicu do Kupe i Blatnoga jezera, a Poljaci pretpostaviše Habsburgovcima redom francuskoga, madžarskoga, pa čak i švedskoga kandidata. Istom rat, koji je slijedio iza pobjede kod Siska 1593, zaustavi tursko prodiranje i oslobodi cara Rudolfa II. mirom na ušću rijeke Žitve 1606 od plaćanja godišnjega dara.

Za protestantizam bijaše ta stalna opasnost izvana nadasve povoljna. Jedini je Ferdinand Tirolski brzo istrijebio reformaciju u svojim zemljama. Maksimilijan naprotiv, u duši sam protestant, priznade »vjerskom koncesijom« od 1568 austrijskom plemstvu slobodu Lutherove vjere; 1575 obeća i češkim plemićima, da ne će dirati u njihovo vjersko osvjedočenje odobravajući im osim toga naročite zaštitnike, »defenzore«, a u Ugarskoj je mirno gledao, kako se pored protestantizma širi i kalvinizam. Slično je i Karlo priznao već »pacifikacijom« od 1572 potpunu vjersku slobodu štajerskom plemstvu. Na generalnom saboru 1578 u Brucku iznudiše staleži od njega pače izjavu, da ne uskraćuje toga prava ni plemićima ostalih zemalja i »da ne će protjerati propovjednike i škole u Grazu, Ljubljani, Celovcu i Judenburgu« niti građanima »smetati u slobodnoj savjesti«. Ali pod utjecajem njegove supruge, bavarske Marije, pape i isusovaca, nastade odjednom preokret, te se već 1579 na sastanku knezova u Münchenu zaključi, da se dane koncesije postepeno ukidaju. Protjerivanjem Lutherovih propovjednika namjeravalo se smrviti duhovnu snagu protestantizma; osnivanjem isusovačkoga sveučilišta 1585 u Grazu i zabranom polaženja stranih sveučilišta zatvorila se Unutrašnja Austrija vjerskim strujama iz Njemačke, a »reformacijske komisije« stadoše siliti građane i seljake, da se obrate ili isele. Smrt Karla II. 1590 prekine doduše te progone, ali kad je odrastao njegov sin Ferdinand II., završile su reformacijske komisije započeto djelo i potpomagane vojnicima ugušile 1599—1604 protestantizam u narodu. Taj je uspjeh pospješio protivureformaciju i u zemljama Maksimilijanova nasljednika Rudolfa II., ali na kraju s protivnim rezultatom. Jer kad je reakcija zahvatila Ugarsku, i onako već uzbuđenu centralističkim težnjama dvora, ustade Stjepan Bocskay, primi 1605 Ugarsku i Erdelj kao feud iz sultanovih ruku i osvoji sa svojim hajducima i Turcima jedan ugarski grad za drugim. Opunomoćenik carev, nadvojvoda Matija, mora zato 1606 bečkim mirom potvrditi ugarskim staležima i kraljevim trgovištima vjersku slobodu te priznati Bocskaya za erdeljskoga kneza. No Rudolf, zbog teške duševne bolesti već nekoliko godina neubrojiv, usprotivi se izvršenju i turskog i bečkog mira bez obzira na opasnost, koja je prijetila, ako bi se vjerski progoni i borbe s Turcima nastavili. U krajnjoj nuždi stupi zbog toga Matija sam na čelo pobunjenih staleža te primora cara oružanom silom, da mu 1608 ustupi Ugarsku, Austriju i Moravsku, a 1611 i Češku. Kad Rudolf već druge godine umre, naslijedi ga Matija i na carskom prijestolu. Kako ni on ni njegova braća nisu imali djece, to je budućnost dinastije sada počivala jedino na Ferdinandu Štajerskom. Matija ga je zato dao već 1617 primiti za češkoga kralja, 16. V. 1618 izabra ga i ugarsko-hrvatski sabor za kralja, ali se već sedam dana poslije toga digoše protiv gorljivog pobornika protivureformacije češki protestanti, izazivajući time tridesetogodišnji rat. Matijina smrt 1619 uništi svaku nadu u kompromis. Ferdinand steče doduše još iste godine i njemačku krunu, ali Česi izabraše za kralja kalvinista Fridriha V. Falačkoga, vojvoda Savojski posla im generala grofa Mansfelda, a erdeljski knez Gavro Bethlen prodre do Schwechata, svi jednako uvjereni, da je napokon kucnuo čas za diobu Austrije. No bitka na Bijeloj gori 1620 ne samo da povrati Češku Ferdinandu, nego mu omogući, da je rekatolizacijom i apsolutizmom svede na položaj alpskih zemalja. Očekivati se moglo, da će pobjednik sada obračunati i s Ugarskom, ali je spasoše Danska, Švedska i Francuska, proširujući time češki ustanak u evropski rat, koji je Austriju iznova stubokom poljuljao. Oteo joj je oslon o španjolske Habsburgovce, jer se Španjolska toliko iskrvarila u borbi protiv Francuske, da nikomu nije bila više opasna; osim toga je po drugi put potresao njemačkom podlogom Austrije otkinuvši od nje habsburške posjede u Alzaciji, a od carske je vlasti ostavio Habsburgovcima samo još predsjedništvo kneževske republike, koje članovi imađahu čak pravo, da sklapaju saveze s inozemstvom.

6. Postanak austrijske velike vlasti. Zavjera ugarsko-hrvatskih velikaša 1662—71 nagnala je Leopolda I., da pokuša i Ugarsku ukrotiti bjelogorskom metodom. Ali je pokušaj morao 1681 biti prekinut zbog katastrofalnog pogoršanja vanjskopolitičkog položaja. Već je naime 1673 buknuo rat s Francuzima. Luj XIV. sklopio je doduše 1679 opet mir, ali je i kraj svega toga dalje osvajao njemačke krajeve grozeći se caru novim ratom, ako mu ne bi priznao njegovih »reunija«. Pri tome je našao pomoć u Fridriha Vilima Brandenburškoga, koji je za godišnju potporu od 100.000 livresa prešao na njegovu stranu, dalje u madžarskih ustanika — kuruca — pod Emerikom Tökölvjem i napokon u Turaka, koji su žudjeli za tim, da osvete poraz u prvom ratu protiv Leopolda 1663—64. Tako se Austrija ponovo našla u francusko-turskim kliještima. No pobjeda pred Bečom nad velikim vezirom Kara Mustafom 1683 dade znak za početak oslobodilačkih ratova, kojima carske vojske protjeraše Turke iz Ugarske i velikog dijela Hrvatske te osvojiše pod princom Eugenom čak sjevernu Bosnu, Srbiju i Malu Valahiju do Alute. Ujedno je Habsburg u savezu s Engleskom prihvatio boj i na zapadu te ratovima za falačku i španjolsku baštinu (1688 do 1699, 1701 do 1714) skršio francusku hegemoniju nad Evropom. Kako je Karlo VI. stekao tom zgodom osim španjolske Nizozemske i Milan, Napulj i Sardiniju, koju je 1720 zamijenio Sicilijom, to je otada Srednja Evropa od Antwerpena do Niša i Tarenta stajala pod austrijskim vodstvom.

Slomom obaju pokrovitelja madžarskih buntovnika bila je riješena i sudbina Ugarske. Pošto je Karlo Lotarinški 12. VIII. 1687 uništio tursku vojsku kod Muhača, morao je požunski sabor izglasati nasljednost ugarsko-hrvatske krune i brisati čl. 31 Zlatne bule o pravu oružana otpora protiv kralja. Ustanak Franje Rakoczyja II. (1703 do 1711) nije mogao više ništa promijeniti. Naprotiv, tajnik dvorske komore Kristijan Julije von Schirrendorff izradio je već 1705 spomenicu, kojom je nabacio smjelu ideju, da se prema uzoru Engleske i Škotske, koje se nedavno ujediniše u Veliku Britaniju, stvori i od habsburških zemalja jedno jedinstveno »vječito tijelo«. A kako je dobro znao, da bi to izazvalo ogorčen otpor ugarskih i hrvatskih staleža, to je preporučio odmah i primjereno sredstvo — oslobođenje napaćenih podložnika ugarske i hrvatske vlastele i osnutak zajedničkog austrijskog sabora, u kojem bi sjedjeli i predstavnici prostoga puka. Dakako, prijedlog je drugim dijelom toliko prestizao svoje doba, da nije prodro; ali je u pogledu jedinstva točno izražavao uvjerenje dvora, to više, što je Karlo bio tada jedini muški predstavnik dinastije, pa se trebalo bojati, da bi se monarhija poslije njegove smrti raspala. Spontanim zaključkom hrvatskoga sabora od 11. III. 1712, da »će se povjeriti samo onoj i onakvoj lozi austrijskoga roda, koja će posjedovati ne samo Austriju, nego i Štajersku, Korušku i Kranjsku, a stolovati u Austriji«, bilo je pitanje nasljedstva izneseno i u javnost. Budući da je i međusobna zavist nadvojvotkinja preporučivala brzo rješenje, to je car 18. IV. 1713 saopćio sakupljenim savjetnicima i ministrima tajni kućni ugovor od 1703 o nasljednom pravu i ženske loze, proglasio nedjeljivo jedinstvo svih habsburških zemalja, te dao o cijelom aktu sastaviti ovjerovljen zapisnik, »Pragmatičnu sankciju«, koja je od 1720 do 1723 pristankom pojedinih sabora dobila potrebno ustavno jamstvo.

Poslije besprimjernog, gotovo petstogodišnjeg njihanja između katastrofa i pobjeda bila je time napokon od hrpe kraljevina, vojvodina i grofovija stvorena Austrijska monarhija kao samostalna velika vlast pored Njemačke, blistajući se sjajem baroka, koji je tada učinio Beč kulturnim takmacem Versaillesa. Ali prije nego što je mogla bar donekle izliječiti rane, zadane joj tolikim borbama, bila je uvučena u nove ratove. Stara čežnja za Lotaringijom potakla je Francusku, da upotrijebi ispražnjenje poljskoga prijestola kao izliku za napadaj (1733 do 1735)). Car, slabo potpomagan od Njemačke, morao je pristati na gubitak Lotaringije i osnutak španjolske sekundogeniture u Napulju-Siciliji, ali je za to dobio Parmu i Piacenzu, osim toga — kao odštetu za svoga zeta Franju Lotarinškoga — Toskanu, tako da se ostvario suvisli blok habsburških zemalja od Alpa do Arna. Savez pak s Rusijom zaplete Karla VI. u drugi turski rat (1737 do 1739), koji Austriju posve potisne s Balkana.

7. Postanak austrijsko-pruskog dualizma 1740—92. Pošto je smrću Karla VI. izumrla muška loza Habsburgovaca, činilo se, da će netom stvorena monarhija opet biti raskomadana. Pruski kralj Fridrih II. prijeđe već 16. XII. na čelu svoje vojske austrijsku granicu, da se dokopa Šlezije; za njim se povedoše 1741 Francuska, Bavarska, Saska i Španjolska, a 1742 njemački knezovi pače izabraše Karla Alberta Bavarskoga za cara. Ipak je jedino Fridrih postigao svoj cilj šleskim ratovima 1740—42 i 1744—45, dok je Marija Terezija nasljednom vojnom protiv Francuske i njenih saveznika (1741—48) izgubila samo zapadnu Lombardiju i Piacenzu, kojima je morala nagraditi oskudnu pomoć Sardinije, i Parmu, gdje se smjestila španjolska terciogenitura. Još usred rata povratila je 1745 svojoj kući carsku krunu, predobivši knezove za to, da poslije smrti Karla VII. izaberu njena muža Franju I. za nasljednika. Nakon rata je pak majstorska austrijska diplomacija za nekoliko godina potpuno izvrnula odnos evropskih sila. 1752 sklopio se garancijski pakt sa Španjolskom, 1753 učvrstio se položaj Austrije u Italiji još i ugovorom o nasljedstvu jednoga od caričinih sinova u Modeni, a najposlije je versailleski ugovor od 1756, remek-djelo kancelara Kaunitza, pretvorio vjekovno neprijateljstvo Habsburg-Bourbon u savez protiv Prusije, kojemu je već u siječnju iduće godine pristupila i Rusija. Nada Marije Terezije, da će taj trojni savez smrviti hohenzollernsku vlast, u sedmogodišnjem se ratu 1756—63 nije ispunila, jer se Rusija 1762 odjednom povukla. Tako je njemačka podloga Austrije trajnim otkinućem Šlezije ponovo bila sužena, pa ujedno i teško pokolebana novorođenim austrijsko-pruskim dualizmom, koji je otada uznemirivao Evropu kobnim pitanjem, da li ima u Njemačkoj uopće mjesta za dvije velike sile, ili mora jedne od njih nestati.

Najhitniji interes Austrije bijaše u ovakvim okolnostima, da bar spriječi svako novo pomjeranje sila. S toga je razloga učestvovala 1772 u prvoj diobi Poljske, osiguravajući sebi Galiciju, a 1775 privoljela je Tursku, da joj ustupi Bukovinu. Izumiranje bavarske loze Wittelsbachovaca uputilo je čak na mogućnost, da se Šlezija nadoknadi Bavarskom; ali je Fridrih Veliki prinudio Austriju bavarskim nasljednim ratom 1778—79, da se zadovolji pripojenjem predjela na desnom brijegu donjega Inna. A kad je Josip II. nagovorio Karla Teodora Falačkoga, da zamijeni bavarsku baštinu austrijskom Nizozemskom kao kraljevinom Burgundijom, spriječio je Fridrih 1785 i to rješenje osnutkom, »kneževskoga saveza« protiv svakog pojačanja carske vlasti u Njemačkoj.

Austrija je bila time to jače pogođena, što se baš tada pokazalo, da se pored austrijsko-pruskog dualizma u Njemačkoj razvio ne manje opasan austrijsko-ruski na Balkanu. Josip ga je htio ublažiti ili bar usporiti njegovo zaoštravanje sapinjući svog ruskog takmaca 1781 savezom. No zajednički je rat protiv Turaka 1787—91 donio Leopoldu II. samo neznatne ispravke granice kod Oršave i na Uni, jer se iza leđa vojske država rasklimala: Nizozemska se odmetnula, u Ugarskoj je i Hrvatskoj vrelo, a Prusija, sjetivši se stare uloge Francuske, stala je uz Madžare te se svezala s Turskom, tako da se Austrija morala već na kongresu u Reichenbachu 1790 obvezati, da zaključi mir s Turcima na temelju status quoa. Dvije godine poslije obrambeni savez Beč—Berlin protiv revolucionarne Francuske skide s dnevnog reda i naslijeđeni šleski spor.

Doba, koje se time završilo, označeno je u unutrašnjoj politici reformama prosvijećenog apsolutizma. Neposredni je poticaj za njih došao od iskustava šleskih ratova, koji uvjeriše Mariju Tereziju, da treba povisiti stajaću vojsku na 108.000 vojnika. G. 1747 poče stoga opća »rektifikacija poreza«, koji su se imali ubuduće rasporezivati i pobirati prema novo sastavljenom »terezijskom katastru«. U vezi su s time staleži pojedinih zemalja morali već od 1748 odobravati kontribuciju t. zv. recesima na više godina unaprijed. Ali su se ubuduće novi porezi raspisivali i bez njih, ili su im se predlagali samo, da ih prime. Na određivanje njihova iznosa sabori dakle nisu više imali utjecaja. Najjače je pak bila uzdrmana njihova vlast caričinim nastojanjem, da centralizacijom prodre čak do seljaka. U tu se svrhu za svaku zemlju osnovala pokrajinska vlada, »gubernij«. Njemu su bili podređeni »okružni uredi«, koji su se starali o zaštiti seljaka protiv vlastele. Okružni je kapetan vodio istragu protiv vlastelina, ako mu se podanik potužio, ili ako je on sam to smatrao za potrebno; odobravao je i odbacivao ugovore između vlastele i seljaka, čak je i skidao nepravedne vlastelinske činovnike s njihova položaja, bar privremeno, dok je o tome konačno odlučivao gubernij.

Uporedo je s tim uređivanjem srednje i niže uprave išla reforma centralne uprave u Beču. Već 1742 carica osnova samostalnu »državnu kancelariju« kao ministarstvo vanjskih poslova; do 1765 slijedila su ministarstva unutrašnjih poslova, pravde, financija i trgovine pod imenom »udružene češko-austrijske dvorske kancelarije«, vrhovnoga sudišta (Oberste Justizstelle), dvorske komore i trgovinskog ravnateljstva, a iznad njih je stajalo uz caricu kao savjetodavan organ državno vijeće.

Da bi narod mogao podmirivati goleme troškove nove vojske i uprave, država je smatrala za svoju dužnost, da sistematski promiče gospodarstvo. Podupirala je stoga osnivanje tvornica, uvođenje novih industrija, pozivala poduzetnike i radnike sa strane, gradila ceste i kanale te se s uspjehom trudila, da osvoji tursko tržište, kojim su dotada vladali Francuzi, Englezi, Holanđani i Mlečani. Slično je Marija Terezija shvaćala i školstvo za »politicum«, državni posao. U skladu su s time poslije ukinuća isusovačkog reda 1773 sveučilišta prešla u državnu upravu, za gimnazije se izradio nov nastavni plan, a naročitu je zaslugu stekla carica osnutkom austrijske pučke škole 1774.

Plod tih reforma bijaše pretapanje čeških i njemačkih zemalja u jedinstvenu, centralističku državu. Ugarsko-hrvatski ustav ostade formalno još na snazi, ali se činilo, da su i njemu dani odbrojeni. Jer otkako su staleži 1764 odbili poziv, da bi i oni plaćali poreze, sabor se nije više sazivao, nego su njegove zaključke zamijenili kraljičini patenti, izdavani sada naravno prije svega u interesu zapadnih zemalja, kako bi Ugarska indirektno plaćala kao bečka kolonija, što nije htjela direktno plaćati kao član austrijske zajednice. Carine i zabrane osiguraše nasljednim zemljama jeftinu dobavu sirovina, žita i stoke te zaštitiše njihovu industriju od tuđe i domaće konkurencije. No dalje Marija Terezija nije išla; tek su Josipove reforme vrijedile i za zemlje krune sv. Stjepana. Tako car ukide 1781 kmetstvo u češkim zemljama, 1785 u ugarsko-hrvatskim. Patentom od 1781 o vjerskoj toleranciji priznade i luterovcima, kalvinistima i pravoslavnima slobodu vjeroispovijedanja i jednakost građanskih prava; 1782 izdade patent o ukinuću svih samostana, koji se nijesu bavili nastavom ni njegovanjem bolesnika; 1784 uvede njemački kao službeni jezik u cijeloj monarhiji, jer jedinstvenim jezikom »svi se dijelovi monarhije čvršće vežu između sebe i stanovnici se sjedinjuju jačom vezom bratske ljubavi«. G. 1785 ukide županije i podijeli Ugarsku i Hrvatsku na deset okružja pod kraljevim komesarima, a na kraju krajeva odredi 1788 još i to, da se i u tim zemljama popiše stanovništvo i izmjeri zemlja, kako bi se također ugarsko-hrvatsko plemstvo podvrglo općoj poreznoj dužnosti.

No to je prevršilo mjeru staleške snošljivosti. Pred opasnošću ugarske i hrvatske revolucije car je još na samrti obećao saziv sabora i uspostavio ugarsko-hrvatski ustav, izuzevši patent o toleranciji i ukinuću kmetstva. Leopold II. pak morao je članom X. požunskoga sabora od 1790—91 priznati Ugarsku i Hrvatsku potpuno nezavisnom državom, kojom može vladati samo zakonito okrunjeni kralj u sporazumu sa saborom, redovno sazivanim najmanje svake treće godine. Time se monarhija vratila austrijsko-ugarskom dualizmu terezijskog doba, samo s tom sudbonosnom razlikom, da su Madžari sada zamijenili njemački centralizam Josipa II. nacionalno madžarskim, zanoseći se vizijom narodnog i jezičnog jedinstva od Tatre do Jadrana.

8. Od francuske revolucije do austrijske (1792 do 1848). Austrijsko-pruski savez od 1792 dade francuskim revolucionarcima dobro došao povod za objavu rata. Carska dužnost i kućni interes nametnuše Franji II. kao nekada Leopoldu I. zadatak, da stane na branik Njemačke; revolucionarni pak imperijalizam Francuza učini ga — pored Engleza — glavnim pobornikom evropske ravnoteže. Tako je Austrija u kratko doba od 1792 do 1815 šest puta zgrabila oružje: 1792—97, 1799—1801, 1805, 1809, 1813—14 i 1815. Ali koalicija, kojoj je isprva pristupila gotovo čitava Evropa, već se 1795 nalazila u potpunu rasulu, jer je austrijsko-pruski jal odmah od početka ometao složnu suradnju baš glavnih sila. Pruska se ambicija nije mogla trajno pomiriti s načelom, na kojem je Leopold II. zasnovao likvidaciju šleskoga spora, da se postojeći odnos snaga ne smije poremetiti jednostranim aneksijama. Naprotiv, Fridrih Vilim II. već se 1793 sporazumio s Rusijom iza leđa svoga saveznika o drugoj diobi Poljske, a kad je Austrija bar u trećoj diobi 1795 uspjela da steče zapadnu Galiciju, Prusija je sklopila s Francuzima baselski mir, kojim je dala sebi zajamčiti neutralizaciju sjeverne Njemačke i pravo na naknadu na desnoj obali Rajne, ako bi Francuska zadržala lijevu. Mir u Campo Formiju 1797 oduže prema tome osamljenoj Austriji Nizozemsku i Lombardiju; osim toga je morala vojvodi Modenskom ustupiti Breisgau, a za sve je to primila samo Veneciju s istarskom obalom i Dalmacijom. Još se nesretnije svršio drugi koalicioni rat. Premda mir u Lunevilleu 1801 Austriji nije nalagao nikakvih direktnih teritorijalnih žrtava, ipak joj je ispodmakao posljednji oslon u Rajhu, jer obavezujući Njemačku, da nađe svojim knezovima za gubitke na lijevoj obali Rajne naknade na desnoj, on izazva zaključak državnoga sabora od 1803, koji je uništio habsburšku stranku podjelom gotovo svih crkvenih kneževina, pokneženih grofovija i slobodnih gradova među francuske trabante, u prvom redu među Baden, Württemberg, Bavarsku i Prusiju.

Carstvo je time stvarno prestalo. Kako je svakog časa moglo nestati i formalno, a Napoleon se osim toga već 1804 proglasio carem Francuza, to se bečki dvor odlučio, da osigura sebi na vrijeme carski naslov bar za svoju kućnu vlast. Misao, da ga spoji s jednom od velikih historijskih pokrajina — Ugarskom ili Češkom —, bila je brzo napuštena; umjesto toga se bezimeni sklop zemalja, stvoren pragmatičnom sankcijom, krstio austrijskim imenom, kojim se sama dinastija zvala već od Karla V.

Pokušaj, da se habsburška vlast u Njemačkoj obnovi trećim koalicionim ratom, potpuno se izjalovio. Talleyrand je uzalud predlagao, da se doduše Austriji otme posljednji pedalj zemlje u Italiji i Njemačkoj, ali da se ona zato bogato nagradi na Balkanu, kako bi prenijela svoje težište na istok i preuzela stražu protiv Rusije. Napoleon se radije odlučio, da požunskim mirom 1805 osakati neprijatelja do nemoći. A. je morala prema tome za jedini Salzburg ustupiti sve tekovine campoformijskog mira, dalje Tirol i ostatke svojih švapskih posjeda, priznati protjerivanje habsburške sekundogeniture u Toskani i povišenje Bavarske i Württemberga na stepen kraljevina. Poslije osnutka pak rajnskog saveza, u kojem se okupiše pod francuskim protektoratom Bavarska, Württemberg, Baden i manje njemačke države, morao se Franjo II. na Napoleonov ultimatum odreći 6. VIII. 1806 i njemačke krune. Francuzi sad nisu trebali više imati obzira ni prema Prusiji. Pošto je smrviše 1806—7, Napoleon je bio na vrhuncu moći. Ipak se A. već 1809 digla po četvrti put. Tirolski seljak Andrija Hofer dade Nijemcima zanosni primjer narodne borbe za slobodu, a nadvojvoda Karlo pokaza podjarmljenoj Evropi pobjedom kod Asperna, da ni Napoleon nije nepobjediv. Ali nada, da će se Nijemci — prije svega Prusi — pridružiti austrijskoj borbi, nije se ispunila. Kako su i engleske potpore bile vrlo oskudne, to je Napoleon brzo osvetio svoj poraz pobjedom kod Wagrama, te je schonbrunnskim mirom oteo Austriji veliki dio Galicije, Salzburg i zemlje od Drave i Save do mora. Što je ostalo, bijaše tako slabo, da je trebalo u prvom redu vremena za oporavak. I zato, kad Napoleon zaprosi habsburšku princesu, dade mu Franjo 1810 svoju kćer Mariju Lujzu za ženu. Ali kad su se poslije,Napoleonove katastrofe u Rusiji svezale Prusija, Rusija, Engleska i Švedska za oslobodilački rat, opet se trgla i A. te svojim pristupom odlučila Napoleonovu sudbinu.

Glavna je uloga pri obnovi Evrope prema tome pripala austrijskom ministru vanjskih poslova — kasnijem kancelaru — Metternichu, koji je predsjedao bečkom kongresu 1814—15. Ideje su mu vodilje bile autoritet i paritet. Prvo je imalo biti osiguranje od prevrtljivosti naroda u unutrašnjoj politici, drugo je trebalo obezbijediti ravnotežu velikih sila u vanjskoj politici. Oboje se po njegovu mišljenju dalo postići povratkom apsolutizmu legitimnih vladara i osnutkom austrijsko-njemačko-talijanskog bloka, koji bi učinio Srednju Evropu tako jakom, da bi mogla odoljeti rusko-francuskom pritisku. Vodstvo je bilo naravno namijenjeno Austriji. Stoga je ona sebi uzela natrag Galiciju, Salzburg, Tirol, Ilirske provincije, Lombardiju i Veneciju, tako da je sa svojih 666.000 km² postala prva sila u Evropi iza Rusije, geografski dobro zaokružena, bez Nizozemske, koja se uvijek dala samo teško braniti. Što se odrekla i starohabsburških posjeda u južnoj Njemačkoj, izviralo je iz promijenjenoga stava prema Prusiji. Jer pitanje njemačkih posjeda imađaše prema Metternichovu naziranju svoj smisao samo u staroj Njemačkoj, dok su se carevi još zavaravali nadom, da će moći obnoviti svoju vlast. Ali su 1815 bila prošla vremena za restauraciju; Prusija se već konačno ustalila kao velika vlast. Stoga je razloga Habsburgovac i odbio carsku krunu, premda je time razočarao njemačke rodoljube i dvadeset i pet njemačkih knezova, koji su mu je nudili. Misao političkoga jedinstva oduševljavaše tek tako malen broj idealista, te se moglo s pravom vjerovati, da baš elastična, međunarodna zajednica Njemačkog saveza sa saveznim vijećem u Frankfurtu pod predsjedništvom austrijskoga cara najbolje odgovara historijskom razvitku Njemačke. Slično je Metternich kanio riješiti i talijansko pitanje osnutkom talijanskog saveza (Lega italica) pod austrijskim vodstvom; ali tu nije uspio, jer su se talijanski knezovi odupirali i najmanjem krnjenju svoga suvereniteta. Ipak je i u Italiji austrijska prevlast bila neosporiva, jer se osnivala nesamo na neposrednom gospodstvu u Lombardo-Veneciji, nego i na habsburškim vladarima u Toskani, Modeni i Parmi.

Stabilnost je te nove Srednje Evrope zavisjela o njezinu odnosu prema modernim idejama nacionalizma i liberalizma. No geslo narodnog jedinstva moralo je zvučiti kao poziv na revoluciju protiv države, koja je obuhvaćala jedanaest naroda; a za parlament je pogotovu svatko mogao predviđati, da bi se njime stvorila baš javna tribina za propagandu. Car je zbog toga apsolutizmom i cenzurom ogradio Austriju od novih ideja, iako je sam Metternich u svojoj spomenici od 1817 predlagao, da se osnuje »carevinsko vijeće«, u kojem bi izaslanici zemaljskih sabora raspravljali o financijama i zajedničkim poslovima cijele monarhije. Metternichu je lebdjela pri tome pred očima zamisao, da laganim razvitkom pretvori centralističko uređenje države u federalizam historijskih zemalja, a da ujedno izađe u susret i nacionalizmu diobom gubernija prema narodnostima. Ali car, pod utiskom francuske revolucije već rano okorio, nije vjerovao u mogućnost kompromisa s novim duhom, te je prešao preko Metternichovih pobuda. A kad se kancelar 1832 ponovno vratio na svoj nacrt, da »redovitim napretkom« izgladi »protivnost između monarhičnog načela i demokratskoga«, nije bio bolje sreće. Franciscejski je sistem bio prema tome Metternichov samo u tome, što ga je nenadmašivom državničkom vještinom naturio gotovo cijeloj Evropi. »Sveta alijansa«, sklopljena 1815 između ruskog, austrijskog i pruskog vladara, stajala je potpuno pod njegovim utjecajem. Kao »kočijaš Evrope« pozivao je careve i kraljeve na kongrese u Aachen (1818), Opavu (1820), Ljubljanu (1821) i Veronu (1822), gdje se rješavalo o suzbijanju slobodarskog duha u Njemačkoj i o oružanim intervencijama protiv revolucija u Italiji i Španjolskoj. Tek pristanak Rusije uz grčke revolucionarce 1827/29 i srpanjska revolucija u Parizu 1830 srušiše Metternichov sistem u Evropi. Ali se i dalje održao tako u Njemačkoj, kako u Italiji, premda se čak u Austriji klimao, naročito otkako je slaboumnost Franjina nasljednika Ferdinanda I. (1835 do 1848) dala slobodna maha ličnim spletkama u regentstvu. Budući da je i nesumnjivi gospodarski napredak Austrije pokretanjem socijalnog pitanja pojačao opće ogorčenje protiv sistema, koji se ograničavao na negaciju i silu, to je trebalo samo slučajne iskre, da plane revolucija.

9. Borba za opstanak 1848 do 1918. a) Revolucija i borbe oko njemačke Austrije 1848 do 1871. Vijesti o veljačkoj revoluciji u Parizu dovedoše 13. III. 1848 do Bečke revolucije. Metternich je morao još iste večeri dati ostavku, preplašeni je pak car dopustio narodnu gardu, naoružavanje sveučilištaraca, ukinuće cenzure te obećao patentom od 15. III. i liberalan ustav. Ali kad je taj 25. IV. izašao, bio je odbijen, jer ga je car oktroirao. Revolucija je zato buknula 15. V. ponovo i prisilila vladu, da pristane na saziv ustavotvorne skupštine.

Bečki događaji živo odjeknuše po čitavoj monarhiji; samo Tirol ostade miran. To opasniji bijaše pokret u Italiji i Ugarskoj. 17. III. diže se Milan, 22. III. Radecky mora već uzmaći do Mincija. Istoga dana Manin proglasi republiku u Veneciji, a 25. III. Pijemontezi Karla Alberta prijeđu lombardsku granicu. Međutim je 3. III. Košut plamenim govorom u saboru zahtijevao nezavisno, odgovorno ministarstvo za Ugarsku. Car reskriptom od 17. III. pristade na to, te prihvati 11. IV. i travanjski ustav, iako mu Madžari oteše njime čak neposrednu vlast nad vojskom, podredivši sve čete na ugarskom tlu novom ugarskom ministru vojske. Tri dana prije kabinetni je list od 8. IV. i Česima stavio u izgled parlament s odgovornim centralnim vlastima. Ali u tim danima, kad je mogao izaći već članak sa značajnim natpisom: »Cijelo kraljevstvo za jednog Austrijanca!«, odjednom se digla vojska. Već 19. IV. Jelačić prekide veze s Madžarskom, 6. V. Radecky pobijedi Pijemonteze kod Santa Lucie, 15. VI. knez Windischgraetz uguši ustanak u Pragu, Karlo Albert pak zamoli primirje, pošto ga Radecky 25. VII. još jedamput ametom potuče kod Custozze.

Uto se preokrenuše prilike i u samoj Madžarskoj. Srbi ustadoše, Rumunji, pa čak i Slovaci prijaviše nacionalne zahtjeve; napokon 11. IX. Jelačić prijeđe kod Varaždina preko Drave i krene prema Pešti. Košut ga doduše zaustavi 29. IX. kod Velenceja, ali manifestom od 3. X. car raspusti ugarski sabor te postavi Jelačića kraljevim zamjenikom i zapovjednikom svih četa u Ugarskoj. Pojačanja imaju se uputiti banu, da bi što prije svršio s revolucijom. No tu na vrhuncu krize 6. X. Bečani skrenu udarac na se, silom zadržavajući jedan bataljun, koji se baš otpremao u Ugarsku. Tri sedmice radikali sada gospodare gradom. Dvor pobjegne u Olomuc, ustavotvorna skupština preseli se u Kromeriž, — riječ je imao Windischgraetz, koji poslije krvavih borba 31. X. na juriš zauze Beč.

Pobjednik je bio već davno odlučio, da ukloni nemogućeg vladara. Novo ministarstvo velikih ličnosti pod vodstvom njegova šurjaka kneza Schwarzenberga bilo je određeno, da privede taj plan u život. Prema tome je Ferdinand 2. XII. predao krunu svom osamnaestgodišnjem sinovcu Franji, koji je sebi programatski nadjenuo ime reformnog cara Josipa, proglasujući u njegovu duhu manifestom od istoga dana kao cilj svoje vlade »ujediniti sve zemlje i plemena monarhije u jedno veliko državno tijelo«. Rat do neosporive pobjede bijaše u skladu s tim geslo narednih mjeseci. 15. XII. prodrije Windischgraetz u Ugarsku; 5. I. uđe u Peštu, a 22. službena »Wiener Zeitung« već javlja, da je rat završen. Pobjeda kod Kapolne 27. II. samo ponovo učvršćuje Beč u uvjerenju, da je madžarska sila slomljena.

Međutim je i ustavotvorna skupština u Kromerižu završila svoj rad. Odrasli pod jarmom predožujskoga sistema njeni članovi bijahu redom politički diletanti. Ali što im je sticajem prilika nedostajalo političke prakse, to im je bogato nadoknadila društvena kultura austrijskog biedermeiera, koja je krotila političku strast uvijek budnim osjećajem za ljudsko dostojanstvo bližnjega. S toga je stajališta kromeriški ustav nastojao riješiti protivnost između centralizma, federalizma historijskih zemalja i autonomije nehistorijskih naroda.

Jedinstvo države bilo je u njemu zajamčeno »pučkom komorom«, koja se imala birati direktno na osnovu jednakog izbornog prava. Historijski se pak federalizam izražavao u samostalnosti historijskih zemalja, kojih su sabori imali bezuvjetnu zakonodavnu vlast prije svega na polju pokrajinskih financija, gospodarstva i socijalne politike, a uvjetnu, t. j. u granicama državnih zakona, naročito na odgojnom i crkvenom području. U mješovitim zemljama bila je narodnost posebice zaštićena osnivanjem narodnih oblasti s oblasnim skupštinama i članom 113., koji je pružao mogućnosti, da se u zemaljski ustav primi točka o arbitraži u narodnim sporovima. Sve te snage zemaljske i narodne autonomije kromeriški je ustav naposljetku još čvrsto povezao, postavljajući pored »pučke« komore i »zemaljsku«, u koju bi svaki sabor slao po šest predstavnika, a svaka oblasna skupština po jednoga.

Na nesreću je prvi i posljednji slobodni sporazum austrijskih naroda dolazio baš u vrijeme, kada se vlada zbog pobjede svoje vojske osjećala već dosta jakom, da riješi ustavno pitanje sama, i to ne, kao Kromerižani, samo za zapadni dio monarhije, već i za Ugarsku. Prije nego što je mogla kromeriška skupština izglasati svoj nacrt, bila je stoga 7. III. 1849 raspuštena, i vlada je proglasila ustav od 4. III., kojemu je duhovni otac bio liberalni centralist, ministar grof Stadion. Oktroj je najteže kaznio Ugarsku, jer nije poništio samo revolucionarni travanjski ustav, nego je otkinuo od Madžarske i Hrvatsku i Erdeljsku, pretvarajući sve jednako u obične »krunovine« jedinstvene države. Ali je on teško pogodio i ostale narode, jer je šutke prešao preko najhitnije tekovine kromeriškog nacrta, kompromisa između centralizma, federalizma i nacionalne autonomije. Neposredni je uspjeh državnoga udara zato bio, da su planuli novi bojevi.

Karla Alberta je doduše Radecky likvidirao za 3 dana bitkama kod Mortare i Novare (21. i 23. III.). Naprotiv su Madžari pobjedonosno prodirali. 21. V. bila je i Pešta već opet njihova, a tek pošto je stigla Austrijancima ruska pomoć, madžarska je vojska 13. VIII. kod Villágosa položila oružje.

Ožujska je revolucija razbila i Njemački savez te na državnom saboru u Frankfurtu pokrenula pitanje obnove njemačkoga jedinstva. Ali u kojem opsegu? Ako bi nova Njemačka primila Austriju, žrtvovalo bi se narodno jedinstvo države, u protivnom slučaju državno jedinstvo naroda. Dilema se nije dala riješiti ni time, da bi se prihvatile historijske granice pokojnog Njemačkog saveza, koji je obasezao i alpsko-sudetske zemlje habsburške monarhije. Jer ako bi se austrijski Nijemci time spasti, nije se moglo ni pomišljati na to, da bi se Austrija dala za ljubav njemačkog nacionalizma raspoloviti na dva dijela, u najboljem slučaju spojena personalnom unijom. Problem se još naročito zamrsio time, što se opreka između Velikonijemaca i Malonijemaca podudarala i sa starim habsburško-hohenzollernskim dualizmom. Malonijemci su bili za hohenzollernskog cara i zaista su 28. III. 1849 uspjeli da proture Fridriha Vilima IV. Taj doduše nije primio krune, ali samo zato, što mu ju je nudio parlament. Želio ju je primiti iz ruku njemačkih knezova i zato je osnovao prusku »Uniju«, u kojoj je do jeseni već okupio 27 njemačkih država.

No njemački centralizam Schwarzenbergov nije bio uopće moguć bez velikog njemačkog zaleđa. Pristanak na stvaranje Male Njemačke pod pruskim vodstvom značio bi prema tome samoubistvo centralističkog sistema. Schwarzenberg je zato prihvatio nacrt svog ministra trgovine Brucka o osnutku carinske unije između Austrije i Njemačke, popunjujući ga još prijedlogom političke reforme Njemačkog saveza, koji bi imao ponovo uskrsnuti s direktorijem i narodnim predstavništvom na čelu, gorostas od 70,000.000 duša, kojega bi zbijena sila odlučila i sudbinom Balkana. Kad je Schwarzenberg prema tome ponovo sazvao staro savezno vijeće u Frankfurt te predobio za se i ruskoga cara, upotrijebio je slučajan spor zbog Hessena, da prisili Prusku na kapitulaciju. G. 1850 morala je ona raspustiti Uniju te se vratiti u savez, samo je uspjela odgoditi rješavanje o carinskoj uniji i reformi saveznog ustava.

Poslije ovolikih uspjeha u vanjskoj politici Schwarzenberg se smatrao pozvanim, da vrati caru i apsolutnu vlast u unutrašnjoj politici. Glavni stalež, seljaštvo, izgubio je svaki interes za socijalnu revoluciju, otkad su mu revolucionarni sabori 1848 dali njegovu zemlju u vlasništvo. Nacionalnu strast stišavalo je pastirsko pismo bečke biskupske konferencije od 17. VI. 1849. Tako je građanstvo bilo osamljeno, pa je Schwarzenberg patentom od 31. XII. 1851 ukinuo oktroirani ustav. Kad je on 5. IV. 1852 umro, politički se kurs nije više promijenio. Mjesto ministra predsjednika ostade nepopunjeno, a glavna ličnost, ministar unutrašnjih poslova, bivši liberal Bach, prometnuo se u gorljiva apsolutista. Oslanjajući se na vojsku, njemačko činovništvo i crkvu, koju je privezao uza se konkordatom od 1855, njegov se sistem bitno razlikovao od franciscejskog svestranim reformama: izgrađivanjem valjane državne uprave, modernizacijom srednje i visoke nastave, uzornom provedbom rasterećivanja seljačkog posjeda i izjednačenjem gospodarske politike na području cijele monarhije, pošto je već 1851 ukinuta ugarska carinska granica prema zapadu. K svemu je tomu došao još trgovački ugovor s Pruskom od 1853, koji je predviđao svakogodišnji sastanak naročite komisije za prilagođivanje carinske tarife, dok se nije napokon 1860 pristupilo ostvarenju Bruckova sna, carinske unije od Hamburga do Oršave.

Ipak je i pored svega toga Bachov sistem bio od početka osuđen na propast: Neshvaćanje nacionalnog i liberalnog duha vremena izazva nezadovoljstvo, koje se policijom i cenzurom nije dalo svladati, a koje je još raslo zbog vanjskih neuspjeha. Mobilizacija za krimskog rata, kojom je Austrija proigrala rusko prijateljstvo, a da nije stekla englesko-francuskoga, pokolebala je i onako labavi financijski položaj monarhije, a porazi u talijanskom ratu protiv Napoleona III. i Pijemonta, kojim je bila izgubljena Lombardija, uništiše još i vojnički autoritet omraženog sistema. Oboje je primoralo cara, da se vrati konstitucionalizmu. Ali kakvomu?

Sedam je godina apsolutizma ugušilo u narodima spremnost na kompromis; politička su se uvjerenja doktrinarno ukočila. Ako je neposredno poslije Világosa postojala mogućnost, da se Madžari dovedu u zajednički parlament u Beč, — »Bachovi husari« su je pokopali. U ime kontinuiteta tražili su sad Madžari uspostavu revolucionarnog travanjskog ustava od 1848, dok su se liberalni Nijemci zanosili vjerom u spasonosnost bezuvjetnog državnog jedinstva. Listopadska diploma od 1860 htjela je u tom dvoboju između centralizma i dualizma poći srednjim, federalističkim putem; ali protiv udruženog otpora i Madžara i Nijemaca nije bila provediva. Stoga ju je već 26. II. 1861 zamijenio Schmerlingov veljački patent, konstitucionalno izdanje Bachova njemačkog centralizma.

Budući da moć samih austrijskih Nijemaca nije bila dovoljna za tako smion eksperimenat, to se car lično stavio na čelo velikonjemačkog pokreta, sazivajući 1863 sastanak njemačkih knezova u Frankfurt, da im predloži austrijski nacrt za reformu Njemačkog saveza. Prijedlog je bio primljen, ali pod uvjetom, da uz njega pristane i pruski kralj Vilim I. Bismarck je svog vladara u posljednjem trenutku odvratio od toga, da pođe u Frankfurt; još je bio manje sklon, da naknadno prihvati austrijsku formulu. Umjesto toga je Bismarck spretno uvukao Beč 1864 u zajednički rat protiv Danske za oslobođenje Schleswig-Holsteina, a kad se Franjo Josip usprotivio zahtjevu, da se osvojene zemlje pripoje Pruskoj, sklopio je 1866 savez s Italijom i prinudio Austriju na rat za Njemačku. Pobjede kod Custozze i Visa nisu mogle popraviti Benedekova poraza kod Kraljeva Graca. Praški je mir od 30. VIII. prema tome isključio Austriju iz Njemačke, a bečki od 3. X. također iz Italije.

Osveta je bila moguća samo onda, ako bi austrijski narodi prije našli rješenje unutrašnjeg problema. Schmerling ga nije dao. Centralni je njegov parlamenat ostao krnj. U njemu su sjedjeli jedino predstavnici alpsko-sudetskih zemalja. U listopadu 1863 dođoše doduše Erdeljci, ali su se zato već u lipnju povukli Česi. Kad se i schleswig-holsteinsko pitanje sve više zaoštravalo, bio je Schmerling 1865 otpušten.

Novi ministar predsjednik, grof Belcredi (1865—67), sistirao je 20. IX. jalovi ustav, kako bi dobio slobodne ruke za svoj program nacionalnog sporazuma. Ali teškoće bijahu gotovo nepremostive. Mali narodi, hvatajući se prirodnog prava zapadnog nacionalizma, koji je svakom narodu obećavao svoj dom, zahtijevahu, da se dijeli prema nacionalnim granicama. Veliki narodi naprotiv, u kojima su buktjele ponosne uspomene na slavu nekadašnje samostalnosti, zabacivahu nacionalizam, koji bi drmao historijskim zemljama; prirodno pravo malog naroda prestajaše prema njihovu mišljenju pred prvim međašem velikoga. Zbog toga je za njih dolazilo u obzir rješenje austrijskog problema samo u okviru »historijsko-političkih individualiteta«. Logična bi posljedica tog shvaćanja bio savez historijskih naroda habsburške monarhije: Nijemaca, Čeha, Poljaka, Madžara i Hrvata. Briga za očuvanje gospodskog svog položaja vezala bi tu petoricu tako čvrstim lancem zajedničkih interesa, kakvog Austrija nikad više nije skovala.

Belcredijev program bijaše tom gledištu vrlo bliz. Samo nije bio na čistu s glavnim, kako da se teoretski ispravna zamisao o savezu »historijsko-političkih individualiteta« provede u djelo. Historijsko-politički individualitet imađaše za svakog interesenta drugi datum: Madžarima je lebdjela pred očima Madžarska od 1848, Nijemcima državno jedinstvo zapadne polovice, kako ga je stvorila Marija Terezija, Česima jedinstvo zemalja krune sv. Većeslava, a Hrvatima nacionalna kraljevina, kakva je postojala prije 1102. Njemački bi »individualitet« prema tome isključivao bar češki, ako ne i poljski; madžarski bi progutao Hrvatsku; naprotiv bi pobjeda Čeha, Poljaka i Hrvata bacila Nijemce za više od tri stoljeća unatrag, a Madžari bi bili potisnuti čak za osam vjekova i po, jer bi jednima uglavnom ostala samo panonska nizina, a drugima malena Austrija od 1500 godine, njemačko-slovenske zemlje. Historijsko pravo austrijskih naroda prema tome nije bilo objektivno pravo, nego pravo jačega, pa je zato moralo dovesti nagodbom od 1867 ne do pentarhije historijskih naroda, već do dijarhije trenutno najjačih, Nijemaca i Madžara. Pored njih su samo Hrvati hrvatsko-ugarskom nagodbom od 1868 sačuvali ograničenu samostalnost, dok je prosinački ustav od 1867 sve zapadne narode bez izuzetka jednako podredio njemačkom centralizmu.

Belcredi je prije tog prevrata odstupio. Brzina, kojom je njegov nasljednik, Beust, prekovao austrijsku carevinu u austro-ugarsku monarhiju, izvirala je velikim dijelom iz obzira na francusko-pruske odnose. Francuska je smatrala Kraljev Gradac i svojim porazom, jer je on značio odsudan korak pruskoj hegemoniji nad Njemačkom. Zbog toga su se poveli pregovori s Austrijom, kojima se pridružila i Italija, tako da je nacrt od 1869 već mogao utvrditi glavne obrise budućeg saveza: za ustupanje južnog Tirola i desnog brijega Soče Italiji Austrija bi imala dobiti Šleziju i protektorat nad južnom Njemačkom. U proljeću 1870 dođe nadvojvoda Albrecht u Pariz, da raspravi o zajedničkom operacionom planu protiv Pruske.

20. VII., sutradan pošto je Francuska navijestila Pruskoj rat, Beust brzojavi, da je A. voljna pridonijeti pobjedi francuskog oružja. Ali prijeteći stav Rusije, opozicija ugarskog ministra predsjednika grofa Andrassyja, koji je bio duboko uvjeren o solidarnosti prusko-madžarskih interesa u njemačkom pitanju, napokon neočekivane pobjede Prusa prisiliše Franju Josipa, da ostane neutralan. Proglašenje Njemačkog carstva 18. I. 1871 u Versaillesu pokopa njegovu nadu na povratak Habsburgovaca u Njemačku.

b) Austrijski sistem Franje Josipa 1871 do 1893. Već 7. II. car zato odrešito završava njemačko poglavlje svoje historije, da nastavi austrijsko, imenujući federalističko ministarstvo grofa Hohenwarta. U skladu s time izdaje 12. IX. Česima slavni reskript, kojim obećava ostvarenje češkog državnog prava te poziva češki sabor, da podnese o tome svoje prijedloge. Odgovor bijahu »fundamentalke«, koje zbrkom svoje pravne konstrukcije i nestašicom svakog osjećaja za realne sile austrijske politike zazivahu sablast novoga kaosa. Car, i onako još pod svježim dojmom rakovičke bune, uzmakne zato pred madžarsko-njemačkim otporom, otpusti 30. X. Hohenwarta te preda vlast opet liberalnim centralistima, ministarstvu kneza Auersperga.

Revolucije odozgo više nema. Bit je austrijskog problema napokon jasna. Zadatak glasi sada za »kraljevine i zemlje, zastupane u carevinskom vijeću«, jednako kao prije nagodbe za cijelu monarhiju. Opet stoji historijsko pravo protiv prirodnoga, i opet se kosi s tom oprekom druga, slavensko-njemačka. Na slavenskoj strani bijahu doduše Česi i Poljaci za historijsko pravo, ali Južni Slaveni i Ukrajinci za prirodno. Jednako je bilo kod Nijemaca. Alpski je Nijemac zazirao od prirodnog prava, jer je išlo u prilog Slovencu, dok se sudetski Nijemac krstio pred historijskim pravom, jer je iza njega vidio samo češkoga lava. Ipak, da su se fronte dijelile prema programu, nacionalno bi pitanje ostalo pristupačno logici te bi se dalo riješiti uobičajenim sredstvima parlamentarizma. Ali izum »narodne uzajamnosti« stavio je nacionalne zahtjeve izvan domašaja logike, zavodeći poslanike, da žrtvuju čistoću programa krvnom pobratimstvu. Tako je bio Nijemac u Češkoj zbog straha od Čeha uvjeren autonomist, ujedno pak u Štajerskoj zbog Slovenaca štovalac »historijsko-političkog individualiteta« vojvodine. Naprotiv se Slaven u ime nacionalne pravednosti oduševljavao na sjeveru za historijsko-političke individualitete«, a na jugu za nacionalnu autonomiju. Po drugi su se dakle put austrijski narodi odlučili za to, da riješe nacionalno pitanje ne prema objektivnom pravu, već prema pravu jačega, pretpostavljajući borbi za programe realnu politiku »svetog egoizma«. Nevolja je bila samo u tome, što je brojčano jača stranka bila socijalno slabija i obratno; plus i minus se uništavahu. Tako bi dinastija morala odlučiti.

Ali doba stalnog napredovanja nacionalizma i demokracije nije pogodovalo diktatorskom zvanju karizmatičkih vođa. Sva je historija od 7. III. 1849 dokazivala, da se austrijski čvor ne da presjeći diktatom. Car bi se dakle morao prikloniti jednoj stranci, da ukroti drugu. Ali prihvatiti njemačke zahtjeve značilo je stjerati Slavene u iredentu; prionuti pak uz Slavene bilo bi još sigurnije samoubojstvo. Jer otkada se iz Berlina blistala carska kruna, Franjo Josip mogao je doduše zajahati konja, da povede Slavena protiv Slavena u rat, ali se nije dao više zamisliti ni jedan jedini slučaj, u kojem bi smio isto pokušati sa svojim Nijemcima. Rješenje je odozgo bilo prema tome nemoguće; narodi su ga morali naći sami. No sve dok bi u slavenskim gradovima sjedio njemački građanin, nije se moglo ni pomišljati na mir; za nj je trebalo slavenskoga građanstva. Time je pak rješenje austrijskog problema postalo u prvom redu pitanje vremena, zbog čega se državnička mudrost mogla tu očitovati samo još u iščekivanju, strpljivom čuvanju i pripremanju naslijeđenoga gradilišta, dok narodi ne bi socijalno sazreli te se sami sporazumjeli o nacrtima za novu zgradu.

Na nesreću je šest susjeda imalo na tom gradilištu nacionalne hipoteke. Vanjska je politika Franje Josipa i njegova novog ministra vanjskih poslova Andrássyja morala prema tome ići za tim, da im vjerovnici produže rok. Car se stoga sastade još 1871 s Vilimom I. u Gasteinu, a 1872 s njime i Aleksandrom II. u Berlinu; 1873 primi Rusa u Schönbrunnu. Plod je tih sastanak bila »antanta triju careva«, koja je osigurala austrijskog cara od njemačko-slavenske iredente, njemačkoga od obnove Kaunitzove koalicije iz sedmogodišnjega rata (Austrija—Francuska—Rusija) i ruskoga od austrijsko-njemačkih iznenađenja na Balkanu. Ustanak kršćanske raje protiv Turaka 1875 dade brzo prilike, da se solidnost tog sistema iskuša. 8. VII. 1876 Aleksandar se sporazumje u Reichstadtu s Franjom Josipom o novoj karti Balkana, ako bi Turska podlegla. U tom bi slučaju A. uzela sebi veći dio Herceg-Bosne, Rusija Besarabiju, a obje bi složno poradile oko toga, da na Dunavu ne nastane veća slavenska sila. Tajni budimpeštanski ugovor od 15. I. 1877 i dodatak od 18. III. potvrdiše taj sporazum te ovlastiše Austriju, da sama odredi, kada i kako bi zaposjela Bosnu i Hercegovinu. Ali poslije pobjede u turskom ratu 1877/78 Rusija zaboravi na svoje obveze, dosudi sebi svetoštefanskim mirom Besarabiju ne samo bez dogovorene naknade za Austriju, nego skroji i Veliku Bugarsku. Kako ni Engleska nije željela, da Rusija preko vazalne države izbije na Sredozemno more, to je Berlinski kongres 1878 okljaštrio Bugarsku i dao Austriji mandat za okupaciju Bosne.

Istočna se antanta na tome tako temeljito razbila, da se Aleksandar u ličnom pismu od 15. VIII. 1879 zagrozio njemačkom caru ratom. Dva mjeseca poslije toga, 7. X., A. i Njemačka polože temelj novu sistemu sigurnosti sklapanjem dvojnog saveza, oko kojega Bismarck i Andrássyjevi nasljednici Haymerle i Kálnoky na kraju krajeva okupe gotovo cijelu Evropu. Tajnom konvencijom od 28. VI. 1881. A. priveza uza se Srbiju, 20. V. 1882 priđe zbog straha od Francuske dvojnom savezu Italija, 30. X. 1883 A. zaključi ugovor s Rumunjskom, kojemu istoga dana pristupi Njemačka, 1888 i Italija. G. 1881 oživi čak antanta triju careva, pa se obnovi još i 1884, jer je Rusija bila zaposlena u Centralnoj Aziji. Kad se pak ona u bugarskom sporu raziđe 1887 s Bečom, produžujući antantu samo s Berlinom, tada A. 12. XII. osigura status quo na Balkanu naročitom Sredozemnom antantom s Italijom i Engleskom, koja je već od 1879 simpatizirala s centralnim silama zbog Rusije.

Vanjski uvjet za rješenje austrijskog problema, razoružanje iredentizma, bio je na taj način savršenom diplomacijom ostvaren. No međutim je car našao i u unutrašnjoj politici državnika, koga je trebao. Ministarstvo se naime kneza Auersperga istrošilo. Dvanaestgodišnje gotovo neprekinuto vladanje nije poučilo liberalne centraliste, da je Kraljev Gradac učinio Nijemce beznadnom manjinom, koja ne može vladati Austrijom na temelju ustava, primjerena nacionalnoj državi. Sa svog doktrinarnog gledišta nisu centralisti shvaćali ni bosansku krizu 1878. Računali su samo, za koliko bi duša porastao broj Slavena, ne videći da je monarhija imala samo još birati između dvije mogućnosti: ili da sama uzme Bosnu, ili da dopusti srpskom iredentizmu, da stvori Veliku Srbiju, koja bi se bosanskim klinom smrtonosno zarila u Austriju.

Franjo Josip stoga 1879 povjeri sastav vlade svome drugu iz mladosti, grofu Eduardu Taaffeu. Ovaj je bio podrijetlom Irac. Njegovo se ime još uvijek vodilo u registrima engleskog Gornjeg doma. Aristokratska mudrost njegovih engleskih kolega, da u politici treba »wait and see«, t. j. čekati i gledati, bila mu je prema tome u krvi. Kao empiričar slagao se s vladarom, da se austrijski bolesnik ne smije liječiti »ideologijama«, nego da valja — »fortwursteln«, »živucati«, drugim riječima, olakšavati mu krizu, ma kako teška bila, liječenjem simptoma, a sve drugo ostaviti prirodi. S toga je razloga Taaffe brižljivo izbjegavao svaki zahvat u ustav. Združivši Slavene i konzervativne Nijemce u čvrstu koaliciju, »željezni obruč«, skrenu radije pažnju parlamenta na gospodarska i socijalna pitanja. I zaista, zaštita radnika reformom obrtničkog reda 1883 i zakoni od 1886 o osiguranju radnika od nezgoda i bolesti uvrstiše Austriju među prve pokretače modernog socijalnog zakonodavstva. Uporedo s time vlada je nastojala, da polako prilagođuje školstvo i upravu nacionalnoj stvarnosti. U tu svrhu jezične uredbe ministara Stremayra i Pražáka od 1880, 1882 i 1886 prokrčiše češkom i donekle slovenskom jeziku put u urede, a zakon od 1881 dade Česima sveučilište.

Nijemac se u novom kurzu sve teže snalazio. Znao je, da je njemački centralizam za vjekove stariji od njemačkog nacionalizma, pa je zbog toga smatrao hegemoniju svoga naroda za prijeku potrebu državne uprave, uživajući u jednadžbi: austrijski = njemački. Da tu jednadžbu spasi i za budućnost, grof Wurmbrand podnese već 1880 prijedlog, prema kojemu bi se njemački jezik imao proglasiti državnim. Ali većina ga odbi 1884 i opet 1886. U takvim okolnostima Schönerer i drugovi sastaviše 1882 njemačke »fundamentalke«, t. zv. Linzer Programm, koji zahtijevaše, da se Nijemcima osigura stalna većina u bečkom parlamentu autonomijom zakarpatskih zemalja i ujedinjenjem Dalmacije s Hrvatskom. No budući da se ta operacija mogla izvršiti samo ili van parlamenta državnim udarom ili u parlamentu dobrovoljnim harakirijem slavenskih nacionalizama, program, iako do smrti monarhije uvijek ponovno istican, ostade na papiru; ali su baš njegovi neostvarivi zahtjevi pridonijeli radikalizaciji njemačkog nacionalizma. Da država nije vladarev patrimonij, to je austrijski Nijemac razumio; da se zakonodavstvo mora stalno prilagođivati nadolaženju novih slojeva, i s time se mogao pomiriti. Jasno mu je bilo, da nijedan privilegij, ni vladarski ni društveni, nije vječit; samo mu se jedan činio neopoziv, jedamput stečen za uvijek, — nacionalni. Nacionalističkim taktičarima bijaše nedokučivo, da strateg u borbi, kad ustreba, žrtvuje položaje, kako bi spasao pobjedu. Ni slutili nisu, da je austrijski problem za njih u prvom redu tehnički problem, kako gospodstvo zamijeniti vodstvom. Vidjeli su jedino, da moraju u sitnoj, svakidašnjoj borbi stopu po stopu uzmicati pred Slavenima i reagirali su na to mentalitetom »podanika« 18. st., koji je svodio svoju sudbinu na milost ili zloću vladarevu. A u tom se uvjerenju susretahu sa Slavenima, jer kako su Nijemci krivili dinastiju za svoje uzmicanje, tako su je Slaveni krivili za sporost svoga napredovanja.

Zamršena je problematika austrijskog pitanja dobila tek time onaj primitivni oblik, kojim je agitacija mogla djelovati na instinkte, jer su se sada sve teškoće dale jednostavno protumačiti germanofopstvom ili slavofopstvom države.

Položaj se pod zvucima tih gesala uskoro tako zaoštrio, da je Taaffe morao posredovati, pozivajući za 4. I. 1890 liberalne Nijemce, Staročehe i predstavnike velikog posjeda u Beč na pregovore o narodnom sporazumu u Češkoj. Izaslanici se složiše, ali napuštanje načela obvezne dvojezičnosti činovnika izazva toliku pobunu kod Mladočeha, da je samo podjela zemaljskog školskog i poljoprivrednog vijeća bila primljena. Raspust parlamenta nije pomogao. Njemački je radikalizam pobjedonosno prodirao na račun liberala, a Mladočesi su gotovo otpuhnuli Staročehe s parlamentarne tribine. Ipak Taaffe nije očajavao. Prihvaćajući zamisao svog ministra financija Steinbacha, da bi trebalo proširenjem izbornog prava dovesti u parlamenat zastupnike nacionalno indiferentnih radnika i seljaka, feudalni grof podnese 10. X. 1893 prijedlog zakona, koji predviđaše za svakoga punoljetnog državljanina u kurijama gradova i seoskih općina jednako pravo glasa. Broj bi glasača time poskočio od 15% na 37% muškog stanovništva. Ali pred opasnošću te invazije prsne »željezni obruč«, i dojučerašnji neprijatelji — liberalni Nijemci, klerikalci i Poljaci — udruženim silama oboriše Taaffea. Bolestan, iscrpljen četrnaestgodišnjom borbom s hidrom austrijskog problema, grof ustupi svoje mjesto ministarstvu pobjednika pod predsjedništvom kneza Alfreda Windischgraetza.

c) Nacionalni kaos 1893—1914. Strah od općeg prava glasa bio je tako slaba podloga parlamentarnoj većini, da je vlada već 28. XI. morala loviti sedam slovenskih glasova obećanjem, da će staviti u budžet za 1895 stavku za otvorenje slovenskih paralelki na gimnaziji u Celju. Budući da Nijemci držahu celjsku gimnaziju za svoj »nacionalni posjed«, to odmah poče ogorčena agitacija; i kad u proračunu za 1895 zaista osvanu stavka Celje — 1500 forinti, liberalna stranka otkaza svojim ministrima poslušnost. Windischgraetz, bez većine, mora dati ostavku, a poslije kratkog provizorija naslijedi ga galicijski namjesnik grof Badeni. U potrazi za sigurnom većinom predobi Mladočehe jezičnim uredbama od 5. IV. 1897, koje propisaše potpunu ravnopravnost češkog jezika s njemačkim u saobraćaju vlasti sa strankama i obavezno znanje obaju jezika za sve činovnike u Češkoj i Moravskoj. Badeni se smatrao ovlaštenim za taj korak na temelju Stremayr-Pražákovih primjera i paragrafa 19. ustava o ravnopravnosti jezika »u školi, uredu i javnom životu«, koji je logično zahtijevao, da se način njegove primjene točno odredi. No teror opstrukcije zaustavi svaki parlamentarni rad, nacionalistički val zahvati i Luegerove kršćanske socijale, samo još katolička pučka stranka ustraja uz Slavene, potičući time Svenijemce pod geslom »Los von Rom« na odmetnuće od katoličke crkve. Pod utiskom krvavih demonstracija, koje nagoviještahu revoluciju, Badeni dade 28. XI. ostavku. Gautschove naredbe od 5. III. 1898 ublažiše Badenijeve naredbe u korist Nijemaca, ali tek pošto je Clary-Aldringen 14. X. 1899 i njih ukinuo, odustali su Nijemci od opstrukcije, — prekasno za državu, jer je njemačku opstrukciju zamijenila češka.

Novo je ministarstvo, Körberovo, pokušalo riješiti spor 1900 međustranačkim konferencijama o češko-njemačkom sporazumu, ali je uspjeh bio isti kao za Taaffea. S toga je razloga Körber naumio da odvrati stranke od nacionalnih kavga gigantskim gospodarskim programom, predlažući 1901 za sudetske zemlje gradnju kanala, koji bi vezali Vislu, Odru i Vltavu s Dunavom, a za alpske zemlje direktan željeznički spoj Trsta preko Jesenica s južnom Njemačkom i Češkom. Parlamenat je primio bogati dar i prvi put poslije Badenija 1902 opet izglasao redovan proračun, ali se nato vratio opstrukciji.

U isto se vrijeme i ugarska kriza, koja je od 1897 tekla uporedo s austrijskom, približavala vrhuncu. Gospodarski je naime sporazum Austrije s Ugarskom 1897 istekao, pa ga je trebalo obnoviti. No kako bečki parlamenat nije bio za to sposoban, to je madžarska opozicija upotrijebila konjunkturu za najoštriji boj protiv posljednjih prepreka ostvarenju nezavisne nacionalne Ugarske. G. 1903 prijeđe napokon na opstrukciju, tako da je parlamentarni stroj i u Pešti stao. Kad Stjepan Tisza zato 1905 pribjegne izborima, Košutovci, udruženi s katoličkom pučkom strankom i liberalnim disidentima, razjure vladinu stranku misleći, da će sada kralj njima predati vlast. Ali se prevariše.

Franjo Josip vladao je 37 godina u Pešti strogo parlamentarno, uvjeren, da ne smije austrijski kaos podvostručiti pokretanjem nacionalnog pitanja i u Ugarskoj; ali su sada Madžari sami raspršili njegove skrupule jurišem na monarhiju. Zato pozove na čelo vlade u jesen 1905 baruna Gézu Fejérvaryja i uz njega kao ministra unutrašnjih djela Kristoffyja sa zadatkom, da uvede opće pravo glasa. Vještačkim je izbornim redom tanak sloj madžarskog plemstva i građanstva dotada držao madžarskog seljaka i radnika daleko od parlamenta; nemadžarski narodi pogotovu, iako su sačinjavali 45% stanovništva, imali su samo devet zastupnika. Opće bi pravo glasa oslobodilo i jedne i druge, — kad eto, dođe Mađarima pomoć s juga.

U sukobima između Beča i Pešte Hrvati su imali dotada loše iskustvo. Za Jelačića su pristali uz Beč i dobili — Bachov apsolutizam; šezdesetih godina nisu pristali ni uz koga i dobili su — nagodbu. Zato se sada krenulo trećim putem. Hrvati ponudiše pomoć Madžarima »riječkom rezolucijom« od 3. X., Srbi »zadarskom odlukom« od 17. X., a osnutak hrvatsko-srpske koalicije, njen proglas od 12. XII. i oduševljen odjek u Beogradu pokazaše, da se tu ne radi više o doskočici nekolicine nezadovoljnika, nego o velikom nacionalnom pokretu. Obračunom bi se dakle s Košutovcima zapalila u isto vrijeme i Ugarska i Hrvatska; stoga kralj 6. IV. 1906 povjeri vladu madžarskoj koaliciji, pošto ju je strah od izborne reforme privremeno poučio o granicama njene moći; u vojsku više ne dira, 1907 obnavlja čak nagodbu s Austrijom, zato pak požuruje madžarizaciju ugarskih naroda Apponyjevim školskim zakonom, te se odužuje Hrvatima za pomoć željezničarskom pragmatikom, kojom se ima uzakoniti madžarski službeni jezik i na hrvatskim prugama.

No prijetnja općim pravom glasa djelovala je ipak i na ostatke liberalne stranke. Tisza skupi pristaše dualizma pod novim barjakom »nacionalne stranke rada« i dovede ih 1910 natrag na vlast. A kad se opozicija 1912 vrati agitaciji za samostalnu madžarsku vojsku, on ne samo skrši njenu opstrukciju novim poslovnikom, nego prisili i parlamenat, da prihvati povećanje godišnjeg regrutnog kontingenta od 103.000 momaka na 125.000, uzalud zahtijevano sve od 1903 dalje.

Sasvim je drukčija bila sudbina izborne reforme u Austriji. G. 1905 postala je ona i tu hitna. Ruska je revolucija elektrizirala radnike, careva je inicijativa u Ugarskoj pobudila nade austrijskih Slavena, osim toga nedavno prenošenje opstrukcije u praški zemaljski sabor nije više dopuštalo nikakve sumnje, da unutrašnja logika nacionalizma neodoljivo tjera narode, da ne polože oružja, dok ima još ma gdje bar truna nade u nova osvajanja. Trebalo je dakle raspršiti iluzije, omogućiti narodima, da nacionalno probude posljednjeg neutralca i da ga dovedu na frontu, kako bi se uvjerili o pravom omjeru sila. A taj se mogao utvrditi jedino općim pravom glasa. Svakako, jasno je bilo, da ni opća mobilizacija birača još ne će donijeti mira, ali će ostvariti uvjet za nj, iscrpljenost protivnika, koji nemaju više rezerva. Stoga je prema carevu nalogu novo ministarstvo baruna Gautscha 1905 moralo staviti u svoj program uvođenje općeg i jednakog prava glasa, a 4. XI. službena je »Wiener Abendpost« o tom obavijestila narode. No potrebna je bila tek državnička sposobnost baruna Maksa Bečka, da ostvari zakonom od 26. I. 1907 izbornu reformu. Pošto je nekoliko mjeseci iza toga jednako vješto proveo u parlamentu i obnovu austro-ugarske nagodbe, imao je doći na red češki sporazum. Postojale su nade, da će se i kraj otpora radikalnih krila obiju strana postići kompromis na temelju jednakovrijednih kompenzacija — zaštita njemačke manjine za češki službeni jezik i u unutrašnjem uredovanju javnih nadleštava —, no tu se umiješao Franjo Ferdinand.

U njegovu su se duhu do smrti neodlučno borile različite ideje: trijalizam, dioba Češke, komadanje Ugarske. Stričev sistem strpljiva čekanja, da nacionalni problem sazrije uporedo sa socijalnim razvitkom austrijskih naroda, smatrao je plodom ne iskustva, nego nesposobne slabosti. Sam je stajao 1914 još tamo, gdje je stajao Franjo Josip 1849, kad je mislio, da se nacionalno pitanje dade riješiti primitivnom metodom državnih udara. A isključivo feudalna i časnička okolina samo je još učvršćivala prijestolonasljednika u kobnoj vjeri u ljekovitost sile. Tako je nastala opreka između »Belvedera« i »Schönbrunna«, koja je napokon dovela do toga, da je Franjo Ferdinand potkraj 1908 s pomoću kršćanskih socijala srušio Becka. Nacionalni se boj zato nastavio svom žestinom. Ali je vidljivo gubio svoj smisao, jer se fronte baš na glavnom ratištu, češkom, nisu više pomicale. Ma koliko je dakle bješnjela opstrukcija parlamentom i saborima, iza kulisa su se uvijek ponovo vodili pregovori, dok nije na prelomu 1913/14 ostao samo tanak zid. Prije nego što se i on srušio, izgubila je Evropa strpljenje.

Vanjskopolitički sistem Franje Josipa počeo je pucati već iste godine, kad je pao Taaffe. Dolazak radikalne stranke na vlast u Beogradu pretvorio je 1893 austrijsko-srpski ugovor u mrtvo slovo, premda je isticao tek 1895. »Novi kurs« Vilima II., odlučen demisijom kancelara Caprivija 1894, uzbunio je Engleze. G. 1895 London već prihvaća ideju diobe Turske, kako bi Egipat spojio s Indijom, a poruka ministra predsjednika Salisburyja Rusiji 1896, da diže ruke od Carigrada, čim Rusija prizna englesku vlast nad Egiptom, nagoviješta, da je i Sredozemna antanta mrtva. No upravo u to doba Italija se vraća, ametom potučena, iz abesinskog rata u Evropu. Preokret je londonske politike lišio talijanske obale zaštite engleske flote u slučaju rata protiv Francuske. Zato Italija traži sad spas u novim kombinacijama. U rujnu 1896 prizna francuski protektorat u Tunisu, trgovačkim ugovorom od studenoga 1898 završi desetgodišnji carinski rat s Francuskom; sporazumom od prosinca 1900 osigura sebi slobodne ruke prema Tripolisu u zamjenu za jednaku koncesiju Francuskoj u Maroku, a 1. XI. 1902 ministar Prinetti popuni taj sporazum još pismenom izjavom, da će Italija ostati neutralna, ne samo kad bi Francuska bila napadnuta, nego i onda, kad bi bila neposrednim izazovom prisiljena, da »u obranu svoje časti i sigurnosti« navijesti rat. Istina, to se nije kosilo sa slovom člana II. trojnog saveza, koji je tražio talijansku pomoć za Njemačku samo »u slučaju ne direktno izazvanoga napadaja«, ali je dalo Rimu toliku slobodu tumačenja, da je svoje obveze krio, dok ih Nijemci nisu saznali iz francuske žute knjige 1919. U skladu s time Italija se već 1896 vratila na tradicionalnu frontu, austrijsku. Samo joj posljednji cilj tu nije više bio tek oslobođenje iredente, nego i »mare nostro«, vlast nad Jadranom, kojemu je ključ tražila u Albaniji.

Pored nje se pojavi 1903 poslije ubijstva Aleksandra Obrenovića i Srbija. Trgovačkim vezama sa zapadnim silama i carinskom unijom od 1904 s Bugarskom nastoji se gospodarski osloboditi od Austrije. Pod bečkim se doduše pritiskom mora opet odreći unije, ali srpski nacionalizam crpe baš otuda novu moć, to veću, što carinski rat, u koji austrijski agrarci 1906 gurnuše monarhiju, ponese mržnju prema njoj i u srpsko selo.

Napokon pritisnu na Austriju i ruski orijaš. Dok se bavio planovima u Aziji, štitio se od jednostrane austrijske inicijative na Balkanu sporazumima, u Petrogradu 1897, u Mürzstegu 1903. Poražen u japanskom ratu, i on se požurio natrag u Evropu. Na konferenciji u Algecirasu, gdje se 1906 raspravlja francusko-njemački spor o Maroku, Rusija već stoji zajedno s Italijom uz francusko-englesku Antantu. G. 1907 pristupi joj i formalno, a kad A., uznemirena jugoslavenskim pokretom i mladoturskom revolucijom, 5. X. 1908 proglasi aneksiju Bosne, Srbija nađe uza se već čitavu Trojnu antantu, štaviše, A. ne može poslati ni svojih brodova iz Jadrana, da slome turski otpor, zbog vojničkih priprema Italije. Ipak je bio utisak konačnog uspjeha austrijsko-njemačke sloge tako jak, da je Rim već 1909 sklopio sporazum s Austrijom, prema kojemu su obje sile smjele u buduće sklapati ugovore o Balkanu samo još zajednički. Potajno je pak Italija u isto doba primila istu obvezu u Racconigiju i prema Rusiji, dodajući, da će »u svakom slučaju, koji bi se mogao desiti na Balkanu«, podupirati »primjenu načela narodnosti razvijanjem balkanskih država, isključujući svaku tuđu vlast«. Jugoslavensko pitanje prema tome nije više silazilo s dnevnog reda. Balkanskim su ratovima Srbi uzeli njegovo rješenje sami u svoje ruke. Evropska Turska bi likvidirana, a da A. nije mogla ništa drugo postići nego osnutak male Albanije, pa i to jedino zbog toga, što ju je Italija htjela rezervirati za se.

Načelnik austrijskog generalnog stožera Conrad von Hötzendorf tražio je s obzirom na katastrofalno pogoršavanje vanjskopolitičkog položaja monarhije već od 1907 preventivan rat protiv Italije, poslije aneksione krize i protiv Srbije. Oboje je car odbijao, znajući s jedne strane, da nikakav rat ne bi pomogao, dok bi god i pobijeđeni protivnik nalazio u nacionalnim sporovima austrijskih naroda pobude i nade u revanš, a s druge strane, da rata ne bi više trebalo, čim bi se nacionalni problem riješio. Tek je ubijstvo Franje Ferdinanda 28. VI. 1914 u Sarajevu pokazalo, da za Austriju i Srbiju jednu pored druge više nema mjesta.

10. Slom 1914—18. Conrad, ministar vanjskih poslova grof Berchtold i zapovjednik Bosne Potiorek smatrahu prijestolonasljednikovo ubijstvo za dokaz, da je rat neizbježiv, budući da A. revolucionarnom jugoslavenstvu nije mogla ništa dati osim mjenice na neizvjesnu budućnost poslije izmirenja a. naroda i oslobođenja ugarskih. Prije toga se uopće nije dao ni zamisliti oblik, u kojem bi ona mogla ujediniti južne Slavene. Ali nitko nije imao ni prava očekivati, da će se elementarni nacionalni pokret dati trajno sputavati diplomatskim baucima. Tako se Berchtold nakon kratkog kolebanja složio s generalima, da samo vojnički poraz Srbije može osigurati život monarhije. Držao je stoga čak i cara, čija mu miroljubivost bijaše zazorna, podalje od vijećanja, i podnio mu je pače ultimatum istom, pošto ga je već razaslao svojim predstavnicima u inozemstvu. Štaviše, da bi dobio 27. VII. njegov potpis za objavu rata, opravdao ju je srpskim napadajem kod Kubin-Temeša, kojega uopće nije bilo. Međutim je sve propustio, da diplomatski pripravi rat. Uvjeren, da će Antanta opet uzmaći kao za aneksione krize, nije se osvrtao na posredničke prijedloge ni Njemačke ni Engleske ni Rusije, niti je obavijestio o svojim namjerama Talijane i Rumunje, tako da je najzad ostao sam s Njemačkom, jer su se oni s pravom mogli pozivati na to, da za rat, koji je A. objavila bez prethodnog sporazuma sa svojim saveznicima, »casus foederis« za njih ne postoji.

Lakomislenosti diplomatske akcije odgovarahu nedostaci vojničkog vodstva. Conrad je bio genijalan strateg, ali prema točnoj primjedbi Franje Josipa nije znao »kuhati vodom«, t. j. računati danim silama. Iako je A. morala na početku prema zajedničkom planu nositi glavni teret ruskoga rata, dok Njemačka ne obori Francusku, on se nije mogao odlučiti za strogu defenzivu na Balkanu, kako bi što više sila združio u Galiciji, nego je ostavio Potioreku tri armije, jer je ofenziva, makar i bez obzira na tehnička sredstva i fizičku sposobnost vojnika, bila kruta dogma Conradove škole. Obje pogreške skriviše, da je temeljna austrijska vojska bila već za prva četiri mjeseca na ruskom i srpskom ratištu desetkovana, pa je A. morala daljih četrdeset i šest mjeseci voditi rat uglavnom jedva izvježbanim četama. Kad je 22. III. 1915 pao i Przemysl, obvezala se stoga Italija londonskim ugovorom od 26. IV., da će za četiri tjedna otvoreno prijeći na stranu Antante, te je zaista 23. V. navijestila Austriji rat.

Dok je tako za monarhiju nastala treća fronta na Soči, preciznost je njemačkog ratnog stroja spasila položaj u Galiciji. Pod uvjetom naime, da se vodstvo ofenzive povjeri njemačkom generalu Mackensenu, pristade Njemačka, da stavi Conradu osam divizija na raspolaganje. Bitkom kod Gorlica od 1. do 3. V. uspije Mackensen probiti rusku frontu, a 22. V. njemačko-austrijske čete osvojiše već Lavov. Pobjeda bi 6. IX. nagrađena pristupom Bugarske savezu centralnih sila. Veza s njom i Turskom, koja im se pridružila već 12. XI. prošle godine, imala se uspostaviti hitnom ofenzivom njemačko-austrijsko-bugarskih četa protiv Srbije, opet pod Mackensenovim zapovjedništvom. Borbama je od 6. X. do 24. XI. bio i taj zadatak izvršen. Na nj se nadovezao 6. I. 1916 samostalan austrijski pothvat, pokorenje Crne Gore i sjeverne Albanije; 27. II. pade Drač, koji su Talijani uzalud branili. To je užasniji bio udarac, što je pogodio Austriju na ruskoj fronti. Iznenada je naime ondje Brussilov 4. do 7. VI. probio austrijske linije kod Lucka, našto se rasulo proširilo na cijelu frontu do Bukovine. Kriza, izazvana nehajem vodstva i izdajstvom slavenskih četa, stajala je za tri mjeseca monarhiju preko 600.000 momaka, od toga više od polovice zarobljenika.

Konac se Austrije činio tako bliz, da joj je 27. VIII. i Rumunjska objavila rat. Kako je bilo povjerenje u vodstvo potpuno uništeno, to je sam Franjo Josip tražio jedinstveno njemačko zapovjedništvo na svim frontama. Rezultat je bilo brzo zauzeće Rumunjske do Sereta. Pošto je ruska revolucija u ožujku 1917 donijela novo olakšanje, mogle su se centralne sile okrenuti protiv Italije, premda je u travnju Amerika ušla u rat. I pored stalne, goleme nadmoćnosti, talijanska je vojska za dvije godine u jedanaest velikih bitaka potisla Austrijance jedva za dvanaest kilometara; ali je i austrijska vojska bila tako iscrpljena, da se očevidno nije više mogla dugo držati. Stoga su se saveznički stožeri odlučili za zajednički prodor iz prostora Bovec—Tolmin u furlansku nizinu. Operacija je bila od 24. X. do 2. XII. tako uzorno provedena, da se talijanska vojska tek opet pribrala iza rijeke Piave, izgubivši 800.000 momaka, među njima 300.000 zarobljenika. Separatni mir 9. II. 1918 s Ukrajinom, koja se odvojila od Rusije i obećala, da će do 1. VIII. dobaviti bar 1,000.000 tona žita, unio je nove nade u izgladnjele mase. 3. III. pristala je i Rusija na mir u Brest-Litovsku, napokon 7. V. Rumunjska. No pesimizam se naskoro vratio, jer Ukrajina u određenom roku nije dala ni 50.000 tona, a glad je postajala sve jači saveznik političkog nezadovoljstva u Austriji.

Normalno je nezadovoljstvo austrijskog državljanina stalno raslo već od početka rata zbog presizanja vojnih vlasti u državnu upravu. Budući da se ministar predsjednik grof Stürgkh zbog nacionalnog spora nije usudio da sazove parlamenat, to je vojska sebi prisvajala gotovo diktatorsku vlast, a kao jedini ostatak apsolutistične njemačke Austrije bila je njemačka po jeziku, porijeklu većine svojih oficira i po svom naziranju o praktičnim potrebama službe. Naravno, da je ta neočekivana pomoć vojske samo potkrijepila vjeru njemačkog nacionaliste u neophodnost njemačkog značaja države. Zbog toga se i slagao sa shvaćanjem njemačkog kancelara Bethmann-Hollwega, da je rat od 1914 borba između Germana i Slavena, i nije se pitao, s kakvim pravom onda traži vjernost austrijskih Slavena, pogotovu kad se sa protivničke strane orio glas »za demokraciju i samoodređenje naroda!« Sve što je nacionalni Nijemac znao na to odgovoriti, bio je stari poziv na državni udar zbog zavođenja njemačkog državnog jezika, rješenja češkog spora prema njemačkim željama i odcjepljenja Dalmacije i Galicije. Kad se parlamenat napokon ipak sastao, zahtijevali su zato Česi i Jugoslaveni deklaracijama od 30. V. pretvaranje Austrije u savez ravnopravnih naroda; 3. XII. predsjednik »Češkog saveza« odbio je već u ime Čeha i Jugoslavena parlamentarne pregovore o ustavnoj reformi, tražeći neograničeno pravo samoodređenja; »Jugoslavenski klub« pak, potaknut praškom deklaracijom od 6. I. 1918, kojom su se Česi javno opredijelili za nezavisnu državu, uputio je 31. istoga mjeseca konferenciji mira u Brest-Litovsku spomenicu, u kojoj je i sam otvoreno stao na revolucionarno stajalište, ističući »potpuno pravo na samoopredjeljenje naroda, osobito u pitanju, da li hoće slobodnu državu, i u kome obliku da je stvori!«

Slavenski se pokret sad brzo sve više radikalizirao. Bugarska kapitulacija od 26. IX., Ludendorffov vapaj od 29. IX. za primirjem i na njemačkoj fronti u roku od 24 sata, bili su znaci, da se približava kraj. Austrijski ministar-predsjednik Hussarek uvjeren, da se monarhija mora sa svojim narodima nagoditi, prije nego što izađe na mirovnu konferenciju, programatski se izjavio 1. X. u bečkom parlamentu za saveznu Austriju. Ali narodima više nije bilo stalo do toga. 4. X. zamoli monarhija, s buntovnim narodima iza leđa, Wilsona za mir na temelju njegovih 14 točaka. Odgovor od 18.   X. dokaza, da su češka i jugoslavenska emigracija pod Masarykom i Trumbićem konačno pobijedile. Wilson pridržava austrijskim narodima pravo, da se urede, kako sami hoće. Prije toga je car Karlo još učinio posljednji pokušaj, da narodima, koji sami nisu više htjeli surađivati na federalizaciji, tu federalizaciju naturi. Krunski savjet od 15. X. zaključi, da se izda carski manifest, kojim bi se federalizam namah uveo u život. Ali zbog »integriteta« Ugarske manifest od 16. X. smio je proglasiti carevu odluku, da pretvori Austriju »u savez slobodnih naroda«, smio ih je pozvati »da sudjeluju kod tog velikog djela preko Narodnih vijeća, koja će imati da zastupaju interese naroda međusobno kao i u saobraćaju s mojom vladom«, ali poklanjajući ujedinjenje svima, morao ga je u isti mah uskratiti i Česima i Jugoslavenima, jer je za njih važila ograda ugarskog ministra predsjednika Wekerlea, da objavljene reforme »ni na koji način neće dirati u cjelokupnost zemalja ugarske krune«. Car je dakle manifestom postigao jedino to, da je njime sam pozivao na komadanje države. Još 16. X. Wekerle proglasi personalnu uniju s Austrijom, ali je s monarhijom propao i madžarski integritet. Češki Narodni Výbor i Narodno Vijeće u Zagrebu manifestima od 19. X. proglase se jedinim zakonskim predstavnicima svojih naroda; 21. sastane se i provizorna narodna skupština austrijskih Nijemaca. A. živi samo još na talijanskoj fronti.

Kad 23. X. talijanska ofenziva počne prijelazom preko Piave, Borojevićeva se fronta drži. No 24. pobuni se kod Asiaga u Tirolu 25. madžarski pješadijski puk, dajući primjer drugima. Pobuna zahvati 28. i Borojevićevu vojsku. U rovove prodiru Talijani, zapovjedništvo ostavlja Vittorio Veneto. Ali se u području Monte Grappe čete ne miču; tek se 30. na zapovijed povuku. Primirjem od 3. XI. rat je završen. Međutim su narodi stali redom proglašivati svoju nezavisnost: 28. X. Česi, 29. Srbi, Hrvati i Slovenci, 30. Slovaci, 15. XI. bukovinski Rumunji, 1. XII. i ugarski, dok su se Talijani na temelju primirja već dočepali zemalja do Brennera i Krša. 11. XI. mora se car odreći vršenja vlasti i nad ostatkom Austrije, a 12. taj se kao Njemačka Austrija proglasi »demokratskom republikom, i to dijelom Njemačke Republike«. Madžarska je oslobođena i državnopravnih veza s Austrijom i dinastičke veze s Hasburgovcima pa se vrati na stanje iza 1526.

I. Opća djela: Wurzbach, Biographisches Lexikon des Kaisertums Österreich, 60 sv., 1852—1918; Bettelheim, Neue österreichische Biographie, 1923 i d.; Charmatz, Wegweiser durch die Literatur der österreichischen Geschichte, 1912; Uhlirz, Handbuch der Geschichte Österreichs, sv. I., II.i, III., 1927—39; Krones, Handbuch der Geschichte Österreichs, 4 sv., 1876—79; Huber, Geschichte Österreichs, 5 sv., 1895—96, 6 sv. (Redlich) 1921; Mayer-Kaindl-Pirchegger, Geschichte und Kulturleben Deutschösterreichs, 3 sv., 1927—37; Biedermann, Geschichte der österreichischen Gesamtstaatsidee, 2 sv., 1867—89; Turba, Geschichte des Thronfolgerechtes in den habsburgischen Ländern bis zur pragmatischen Sanktion Karls VI., 1903; Kaindl, Österreich, Preussen, Deutschland, 1926; Srbik, Deutsche Einheit, 3 sv., 1935—37; Huber-Dopsch, Österreichische Reichsgeschichte, 1901; Luschin, Handbuch der österreichischen Reichsgeschichte, 2 sv., ²1914, 1896, i Grundriss der österreichischen Reichsgeschichte, ²1918; Rieger, Ríšskć dějiny rakouské, ²1912; Balzer, Historya ustroju Austryi w zarysie, 2. izd. 1908. Dalje → Njemačka, Italija, Češka, Ugarska, Hrvatska.

Ad 1—4. Büdinger, österreichische Geschichte bis zum Ausgang des 13. Jh., 1858; Lorenz, Deutsche Geschichte im 13. und 14. Jh., 1863—67; Lindner, Deutsche Geschichte unter den Habsburgern und Luxemburgern, 2 sv. 1890—93; Bachmann, Deutsche Reichsgeschichte im Zeitalter Friedrichs III. und Maximilians I., 2 sv., 1884—94; Vancsa, Geschichte Nieder- und Oberösterreichs, 2 sv., 1905—27; Pirchegger, Geschichte der Steiermark, 3 sv., 1920—23; Jaksch, Geschichte Kärntens, 2 sv., 1928—29; Hauptmann, Entstehung und Entwicklung Krains, Erläuterungen zum Historischen Atlas der österreichischen Alpenländer, I./4, 1929; Juritsch, Geschichte der Babenberger, 1894; Redlich, Rudolf von Habsburg, 1903; Hessel, Jahrbücher des deutschen Reiches unter König Albrecht von Habsburg. 1931.

Ad 5. Ulmann, Kaiser Maximilian I., 2 sv., 1884—91; Jansen, Kaiser Maximilian I., 1905; Kaser, Deutsche Geschichte zur Zeit Maximilians I., 1912; Mayer, Die Verwaltungsorganisationen Maximilians I., ihr Ursprung und ihre Bedeutung, Forschungen zur inneren Geschichte Österreichs, 14. sv., 1920; Bauer, Die Anfänge Ferdinands I., 1907; Bibl, Maximilian II., 1929; Gindely, Rudolf II. und seine Zeit, 2 sv., ²1868; Hurter, Geschichte Kaiser Ferdinands und seiner Eltern, 11 sv., 1851—64; Loserth, Reformation und Gegenreformation in den innerösterreichischen Ländern, 1898; Uebersberger, Österreich und Russland seit dem Ende des 15. Jhr., 1906; Fellner-Kretschmayr, Die österreichische Zentralverwaltung, 3 sv., 1907; Dürr, Karl der Kühne und der Ursprung des habsburgisch-spanischen Imperiums, Historische Zeitschrift, 113. sv., 1914; Mayer, Das Verhältnis der Hofkammer zur ungarischen Kammer bis zur Regierung Maria Theresias, Mitteil. des Inst. für österr. Geschichtsforschung, Erg. Bd. 9, 1915.

Ad 6. Immich, Geschichte des europäischen Staatensystems von 1660 bis 1789, 1905; Platzhoff, Europäische Geschichte im Zeitalter Ludwigs XIV und des Grossen Kurfürsten, 1921; Arnerth, Prinz Eugen von Savoyen, 3 sv., ²1864; Przibram, Österreich und Brandenburg 1685/86, 1884; Isti, Österreich und Brandenburg 1688/1700, 1885; Isti, Franz Paul Freiherr von Lisola 1613 bis 1674 und die Politik seiner Zeit, 1894; Mensi, Die Finanzen Österreichs von 1701 bis 1740, 1890.

Ad 7. Arnerth, Geschichte Maria Theresias, 10 sv.,1863—69; Guglia, Maria Theresia, 2 sv., 1917; Kretschmayr, Maria Theresia, 1925; Mitrofanov, Josef II., 2 sv., 1910; Wolf und Zwiedineck-Südenhorst, Österreich unter Maria Theresia, Josef II. und Leopold II., 1884; Dorschel, Maria Theresias Staats- und Lebensauffassung, 1908; Holzknecht, Ursprung und Herkunft der Reformideen Josefs II. auf kirchlichem Gebiete, Forschungen zur inneren Geschichte Österreichs, 11. sv., 1914; Beidtel-Huber, Geschichte der österreichischen Staatsverwaltung 1740—1848, 2 sv., 1896—97; Hintze, Der österreichische und der preussische Beamtenstaat im 17. und 18. Jh., Historische Zeitschrift 86. sv., 1901; Schünemann, Österreichs Bevölkerungspolitik unter Maria Theresia, Veröffentlichungen des Instituts zur Erforschung des deutschen Volkstums im Süden und Südosten in München, sv. 6.

Ad 8. Springer, Geschichte Österreichs seit dem Wiener Frieden, 2sv., 1863—65; Wahl, Geschichte des europäischen Staatensystems im Zeitalter der französischer Revolution und der Freiheitkriege, 1912; Wertheimer, Geschichte Österreichs und Ungarns im ersten Jahrzehnt des 19. Jh., 2 sv., 1884—90; Criste, Erzherzog Carl von Österreich, 3 sv., 1912; Redlich, Das österreichische Staats- und Reichsproblem, 2 sv., 1920; Bibl, Der Zerfall Österreichs, I. Kaiser Franz und sein Erbe, 1922—24; Srbik, Metternich, 2 sv., 1925.

Ad 9 i 10. G. Kolmer, Parlament und Verfassung in Österreich 1848— 1904, 8 sv. (1902/14); Österreich-Ungarns Aussenpolitik von der bosnischen Krise 1908 bis zum Kriegsausbruch 1914, izd. L. Bittner i t. d. 9 sv. (1930); L. Eisenmann, Le compromis austro-hongrois de 1867 (1904); K. Renner, Die Krise des Dualismus und das Ende der Deakistischen Episode (1904); Isti, Grundlagen und Entwicklungsziele der österrichisch-ungarischen Monarchie (1906); O. Bauer, Die Nationalitätenfrage und die Sozialdemokratie (1907); J. Helfert, Geschichte der österreichischen Revolution im Zusammenhang mit der mitteleuropäischen Bewegung der Jahre 1848/49, 2 sv. (1907/9); H. Friedjung, Österreich von 1848—1860, 2 sv. (1908/12); Isti, Der Kampf um die Vorherrschaft in Deutschland 1859/66, 2 sv. (¹⁰1916/17); J. Žolger, Der staatsrechtliche Ausgleich zwischen Österreich und Ungarn (1911); A. Czedik, Zur Geschichte der k. u. k. Ministerien 1861/1916, (1917/20); R. Charmatz, Geschichte der auswärtigen Politik Österreichs im 19. Jh., 2 sv., (²1918); Isti, Österreichs innere Geschichte von 1848 bis 1895, 2 sv. (²1918); Isti, Österreichs äussere und innere Politik von 1895 bis 1914, (1918); L. Südland, Die südslawische Frage und der Weltkrieg, (1918); W. Fraknói Die ungarische Regierung und die Entstehung des Weltkrieges, 1919; P. Geist-Lányi Das Nationalitätenproblem auf dem Reichstag zu Kremsier (1920); F. Kleinwächter, Der Untergang der österreichisch-ungarischen Monarchie (1920); A. Krauss, Die Ursachen unserer Niederlage (1920); J. Redlich, Das österreichische Staats- und Reichsproblem, 2 sv., (1920/26); M. Auffenberg-Komarow, Aus Österreichs Höhe und Niedergang (1921); H. Kerchnawe, Der Zusammenbruch der österreichisch-ungarischen Wehrmacht (1921); L. Brügel, Geschichte der österreichischen Sozialdemokratie, 5 sv. (1922/25); R. Przibram, Austrian Foreign Policy 1908/18 (1923); T. Masaryk, Die Weltrevolution 1914—18 (1925); P. Molisch, Geschichte der deutschnationalen Bewegung in Österreich (1929); E. Glaise-Horstenau, Die Katastrophe. Die Zertrümmerung Österreich-Ungarns und das Werden der Nachfolgestaaten (1928); R. Wolkan, Der österreichische Staatsgedanke und seine Wandlungen im Zeitalter Franz Josefs. Mitteilungen des österreichischen Instituts für Geschichtsforschung. Erg. Bd. 11 (1929).

11. Austrijska republika 1918—39. U bijedi, u kojoj je rat ostavio krnju republiku, austrijskom je Nijemcu ostala samo jedna utjeha — što se riješio nacionalnih kavga sa Slavenima, jer je i sam dobio nacionalnu državu. Jedno od prvih djela njene ustavotvorne skupštine bio je zakon od 3. IV. 1919, kojim je bez odštete otela svrgnutoj dinastiji i krunska i fideikomisna dobra, zabranila njenim članovima nošenje nadvojvodske titule i protjerala svakog od njih, tko se ne bi odrekao svojih povlastica. No dok se na taj način borba njemačkog nacionalizma s Habsburgovcima svršila potpunom pobjedom, čekao ga je u borbi sa susjedima nov poraz. A. je naime tumačila pravo na samoodređenje naroda tako, da je ide ne samo njemački teritorij alpskih zemalja nego i sudetskih, uključivši njemačka jezična ostrva. Prema tome bi se republika imala sastojati od nekoliko raštrkanih dijelova. No, da bi mogla vladati svojim eksklavama, ona bi se morala smjesta vratiti u intimnu zajednicu sa Slavenima, iako je vidjela baš u njihovoj amputaciji najveću blagodat Svjetskoga rata. St. Germainski je mir od 10. IX. 1919 ćutke prešao preko ovakvog shvaćanja, priznajući pravo samoodređenja samo za gradišćanske Nijemce u Zapadnoj Ugarskoj i za Južnu Korušku, koja se vratila Austriji plebiscitom od 10. X. 1920. Uostalom načelo nije vrijedilo: domovina Andrije Hofera, Južni Tirol od Salumsa do Brennera, morao je biti ustupljen Italiji, ujedinjenje se s Njemačkom izrijekom zabranilo, a na tako okljaštrenu državu srušio se teret drakonskih gospodarskih uvjeta. Njihov je značaj bio određen socijalnom sredinom, kojoj pripadahu mirotvorci.

Kad se g. 1814 sastao Bečki kongres, sjeli su za zeleni stol državnici — plemići, potomci onih vitezova, koji su se za krstaških ratova stopili u jedinstven međunarodni stalež. Za njih je svaka vojna bila elementarna katastrofa ili viteški dvoboj. Zato je Talleyrand sjedio pored pobjednika i jednakopravno s njima krojio zemljovid nove Evrope. U Brest-Litovsk dođoše predstavnici drugog međunarodnog staleža, proletarci. Za njih su narodi bili patnici i ratovi organske bolesti krivog društvenog reda; zato su zahtijevali mir među narodima »bez kontribucija i aneksija«. U St. Germainu nije sjedio ni plemić ni proletarac, već buržuj, dijete 19. stoljeća, odrastao u nacionalizmu i imperijalističkoj pohlepi. U nedoumici, što da bude St. Germain, skup stručnjaka za racionalno uređenje svijeta ili sudište, buržuj se odlučio za drugo: protivnik neka ne plati štete zato, što je izgubio, nego globu, jer je zločinac. Nije se pitalo, da li on može bar živjeti na onoj krpi zemlje, koja mu je ostala. Da je gospodarska i društvena struktura male republike odgovarala privrednoj jedinici od 678.000 km², da austrijska industrija i proletarijat prema tome ne mogu živjeti u kavezu od 83.000 km², nije se uvažilo. Samo je uklapanje u veći gospodarski krug moglo Austriju spasiti; ali je Njemačka nije smjela primiti, a nasljedne je države nisu htjele, jer su voljele iza visokih carinskih zidova izgrađivati nacionalne industrije. Tek kad je inflacija uništila austrijsku krunu, pa je kancelar Seipel u Veroni pokrenuo pitanje carinske unije s Italijom, trgao se Savez naroda. Obnavljajući zabranu priključenja Njemačkoj, primio je ženevskim protokolima od 4. X. 1922 jamstvo za dugogodišnji međunarodni zajam, koji je omogućio stabilizaciju valute. Ali kad je 1929 buknula svjetska gospodarska kriza, A. se našla ponovo u stisci. Koristeći se Briandovom idejom Paneurope, potkancelar Schober zamisli njeno ostvarenje sistemom regionalnih paktova te se bečkim protokolom od 19. III. 1931 sporazumije s njemačkim ministrom vanjskih poslova Curtiusom o njemačko-austrijskom carinskom savezu. Ali Francuska i Čehoslovačka odmah prosvjedovahu; osim toga nenadani slom bečkog Kreditanstalta uputi Austriju opet na financijsku pomoć zapadnih sila, i tako moraju Schober i Curtius pristati na to, da predlože protokol haaškom arbitražnom sudu, koji ga zabaci kao nespojiv sa ženevskim protokolom od 1922. Novo ministarstvo kancelara Dollfussa ne vidi više drugog izlaza iz krize, nego da se obrati Ženevi. Lausanneskim protokolom od 15. VI. 1932 dobije doista novi međunarodni zajam, ali ma da je bio time financijski problem valute riješen, gospodarski je ostao i dalje otvoren, jer se carinska blokada nije dala skršiti. Kako ni međunarodna konferencija za obnovu Srednje i Istočne Evrope, koja je od 5. do 20. IX. zasjedala u Stresi, nije imala praktična uspjeha, potražio je Dollfuss spas u najužoj vezi s Italijom i Madžarskom. Rimski protokoli od 17. III. 1934 predviđahu politički i gospodarski talijansko-austrijsko-madžarski blok, koji bi preferencijalnim carinama pospješio razvitak trgovačke razmjene između svojih članova.

No međutim su se političke opreke u Austriji jako zaoštrile. Glavne su stranke bile socijalni demokrati, koji su držali Beč u svojim rukama, i kršćanski socijali, koji su od 1920 sa dva jedina izuzetka davali republici kancelare; pored njih su stajali Velikonijemci u dvije male stranke. Trajna gospodarska kriza izazvala je napetost, koja je već rano dovela do stvaranja stranačkih milicija. G. 1924 osnovan je socijalno-demokratski »savez za zaštitu republike« (Republikanischer Schutzbund). Seljaci su i građani dugo imali tek lokalne zaštitne organizacije (»Heimwehr«). Ali socijalistička revolta 15. VII. 1927, u kojoj je izgorjela palača pravde, prodrmala ih je, i na njihovo je čelo stupio Steidle, 1930 Starhemberg, ali se u isto doba odvojilo radikalno krilo pod imenom »Heimatblock«. Zabrana carinske unije s Njemačkom 1931, njeno unošenje i u lausanneski protokol od 1932, napokon pobjeda nacionalsocijalističke revolucije u Njemačkoj 1933 raspirivahu duhove sve više. Već u travnju 1932 nacionalsocijalisti osvojiše 8mandata u donjoaustrijskom saboru, a čak 15 u socijalno-demokratskom Beču. Nacionalni je val tako narastao, da je Dollfuss mogao već 17. VIII. 1932 proturiti lausanneski protokol u parlamentu samo s jednim glasom većine. Kako je parlamentarni položaj postajao sve nesigurniji, kancelar se 7. III. 1933 riješio narodne skupštine pribjegavajući uredbi od 24. VII. 1917, koja je dala tadašnjoj vladi široke ovlasti, kojima se sad on poslužio, da uvede autoritarni sistem. Burne demonstracije i atentati bombama potakoše ga, da je 19. VI. raspustio sve nacionalsocijalističke organizacije. Ujedno je nastojao, da novom sistemu osigura čvrste temelje. Stoga osnuje 21. V. »domovinsku frontu«, koja je imala prema Hitlerovu primjeru stvoriti veliki austrijski pokret, a u vanjskoj se politici što jače osloni na Italiju. No svime je time mobilizirao protiv sebe i inače najžešće protivnike nacionalsocijalizma, socijalne demokrate. 12. II. 1934 buknu ustanak, koji je vojska tek trodnevnim borbama mogla ugušiti. Socijalno demokratska stranka bi raspuštena, njeni parlamentarni predstavnici izgubiše svoje mandate, a novi ustav od 1. V. 1934 proglasio je osnivanje staleške države. Jedva tri mjeseca poslije, 25. VII., nacionalsocijalistički zavjerenici provališe u palaču državnog kancelarstva i ubiše Dollfussa. Atentatori su bili doduše uhvaćeni, ali je trebalo više dana ogorčenih borba, da se uguši ustanak, koji je u isto doba planuo u Štajerskoj i Koruškoj. Istodobno odašiljanje talijanskih divizija na Brenner bilo je opomena, da je Mussoliniju bilo još stalo do samostalne Austrije (→ Anschluss, Schuschnigg).

LIT.: Heinrich Herkner, Deutschland und Deutsch-Österreich, 1919; Otto Bauer, Die österreichische Revolution, 1923; O. Kleinwaechter, Der deuschösterreichische Mensch und der Anschluss, 1926; I. Seipel, Der Kampf um die österreichische Verfassung, 1930; W. Thormann, Ignaz Seipel, der europäische Staatsmann, 1932; Kurt Schuschnigg, Dreimal Österreich, 1937; L. Kunschak, Österreich 1918—34, 1935. Lj. H.

Državno uređenje austrijske pole monarhije ili Cislajtanije dobilo je svoj zadnji oblik temeljnim državnim zakonima od god. 1867 (prosinački ustav). Ono je bilo pod utjecajem povijesnog postanka i dalje prošlosti.

A) Pod službenim imenom »Kraljevine i zemlje zastupane u carevinskom vijeću« okupilo se tečajem povijesnog razvoja (poslije gubitka nizozemskih pokrajina, habsburških posjeda u Njemačkoj i napokon Lombardije i Mletačke) 17 »zemalja« razne veličine: Gornja i Donja Austrija, Salzburg, Tirol, Vorarlberg, Štajerska, Kranjska, Koruška, Gorica i Gradiška, Trst, Istra, Češka, Moravska, Šleska, Galicija, Bukovina i Dalmacija. Staleško uređenje davalo je tim jedinicama znatnu samoupravu čak i onda, kada je prosvijećeni apsolutizam Marije Terezije i Josipa II. počeo provoditi, a Metternichovo doba nastavilo centralizaciju vlasti u rukama apsolutnoga vladara. Tako se do doba Franje Josipa sačuvala podloga za federativno uređenje monarhije, koje je više puta pokušavano i u novije je doba predstavljalo naročito zahtjev slavenskih naroda, ali je iza reforma u tom pravcu uvijek prevladala misao jedinstvene države, nošena poglavito Nijemcima, kojih je hegemonija uostalom bila u zamisli tvoraca austro-ugarske nagodbe, odgovarajući hegemoniji Madžara u istočnoj poli monarhije. Tako su austrijske zemlje, u zadnjoj fazi opstanka habsburške monarhije, bile državne upravne i samoupravne jedinice s dalekosežnom zakonodavnom vlašću, u koju je spadalo sve, što nije pridržano državnom zakonodavstvu. Zakonodavstvo vršili su zemaljski sabori, u kojima su uz virilne članove (crkveni i drugi dostojanstvenici) sjedjeli na 6 godina izabrani zastupnici. Ostatak staleškog uređenja vidi se u kurijalnom izbornom sustavu (v. niže B.). Predsjednika sabora (koji se u raznim zemljama zvao zemaljski vrhovni maršal, zemaljski maršal, zemaljski kapetan, a u Dalmaciji predsjednik sabora) i njegova zamjenika imenovao je car. Taj je predsjedao zemaljskom odboru od 4—8 članova, koji je sabor birao iz svoje sredine, a koji je vodio samoupravne poslove zemlje. Uz samoupravne oblasti postojale su državne upravne oblasti — zemaljske vlade, u većim zemljama namjesništva —, kojima je bio na čelu zemaljski predsjednik odnosno namjesnik. U upravnom pogledu tvorili su Gorica i Gradiška, Istra i grad Trst jednu jedinicu (Austrijsko primorje), a Vorarlberg bio je spojen s Tirolom.

B) Sve te zemlje bile su ujedinjene u ruci jednoga vladara, koji je na koncu razvoja prikupio apsolutnu vlast, ali je snažni duh od 1848 tražio sve veće koncesije u pravcu ustavne vladavine. Iza sloma apsolutizma Franjo Josip predvidio je uredbu carevinskog vijeća, koje je onda po temeljnim zakonima dobilo udio u zakonodavnoj vlasti. Ono je bilo sastavljeno od dvije kuće. U Gornju (gospodsku, Herrenhaus) kuću ulaze punoljetni nadvojvode, glave onih velikaških obitelji s velikim posjedom, kojima je car podijelio nasljedno članstvo gospodske kuće, zatim svi nadbiskupi i svi biskupi, koji imaju rang knezova, napokon po caru doživotno imenovani zaslužni muževi (po zakonu od 1907 najmanje 150, a najviše 170). Zastupničku kuću sastavljaju zastupnici, kojih je broj raspoređen po zemljama, a birali su ih do 1873 zemaljski sabori (federativna značajka), iza toga u 4 kurije (veleposjed, gradovi i trgovišta, trg. komore, seoske općine) podijeljeni izbornici pojedinih zemalja. Izborno pravo u gradovima i selima bilo je vezano na census (10, poslije 5 for. godišnjeg izravnog poreza); na selima vršili su se izbori neizravno. Badenijeva reforma (1896) snizila je census na 4 for. i uvela petu »opću izborničku« kuriju, koja je s 5⅓ milijuna izbornika birala tek 72 od svega 425 zastupnika. U toj kuriji birali su i oni, koji su već imali pravo glasa u jednoj od preostalih kurija, dakle je djelomično postojalo dvostruko izborno pravo. Znatnija reforma provedena je tek 1907 ukidanjem kurija i censusa (izborno pravo bilo je vezano uz stalni boravak od godinu dana u istoj općini). Zadržana je podjela na gradske i seoske izborne kotare. Mandati su podijeljeni na pojedine zemlje po broju stanovništva i po poreznoj jakosti. Unutar zemalja podijeljeni su izborni kotari tako, da su pojedine narodnosti po mogućnosti okupljene u istom kotaru. Tim trima odredbama išlo se na ruku Nijemcima i Talijanima prema Slavenima te Poljacima prema Ukrajincima. Ta se nejednakost nije mogla mijenjati bez visokoga kvoruma u parlamentu, pa je time bio otežan, štoviše, gotovo onemoćen zdrav razvoj u pravcu izjednačenja sviju narodnosti. Tako je jedan mandat dolazio na 38.000 Talijana, 40.000 Nijemaca, 46.000 Rumunja, 50.000 Slovenaca, 52.000 Poljaka, 55.000 Hrvata ili Čeha, 102.000 Ukrajinaca. U nekim zemljama uveden je narodnosni katastar (1905 u Moravskoj sa 2 narodnosti, 1910 u Bukovini sa 4 narodnosti, kod čega su se Židovi računali k Nijemcima), po kome su se obavljali izbori za zemaljski i državni sabor.

C) Treći odlučni elemenat za ustavno uređenje države bio je vladar. Unatoč demokratske tendencije, koja je sve više tražila svoje, položaj vladara bio je jak i politički i po propisima ustava. Dinastija je sa svojim mnogo puta stoljetnim pravima na pojedine krunovine, sa svojom tradicijom, ugledom i bogatstvom bila velika moć, koju je sveudilj nastojala ojačati i ustaliti, upirući se kod toga na vojsku i na činovništvo (plemstvo je po naravi stvari obično predstavljalo težnje svojih krajeva pa se i u doba Franje Josipa više priklanjalo federalističkoj koncepciji), a napose i spretno upotrebljavajući antagonizam pojedinih svojih naroda (divide et impera). Franjo Josip bio je apsolutista po rođenju, po odgoju i iz reakcije prema nepogodama anarhije, koju je doživio u mladosti. Uređenjem od 1867 postala je Austrija tek ustavnom monarhijom, ali nikada nije došla do parlamentarne vladavine. Upravu vršio je car preko ministara, koje je mogla svaka kuća parlamenta optužiti zbog povrede zakona pred posebnim državnim sudištem (Staatsgerichtshof). Nasuprot parlamentu car je imao pravo sankcije po njemu prihvaćenih zakona i pravo raspuštan ja zastupničke kuće, dok je gornja kuća pretežno sastavljena po njegovu imenovanju (nasljednih i doživotnih članova). U slučaju sukoba parlamenta s vladarom imala je vlada mogućnost donošenja propisa sa zakonskom snagom po čuvenom §-u 14. (jednoga od temeljnih zakona 1867). Ako carevinsko vijeće nije na okupu (car ga može uvijek raspustiti ili odgoditi mu sjednice), a pojavi se silna potreba izdavanja nekoga propisa, može takav izdati car naredbom uz supotpis cijeloga ministarstva, i taj ima privremeno zakonsku moć, ali se mora predložiti na odobrenje parlamentu najkasnije 4 tjedna iza njegova sastanka.

D) Postojanje većeg broja narodnosti dalja je značajka ustavnog života Austrije do 1918. Neprestani sukobi i trzavice znatno su otežavali i zamršavali normalno funkcioniranje već i inače složenoga državnog aparata. Temeljni zakon štiti sve narodnosti i daje im jednakopravnost, ali provedba se njegova pokazala nepotpunom. Tečajem vremena javili su se novi pokušaji za uređenje narodnosnih odnošaja: dioba na narodnosne izborne kurije, obaziranje na narodnost kod sastava oblasti (narodnosni ključ ili dioba na narodnosne odsjeke), uvođenje narodnosnog katastra. Sustavno uređenje države u pravcu narodnosne države ušlo je do 1918 tek u fazu načelnih rasprava i opsežnih prijedloga (Lammasch); manifest od 16. X. 1918 bio je zakašnjelo mrtvorođenče.

E) Sve te teškoće bile bi još veće, da nije u velikoj mjeri ostvarena pravna država pomoću upravnog i carevinskog suda. Potonji (Reichsgericht) sudio je u slučaju sukoba nadležnosti između države i zemalja, pojedinih zemalja uprave i sudova, kao i na tužbe građana zbog povreda njihovih političkih prava.

LIT.: Bernatzik, Die österreichischen Verfassungsgesetze, 2. izd., Beč 1911; Ulbrich, Das österreichische Staatsrecht, Tübingen 1909. J. A.

Poslije rata Austrija je, za 20 godina svoga opstanka, imala dva vrlo različita ustavna uređenja. Prvi ustav od 1920 dao joj je oblik savezne države, sastavljene od 9 zemalja (7 historičkih zemalja stare Cislajtanije, koje su pripale Austriji, Burgenland i grad Beč kao posebna zemlja). U savezu i u pojedinim zemljama potpuno je provedeno načelo demokratske i parlamentarne vladavine. Zakonodavstvo saveza vršili su narodno vijeće (Nationalrat), izabrano po proporcionalnom sustavu uz opće jednako pravo glasa (muški i ženske iznad 20 godina), te savezno vijeće (Bundesrat), sastavljeno od delegata zemaljskih sabora (3—12 prema broju stanovništva). Izvršnu vlast vršio je savezni predsjednik, izabran u zajedničkoj sjednici obiju zakonodavnih tijela (Bundesversammlung) na 4 godine, i narodnom vijeću odgovorna vlada, kojoj je na čelu bio savezni kancelar (Bundeskanzler). Posebni ustavni sud imao je bditi nad ustavnošću zakona, presuđivati ustavne sporove i neke sukobe nadležnosti kao i suditi saveznom predsjedniku i članovima savezne i zemaljskih vlada na optužbu narodnog vijeća odnosno zemaljskih sabora. Nadležnost zemalja obuhvatala je u pojedinim materijama bilo samu upravu, bilo izdavanje propisa unutar saveznih okvirnih zakona i upravu, bilo cijelo zakonodavstvo i upravu. Zakonodavstvo su vršili sabori, a upravu po njima izabrane zemaljske vlade sa zemaljskim kapetanom na čelu. Ustavna novela od 1925 proširila je nadležnost zemalja. Kao reakcija na neredima praćene jake političke borbe (požar palače pravde 1927) učvrstila je ustavna reforma od 1929 položaj saveznog predsjednika. Njega od sada bira narod izravno. Podijeljeno mu je pravo sazivanja i zaključivanja sjednica te raspuštanje narodnog vijeća, pravo izdavanja naredaba za nuždu, pravo imenovanja i otpuštanja članova vlade i vrhovno zapovjedništvo nad vojskom. Ujedno je redarstvo sigurnosti stavljeno u nadležnost vlade. Već se tada programatski tražilo uveden je staleškoga predstavnika. Tu je reformu, u skladu s načelima papinske enciklike Quadragesimo anno, ostvarila Dollfussova ustavna reforma od 1934, pošto je već 1933, zbog ustavnih sukoba vlade s parlamentom, vlada na temelju zakonskih ovlaštenja o ratnom gospodarstvu iz 1917 faktično uvela autoritarni režim.

Ustav od 1934 — po riječima njegova uvoda — daje austrijskom narodu »kršćansku, njemačku, saveznu državu na staleškom temelju«. Savezna država sastoji se od osam zemalja i savezu neposredno podvrgnutog (bundesunmittelbar) grada Beča. Osnovana su četiri savjetodavna vijeća: državno v. (Staatsrat), savezno kulturno v. (Bundeskulturrat), savezno gospodarsko v. (Bundeswirtschaftsrat) i zemaljsko vijeće (Länderrat). U prvo imenovao je savezni predsjednik zaslužne ljude na 10 godina, u drugo ulazili su predstavnici vjeroispovijesti, znanosti, nastave i umjetnosti te roditelja, u treće delegati korporacija (staleški sastav), a u četvrto zemaljski kapetani, bečki načelnik i predstojnici financijskog resora zemaljskih vlada i grada Beča. Savezni sabor (Bundestag) sastavljali su predstavnici prvih triju vijeća i po zem. kapetanu imenovani predstavnik svake zemlje (i grada Beča). On je zaključivao o prihvatu (bez izmjene) ili odbacivanju zakonskih prijedloga, o kojima su prethodno raspravljala pojedina vijeća, dok je zakonodavna inicijativa pripadala samo vladi. Vlada je mogla zakonski nacrt predložiti izravno ili po odbijanju sa strane saveznog sabora narodu na prihvat plebiscitom. Svi članovi 4 vijeća sastavljaju saveznu skupštinu (Bundesversammlung), koja se sastaje za određene poslove (izbor triju kandidata za saveznog predsjednika, navještenje rata). Saveznog predsjednika birali su na 7 godina svi općinski načelnici između trojice kandidata. Upravu vršila je savezna vlada »pod vodstvom« saveznog kancelara. I općinska zastupstva bila su sastavljena donekle na staleškoj osnovi. Ona su birala načelnika, ali je izbor morala potvrditi vlada (zemaljski kapetan, odnosno kotarski predstojnik), a potvrda mogla se opozvati. Zemlje imale su zakonodavnu i upravnu nadležnost za sve poslove, koji nisu bili pridržani savezu. U nekim poslovima savez je izdavao samo okvirne zakone. Za zemaljsko zakonodavstvo predviđeni su zemaljski sabori (Landtag), također na staleškoj osnovi. Upravu vrši zemaljski kapetan (Landeshauptmann), koga imenuje savezni predsjednik na trojni prijedlog sabora, a može ga i opozvati. Zemaljski kapetan imenuje svoga zamjenika i članove zemaljske vlade (Landesräte). Za osiguranje ustavnosti i zakonitosti uprave predviđeno je savezno sudište, koje sudi i u slučaju raznih sukoba nadležnosti.

Cijeli ustav imao je jaki autoritarni biljeg, kome je odgovaralo i opsežno pravo vlade na izdavanje naredaba za nuždu.

Cijela je vlast uglavnom počivala na diarhiji (dvovlađu) saveznog predsjednika i kancelara, a kako su oni kroz pravo potvrđivanja i imenovanja od najviših pa sve do najnižih stepena upravnih i samoupravnih organa mogli odlučno utjecati na izbor novoga predsjednika i po tome i na imenovanje daljih vlada kancelara, to je sa gledišta vladajuće stranke bio osiguran kontinuitet politike, ali je postojala opasnost, da vlada (predsjednik) zastrani ne poznavajući pravo raspoloženje zemlje ili boreći se protiv njega, a u najmanju ruku, da se oslanja na manjinu pučanstva. Radi jakog provedenja autoritativne značajke staleško je uređenje države blijedo provedeno, a savezni oblik njezin ostao je zapravo samo još na papiru.

LIT.: Adamovich, Grundriss des österreichischen Staatsrechtes, 3. izd., Beč 1935; Merkl, Die ständisch-autoritäre Verfassung Österreichs, Beč 1935; Šćetinec, Korporativno uređenje države s obzirom na novi austrijski ustav, Zagreb 1935. J. A.

Austro-ugarska nagodba je temelj pravnog uređenja državne zajednice, koja je 1867 osnovana u obliku dualizma između »kraljevina i zemalja zastupanih u carevinskom vijeću« i »zemalja krune ugarske«. U formalnom pogledu su to dva odijeljeno stvorena zakona: zak. čl. XII : 1867 ugarskoga sabora i — za austrijsku polu monarhije — zakon od 21. XII. 1867. štaviše, tekst tih dvaju zakona je dosta različit, ali materijalni sadržaj je isti, premda se i tu zbog različitosti stilizacije nalaze razilaženja u pojedinostima, koja su u praksi dala povod protuslovnim tumačenjima i uzrokovala državnopravne sporove.

Po svom postanku a.-u. n. nije državnopravni ugovor između Austrije i Ugarske. Pregovori, koji su doveli do utvrđenja njezina materijalnog sadržaja, zapravo su pregovori između kralja i Madžara ili zapravo između kralja i odlučnih struja u ugarskom saboru. Pošto Madžari kao ni Hrvati nisu htjeli pristati na sudjelovanje u carevinskom vijeću, kako je zamišljeno ustavnim reformama od godine 1860/61, sistirao je Franjo Josip patentom od 20. IX. 1865 listopadsku diplomu i veljački patent u želji, da se nađe sporazum sa »zakonitim zastupnicima« Ugarske i Hrvatske. Ü tu svrhu sazvani su hrvatski i madžarski sabor, koji su izabrali predstavnike (regnikolarne deputacije) za pregovore o uređenju međusobnih državnopravnih odnošaja. U isto doba madžarski je sabor odredio odbor od 67 članova, koji će izraditi prijedloge sporazuma. Na temelju glavnih smjernica toga odbora izradio je pododbor petnaestorice opširno mišljenje, koje je poslužilo kao temelj za izradu zak. čl. XII : 1867. To je mišljenje onda raspravljeno na konferencijama u Beču između članova bečke vlade (u ime vladara) i predstavnika madžarske saborske većine (kolovoz i rujan 1866 te siječanj 1867). Pošto je na tim konferencijama izmijenjeni elaborat petnaestorice prihvaćen u odboru 67-orice, imenovano je 20. II. 1867 madžarsko ministarstvo, a 20. III. odnosno 3. IV. prihvatile su ga obje kuće madž. sabora, i to kao zaključak, a ne kao zakon, jer je trebalo, da ga najprije prihvati austrijski parlamenat. Međutim su se odgovorni državnici (Beust i Andrássy) bojali, da će biti teško progurati utvrđeni tekst u austrijskom parlamentu, pa su zaključili, da se to učini naknadno. Belcredi, koji se takovu rješenju protivio, pao je, a za tu svrhu sazvano carevinsko vijeće ponovno je odgađano te se sastalo tek 20. V. 1867, ali tekst madžarskog nagodbenog zakona predložen mu je na raspravu tek, pošto ga je madžarski sabor kao takav prihvatio, a kralj Franjo Josip iza svoje krunidbe (8. VI.) 12. VI. 1867 sankcionirao (zak. čl. XII : 1867). Tako je carevinsko vijeće stavljeno pred fait accompli, a materijalni sadržaj a.-u. n. je djelo sporazuma između kralja i njegovih savjetnika s jedne strane, te Madžara (u prvom redu Deákove stranke) s druge strane. Carevinsko vijeće je onda prihvatilo — u djelomično drugom poretku i u drugoj stilizaciji — odredbe madžarskoga zakona, te je taj zakon zajedno s nekim temeljnim (ustavnim) zakonima sankcioniran 21. XII. 1867.

Na sličan način postala je a.-u. n. fait accompli i prema Hrvatskoj, jer su se pregovori između hrvatske i madžarske regnikolarne deputacije u proljeće 1866 razbili, a hrvatski je sabor u svibnju 1867 zaključio, da ne će poslati izaslanika u zajednički sabor prije uređenja državnopravnog odnosa.

Austro-ugarskom nagodbom stvoren je u državnopravnom pogledu dualizam. A.-u. monarhiju sastavljaju dvije države: »zemlje krune ugarske« i »kraljevine i zemlje zastupane u carevinskom vijeću« (ovdje ne ulazimo u pitanje državnopravnog položaja Hrvatske, → Hrvatsko-ugarska nagodba). Te dvije države tvore neku vrst zajednice, koja se temelji na pragmatičkoj sankciji (v.), t. j. na njome osiguranoj zajednici vladara. Zbog te zajednice postoje nužno neki zajednički poslovi, i to obrana zajednice, kojoj treba da služi jedinstveno vođenje vanjske politike i obrambena sila, a u svrhu pokrivanja troškova za te poslove potrebne su i zajedničke financije. Po tome su vojska, vanjsko zastupanje i donekle financije pragmatički zajednički poslovi monarhije, i za njih su osnovana tri zajednička ministarstva (koja ne smiju ujedno vršiti druge poslove za jednu od pola monarhije). K tomu je iza berlinskoga kongresa, kao zajednički posao, došla uprava Bosne i Hercegovine, koja je bila podređena zajedničkom ministru financija. Za raspravljanje i odlučivanje zajedničkih pitanja sastaju se svake godine delegacije obadvaju državnih parlamenata (naizmjenice u Beču i u Budimpešti). Svaka od njih ima 60 članova, od kojih trećina pripada gornjoj kući. Delegacije raspravljaju svaka za sebe i saopćuju svoje zaključke pismeno (nuncij). Ako se delegacije ne bi mogle složiti pismenim putem, sastaju se u zajedničku sjednicu. Tu je potreban kvorum od dvije trećine članova svake delegacije. Ako delegacije nisu brojčano jednake, isključuje se od glasovanja ždrijebom potreban broj članova jače delegacije. Na zajedničkoj sjednici stvaraju se zaključci većinom glasova. Svaki suglasni ili zajednički zaključak delegacija treba odobrenje vladara. Glavni posao delegacije je određivanje proračuna za zajedničke poslove i pregled obračuna o njegovoj provedbi. Rasprava o tome daje delegacijama priliku, da podvrgnu kritici politiku zajedničke vlade, i zato su sastanci delegacija bili važan politički dogođaj. Nasuprot nemaju delegacije prave zakonodavne djelatnosti: međunarodni ugovori uzakonjuju se u svakoj poli monarhije napose, a raspodjela novaka biva posebnim sporazumom. Zato imadu delegacije pravo staviti pod optužbu zajedničku vladu ili pojedinoga ministra, a taj zaključak ne treba vladarske sankcije. U tom slučaju sudi ministrima posebni sud, u koji svaka delegacija predlaže 24 nezavisna pravu vješta državljanina izvan svoje sredine, a od tih može druga delegacija brisati 12 njih. I optuženi mogu tražiti isključenje najviše 12 sudaca, ali tako, da na predloženike svake delegacije otpada jednak broj. Odgovornost ministara i postupak pred sudom nisu nikada pobliže određeni.

Što se tiče zajedničkih financija, ne postoje nikakvi pragmatički zajednički prihodi. Ali zbog carinske zajednice imadu se carine u cijelosti privoditi pokrivanju zajedničkih potreba, kako su utvrđene zaključcima delegacija. Ostatak pokriva se matrikularnim prinosima obiju pola monarhije, koji se imadu osigurati u njihovim proračunima. Omjer tih prinosa određuje se na duži niz godina posebnom financijalnom nagodbom. Tu nagodbu ne zaključuju delegacije, nego u tu svrhu izašilju parlamenti posebne (t. zv. kvotne) deputacije, kojih se elaborat imade redovitim putem uzakoniti. Koliko iza izmaka jedne nagodbene periode (redovito 10 godina) ne bi došlo do nove nagodbe, određuje kvotu prinosa vladar. Kvota utvrđena je 1867 sa 30 : 70. Ali radi razvojačenja Krajine imala se Ugarska (do zadnje nagodbe od 1907) najprije opteretiti sa 2% (t. zv. krajiški praecipuum), tako da je omjer kvota iznosio 31,4 : 68,6. Od 1900 je vladarskim rješenjem (na temelju zaključka kvotnih deputacija, koji nije uzakonjen u oba parlamenta, pa je zato pravo odluke prešlo na vladara) izmijenjen u korist Austrije na 33³/49 : 66⁴⁶/₄₉, a nagodbom od 1907 na 36,4 : 63,6. Ugarska je glasom nagodbe i kasnijih posebnih utanačenja preuzela na se određene obveze kao udio u otplaćivanju dotadašnjih državnih dugova, a u buduće se državni zajmovi imadu sklapati za svaku polu posebno; premda je nagodba predviđala mogućnost zajedničkih zajmova, nije ta odredba nikada primijenjena.

Uz pragmatičke zajedničke poslove predviđa a.-u. n. još i t. zv. dualističke poslove, koji se vode u svakoj poli posebno, ali na temelju istih povremenim sporazumom utvrđenih načela. To su trgovina i carine, neizravno oporezivanje industrije (industrijske trošarine), novčarstvo, željeznice od zajedničkog interesa, utvrđivanje obrambenog sustava (pitanje opće vojne dužnosti i t. d.). To se zbiva paralelnim zakonodavstvom obiju pola na temelju sporazuma obiju vlada. Napose tim putem od vremena do vremena (redovito 10 godina) uglavljuje se carinski i trgovinski savez, a tom se prilikom uređuju svi gospodarski odnosi monarhije. Metoda paralelnog zakonodavstva primjenjuje se i u pogledu obrambenog sustava, te se od vremena do vremena sporazumom određuje visina novačkoga kontingenta, a taj se onda dijeli među obje pole u omjeru pučanstva. Uz tako stvorenu zajedničku vojsku postoji i domobranstvo, koje je u svakoj poli organizirano posebno i stoji pod austrijskim odnosno ugarsko-hrvatskim ministarstvom zemaljske obrane, a njegovi izdaci ne terete zajednički proračun.

Nauka o državnom pravu nije jedinstvena obzirom na shvaćanje pravne naravi a.-u. n. i samog uređenja Austrougarske, napose zato, jer su se u ocjenu toga pitanja unosili politički pogledi i želje. Madžarski su pisci težili dokazati što veću samostalnost Ugarske, a mnogi austrijski pisci nastoje konstruirati zajedničku državu. Tako nalazimo u različitih pisaca konstrukcije svih mogućih oblika složene države i njihovih kombinacija. Zajednica vladara, određena pragmatičkom sankcijom, govori za realnu uniju. Ali jer ta veza nije vječna (Ugarska dobiva slobodu, ako izumru sve loze, koje pragmatička sankcija poziva na nasljedstvo), može se zastupati i konstrukcija personalne unije. Činjenica opet, da imade zajedničkih poslova i organa govori za državni savez ili za saveznu državu (Dantscher), već prema tomu, smatra li se nagodba međunarodnim ili državnopravnim sporazumom. Bidermann je vidio u Austro-Ugarskoj državu državâ (Staatenstaat). Za međunarodnopravnu narav odnosa izjasnio se među ostalima i Jellinek, dok je Tezner nalazio smjesu elemenata državnoga saveza i savezne države, naglašujući, da sama nagodba sadržava u sebi podlogu za protuslovne konstrukcije.

Ta različitost mišljenja opravdava zaključak, da se u monarhiji ostvarena zajednica dviju suverenih, prema vani kao jedinstvo nastupajućih država, teško može jednoznačno odrediti prema tipovima, koje je suvremena znanost stvorila apstrakcijom, a to zato, jer se ta zajednica razvila stoljetnim postojanjem još iz doba staleške države, dok je u novije doba na nju djelovala oprečna dinamika političkih težnja više faktora. Na tu zajednicu dade se još najbolje primijeniti pojam realne unije. → Složena država.

LIT.: O tom pitanju postoji golema literatura, naročito ako se uzmu u obzir publicistički i polemički spisi. Od nje treba spomenuti: Apponyi, The juridical nature of the relations between Austria and Hungary (Jogallám 1908); Bernatzik, Die österreichischen Verfassungsgesetze, 2. izd., Beč 1911; Bidermann, Geschichte des österreichischungarischen Ausgleichs (Grünhuts Zeitschrift, XXIII.); Isti, Die rechtliche Natur der österreichisch-ungarischen Monarchie (Juristische Blätter 1877); Burckhardt, Leitfaden der Verfassungskunde der österreichischungarischen Monarchie, 2. izd., Beč 1895; Dantscher von Kollesberg, Der monarchische Bundesstaat Oesterreich-Ungarn und der Berliner Vertrag, Beč 1880; Isti, Der staatsrechtliche Charakter der Delegationen, Beč 1903; Eisenmann, Le compromis austro-hongrois, Pariz 1904; Ferdinandy, Magyarország közjoga, Budimpešta 1902; Isti, Staats- und Verwaltungsrecht des Königreichs Ungarn und seiner Nebenländer, Hannover 1909; Isti, A magyar alkotmányjog tankönyve, Budimpešta 1911; Hauke, Verfassungsgeschichte (Mischler-Ulbrich, Oesterr. Staatslexikon, IV., str. 722.—736.); Horváth, Magyar királyság közjoga, Budimpešta 1893; Jellinek, Die Lehre von den Staatenverbindungen, Beč 1882; Juraschek, Personal- und Realunion, Berlin 1878; Kmety, Közjog kézi könyv, 3. izd., Budimpešta 1905; Marczali, Ungarisches Verfassungsrecht, Tübingen 1911; Nagy, Magyarország közjoga, 6. izd., Budimpešta 1907; Smrekar, Ustavno zakonoslovje, 2. izd., Zagreb 1901; Steinacker, Zur Frage nach der rechtlichen Natur der österreichisch-ungarischen Gesamtmonarchie (Oesterr. Rundschau, XXIII.); Tezner, Der österreichische Kaisertitel, Beč 1899; Žolger, Der staatsrechtliche Ausgleich zwischen Oesterreich und Ungarn, Leipzig 1911. J. A.

Austro-ugarsko-srpska tajna konvencija g. 1881. Uz postojanje Trojnoga saveza između Njemačke, Austrougarske i Italije (potpisanoga u Beču 20. V. 1882), kao i Dvojnog saveza između Njemačke i Austro-Ugarske (potpisanog 1879, a produljenog 1883 na pet godina, od 1884 do 1889), imala je Austro-Ugarska već u doba stvaranja Trojnog saveza (od 1877 do 1882) u programu mogućnost proširenja čitavoga saveznog sistema. Tu mogućnost pretvorio je austro-ugarski ministar vanjskih posala Julije Andrássy u svoju »kraljevsku ideju«, naime da Austro-Ugarska uspostavi međunarodno-pravne veze sa svim susjednim državama, s kojima ima etničkih veza. Time bi iredentizam bio neutraliziran u svim smjerovima, i mnogonarodna austro-ugarska monarhija ojačala bi temelj svog opstanka. U tu svrhu je nastao i savez između Austro-Ugarske i Srbije 1881, poznat pod imenom »tajne konvencije«.

Još za trajanja Berlinskog kongresa sklopiše Austro-Ugarska i Srbija 8. VII. 1878 posebnu konvenciju, po kojoj je Austro-Ugarska dobila pravo da regulira Đerdap i da njime upravlja, dok je Srbiji bio zajamčen užitak najvećeg povlaštenja. Austro-Ugarska i Srbija stupiše u uske gospodarske veze, a trgovački ugovor imao je pridonijeti što jačem političkom zbliženju. I u pogledu izgradnje novih željeznica Srbija je bila usko vezana uz Austro-Ugarsku. Ova konvencija izazvala je nezadovoljstvo u Srbiji, pa je vlada morala usvojiti zahtjev Narodne skupštine, da Srbija može s Austro-Ugarskom zaključiti trgovački ugovor, ali nikako carinski savez. I još prije nego s Austro-Ugarskom liberalna vlada Jovana Ristića zaključi trgovačke ugovore s Engleskom i Italijom. Nato Austro-Ugarska 30. X. 1880 u ultimativnom obliku i uz prijetnju represalijama zatraži ispunjenje svojih zahtjeva.

U povodu toga Ristićeva vlada podnese ostavku. Knez Milan Obrenović, koji je zastupao politiku što užeg prislona na Austro-Ugarsku, prihvatio je ostavku Ristićeve vlade i na upravu zemlje postavio vladu, sastavljenu od članova napredne stranke s Milanom Piroćancem na čelu. Ova vlada zaključi trgovački ugovor s Austro-Ugarskom 6. V. 1881 na načelu najvećeg povlaštenja. Kako je u Srbiji raslo antidinastičko raspoloženje, tako se knez Milan sve to više oslanjao na Austro-Ugarsku i kod nje tražio zaštitu svoje dinastije. Sam je u proljeće 1881 bio donio iz Beča nacrt političke konvencije između Austro-Ugarske i Srbije, koji je ministar predsjednik Piroćanac odbio. Ipak je konvencija bila potpisana u Beogradu 28. VI. 1881. Potpisali su je austro-ugarski poslanik barun Gabriel Herbert-Rathkeal i srpski ministar vanjskih posala Čedomil Mijatović.

Po čl. 1. vladat će između Austro-Ugarske i Srbije trajan mir i prijateljstvo; njihove će vlade voditi politiku uzajamnog prijateljstva. Po čl. 2. ne će Srbija dopustiti nikakvih političkih, vjerskih ili drugih pothvata, koji bi bili upereni protiv Austro-Ugarske, uključivši ovamo Bosnu, Hercegovinu i Novopazarski sandžak. Istu obavezu prima Austro-Ugarska prema Srbiji i njezinoj dinastiji, koju će pomagati i svojim utjecajem pridonositi njezinu jačanju. Po čl. 3., ako knez Srbije bude smatrao, da je u interesu njegove dinastije i zemlje, da za sebe i svoje potomke uzme naslov kralja, Austro-Ugarska će ovaj naslov odmah priznati, čim bude izvršen u legalnom obliku, i uložit će svoj utjecaj, da ga priznadu i druge sile. Po čl. 4. Austro-Ugarska će zagovarati interese Srbije kod ostalih evropskih kabineta. Srbija, bez prethodnog sporazuma s Austro-Ugarskom, ne će pregovarati ni sklapati političke ugovore bilo s kojom drugom vladom te ne će na svom području dopustiti stranu oružanu silu, ni redovnu ni neredovnu, a niti pod nazivom dobrovoljaca. Po čl. 5., ako bi Austro-Ugarskoj zaprijetila ratna opasnost ili bi se zaratila s jednom ili više sila, Srbija će održavati prijateljsku neutralnost prema Austro-ugarskoj monarhiji, uključivši ovamo Bosnu, Hercegovinu i Novopazarski sandžak, i pružit će joj, u duhu prijateljstva i ovoga ugovora, sve olakšice. Čl. 6. predviđa mogućnost sklapanja naročite vojne konvencije u slučaju potrebe. Po čl. 7., ako bi Srbija, u razvoju događaja, imala ostvariti sticanje novih područja u južnom smjeru, isključivši Novopazarski Sandžak, Austro-Ugarska se tome ne će protiviti, a kod ostalih će sila uložiti svoj utjecaj, da Srbiji izvojšti sklono držanje. Po čl. 8. ugovor će vrijediti deset godina, a šest mjeseci prije dospijetka sporazumjet će se strane ugovornice o njegovu produženju i o izmjenama, koje bi se pokazale potrebite. Čl. 9. sadrži obavezu o čuvanju tajne i samoga ugovora i njegova sadržaja, a čl. 10. ratifikacionu klauzulu.

Kako je odredba čl. 4. mogla imati vrlo teških posljedica, Piroćanac je isposlovao od odjelnog predstojnika Benjamina Kállayja, koji je nakon smrti ministra Henrika Karla Haymerlea (1881) upravljao austro-ugarskim ministarstvom vanjskih posala, očitovanje, da se time Srbiji ne oduzima pravo zaključivanja ugovora sa stranim državama, čak ni ugovora političkog karaktera, već samo, da ti ugovori ne mogu biti u opreci sa sadržajem i s duhom ove tajne konvencije od 28. VI. 1881.

Konvencija je bila produžena 1889, a vrijedila je do 1894.

LIT.: S. Protić, Tajna konvencija između Srbije i Austro-Ugarske, Beograd 1909, 2. izd.; A. F. Pribram, Die politischen Geheimverträge Osterreich-Ungarns 1879—1914. Nach den Akten des Wiener Staatsarchivs, sv. I., Beč-Leipzig 1920; Jelenić, Nova Srbija i Jugoslavija. Od Kočine Krajine do Vidovdanskog ustava (1788—1921), Beograd 1923; H. Hauser, Histoire diplomatique de l’Europe, I., Pariz 1929. J. N.

Austro-ugarsko-turski tajni ugovor 1878. Na Berlinskom kongresu 1878, nakon Bugarske i Istočne Rumelije, treće veliko pitanje bijaše Bosna i Hercegovina. U sjednici od 28. VI. izjavi austro-ugarski ministar vanjskih posala grof Andrássy odlučno, da Austro-Ugarska ne može više mirno gledati na prilike u Bosni i Hercegovini, jer anarhija, koja tamo vlada, baca svoju sjenu i na nju. Autonomija Bosne i Hercegovine, kakvu predviđaše ugovor u San Stefanu, da je neostvariva zbog nacionalne i vjerske podvojenosti u onim zemljama. Austro-Ugarska može pristati jedino na onakovo rješenje bosansko-hercegovačkog pitanja, koje će dokrajčiti to neodrživo stanje. Drugi predstavnik Velike Britanije lord Salisbury predloži, neka kongres povjeri Austro-Ugarskoj mandat, da zaposjedne Bosnu i Hercegovinu i da njima upravlja. Sporazumno s Andrássyjem predložio je Salisbury okupaciju, a ne aneksiju, da se ne bi povrijedio osjećaj suverenosti sultana time, što bi mu se oduzele dvije pokrajine, kad islamski zakon zabranjuje odstup zemalja, koje protivnik nije osvojio. Ništa nisu vrijedile tvrdnje turskih predstavnika na kongresu, Aleksandra Karateodori paše, Mehmed Ali paše i Sadulah bega, da je Turska još uvijek dovoljno jaka, da drži red u svojim zemljama. Kongres je stvorio odluku, da će Bosna i Hercegovina biti zaposjednute od Austro-Ugarske, i da će ova njima upravljati, dakle onakvu odluku, kakva je kasnije ušla u čl. 25. berlinskog ugovora od 13. VII. 1878. Ali u sjednici od 4. VII. zastupnici Porte očitovaše, da će se njihova vlada složiti s odlukama kongresa uz uvjet, da se Turska i Austro-Ugarska izravno i prethodno (»directement et préalablement«) sporazume s obzirom na zaposjednuće. Andrássy je na to pristao, a predsjednik kongresa Bismarck dade tu klauzulu unijeti u zapisnik. 11. VII. izjaviše predstavnici Turske drugom austro-ugarskom predstavniku barunu Haymerleu, da će potpisati ugovor jedino, ako se Austro-Ugarska potajno pismeno obveže, da će zaposjednuće biti samo privremeno i da ne će zadirati u sultanova suverena prava nad Bosnom i Hercegovinom. 13. VII., na sam dan zaključenja kongresa, turski predstavnici ponoviše ovaj zahtjev Andrássyju. Ovaj ga prihvati, i tako istog dana 13. VII. 1878 bi potpisano ono tajno utanačenje: »Na osnovi želje, koju su izrazili otomanski opunomoćenici u ime svoje vlade, izjavljuju opunomoćenici Austro-Ugarske u ime vlade Njegova c. i kr. apoštolskog Veličanstva, da suverena prava Njegova Kraljevskog Veličanstva Sultana nad pokrajinama Bosnom i Hercegovinom nisu nikako dovedena u pitanje činjenicom zaposjednuća, o čemu je riječ u članu ugovora, koji se odnosi na ove pokrajine, a koji danas dolazi na potpis, dalje da se zaposjednuće ima smatrati privremenim, i da će prethodno utanačenje o pojedinostima zaposjednuća biti uglavljeno između obiju vlada neposredno nakon zaključka kongresa.«

Ova činjenica, da je naime jedno područje zaposjednuto od neke druge države, a da traje dalje dosadanja državna vlast ili suverenstvo nad njim, označivalo se kadšto kao »condominium inégal«.

LIT.: M. J. Spalajkovié, La Bosnie et l’Herzégovine. Étude d’histoire diplomatique et de droit international, Pariz 1899; Th. Sosnosky, Die Balkanpolitik Österreich-Ungarns seit 1866, sv. I., Stuttgart-Berlin 1913. J. N.

Austro-francusko-talijanski rat 1859. 1. I. 1859 priznao je car Napoleon III. javno, da odnošaji njegove vlade prema austrijskoj vladi nisu dobri, ali da su osobni osjećaji prema caru Franji Josipu i dalje jednako srdačni kao i prije. To je značilo rat. Napoleon III. bio se obvezao talijanskom ministru vanjskih posala Cavouru, da će osloboditi i ujediniti talijanske zemlje. Napoleon je još zavlačio odluku, ali je energični Cavour, potpomagan od kralja Viktora Emanuela, bez obzira na držanje Napoleonovo, 17. II. 1859 izradio, da su mu izglasani krediti za ratni zajam; vojska je bila mobilizirana i počela se razvijati prema lombardijskim granicama. Politički je Austrija dobro stajala, ali Franjo Josip pošalje međutim u Turin ultimatum i time preokrene situaciju na svoju štetu. Austrija je tom gestom započela rat. Car Napoleon nije mogao uzmaknuti, morao je stati uza svoga saveznika. Dne 25. IV. 1859 prekoračili su Francuzi granicu Piemonta i stupali prema granicama Lombardije. Svi su se začudili, da je Austrija ultimativno zatražila razoružanje talijanske vojske. Rat se imao lokalizirati. Prusi se nisu umiješali. Svi su očekivali, da će za zapovjednika biti imenovan general Hess, koji je u Italiji poznavao svaki grm. No mjesto Hessa imenovan je zapovjednikom talijansko-austrijske vojske Franjo grof Gyulay, koji nije bio verziran u operativnom vodstvu velikih armijskih jedinica, te je ovaj rat vodio nespretno i skrivio teški poraz Austrije.

Sile su se kasnije izjednačile. Austrijanci su bili u prednosti već time, što su se već bili razvili i prešli Ticino, pa su mogli potući talijansku vojsku i osvojiti i zaposjesti prije dolaska Francuzza Turin i alpske prijelaze. Piemontska vojska pod zapovjedništvom svoga kralja postavila je 65.000 ljudi i 120 topova. Francuzi, koje je vodio car Napoleon III., imali su 150.000 ljudi i 162 topa. Austrijanci su u početku imali 100.000 ljudi, ali su imali vremensku prednost od 14 dana. Oni su doduše 29. IV. prešli granicu ispod Pavije, pa se činilo, da će hitno nastupiti prema Turinu, no Gyulay je pustio neprijatelju vremena, da dovrši svoj operativni razvoj bez smetnja. Mjesto da napreduje na desnoj, južnoj obali Pada, on je operirao na sjevernom dijelu ratnog područja, gdje se nije nalazio nikakav protivnik. Čekao je između Ticina, Pada i Sesije, dok se Francuzi nisu sjedinili s Piemontezima. Dne 12. V. došao je Napoleon u Genovu. On je sve svoje nade polagao u napadaje bajunetama, na koje su francuski vojnici bili navikli. Njegova armija sačinjavala je desno krilo, a pijemonteška lijevo krilo. Ukupno su Francuzi tu imali pet vojnih zborova. Osim toga imali su Francuzi i posebni okupacioni zbor u Rimu u papinskoj državi. Garibaldi sa svojim legijama borio se pak na sjeveru Lombardije oko jezera, ali bez uspjeha.

Prvi ozbiljniji sudar dogodio se 19. V. kod Montebella, na cesti Cortona—Stradella—Piacenza. Francuzi su ubacivali neprestano nove čete u bitku. Austrijske čete pokazale su se ravne francuskima, ali vodstvo nije bilo sretno. Austrijski general se povukao na večer, mada nije bio ni pobijeđen, izgubivši oko tisuću ljudi, dok su Francuzi izgubili 700, te je tako ostavio neprijatelju zadovoljštinu, da su oni prvi pobijedili u borbi. I Garibaldi je počeo sa sjevera ugrožavati desni bok i leđa Austrijanaca te bunio zemlju. S 3.200 alpinskih lovaca prešao je Ticino i nastupao smjelo prema Milanu. Zatim je Napoleon svoje čete prebacio iza Piemonta na sjever, tako da su sada sačinjavale sjeverno krilo. Od 26. V. prebacivali su željeznički vlakovi savezničke čete od Alessandrije preko Casale na Vercello. Piemontezi su slijedili te kretnje, te je tako dne 31. V. došlo kod Palestre između nekoliko njihovih divizija do borbe s Austrijancima. Sam sardinski kralj Viktor Emanuel bio je na mjestu borbe. Došao im je jedan francuski zuavski puk u pomoć i napao Austrijance bajunetama. Tu se talijanski kralj odlikovao osobnom hrabrošću. Za to vrijeme izvršili su Francuzi svoj pokret na lijevo, prešli Sesiju, zaposjeli 1. VI. Novaru i napredovali 2. VI. do desne obale Ticina na cesti u smjeru Milan—Buffalora— Magenta. Dne 3. VI. bila je već cijela francuska vojska koncentrirana kod Novare.

Austrijancima je ostao taj pokret savezničke vojske do 1. VI. u jutro potpuno nepoznat. Gyulay se povukao na lijevu obalu Ticina, gdje se njegova vojska, pojačana češkim vojnim zborom generala Clam-Gallasa s oko 115.000 ljudi ukupno, skupila u liniji Abbiate-Grasso kod Magente. Napoleon je 4. VI. s cijelom vojskom prešao Ticino. Glavno je pitanje, o kojem je ovisila sudbina bitke, bilo, da li će Mac Mahon upasti u borbe, koje su se razvile oko Magente, a koje su se već cijelo dopodne zavlačile bez odluke. Da je Gyulay bio energičniji, austrijska je vojska mogla pobijediti, to više, što je Mac Mahon stupio s većim brojem četa u borbu tek pred večer i tako odlučio sudbinom bitke. Do večeri imali su Francuzi 4.000 mrtvih i ranjenih, a Austrijanci 6.000 mrtvih i 4.500 nestalih (većim dijelom iz talijansko-lombardijsko-venecijanskih pukovnija). Na obadvije strane vodstvo bitke nije bilo osobito, ali Francuzi su bili energični u napadaju, i kod njih se odlučno pokazivala volja da pobijede. Pojedini su se austrijski zborovi sami bez dopuštenja povukli, a i sam se Gyulay povukao iza Mincija te prepustio cijelu Lombardiju neprijatelju. I general Urban bio je sada prisiljen, da se povuče. Austrijanci su ispraznili sve položaje do Mincija, 10 VI. su bačene u zrak tvrđavice Piacenze, a vojvotkinja od Parme i vojvoda od Modene sa svojim četama napustili su svoje kneževine, koje su se odmah priključile Piemontu. Dne 18. VI. povukle su se austrijske posade iz Mantove i Bologne, a 22. iz Ferrare. Borba se sada imala voditi za drugu veliku bogatu talijansku provinciju, za Veneciju, koje je glavni grad na lagunama već ugrozilo francusko brodovlje, koje je pomagala mala pijemonteška mornarica.

General Gyulay uzmicao je bez smetanja. Nakon odlaska Austrijanaca iz Milana proklamiran je priključak Milana Piemontu. Dne 8. VI. ušli su kralj Viktor Emanuel i njegov carski saveznik u Milano. Sad su u Beču napokon uvidjeli pogrešku, što su Gyulaya imenovali zapovjednikom talijanske armije. Dne 18. VI. preuzeo je vrhovno zapovjedništvo car Franjo Josip I. Njemu je dodijeljen general Hess. Vojska u Italiji bila je pojačana te je brojila preko 200.000 ljudi. Bila je razdijeljena u dvije armije: jednom je zapovijedao general grof Wimpfen, a drugom general grof Franz Schlick.

Položaj Austrijanaca bio je vrlo jak na tvrđavnom četverokutu: Peschiera-Mantua-Verona-Legnago. Prve dvije tvrđave na Minciju, a druge dvije na Adigi; tom tvrđavnom sistemu bilo je središte u Veroni. Još nije bilo konačno ništa izgubljeno, dok se mogao taj pojas držati.

Ali car Franjo Josip nije volio tvrđavnog ratovanja. On je htio u velikoj bitki potući protivnika i time dići ugled Austrije. Neprijateljske armije (oko 180.000 ljudi) već su napredovale, prešle Addu i Oglio i došle do Mincija, gdje se kod gornjeg toka širio brežuljast teren. Austrijanci su bili odlučili prodrijeti u Lombardiju, te su dne 23. VI. ujutro počele austrijske kolone prelaziti na desnu obalu Mincija. Toga dana nisu naišle na neprijatelja. Ni 24. VI. nije se očekivala velika bitka. Zborovi saveznika dotakli su se ujutro austrijskih predstraža. Glavnina Austrijanaca još je bila u položaju. Na cijeloj liniji između Castel Goffredo na jugu do Succole na sjeveru, tri i po milje širine, ležalo je u pravcu od zapada na istok omeđašeno ratno poprište u širem smislu riječi. Na tome širokom prostoru razvijali su se najprije pojedinačni bojevi i juriši, a svi skupa su se tek oko podne skupili u jednu veliku odlučnu bitku kod Solferina. I tu su Francuzi i Talijani odmah počeli operirati po određenom planu. Kod Austrijanaca nije ništa bilo određeno za slučaj, kad bi vojska bila napadnuta u napredovanju. Francuzi su sve poduzeli, da probiju austrijski položaj kod Solferina. Za taj položaj borio se zbor generala Mac Mahona, zbor maršala Baraguaya d’Hilliersa te francuska garda proti 5., 1. i 7. austrijskom zboru, dok su na desnom francuskom krilu upadali u borbe general Niel, pomognut od zbora maršala Canroberta. Taj zadnji armijski odsjek zadržavao je Austrijance, koji su zbilja bez smetnje i stanke najsmjelije prodirali prema Medovi. Na lijevom krilu na sjeveru prema Gardskom jezeru stajali su Piemontezi nasuprot austrijskom osmom zboru pod izvanrednim zapovjednikom Benedekom. U tri sata poslije podne, iza strahovite borbe, u najvećoj sunčanoj vrućini bili su položaji kod Solferina i Sancassiana u rukama Francuza. Napoleon je odmah odredio gonjenje Austrijanaca, koji su uzmicali na Cavrianu. Najžešće su borbe bile kod groblja s kapelicom, gdje su i naši graničari ustrajali satove u najtežim borbama, potpuno iscrpljeni. Pokušaj lijevog krila generala Wimpfena, da baci desno krilo francuskog generala Niela, nije uspio. Francuski prodor u centrumu kod Solferina i neuspjeh na austrijskom lijevom krilu prisilili su austrijsko vrhovno zapovjedništvo da dade zapovijed za općeniti uzmak. Dok su lijevo krilo i centar uzmicali, desno austrijsko krilo pod generalom Benedekom teškim se srcem korak za korakom povlačilo, jer se Benedek sam kod San Martina upravo pobjedonosno borio protiv Piemonteza i odbacio ih premaGardskom jezeru. Oko pet sati poslije podne nastao je prolom oblaka sa strahovitom tučom, koja je za neko vrijeme razdvojila bila obje vojske. Tako su Austrijanci izveli uzmak bez smetnja. Na bojištu ostalo je 2.300 mrtvih Austrijanaca i 10.684 ranjenika. Oko 10.000 bilo ih je zarobljeno. Ukupno su Austrijanci izgubili oko 22.000 vojnika. I Francuzi su imali velikih gubitaka. Njih je palo 1.600, a ranjeno je bilo 11.600, a Piemonteza je palo 5.560, a 8.500 je ranjeno. Austrijska vojska povukla se iza Mincija te je započela 28. VI. prelaziti preko te rijeke. Dne 6. VII. poslao je Napoleon svoga pobočnika generala Fleuryja u Veronu, a 8. sastali su se šefovi generalštaba austrijske i francuske vojske u mjestu Villafranca te zaključili primirje. 11. VII. sastala su se oba vladara — Napoleon i Franjo Josip. Na osnovu tog dogovora došlo je do mira u Villafranki. Sl. P-ć.

Austro-prusko-danski rat. Ovaj je rat za Lauenburg, Holstein i Schleswig izazvalo nastojanje danskoga kralja Christiana IX., da priključi Schleswig Danskoj. Proti tomu je bio neraspoložen Njemački savez (Deutscher Bund). Stoga okupira u prosincu 1863 Lauenburg i Holstein. Sad se umiješa u ova pitanja Bismarck, pruski ministar predsjednik. Videći u kraljevu postupku sa Schleswigom povredu ugovora u Londonu od 2. VIII. 1850, navijestiše Austrija i Pruska 16. I. 1864 Danskoj rat. Saveznička vojska, koja se sastojala od jednoga austrijskog i jednoga pruskog armadnog zbora pod vrhovnim zapovjedništvom generala Wrangela, porazila je prednje danske čete pod zapovjedništvom generala de Meza dne 3. II. kod Jagela i Overselka i potisnula ih prema Dannewerku, gdje je glavna danska snaga imala zadaću spriječiti saveznicima okupaciju Schleswiga. No Danci su se pod pritiskom jače sile morali povući ka Düppelu, gdje su imali jake šančeve. Ni to nije pomoglo. Danske stražnje čete je osjetljivo porazila austrijska crnožuta brigada kod Oeverssea dne 6. II., a zatim je pruski princ Friedrich Karl osvojio dne 18. IV. i Düppel, pa je do konca toga mjeseca okupiran bez većih poteškoća čitav poluotok Jylland. Kad je prusko i austrijsko ratno brodovlje pod zapovjedništvom kasnijega viškog pobjednika Tegetthoffa dne 4. V. kod Helgolanda prisililo na uzmak i dansko ratno brodovlje, posredovala je Engleska za obustavu rata. Christian IX. ju je morao prihvatiti, jer su mu protivnici dne 29. VI. osvojili i otok Alsen. Dne 30. X. 1864 je u Beču potpisan ugovor, kojim se Danska odrekla Lauenburga, Holsteina i Schleswiga. Sada su te zemlje bez obzira na Njemački savez došle pod zajedničku upravu Austrije i Pruske, ali to je stanje potrajalo samo dvije godine, kad je Bismarck isključio Austriju iz Njemačke, kojoj je došla na čelo Pruska. Sl. P-ć.

Austro-pruski rat → Prusko-austrijski rat.

Austro-talijanski rat → Italija, ujedinjenje.

Austrija, književnost → Njemačka književnost.

Austrija, glazba → Bečka klasična škola.