AUSTRALIS ili Australsko florno carstvo zaprema samo Australiju s Tasmanijom. Dapače i na tom malenom arealu imade na krajnjem sjeveroistoku elemenata paleotropskih, a na jugu u australskim planinama i na Tasmaniji jak je antarktički florni elemenat. Od 12.000 vrsta je 9.000 vrsta endemičnih (75%). Pojedini dijelovi australisa veoma su raznolično bogati florom. Najbogatiju floru imadu Queensland i Zapadna Australija, koji imadu svaki preko 4000 vrsta. Za polovinu siromašniji su florom Novi Južni Wales, Južna i Sjeverna Australija. S Tasmanije poznamo tek nešto više od 1100 vrsta viših biljaka. Za floru australisa karakteristične su neke porodice: Epacridaceae, Restionaceae, Goodeniaceae i Myoporaceae. Porodica Cephalotaceae živi samo u zapadnoj Australiji. Nadalje su karakteristični za Australiju rodovi Banksia, Hakea i Grevillea, koji pripadaju inače na Kapu raširenoj porodici Proteaceae. Nadasve značajan je za australis rod Eucalyptus, od kojega svih 160 vrsta pripada australisu. Eukaliptusi su drveta, koja brzo rastu, a neka dosegnu i do 150 metara visine. Ta drveta daju vegetaciji Australije posebno obilježje. Osim roda Eucalyptus imade iz porodice mrča (Myrtaceae) još i drugih rodova, koji su također značajni za australis. Od roda Calothamnus rastu u području australisa sve 23 poznate vrste, a od roda Callistemon svih 11 vrsta. Od roda Melaleuca, koji broji 100 vrsta, nalazi se većina u australisu, a od približno 500 vrsta roda Acacia pripada 280 vrsta australisu. Australski su endemi veoma izoliranog značaja, ali taj je endemizam progresivan u tropskom i netropskom dijelu australisa. Ekologijski pretežu u australisu kserofiti, što je u vezi s dugotrajnom sušom tog područja. Posve su neobičnog izgleda kserofitske trave Kingia i Xanthorrhoea, koje se obično nazivaju travastim drvećem. (→ Australija: Biljni pokrov).

LIT.: L. Diels, Die Pflanzenwelt von West-Australien südlich des Wendekreises mit einer Einteilung über die Pflanzenwelt Gesamt-Australiens in Grundzügen, u izdanju Die Vegetation der Erde VII., Leipzig 1906; V. V. Aljehin, Geografija rastenij, Moskva 1938.