HEMU

AUSTRALIJA.

SADRŽAJ: Otkrića, 752; Smještaj i reljef, 753; Orografija, 754; Geologija, 754; Hidrografija, 754; Klima, 755; Biljni pokrov, 755; Fauna, 756; Žiteljstvo, 757; Etnografija, 757; Jezici, 759; Hrvatski iseljenici, 759; Regionalna geografija, 759; Gospodarstvo, 759; Industrija i promet, 759; Povijest, 759; Ustav, 762; Školstvo, 762.

Otkrića. U ono vrijeme, kad se držalo, da je Zemlja ploča i da rijeka Okean ide oko nje, tvrdilo se, da mora i Azija imati protutežu u nekom kontinentu, koji su nazvali »terra australis incognita«, t. j. nepoznata južna zemlja, kao što ima Evropa protutežu u afričkom kontinentu. Kako je Evropa spojena s Azijom od Jugorskoga tijesna do Kaspijskoga mora, tako su isto smatrali Afriku u vezi s nepoznatim kontinentom. Sve do konca 15. st. prikazuje se Afrika protegnuta do nešto ispod Stražnje Indije. Međutim 1498 razori Vasco da Gama ideju o tom kontinentu, kad je našao put oko Afrike u Indiju pokazavši, da se Afrika pruža prema jugu a nikako prema istoku. Kad je 1519 do 1522 F. Magalhães, Portugalac u španjolskoj službi, pošao prvi oko Amerike tijesnom, koje je dobilo po njemu ime, u Pacifički ocean, pa ga preplovio sve do Filipina, započela su nova istraživanja, koja su pomalo otkrila svu Oceaniju, ali nije nađena onakva »terra australis«, kako su je zamišljali. Sva se nastojanja podijeliše u dvoje: jedno su putnici, koji dolaze u Pacifički ocean, da nađu nove kolonije ili da oštete španjolske kolonije od Mexica do Chilea, a drugi se dio drži tek otkrivene Nove Holandije, koja je poslije dobila ime A. Prvi od putnika je Španjolac A. Mendana, koji je 1567 tražio put između Mexica i Filipina, pa se namjerio na otočje Marshal, Elice, Santa Cruz i Salomon. Iza njega nađe se u Pacifičkom oceanu F. Drake (1577), pa pođe uz američku obalu od Magellanova tijesna do San Franciska, onda se vrati na 8° s. š. pa prijeđe ocean sve do Filipina. Th. Cavendish pođe 1598 i opet u Pacifički ocean, prijeđe ga i nađe Ladrone, a istim putem ode O. de Noort 1598. P. F. de Quiros prijeđe 1605 otočje Tahiti, Salomon, Santa Cruz, Fidži i Nove Hebride. Godinu dana poslije, dakle 1606, otkrije L. V. de Torres otočje Louisiade i po njem prozvano tijesno, ali je to ostalo tajnom do 1770, kad ga i opet otkrije J. Cook. Holanđanin A. J. Tasman prvi otiđe više na jug, pa otkrije 1638 istočnu i južnu Tasmaniju, 1643 dođe do New Zealanda, na Tongu i Fidži otočje, a 1644 nađe obale zatona Carpentarije. Međutim je drugi Holanđanin M. de Vries 1643 oplovio niponske obale i Kurile. Pod konac 17. st. javljaju se engleski komandanti, koji većinom traže plijen u američkim španjolskim kolonijama. G. 1699 dođe W. I. Dampier preko Magellanova tijesna na američku obalu, a onda u Novu Guineju, Novu Britaniju i Irsku, Admiralitetski arhipelag, a na drugom putu 1703 plovi opet oko Amerike, nađe otok Juan Fernandez, Gallapagos i Guam. G. 1708 pođu istim putem Wood Rodger i Courteney. I. Roggeven pođe 1721 Magellanovim putem na otok Juan Fernandez, Eastern Island i Paumotu arhipelag, Samoa, Santa Cruz pa Novu Irsku i Novu Guineju. G. 1749 pođe Anson istim putem do Juan Fernandeza, pa Hawaja, na Marijane i Bonin. Nekoliko godina poslije 1764 pođe J. Byron opet do Eastern Islanda, pa pokraj Paumotu na Marijane. Dvije godine plovi S. Wallis oko Amerike na Paumotu, Tahite, Admiralitetske otoke, nađe Pitcairirn, onda prođe Santa Cruz, Salomon, N. Britaniju, N. Irsku i uđe u Indijski ocean. Treći je iste godine obišao Ameriku Francuz L. A. Bougainville. On je obišao gotovo isti put kao Carteret i Wallis. G. 1769 pođe I. M. Surville preko francuske Indije na Salomonske otoke i na New Zealand, pa se vrati preko Juana Fernandeza kući. Godinu dana prije, dakle 1768, plovi J. Cook brodom Endeavour na prvo posve znanstveno putovanje i dođe kroz Magellanovo tijesno do Society otoka, pa Cookovim vratima između sjevernoga i srednjega New Zealanda, onda do Sydneya, pa pokraj rta Yorka do Nove Guineje na Malajski arhipelag. G. 1772—1775 pođe J. Cook na drugo putovanje, držeći se od južne Afrike neprestano južne polarnice dođe na jug Tasmaniji, obiđe čitav New Zealand, nađe N. Kaledoniju, N. Hebride i Fidži, zađe opet duboko na jug; tražeći »terru australis« otkrije ponovno Eastern Island, Marquesas, Tahite i Tongu, pa se vrati preko Amerike. Treće, posljednje putovanje 1776—1780 vodi ga preko Afrike u Malajski arhipelag, onda uz Nipon u Beringovo more, gdje je krstario do rta Barrowa, zatim dođe na Hawaje i ondje pogibe. Cookove su ekspedicije potpuno dokazale, da ne postoji »terra australis« u onom obliku, kako je prikazivahu stare karte. Nesretni putnik I. T. Lapérouse ode 1785 u Pacifički ocean do Marijana, kitajske obale, Kurila, Tonge, Cookova arhipelaga preko Norfolka na obalu A., gdje se izgubi. Cookov pratilac Vancouver 1792—1794 istraži sjeveroistočni dio Pacifičkog oceana. Onda se dižu Rusi, njihov putnik Estonac A. Krusenstern istraži 1803—1806 Alleute, a zatim posjeti O. Kotzebue 399 otoka i dođe do otočja Hawai. I. Bellingshausen pođe oko Amerike 1819 pa se osobito zadrži na Tubuaii Paomotu arhipelu, koji su slabo bili poznati. U prvoj polovici 19. st. poznat je istraživač J. S. Dumont d’Urville, koji je obišao 1825—1829 i 1837—1840 južni dio Pacifičkog i Indijskog oceana istražujući obale Antarktika. Od velikih ekspedicija u Oceaniji poznata je austrijska ekspedicija ratnog broda Novara pod komandom Wüllerstorf-Urbaira 1857—1859, koja je pošla od rta Dobre Nade do otoka St. Paul i Amsterdam, odanle u Manilu, preko Shangaja na Ponape, Karoline, Salomonovo otočje, Sydney, Auckland, Papeete, Valparaiso pa se onda vratila. Druga još veća ekspedicija bila je na brodu »Challenger« pod vodstvom Naresa i Thomsona. Oni prijeđoše od 1872—1874 na jug do polarnice, onda do Melbournea, Sydneya, New Zealanda, Fidži, Torresova tijesna, Nove Guineje, Hongkonga, Filipina, Admiralitetskih otoka, Hawaija, Toluba, Juan Fernandeza, kroz Magellanovo tijesno i vratiše se kući. Svi rezultati toga putovanja prikazani su u 50 debelih folijanata. Pored španjolskih i holandijskih putovanja po samom kontinentu A. ističu se Englezi. Tako je Ch. Stuart 1828— 1831 proputovao porječje Murraya i Darlinga, 1840 nađe jezera Eyre i Torrens, 1840—1848 kuša proći preko čitava kontinenta Leichard, 1854 dođe Hochstetter na New Zealand, 1862 prođe J. Mac Donell od juga prema sjeveru kontinenta, od 1874 istraživali su A. Warburton, Forest Gilles i drugi.

LIT.: Lendenfeld, Australische Reise, Innsbruck 1896; Thomas, Natives of Australia, London 1906; Hassert, Landeskunde und Wirtschaftsgeographie des Festlandes Australien, Leipzig 1907; Wise, Commonwealth of Australia, London 1913; Andersson, Australasien, Stockholm 1915; W. Geisler, Durch Australiens Wildnis, 1928; W. Stölting, Australien, das Land von morgen, 1930; B. C. Wallis, A geography Australia and New Zealand, London 1924. M. Š.

Smještaj i reljef. A. se dijeli na dvoje, i to na australski kontinent i na bližnje i dalje otoke (→ Oceanija). Sam australski kontinent najmanji je od svih. Leži na južnoj polutki od 10° 50' j. š. do 39° 10' j. š. (s Tasmanijom do 43° 39' j. š.), a između 112° 35' i. d. Gr. i 153° 38' i. d. Gr. Od zapada k istoku ima 4100 km, a od sjevera k jugu 3200 km. Najmanja udaljenost, od zatona Carpentaria do Spencerova zatona iznosi 1700 km (koliko od Zagreba do Stockholma). Udaljenost najdaljega mjesta od mora je 950 km. Kontinentalni otoci i poluotoci odnose se prema trupu kao 1 : 39, a u Evropi je omjer 1 : 2. Samo australsko kopno zaprema 7,636.000 km² s Oceanijom 8,555.000 km², ima dakle 85% kopna, a 15% otoka. Obala je duga 18.090 km. Sjeverni je rt York (10° 50' j. š.) na tijesnu Torres, istočni rt Byron (153° 38' i. d. Gr.), južni rt Wilson (39° 10' j. š.) na tijesnu Bass, zapadni rt Inscription (112° 51' i. d. Gr.) na otoku Dirk Hartog, a na kopnu je najzapadniji Steep Point (112° 35' i. d. Gr.). Zapadna i južna obala, gotovo bez otoka, leži uz Indijski ocean. Zapadna je obala plosna, pješčana, na jugozapadu između Fremantlea i Albanyja nešto je razvedenija pa ima strme obale u zatonima. Odande do Spencerova zaliva je obala nepristupačna kao malo gdje na Zemlji, pa zatvara Veliku australsku dragu (Great Australian Bight): obalne vapnene stijene, na koje se sa sjevera redaju pustinjske stepe, nisu ni u kakvoj vezi sa samim kontinentom. Dalje na jugoistoku opet je visoka razvedena obala s izbojcima gorskih lanaca poluotoka Eyre i York, pa je bogata zatonima i dragama. Taj je dio riaska obala s jasnim poniranjem kopna. Najznatniji su zatoni na jugu Port Phillip, na kome je Melbourne, i na istočnoj strani Port Jackson, na kome je Sydney. Dalje na sjever obala je teško pristupna: tu se nalazi paralelno s kopnom 8 do 180 km širok, a 2000 km dug Great Barrier Reef, veliko koraljno grebenje, koje gdjekada prekriva more za plime, ali ono brani obalu od jakoga, visokoga mora. Prolazi između jednoga i drugoga grebena iznose 16 do 140 km. Dalje na sjevernoj obali uvalio se veliki zaton Carpentaria, koji je obrubljen prudinama, a osim toga ima silne šume mangrove, koje spuštaju svoje korijenje u množinu primorskih rječica; samo je zapadna obala toga zatona pristupna. Na strmim obalama Arnhemove i Tasmanove zemlje niža je luka Port Darwin, a onda nastaje nepristupna obala sve do Fremantlea.

A. se dijeli na četiri prirodna dijela: Zapadna australska ploča siže od zapadne obale do crte polovine južnog Carpentarijskoga zaliva, onda zavija južno od gorja Macdonell na zapad, pa na istok do Spencerova zatona. U tom su dijelu najveće pustinje kopna, tako na sjeveroistok Warburton Desert i Gibsons Desert, u sredini Great Sandy Desert, a na jugu Victoria Desert s karakterističnim imenima No Mans Land i Nullarbor Plain na sjever Velikoj australskoj drazi; na pustinjskom pješčenjaku nema nikakve kulture, vode ni biljke, a iznimke su Musgrave Range, Macdonell Range i Darling Range. Ondje se ističu »male scrub« i »mulgo scrub«. U granitnom pijesku nalazi se veliko bogatstvo ruda, poglavito zlata. Uz ovu ploču pruža se prema JI južnoaustralski kraj na S od zatona York do jezera Eyre.

Tomu kraju na sjeveroistok i istok pruža se centralna australska nizina, koja je dosta šumovita, a dijeli se na južni dio u porječju rijeka Murrayja i Darlinga, dok se u sredini sjevernoga dijela nalaze gdjegdje ostaci pustinje s jezerima (Eyre). Četvrti je dio od Tasmanije preko Melbourna do rta York. Tu su Australske Cordillere.

Orografija. A. ima jedan dio zemlje, koji je vrlo suh, pa ide od otoka Dirk Hartog na sjeveroistočnoj obali do Dampier Landa, a proteže se do uključivo jezera Eyre. Dva puta je ta suha stepska zemlja prekinuta velikim pustinjama. Od površine čitava kontinenta otpada na tu suhu stepsku zemlju 19·3%, na pustinju 17·9 %, dakle preko trećine kontinenta. Na zapadnoj i na južnoj strani javlja se gorje Darling Range (1045 m), koje je sastavljeno od više paralelnih kosa, a u istočnoj se pozadini nalaze t.zv »gold-fields«, bogata nalazišta zlata. U Great Desertu su paralelne kose sjeverno od spomenute kose Macdonnell Range (1460 m) razdijeljene na više lanaca, među kojima se prostiru sasvim bijele, veći dio godine isušene solne močvare sa sadrom na dnu (Lake Amadeus). Na jugu se prostiru Musgrave Range sa vrhom Mount Woodroffe (1549 m), drugim najvišim vrhom A. Tomu gorju na jugoistok uleknula se depresija, kojoj je središte jezero Eyre, za najvišeg vodostaja ipak 12 m ispod razine oceana. Na toj depresiji pružila se prema moru nizina, u kojoj su jezera Torrens i Gairdner; njima na istoku stere se paleozojski neplodni lanac Flinders Range (951 m), koji ima dosta bakrenih rudnika, a dolazi do mora nasuprot Kangaroo Islandu. Na istok prostire se velika zavala rijeka Murray i Darling, dok se na jug i jugoistok protežu Australske Cordillere. Počinju se na otoku Tasmaniji gorjem, koje je posve nalično u geološkom i petrografskom pogledu kopnenim Cordillerima, s visokim, šiljastim vrhovima i dubokim dolinama, koje se strmo ruše u more. Mount Gradle (1545 m) je najviša točka otoka. Tasmanija je vezana s kontinentom otocima Furneaux u tijesnu Bass. Na australskom kontinentu nastavljaju se Cordillere u Victoria Land sa Mount Gambier, koji je zamrli vulkan, pa se nastavlja u Australske Alpe; no nisu njima slične, jer široke ceste vode preko dva gorska lanca i preko Coast Range, toga granitnoga gorja. Na unutarnjem lancu diže se skup Kościuszko do 2000 m, a najviši je vrh na kontinentu Mount Townsend (2241 m). Kod Jenolana, velike spilje s lijepim sigama, a na istoku od Canberre, glavnoga grada čitava dominiona, na zapad Sydneyju počinje Blue Mountains, divlje, razrovano pješčenjačko gorje, koje se strmo ruši k obali; zovu ga »Modra brda«, jer se svako jutro diže nad glavice modrikasta magla. Na Blue Mountains veže se razderana visočinska masa New England Range, koja se strmo ruši na istok do ugljenom bogate doline rijeke Hunter. Najjužniji dio ovoga gorja zove se Liverpool Mountains. Od širine rta Byron na sjever ide gorje Queenslanda, koje teče u dva usporedna lanca; zapadni je Great Dividing Range, gotovo do rta York u porječju rijeke Mackenzie i Burdekin; u njihovoj sredini ima odijeljenih plodnih dolina, zvanih Down. M. Š.

Geologija. A. prikazuje seriju kontinentalnih dijelova, koji se prostiru od Južne Amerike preko Antarktika. Ona ima u geološkoj građi mnogo zajedničkog s Južnom Amerikom i Antarktikom. Iako se veže za jugoistočni dio eurazijskih krajeva, ipak u njezinoj geološkoj građi nalazimo mnogo znakova nekadanjeg kontinenta Gondwana. A. se geološki dijeli u ove skupine: 1. prekambrijski blok centruma i zapada, 2. paleozoička regija istoka, 3. mladopaleozoički i mezozoički propali rub na zapadnoj obali, 4. kredni zaton kraja Murrayja, 5. tercijar Južne Australije, 6. istočno australsko rubno more i 7. zona novozelandskih otoka.

Kristalasti škriljevci sačinjavaju jezgru zapadne i centralne A. Grupiranje je kamenih masa slično onome u Kanadi i Skandinaviji. Granitni povori vrlo su česti. Na kristalastoj masi leže dolomiti i vapnenci. Na istoku kontinenta prevladavaju paleozoičke naslage, koje su ondje svagdje otkrivene. Povor paleozoika počinje s najdonjim dijelom kambrija. Silur i devon pokazuju slična obilježja s jednako starim taložinama Azije i Evrope. U tom se dijelu A. naročito ističu prekambrijske naslage kao jezgra paleozoičke antiklinale. Olenullus slojevi vrlo su rašireni u zapadnoj A. Na ovom materijalu leže diskordantno gornjo-silurski škriljevci, vapnenci i rožnjaci, koji sjećaju na engleski razvoj silura u Aziji i Evropi. Devon pokazuje evropski razvoj. Donji i srednji karakteriziran je rožnjacima, vapnencima i škriljevcima s ulošcima dijabaza i porfirita. Velika diskordancija nastupa poslije sedimentacije Lepidodendron slojeva. Tom sedimentacijom prestalo je boranje istočne A. i počelo taloženje Gondwana serije, koja počinje već u karbonu. Zapadni pojas A. između Pertha i Geraldstowna izgrađuju naslage liasa i doggera s amonitnom faunom evropskog karaktera. Evropski razvoj pokazuje i kreda zapadne A., dok su na istoku karakteristični pijesci, koje djelomice pribrajaju kredi, a djelomice tercijaru. U srednjem dijelu južne A. karakteristične su vapnene naslage, koje tvore nizine pustinjskog obilježja. Velike su površine prekrite diluvijem, koji je na nekim mjestima karakteriziran naslagama fosilnog laterita, a na nekim mjestima ilovinom, koja je slična lössu. U diluvijalnim taložinama našli su se ostaci velikih tobolčara. Fosilnim ostacima bogati su i paleozoički vapnenci istočne A. Tektonska gibanja vladala su na australskom kontinentu i za vrijeme kvartera. Mnogo mlađi razmaci podsjećaju na slične pojave u Sjevernoj Americi. Epirogenetski pojavi naročito su značajni za istočnu obalu kontinenta.

Australski je kontinent rudarski vrlo bogat i u tom pogledu gotovo nezavisan o ostalim kontinentima. Jedino se osjeća pomanjkanje nafte. Istok kontinenta bogat je ugljenom, zlatna ležišta nisu ni za polovicu iscrpljena. Znatna su ležišta cina u Tasmaniji, a bogata su nalazišta wolframa i molibdena. Jug kontinenta bogat je ležištima bakarnih rudača, a znatna su i ležišta srebrnih, olovnih i cinkovih rudača. Temeljno gorje zapadne A. bogato je željeznim rudačama.

LIT.: Znatno djelo o geologiji A. napisao je David Edgworth, a kratak pregled stratigrafskih odnosa Reed, Geology of the British Empire. London 1922. F. Š.

Hidrografija. Kako Australske Alpe i Blue Mountains upijaju svu vlagu, koja dolazi s mora, izviru samo u njima znatne australske rijeke. Iz A. Alpa izvire Murray (1630 km), koji ima porječje od 910.000 km², ali nije osobito plovan radi pješčanih sipina i radi nedostatka vode. Njegov pritok Darling ima 2450 km, pa je najveća, ali i najnepouzdanija rijeka u A., jer često presuši, pa se raspada u množinu odjelitih bara, a i tok mu nije jednak, već s vremena na vrijeme mijenja korito. Dalji su pritoci Murrayjevi Lachlan, koji izvire na zapad Sydneyju, pa Murrumbidgee, koji izvire u blizini glavnoga grada Canberre; opet radi pomanjkanja vode često ni oni ne dolaze do svoje glavne rijeke. Od čitave A. pripada samo 8·2% porječju Pacifika, to su kratke i brze rijeke kao Burdekin, Fitzroy i Hunter, a Indiku pripada 38·4%. Osim Murrayja i Darlinga nema južna obala gotovo nikakvih rijeka, tek iz Darling Range i sjeverno ulaze u more Murchison, Gascoyne, Ashburton, Fitzroy, a na sjeveru Roper, Flinders, Gilbert i drugi. Preko 53·4%, dakle preko polovice A., nema odvirka u ocean. U tom se kraju nalaze t. zv. Creek’s: to su rijeke s nešto vode, koju dobivaju u kišno doba na periferiji, ali se u pijesku posuše, a u kišno vrijeme pretvore se u niz malih bara, ili ih uopće nema. Jezera, redovno reliktna, ostaci velikoga sredozemnoga mora, imaju jednak značaj kao i rijeke. U jezero Eyre utječe Cooper Creek, Warburton Creek, Flint Creek, koji katkada i ne dolazi do samoga jezera.

Klima. Sjeverni dio A. ima tropsku vlažnu klimu sa 26° C srednje godišnje temperature. Bregoviti jugoistok pripada umjerenoj klimi sa 20°—14° C srednje godišnje temperature. Sva preostala unutrašnjost ima suptropsku, suhu klimu, koja je posve kontinentska. Amplitude dnevne i noćne su znatne, ali vrućina uzrokuje vruće vjetrove, koji pale sve i ne dopuštaju nikakve kulture. S jugoistoka pasat, a sa sjeverozapada vlažni monsun razlog su različitom kišnom vremenu: kišno je doba na sjevernoj obali od studenoga do travnja, dakle ljeti, a sušno od svibnja do listopada, dakle zimi. Jugoistočni pasat utječe na svu istočnu obalu, pa donosi svu silu vlage, dok je zapadna obala manje kišovita. U suptropskoj zoni vlada vrlo velika suša, tako da ima tek 260 mm kiše. Kiša, što pada, od velike se vrućine pretvara u paru nekoliko metara iznad tla, tako da ondje ljudi i životinje pogibaju od žeđe uz grmljavinu i kišu. Za 6 godina prošloga stoljeća poginula su od suše 53 milijuna goveda i ovaca, a same godine 1915 3,000.000 goveda i 16,000.000 ovaca. Najpovoljnija je klima u Tasmaniji, koja ima oceansku klimu, dosta oborina, štaviše i snijeg u neko doba svake godine. Zapadni vjetrovi donose onamo 1206 mm kiše.

Postaja	visina u metrima	srednja temp. u I. (ljeto) u °C	srednja temp, u VII. (zima) u °C	visina oborina u mm
Istočna obala
Cooktown	0	27˙5	22˙4	1748
Brisbane	43	24˙4	14˙0	1366
Sydney	45	21˙9	11˙3	1228
Južna obala
Melbourne	30	19˙7	9˙3	647
Adelaide	45	23˙4	10˙9	515
Port Augusta	5	26˙2	12˙5	235
Eucla	10	21˙1 (II)	12˙1	258
Albany	12	18˙6 (II)	11˙3	860
Zapadna obala
Perth	15	24˙3 (II)	12˙8	846
Geraldton	4	23˙9 (II)	14˙8	449
Onslow	4	29˙6 (II)	17˙6	183
Sjeverna obala
Derby	16	30˙1	21˙6	699
Port Darwin	21	28˙0	23˙7	1584
Istočno gorje
Ravenswood	183	26˙6	18˙1	—
Dubbo	365	25˙9	9˙8	565
Gouldborn	656	20˙8	6˙2	659
Unutarnji krajevi
Sand-hurst (Vict.)	230	22˙8	8˙7	558
Bourke (N. S. Wales)	140	29˙0	10˙8	387
Farina (S. A.)	95	28˙1	12˙3	161
Coolgardie (W. A.)	425	25˙3	10˙8	231
Halls Creec (W. A.)	373	31˙2 (XII	17˙1	557
Alice Springs (N. A.)	587	29˙8	11˙0	274

Rimski brojevi označuju mjesece. Po Banseu. M. Š.

Biljni pokrov. A. pripada dvjema flornim carstvima. Najvećim dijelom pripada ona posebnom australskom flornom carstvu, koje zovemo australis (v.), a mnogo manjim dijelom i to samo Novim Zealandom pripada paleotropisu (v.).

U nekim dijelovima A. još je jak i antarktički elemenat (→ antarktis), i to napose na Novom Zealandu, Tasmaniji i planinama jugoistočne A.

I. Paleotropsko florno carstvo (Palaeotropis). Novi je Zealand sastavljen iz dva velika otoka. Južni je otok gorovit, i vrhunci mu dosežu 3000 m. Zapadni je dio otoka vlažan, a istočni suh. U zapadnom je dijelu otoka umjerena vlažna kišna šuma, koja zalazi od obale sve u planinski pojas. U sjevernom dijelu južnog otoka i na sjevernom otoku te su šume izgrađene od vrsta rodova Beilschmiedia, Podocarpus i Agathis. Južnije se prostiru šume, u kojima dolaze antarktičke bukve (Nothofagus), i to vrste Nothofagus clifothioides Oerst, N. fusca Oerst, N. Menziesii Oerst i N. Solanderi Oerst. Obično jedna od tih vrsta preteže. Cockayne veli, da su to antarktičke kišne šume. One su pune povijuša, penjačica i epifita, a njihova se vanjština ne mijenja godišnjim dobama, jer je i podstojna vegetacija zimzelena. Od lijana značajni su rodovi Metrosideros i Freycinetia, a od epifita kaćunovica Astelia. Od palma raste tamo Kentia sapida Mart. U suhom istočnom dijelu nalaze se travnjaci, koje izgrađuje novozealandska vlasulja (Festuca Novae Zelandiae) i posebna vlasnjača (Poa Colensoii Hoock.). Na nekim mjestima imade i tvrdolisnog grmlja. Na južnom otoku dopire šuma do 1200 m visine, a povrh toga nalazi se klekovina, sastavljena iz rodova Dracophyllum (por. Epacridaceae) i Olearia (drvenasta glavočika). Kod 1350 m prestaje klekovina, a počinje planinski (oreofitski) pojas. Stijene, kamenjare i točila nose vegetaciju, koja podsjeća na biljni svijet Anda.

II. Australsko florno carstvo (Australis) zapremilo je preostali dio A. U sjevernim i istočnim obalnim dijelovima ističu se malezijski elementi, dok se u jugoistočnim dijelovima javljaju antarktičke biljke. »Najaustralskiji« je zapadni dio A. — A. je velik ravnjak, koji je na rubu prekriven bujnijom vegetacijom. Srednji dijelovi su pustinjski i bez vegetacije. U vegetacijskom pogledu ističu se napose četiri područja: 1. tropska, uglavnom vlažna A., 2. pustinjska A. ili Eremeja, 3. jugozapadna A. i 4. jugoistočna A. s Tasmanijom.

1. Tropska A. U sjeveroistočnom i u sjevernom dijelu pokrile su manje površine džungle, koje imadu malezijsko obilježje. Te džungle zaostaju doduše za malezijskim, ali su i one teško prohodne radi lijana, uglavnom od paome Calamus australis Mart. U njima se nalazi mnogo epifita iz por. kaćuna i piperaceja te obilje pandunusa i fikusa. Miješaju se javanski florni elementi s australskim flornim elementima, tako da ove džungle čine vezu između maleziakuma i australisa. Prema kopnu i prema jugu javlja se ta šuma samo na nekim mjestima, a prema ostalim je australskim formacijama obično oštro omeđena. Na nju se nadovezuje suptropska kišna šuma i savanske šume te savane, koje obrubljuju na gornjoj strani pustinjsko područje.

2. Eremeja ili pustinjsko područje zaprema znatne površine. U slanim je središnjim dijelovima potpuna pustinja, a u ostalim polupustinja. Tu nalazimo sukulente iz porodice loboda ili sitno grmlje roda Eucalyptus ili Casuarina. Velika područja prekrivaju monotoni bodljikavi kserofitski travnjaci (»spinifer«) sa značajnim travama roda Triodia.

3. Jugozapadna A. ima oko 300 endemičnih rodova. Glavne formacije su eukaliptusove šume, savane i scrub. Scrub (v.) dolazi pretežno u kontinentalnom dijelu i prekriva goleme površine. To je šikarje veoma jadne vanjštine. Ono je sastavljeno pretežno iz eukaliptusa (Mallet-scrub), ili iz manje eukaliptusa, a više akacije (Mulga-scrub) ili pretežno iz akacije (Brigalow-scrub). Različni eukaliptusi čine Maletscrub, napose E. dumosa A. Cunn., E. bicolor A. Cunn., E. incrassata Labill i drugi. Njima se gdjegdje pridružuje i drugo grmlje iz rodova Melaleuca, Dodonaea i Frenela. Podstojnu floru čine kserofilne trave najčešće kovilje, pa rodovi Neurachne i Anthistiria. Među drvećem australskih savana ističu se eukaliptusi, akacije, nadalje značajni predstavnici roda Casuarina sličnog drvolikim preslicama i neobična Nuytsia floribunda R. Br. iz por. imela.

Od savana svakako su najznačajnije one, koje izgrađuju neobične drvolike trave Xanthorhoea i Kingia. Eukaliptusove šume nemaju sjene, jer listovi eukaliptusa stoje vertikalno. U Kvinslendu sastavljene su iz različnih eukaliptusa, od kojih se ističu napose E. amygdalina Schau i E. obliqua L’ Herit. Prosječna im je visina 90—120 m.

4. Jugoistočna A. — Ondje ima papratskih i savanskih šuma. Napose su neobične papratske šume; one su sastavljene od drvolikih paprati rodova Cyathea, Alsophila i Dicksonia, a visoke su i do 20 m.

Planine A. između 1200 i 2000 m prekriva antarktička bukva (Nothofagus) pomiješana s eukaliptusima, dok se na planinskim rudinama javljaju i neki rodovi, koji — doduše u drugim vrstama — izgrađuju planinske rudine sjeverne polutke (na pr. vrkuta, sirištara, zvjedan i dr.).

LIT.: L. Diels, Die Pflanzenwelt von West-Australien südlich des Wendekreises mit einer Einteilung über die Pflanzenwelt Gesamt-Australiens in Grandzügen u izdanju Die Vegetation der Erde, VII., Leipzig 1906; M. Rikli, Geographie der Pflanzen (Florenreiche), Handwörterbuch d. Naturwiss., sv. 4., Jena 1913; A. Hayek, Allgemeine Pflanzengeographie, Berlin 1926; A. F. W. Schimper i F. C. Faber, Pflanzengeographie, Jena 1935; V. V. Aljehin, Geografija rastenij, Moskva 1938. I. P.

Fauna. A. i okolišni otoci imaju životinjski svijet, koji se jakim endemizmom (v.) potpuno odvaja od svega ostaloga životinjskog svijeta na Zemlji, pa se ističe posebnim reliktnim karakterom. Radi toga je na temelju rasprostranjenosti sisavaca odijeljen australski dio Zemlje u posebno australsko carstvo, notogaea. Najvažniji njegov dio je sama Australija. Uzrok toga posebnog životinjskog svijeta je u vrlo davnoj izolaciji ovog dijela Zemlje od konca kredinog doba do danas. Tada još nisu bili rasprostranjeni pravi sisavci (Monodelphia), nego samo jednostavni sisavci bez plodve (Aplacentalia), uglavnom tobolčari. Njihovih okamenjenih ostataka ima mnogo u Euraziji od gornjeg pliocena do donjeg miocena, i u Sjevernoj Americi od donjeg eocena do srednjeg oligocena. Za mezozojskog doba bili su tobolčari nadaleko i posvuda rasprostranjeni, u Europi su nestali u miocenu, a kako još danas žive u mnogo različitih oblika u Australiji, to je u njoj radi izolacije ostala sačuvana mezozojska fauna sisavaca.

Pravi i izraziti značaj daju australskoj fauni tobolčari (Marsupialia). Njih živi danas još oko 230 vrsta, a preko tri četvrtine dolaze samo u Australiji. Na posve isti način kao naši mnogo napredniji sisavci prilagođeni su prema različitom podneblju i vegetaciji svim staništima, koja dolaze u vrlo različitom karakteru u ovom životnom području. Tobolčari ispunjavaju ovdje sve životne zadaće, koje drugdje na Zemlji vrše pravi sisavci. Prilagodili su se travnjacima, šumama, neprohodnim gušticima, pećinama, pustinjama, gorama, vodama i t. d., pa radi jednakog načina života imaju vrlo velike konvergencije s pravim sisavcima. Prema životnim uvjetima u pojedinim staništima oni trče, skaču, riju, glođu, penju se, spuštaju se padobranima, žive na drveću ili ispod zemlje. Prema hrani su biljožderi (Diprodonta), koji se hrane travom, korijenjem, lišćem, plodovima, cvjetnim sokom, ili pak mesožderi (Polyprodonta), koji svladavaju druge životinje, ili se hrane kukcima. Svemu tome su i tobolčari funkcionalno prilagođeni, a narastu od 14 cm do 3 metra. No iako su raznovrsni, današnji su a. tobolčari u nazadovanju. Na vrhuncu razvoja bili su u pliocenu, kad ih je bilo velikih poput konja i nosorošca.

Najznačajniji australski tobolčari su biljožderi, koji uopće žive samo u notogaei. Oni su najrazličitije prilagođeni svim staništima. Najpoznatiji su klokani (Macropodidae), od kojih najveći žive u stadima po travnjacima, kao sivi golemi klokan i crvenkasti golemi klokan (Macropus giganteus Zimm. i Macropus rufus Desm.). Ali među njima ima i drugačijih. Neki su slični zecovima (Lagorchestes), ili uopće glodavcima, kao vombat (Phascolomys). Zatim ima takvih, koji su se naselili na pećine (Petrogale), ili na drveće (Dendrolagus), na kojem se osobito zadržavaju penjaši (Phalangeridae). Oni su toliko prilagođeni tome životu, da se neki hrane štaviše slatkim cvjetnim sokom (Tarsipes, Petaurus), a neki imaju sa strana tijela među nogama proširenu kožu za padobran, kao letaš (Petaurus). Na drveću živi i poznati medvjedak, koala (Phascolarctus).

Manje su značajni mesožderi, koji dolaze još i u Južnoj Americi. Veći grabežljivci prilagodili su svoj život na mnogo različitih načina, upravo kao i naše zvijeri. Neki su od njih slični kunama (Dasyuridae), jedan vuku (Thylacinus), a i medvjedu (Sarcophilus). Manji su kukcožderi, koji su za ovu hranu opet posebno prilagođeni, pa su slični rovkama (Sminthopis) i krticama (Notoryctes). Kukcima se još hrane Peramelidae, i onda skočac (Antechinomys), koji je dugačkim nogama, uškama i repom s pramenom dlaka posve sličan skočimišu. Samo mravima se hrani mravljar (Myrmecobius), koji ima dugačak i tanak jezik.

Jedino u A. živi još najjednostavnija i posebna vrsta sisavaca, a to su kljunaši (Monotremata), zadnji ostaci (relikti) mezozojskog životinjstva. Obje vrste kljunaša naročito su prilagođene suprotnome načinu života: čudnovati kljunaš (Ornithorhynchus anatinus Shaw) vodi i brljanju u mulju, a kljunati ježak (Echidna aculeata Shaw) s dvije geografske odlike kopnu i hvatanju mravi dugačkim ljepljivim jezikom. Od čitave te posebne vrste kljunaša žive još samo na susjednoj Novoj Guineji dvije vrste dugokljunog ješka (Zaglossus), od kojih ima jedna vrsta još tri suvrste.

Od pravih sisavaca živi u A. samo još oko 50 vrsta glodavaca, koji su doprli do nje, dok je još postojao sjeverni kopneni spoj. Kako su se u njoj razvijali posve odvojeno, ima i kod njih dosta endemičkih oblika, osobito u starinskoj i potpuno australskoj porodici Hydromyina, kao kopneni Leptomys i Xeromys, pa vodeni Hydromys. Ali i kod inače kozmopolitskih miševa (Murina) razvili su se i endemi (Uromys, Mallomys, Pogonomys, Mastacomys, Leporillus). Osobito je značajan Conilurus, koji skače u pustinji kao skočimiš, pa ima posve konvergentne prilagodbe: duge stražnje noge, rep i uske, kao i spomenuti tobolčar skočac. Osim glodavaca žive ovdje od pravih sisavaca australski divlji pas (Canis dingo Blbch.) i papuanska svinja (Sus papuensis Less. Garn.), koje su ovamo doveli neki pradavni naseljenici, premda su o psu mišljenja podvojena, pa neki drže, otkad su nađeni okamenjeni ostaci iz kvartera, da se taj pas doselio sam, kao i glodavci. Konačno u A. žive i 24 vrste netopira, letipasa i šišmiša, ali oni su svakako kasnije ovamo doletjeli. Evropski su doseljenici ovdje aklimatizirali sve svoje domaće sisavce, lisice, kuniće, mnoge ptice i ribe, a, kako je poznato, kunić se ovdje razmnožio jače nego igdje drugdje na Zemlji, pa je postao prava gospodarska nevolja.

Vrlo značajnu sliku daju australskoj fauni i mnogobrojne ptice, pa i njih ima ovdje više posebnih vrsta nego bilo gdje drugdje na svijetu. Tu su emu (Dromaeus) i kazuari (Casuaridae), gotovo najveće ptice, što danas postoje, onda najveći golubovi (Goura), zatim veliki tukci (Megapodidae). U A. živi oko 60 vrsta naročitih papiga, kao s vlaknastim jezikom (Trichoglossidae), kakadukalica (Cacatuidae), pa danas svuda uzgajana prugasta papigica (Melopsittacus undulatus Shaw). Zatim su osobite ptice lirašice (Menuridae), rajčice (Paradiseidae), medosasi (Meliphagidae), sjeničarke (Amblyornis), a značajni su i ribolovci (Alcedinidae), pa pletilje (Ploceidae). Uz vode ima u A. i vrlo mnogo različitih vodenih ptica, a osobito je poznat krasni crni labud (Chenopsis atrata Lath.). Od naših običnih ptica nema u A. zebovka, djetlovka, pa gnjetela, supova i t. d.

Gmazovi u A. nisu već toliko značajni, ali se ipak među njima ističe veliko mnoštvo otrovnih zmija, i to žljebozubih (Proteroglypha), osobito otrovnih guževa (Elaphida), a nema tamo ljutica (Viperidae), kao ni neotrovnih guževa (Colubridae). Od guštera ima mnogo velikih agama (Agamidae), rovaca (Scincidae) i macaklina (Geckonidae), zatim pravih krokodila i vodenih kornjača (Chelyides), a nema krijovratkâ (Cryptodira), kao što su naše kopnene kornjače.

Od vodozemaca žive u A. samo bezrepci (Anura), i to najviše gatalinke (Hylidae), Cystignathidae i neke osobite gubavice (Bufonidae). Od pravih žaba (Ranidae) živi tu samo jedna vrst, papuanska žaba (Rana papua Less.), a nema ni repaša (Urodela) ni beznožaca (Coeciliidae).

Među ribama se posebno ističe iz osobite hrpe dvodihalica (Dipnoi) australska dvodihalica (Neoceratodon forsteri Krefft), a od drugih riba Galaxias, slična štukama, i Osteoglossum, koja ide među sleđevke. Sve su ove posebne ribe gondvanskog (→ Gondwana) karaktera. U A. nema inače najobičnijih riba šaranka (Cyprinidae) ni zubatih šarančića (Cyprinodontidae).

Faune drugih australskih životinja nisu tako izrazito posebne, premda su se i one radi izolacije razvile u svom smjeru. Kod mekušaca, a osobito kod nekih 300 vrsta kopnenih i slatkovodnih puževa, ima mnogo starinskih oblika, koji su se ovdje zadržali od golemog južnog gondvanskog kopna iz paleozojskog doba. Među njima se najviše ističu puževi plućnjaci Acavidae, koji su u A. dosegli najviši stupanj razvoja (Panda, Pedinogyra), onda neki Hencidi, pa u slatkoj vodi Bulimus.

Gondvanski je relikt i Peripatus, zastupnik posve osobite hrpe životinja Onychophora. Od kukaca se u Australiji vrlo ističu značajni kornjaši dugoticalci (Cerambycidae), i osobito krasnici (Buprestidae), pa onda krasni veliki leptiri (Ornithopteri). I mnogi drugi kukci su značajni; ima ih i vrlo velikih kao bogomoljke (Mantidae) i nakaze (Phasmidae), dugačke i preko 30 cm. Mnogo štete načine šaške i termiti.

Još su značajne i gujavice; u hrpi Acanthodrilidae ima također gondvanskih ostataka, a ima i dosta endemičkih Cryptodrilida (Cryptodrilus, Dichogaster, Trinephrus). Osobito se ističe golema gujavica (Megascolex), dugačka preko 1 i pol metra.

U moru uz A. osobito bujaju grebenski koralji (Acroporidae), koji grade obalni greben, a zatim ima ondje mnogo kučkova, ostriga, bisernica, trpova i t. d.

Na otocima, koji još idu u ovo područje, javljaju se radi izolacije djelomično još i posebne životinje. Tako na New Zealandu među vrlo osiromašenom faunom jedva da ima australskih životinja. Od sisavaca žive ovdje samo dvije vrste netopira i vrsta štakora, od ptica imaju mnoge zakržljala krila, kao kivikalci (Apteryx); značajne su noćne papige (Stringops), a od gmazova premosnik (Sphenodon) i jedna zmija. Od puževa ima dosta endemičkih, a leptira ima samo 11 vrsta.

Na Novoj Guineji ima posve malo sisavaca, a mnogo vrlo šarenih ptica, rajčica, papiga, ribolovaca, golubova, pa kazuara.

U Polineziji žive gotovo jedino ptice, i što su otoci dalje od kopna, to je broj vrsta manji, a isto tako i kod mekušaca i kukaca. N. F-k.

Žiteljstvo. Čitavo žiteljstvo Australskoga Dominiona iznosi 6,689.839 stan., od toga urođenika 60.000; najviše ima bijelaca (5,387.000), onda Kitajaca, Japanaca i Indijaca. Po vjeri se dijeli na vjernike anglikanske crkve (2,373.000), rimokatoličke crkve (1,131.000), pa na prezbiterijance i metodiste (1,270.000). Na kvadratni kilometar dolazi samo 09 stan.; muški i ženski stanovnici su podjednako razdijeljeni.

Najstarije stanovništvo je malobrojno, a na sasvim primitivnom stupnju kulture: nema nikakve zajednice, ističe se osobito razvijenim ličnim kostima, usnicama i gustoćom kose. Vrlo su spretni u lovu i nalaženju putova, ima štaviše ostataka više kulture. Sada idu posve nagi, ne obrađuju polja, prosti su sabirači, a jedino oružje je bumerang, drveni srp, kojim vješto gađaju ptice. Australci nisu dugovjeki, staraca nema; ako se priklone evropskom životu, pogibaju od sušice. Uopće se pokazuje, sve pored t. zv. Aboriginal Stations, koje je vlada za urođenike učinila, naglo propadanje starosjedilaca. Na Tasmaniji je posljednja žena od plemena urođenika umrla 1876. Naseljenici počeše dolaziti 1788 s kapetanom Phillipom, koji osnova Sydney; to bijahu deportirani kažnjenici. Tih je bilo do 1868 uvezeno 20.000, a onda je deportacija ukinuta. Osobito se povećalo bijelo stanovništvo, otkad su se našli bogati rudnici zlata na zapadu. Velika se razlika u gustoći pučanstva vidi na zapadu i na istoku: dok Victoria ima na istoku 7 ljudi na km², a New South Wales 3·2, na zapadu ima južna Australija 0·6, zapadno A. 0·2, a srednja A. 0·003 na km².

Urbanizacija preotimlje mah, pa ima 5 velikih gradova (Sydney, Melbourne, Adelaide, Brisbane, Perth), gotovo 50% svega stanovništva. Među ostalim stanovništvom znatno je kitajsko (17.000) i japansko, koje je naselilo Queensland, ali su doseljivanja Kitajaca i Japanaca znatno spriječena Restrictionsactom. M. Š.

Etnografija. Rasno se australski urođenici uzimaju kao zasebna australska rasa (krivo »australski crnci«), ponešto diferencirana i donekle s nekim komponentama izvan A. Po obilježjima se australska rasa rado stavlja u paralelu s neandertalskom rasom odnosno s nekim sadašnjim, donekle izvanjski sličnim (bujne brade i brkova) vrlo obraslim evropskim tipovima (→ Rase). Duševno nisu ograničeni, prilagodljivi su i evropskom načinu mišljenja. Okrutnost i lukavost su pokazivali u borbama među sobom i s evropskim osvajačima, koji su ih, kao i nedaće i bolesti, prorijedili, pa ih danas ima možda tek desetak hiljada. Važnija su plemena: u središtu Aranda (Arunta), Luriđa (Lorittja), Varamunga, Urabuna, na JI Kurnai, Kulin, Juin, Kamilaroi, Virađuri, na JZ Mining, na S Bunđil i t. d.

Etnološki obilježava kulturu Australaca nedostatak kulture bilja i gojenja životinja (osim malo izuzetaka i začetaka — na pr. gojenje psa dinga). Oni nemaju lončarstva, obradbe kovine, tkanja, ne poznaju lûk ni strelicu ni drugih nekih, inače mnogo raširenih kulturnih dobara. Kolibe su im u pravilu kružne, polukuglaste ili sa stožastim krovom; osim njih služe za sklanjanje štitnici od nevremena (od pozabadanih motaka i komada kore na njima — vrlo značajna vrsta zaklona). Oružje im je koplje, drvene kijače, osobito značajan bumerang (v.), metaljka (propulsor, → metaljka) za bacanje koplja. Hranu pribavljaju lovom i sabiranjem. Prvim se bave muškarci, drugim žene, i tako je provedena dioba rada i životnih uloga. Sabiru korijenje, gomolje, plodove, sitnije jestive životinje (i neke gusjenice, hrušteve i sl.). Hranu samo djelomice priređuju pečenjem i parenjem (u jamama u zemlji). Obrađuju kamen (izrađuju sječiva sjekirâ, batove i dr.) dosta dotjerano i uglađeno, drvo (u vatri katkada kale), vlakanca (za pletenje mrežastih torba), školjke i dr. Imaju prilično razvito rukotvorstvo, i već se javljaju počeci trgovanja i prometanja proizvoda. Na istoku poznaju čunove (monoksile) i čamce od drvene kore.

Socijalna je struktura donekle različna u pojedinih grupa plemena. Preteže patrijarhat, no i matrijarhatski se elementi dosta zapažaju. Plemena se dijele, ponajviše, na dvije polovice (klase, fratrije), često i na 4 ili štaviše 8, i među njima vlada eksogamija, t. j. u brak mogu stupati samo pripadnici različnih klasa. Dalje se pojedina grupa (pleme) dijeli na klanove, a pripadnici su im poštivači svoga određenog klanskog totema (→ Totem). Među nekim Australcima zabilježen je osobit oblik braka »pirauru«, mnogo spominjan kod evolucionističkog teoretiziranja o razvoju braka (→ Brak). Brak je sad monogamski, sad poligamski. Razvijene su svečanosti kod dozrelosti mladeži (inicijacijske ceremonije), pri čemu stupaju mladići, odnosno djevojke u red odraslih ljudi nakon podnesenih kušnja i bolova (obrezanje u više oblika, izbijanje ili krnjenje zubi i dr.), primljenih nauka i sudjelovanja u obredima. Značajno je vrstanje u družbe po dobi (nedorasli, odrasli, oženjeni, stari ljudi). Starješinsku funkciju imaju redovno stari iskusni ljudi klana, odnosno plemena, tvoreći često neko vijeće, a važnu ulogu imaju i vrači. Magija je veoma razvijena u mnogo oblika i izražaja. Osobito se izražava u obredima za rodnost bilja i životinja (takve su na pr. ceremonije intichiuma). Osobita se briga vodi o takvim prirodninama, bićima ili pojavama, koje se poštuju kao totem. Totemizam je u A. osobito značajna religijska i socijalna pojava. Totemi su najviše životinje (na pr. emu, kazuar, klokan, oposum, zmije i t. d.), zatim bilje, druge prirodnine i predmeti, atmosferske pojave i nebeska tijela. Tu su upravo tipične pojave za totemizam vrlo jasno izražene. Osim klanskog ima na JI i spolnog totemizma (→ Totemizam). U vezi s totemizmom i njegovim propisima, čini se, da se donekle razvio i (primitivni) obrt; u rukama je muškaraca, koji su nosioci totemskih tradicija (totem se baštini po ocu). Općenito se opaža pretega muškaračkoga. Uporedo s tim ističu se solarni elementi u religiji. Mnogovrsni su izražaji strahopočitanja prema pokojnicima (na pr. bijeg čitave porodice sa boravišta nakon preminuća jednoga člana, nošenje nekih njegovih kostiju kao amuleta i dr.). Pokojnici se ili sahranjuju u zemlji ili spiljama, ili nad vatrom mumificiraju ili izlažu na drveću ili na povisokim odrima. Napokon su u nekih plemena (Kurnai, Kulin) konstatirana vjerovanja u jedno najviše biće, oca, stvaraoca svijeta (Munganfaua, primitivistički, t. zv. prakulturni monoteizam), dok nema vjere u druga kakva božanstva nego u različne demone pa duše umrlih, zatim u duše djece (ratapa), koje ulaze u tijela novorođenčadi, odnosno u tijela žena, koje tim zatrudne (i pravi fiziološki proces Australcima je često nepoznat odnosno neshvaćen). Umjetnost im je dosta oskudna: osim nešto pjesama (kod svečanosti) razvijen je ritmički osjećaj i plesovi s različnim mimičkim kretnjama (osobito pljeskanje); melodika je oskudna, od muzičkih instrumenata upotrebljavaju samo zvučne daščice (elementarni ksilofon) pa neke frule; likovna se umjetnost iscrpljuje u nešto ornamentike, uglavnom geometrijske (cik-cak, spirale, šrafiranje ploština i sl.), katkada sa »simbolskim« značenjem, osobito na daščicama, koje vitlane zuje kod obreda (ćuringa, → zujača; daju glas predaka, tabu su za žene), ili osobite kamene pločice, sijela duša. Figuralne plastike nema osim sasvim rijetkih slučajeva. Likovni se ukrasi izražavaju i pri fatauiranju i skarificiranju (→ Skarifikacija), koje je ukrašavanje kože debelim masnicama za Australce vrlo značajno, pored bojenja kože i drugih načina kićenja. Odjeće zapravo prvotno i nema, osim ogrtanja krznom i karakterističnih ovoja oko glave.

LIT.: W. Schmidt, Sprachfamilien und Sprachenkreise der Erde, Heidelberg 1926; E. Eichstedt, Rassenkunde und Rassengeschichte der Menschheit, Stuttgart 1934; G. Buschan, Illustrierte Völkerkunde, 2 sv.Stuttgart 1923/26; A. W. Howitt, The Native Tribes of South-East Australia, London 1904; B. Spencer i F. J. Gillen, The Northern, Tribes of Central-Australia, London 1904; Isti, The Native Tribes of Central-Australia, London 1899; Thomas, The Native Races of Australia, London1906; L. Ehrlich, The Origin of Australian Beliefs, Perchtolsdort 1922. M. G-i.

Jezici. Danas se govori u Australiji i Novoj Zelandiji kao prometni jezik i jezik civilizacije (službeni i književni) samo engleski. Jezik australskih urođenika, koji su rasijani po cijelom kontinentu, u jakom je opadanju. Različnim domaćim narječjima govori malo tisuća duša, što čini izvanredno malen postotak od 6—7 milijuna stanovnika, koliko broji Australija. Urođenički jezici slabo su poznati. Nije utvrđeno ni njihovo srodstvo s drugim jezičnim porodicama u Polineziji. Misli se ipak, da potječu iz jedinstvenog izvora. Međusobno pokazuju najviše sličnosti lične zamjenice. Najbolji poznavalac australskih jezika je P. W. Schmidt. Za njih nema jedinstvenog imena, već se zovu ili prema plemenima ili prema kojoj karakterističnoj riječi, što ih upotrebljavaju. Vidi priloženu kartu jezika i naroda u Australiji i Polineziji.

LIT.: P. W. Schmidt, Die Sprachfamilien und Sprachenkreise der Erde, Heidelberg 1926, te Die Gliederung der australischen Sprachen, Beč 1919. Za brzu informaciju: Meillet-Cohen, Les Langues du monde, str. 461. P. S.

Hrvatskih iseljenika ima u A. 14.000, od toga u Zapadnoj A. oko 6.000, u tridesetak većih i manjih naselja (Perth, Fremantle, Calgorlie, Boulder City). Naša je emigracija stara oko 70 godina. Iseljenici su rudari, ribari, farmeri, pomorci i trgovci. Naročito su u okolici Pertha (oko 5.000) ove naseobine: Geraldton (ribarstvo), Mullewa (čišćenje šume), Busselton (ribarstvo), Nannup (duhan), Pemberton (drvo), Denmark (voće), Spearwood (vinogradarstvo i kamenolomi). Na istoku su veće naseobine u Sydneyju (oko 2.000), Melbourneu (oko 1.000). Iseljenici se bave sječom šume, trgovinom, pomorstvom i t. d. Imaju u A. brojna potporna i prosvjetna društva, naročito u središtima. M. B.

Regionalna geografija. Australski Dominion (Commonwealth of Australia) sa 7,703.850 km² dijeli se na 8 država; skupna je vlada u Federal Territoryju, a glavni je grad svega Dominiona Canberra (parlamenat otvoren 1927) s 10.499 stan. Države su ove: New South Wales s otocima Lord Howe, glavni je grad Sydney (1,267.350 stan.) na istočnoj obali; Victoria, glavni grad Melbourne (1,106.500 stan.) na južnoj obali; Qeensland, glavni grad Brisbane (313.430 stan.) na sjeveroistočnoj obali; South Australia s glavnim gradom Adelaidom (312,629 stan.) na južnoj obali; Western Australia s glavnim gradom Perthom (212.150 stan.) na zapadnoj obali; Tasmanija s Macquarie otocima, glavni grad Hobart (64.480 stan.); Central i Northern Australia s gradovima Stuart i New Castle Waters u sredini i na sjevernoj obali. Vanjski su posjedi Dominiona Papua Territory na Novoj Guineji i otok Norfolk.

Gospodarstvo. Gospodarstvo je lagano napredovalo do 1851, kad je otkriveno zlato u W. A., pa je otada A. postala znamenita. Zlata je dobiveno 1937 42.382 kg u W. A. i N. S. W., srebra 425.520 kg u N. S. W., dalje platine, bakra, poglavito u Tasmaniji, olova, željezne rude, ugljena, osobito u N. S. W., gdje je New Castle on Hunter najznatnije izvozište, nadalje se ondje nalazi arsenik, kadmij i drugo. Prema tomu podiže se broj stanovnika, pa je i gospodarstvo moralo napredovati. Razlika u oborinama steže dosta znatno urbarni teritorij, ali se on širi kopanjem arteških zdenaca i umjetnim natapanjem. Dakako najveći su neprijatelji kulturi užasna suha žega, zatim milijuni skakavaca, muha, termita i vrabaca, pa kunići, koji su dovezeni iz Evrope 1867, te su se užasno umnožili. U novije su ih vrijeme potjerali iz urbarnih zemalja te napravili velike plotove (Robbit Proof Fence). Najglavniji je prirod pšenice, koje ima godišnje 41,000.000 q (1937), krumpir rodi na Tasmaniji; sladorna trska u Qeenslandu; od voća ima banana, naranča, jabuka, vinove loze, koja se uzgaja u S. A., V. i N. S. W. Od šuma ima eukaliptusa bez sjene, tvrdih jarra i karri drveta, ali mekoga drveta nema dosta, pa ga valja uvoziti. Vrlo je znatno u A. stočarstvo: ima 14,000.000 goveda, od toga 2,600.000 krava muzara, koje daju 54,000.000 hl mlijeka, onda 1,700.000 konja, 1,200.000 krmadi i 112,173.391 ovca.

Industrija i promet. Industrija je osobito napredovala, otkad su pale carinske granice između pojedinih država i teritorija; poglavito hranljive i metalne robe ima toliko, da se izvozi. G. 1936 i 1937 iznosio je uvoz 92,500.000 £, a izvoz nasuprot 128,200.000 £; najviše izvoze N. S. W. i V., poglavito u Veliku Britaniju, u USA i u Nipon. Izvozi se vuna (65,000.000 £), onda pšenica (19,000.000 £), zlato (13,723.000 £), meso (10,000.000 £).

Istok i Zapad spaja 1500 km duga pruga Trans-Australian Railway, koja mora nositi vodu sa sobom, jer prolazi beskišnim krajevima. Željeznica ima u A. 43.350 km, cesta 772.230 km. G. 1936 ušlo je 1615 parobroda, a izišlo 1645. Ima preko 8000 poštanskih zavoda, s prometom od preko 853,000.000 karata i pisama. Od sjevera na jug A. ide transkontinentska telegrafska linija. M. Š.

Povijest. Prethistorija A. dopire sve do onog vremena, kad su je Evropljani otkrili. A. ne bijaše još ni tada izišla iz kamenoga doba. Pojedina razdoblja ove australske davne prošlosti još nisu ni izdaleka ispitana, da bi se o njima moglo kazati bilo što pozitivno. Prvi Evropljanin, koji je došao na obale A., bio je Portugalac Godinho de Eredia, a došao je 1601 u kraj oko Cap Vandiemena. G. 1606 je holandski brod Duyfken otkrio istočnu obalu Carpentarijskog zaliva. Iste je godine Španjolac Torres preplovio kroz vrata, koja su po njemu nazvana Torresova. Iza toga su slijedila otkrića Holanđanina Dicka Hartoga (1616) na obalama Shark Bayja i drugih Holanđana, koji su se pojavili na zapadnoj obali ovoga kontinenta. Kako su svi nailazili na vrlo loše prilike, na siromašnu obalu, nije nitko nastojao, da se tamo stalno nastani i da osnuje kolonije. Tasmanova putovanja 1642 i 1644 mogu se smatrati kao prva prava otkrića, premda su bila naskoro zaboravljena. Zadovoljila su naučnu radoznalost, ali nisu dovela do praktičnog zaključka. Pa ni onda, kad je James Coock 1770 zaposjeo cijelu istočnu obalu A. od 38° stupnja j. š. do Kap Yorka, nije se pomislilo na naseljavanje, jer se nije očekivala nikakova korist. Kad je Engleska u ratu za nezavisnost u Americi izgubila Virginiju i druge krajeve, u koje je slala svoje kažnjenike, bila je 1783 među ostalim predložena i A., i to Novi Južni Wales oko Botany Bayja za kažnjeničko deportiranje. I engleski parlamenat prihvati ovaj prijedlog. Još prije nego je došlo do ostvarenja ove zamisli, predložio je Mr. Matra, da se engleske porodice, koje su bile istjerane iz Amerike, jer su radile za Englesku, nasele u Novi Južni Wales, ali taj prijedlog nije bio prihvaćen. I takcj su tek 13. V. 1787 otplovile iz Engleske pod zapovjedništvom kapetana Artura Phillipa dvije ratne, tri teretne, i šest transportnih lađa sa 1100 ljudi, od kojih 350 slobodnih, a svi ostali bijahu kažnjenici. Ovo je brodovlje prispjelo na obale Botany Bayja koncem siječnja 1788. Artur Phillip, guverner nove kolonije, upro je sve sile, da je doista podigne. Boreći se i s velikom nestašicom živeža i s ljudima, od kojih kažnjenici nisu ozbiljno radili, i s neplodnim terenom oko Sydneyja i s pijanstvom svoje posade, s ubistvom, krađom, paležima i sl. mogao je konačno ipak udariti čvrste osnove novoj kolonizaciji. G. 1792 ostavio je A. Njegov nasljednik Hunter (1795—1800) morao je krotiti vojsku, koja je bila preuzela mah, baveći se u prvom redu prodavanjem alkoholnih pića. Ovi su vojnici bili pribavili sebi velike komplekse zemljišta i obrađivali ih s pomoću kažnjenika i robova. U to doba doveo je časnik Mac Arthur u A. 60 ovaca iz Kalkute i nekoliko iz Irske, križao ih, pa nekoliko ovaca iz Kaptowna, koje su slučajno bile fine merinos, i još nekoliko običnih iz Kapa. Miješanjem je nastala ona vrsta, koja danas daje najveću ekonomsku korist A. Po nalogu državnog tajnika u Londonu dobio je Mac Arthur od australskog guvernera 2000 hektara zemlje na vječna vremena, da na njima odgaja ovce, a dobio je i kažnjenike za pastire. Iza toga je guverner davao i ostalima zemlje na ispašu stoke. Tako je udaren temelj današnjem bogatstvu A. Guverner Philip Gindley King (1800—1805), boreći se osobito protiv trgovine rakijom, zabrani uvoz i prodaju alkoholnih pića. Time izazove protiv sebe svu posadu, koja je iz te trgovine crpla korist, i ona ga potkopa u Londonu. Za Kinga je bila zaposjednuta zapadna i istočna obala A. i zaliv Carpentaria. Njegov nasljednik William Bligh, čuveni pomorac, bio je strahovito strog i samovoljan. On je zatvorivši Mac Arthura doveo do vojničke pobune, koja je njega skinula i preuzela otok, a oslobodila Mac Arthura. Novi guverner Macquarie oslobodi Bligha, Mac Arthur i pobunjenici budu kažnjeni, a odred Novog Južnog Walesa zamijenjen novom redovnom vojskom. Macquarie je razvio veliku djelatnost u svakom pogledu i s mnogo uspjeha. Naročito je uredio i uljepšao Sydney. Tada se poslije Napoleonovih ratova i Engleska zanimala više za A., pa su u zemlju dolazili mnogi kapitalisti, koji su kupovali i odgajali ovce, ali su također izrabljivali kažnjenike i urođenike. Kako je Macquarie bio protiv kapitalista a za male posjednike, kapitalisti isposlovaše, da je 1821 bio opozvan. Tada je bilo u A. već 39.000 bijelaca. Dotada su bili svi guverneri kao neki samovladari. Aktom od 19. VI. 1823 njihova je vlast ograničena vijećem od pet do sedam članova i vrhovnim sudbenim vijećem. Prvi guverner, koji je po tom aktu upravljao A., bio je Sir Thomas Brisbane (1821—1825). Glavna je njegova briga bila, da se drži zakona i da prodre u unutrašnjost kontinenta. Brisbane otvori široko vrata doseljenicima, kojima prepusti da uzmu pašnjaka, koliko hoće u unutrašnjosti zemlje. Jednom samom društvu prepusti 4000 km² zemlje kod Port Stephensa. Osim toga je tada bilo obrađeno golemo zemljište, a prihodi su se poslije njegova dolaska više nego podvostručili. Njegov nasljednik Sir Ralph Darling (1825—1831) bio je u narodu vrlo omražen, ali je stekao zasluga i za kolonizaciju i za pitanje zemljišta, koje je međutim postalo važno, jer je ukinuo besplatno davanje zemljišta i ograničio maksimum prodaje. Za guvernera Georgea Gipsa stvoren je 1842 parlamenat Novog Južnog Walesa, zakonodavni Council. Međutim je došlo do nastojanja, da N. J. W. prestane biti kažnjenička kolonija, što je naskoro i postignuto. No tada je došlo do velike krize, jer nije bilo jeftine kažnjeničke radne snage. Ponovni pokušaj, da se dovedu kažnjenici, propade, i od 1853 osta samo zapadna A. za deportaciju. Ona je prestala i za ove krajeve 1868.

Novi Južni Wales je od šest kolonija, od kojih je sastavljena današnja Australska savezna država, osnovao tri: Tasmaniju, Viktoriju i Queensland, dok je ostale, i to Južnu i Zapadnu A. osnovala izravno Engleska. Tasmanija je 1823 proglašena samostalnom kolonijom, a 1853 ukinuta je deportacija u nju. I Port Phillip, kako se današnja Victorija zvala sve do 1851, bio je dotada politički pod N. J. W.Kao samostalna kolonija i pod imenom Victoria postoji od 1. I. 1851. Queensland je postao samostalna kolonija 1859. Naseljavanje Zapadne A. počelo je zapravo 1829. Velike poteškoće, na koje su naišli kolonisti, bile su donekle prebrođene, kad je 1835 osnovana Western Australian Association, a kad su ponovo nastale, uvedena je 1845 deportacija kažnjenika u Z. A. Tek 1890 dobi ta kolonija autonomiju. G. 1831 osnovana je u Londonu South Australian Land Company, ali tek u veljači 1836 dođoše prvi kolonisti u Južnu A. i osnovaše grad Adelaide. Kad je ova kolonija doživjela slom, spase je guverner George Grey (1841—1845). G. 1850 dobije J. A. ustav, i 1851 sastade se prvi njen Council, Tako su 1850 pored N. J. W. dobile svoj ustav Tasmanija, Južna A. i Viktorija. Da označi zajednicu ovih kolonija, imenova Engleska guvernera N. J. W. generalnim guvernerom četiriju spomenutih kolonija. G. 1855 postavljen je na čelo svake kolonije po jedan guverner, dok je onaj u Sydneyju (N. J. W.) imao naslov generalnog guvernera. Uto se težnja za samostalnošću pojedinih kolonija razvijala sve više i one su tražile potpunu samoupravu. Nju su i dobile 1855, a već je od 1851 bila u njihovim rukama uprava carina. Od 1855 ima svaka kolonija zakonodavno tijelo, koje je sastavljeno od gornjeg i donjeg doma, a na čelu kolonije je guverner, koga imenuje kralj. Uz njega su ministri. Mnogo su pridonijele rješenju ustavnog pitanja izmijenjene gospodarske prilike u A., kad su u početku pedesetih godina otkrivena na ovom kontinentu zlatna nalazišta. Ne samo što su dosadašnji stanovnici u jagmi za zlatom napuštali dosadanji posao, nego je tada nastao velik priliv novih doseljenika. Nastala su velika bogatstva, novi gradovi, gradile su se željezničke pruge i ceste, telegrafske linije, ali su se za sve to pravili i golemi državni dugovi. Usto je nastala borba između veleposjednika i malih seljaka. Stanovništvo je naglo raslo, i od 1,167.695 stan., koliko ih je imala A. 1861, naraslo je do 1900 na 3,756.894, a do 1918 na 5,893.000. U posljednje vrijeme podigla se uvelike narodna prosvjeta osnivanjem svih vrsta škola, a time se digao i kulturni niveau stanovništva. Radništvo se organiziralo i stupilo u borbu, tako da je već 1856 uvedeno 8-satno radno vrijeme. Iza toga dolazili su kolektivni ugovori, zatim 1898 mirovina za sve starce, koji su bar 25 godina živjeli u koloniji, i mnogo drugih socijalnih zakona. Međutim je kod australskih kolonija sazrijevala misao o političkoj zajednici, pa je 1. I. 1891 ona i stvorena pod nazivom »Commonwealth of Australia«. Dne 17. X. 1900 donesen je ustav, prema kojemu zakonodavna vlast pripada generalnom guverneru, koga imenuje engleski kralj kao svoga zamjenika u A., te senatu i zastupničkoj kući. Prijašnje kolonije sada su države. Kao član velike zajednice britskog imperija A. je 1902 poslala svoju vojsku u rat protiv Bura u Južnoj Africi, a 1914 navijestila rat Njemačkoj i u njemu vrlo aktivno sudjelovala. Iza rata dobila je Njemačku Novu Guineju. G. 1939 objavila je rat Njemačkoj, a 1940 Italiji.

LIT.: G. W. Rusden, History of Australia, 3 sv., 2. izd., Melbourne 1897; A. i G. Sutherland, History of Australia and New Zealand from 1606—1890, New York 1894; Doerkes-Boppard, Verfassungsgeschichte der australischen Kolonien und des Commonwealth of Australia, Hist. Bibl., sv. 16., München 1903; G. B. Berton, History of New South Wales, London 1890. G. N.

Ustav. Po ustavu od 1900 australska je zajednica (Commonwealth of A.) savezna država, sastavljena od 6 državica (states). Zakonodavstvo vrši kralj, zastupan od generalnog guvernera, i parlamenat, koji sastavljaju senat i zastupnička kuća. U senat dolazi od svake državice jednak broj (po 6) od naroda izabranih senatora. U zastupničku kuću dolaze zastupnici u razmjeru prema broju stanovništva svake državice. Oni se biraju na tri godine. Generalni guverner može raspustiti obje kuće. On imenuje parlamentu odgovorne ministre. Sjeverna A. nema položaj države, već je teritorij, podređen neposrednoj upravi saveznih organa. Položaj A. u Britanskoj zajednici naroda sličan je onom ostalih dominiona (→ Južnoafrička unija). J. A.

Školstvo. Pojedine države australijskog kopna, kao na pr. Zapadna A. i Novi Južni Wales, organiziraju i uređuju svoje školstvo posve slobodno. Prema veličini prostora i slaboj napučenosti, školstvo je u A. relativno malobrojno, ali je ipak po sastavu i po namjeni ravno školstvu drugih kulturnih i civiliziranih zemalja. Uz zabavišta (dječje vrtove), koja se podižu u gradovima i većim naseljima, a u koja dolaze djeca predškolskog doba, najviše se brige pokazuje u podizanju pučkog i srednjeg školstva. Polazak pučke škole je obvezatan, a ta obveza traje od 6. (7.) do 14. godine. Naselja su vrlo raštrkana, i pučanstvom često malobrojna. To je razlog, da su u A. osnovane dopisne pučke škole, preko kojih djeca s udaljenih naselja dopisivanjem uče gradivo i na kraju polažu ispite. U tu svrhu postoje posebni učitelji, koje plaćaju pojedine vlade. Srednje škole prilagođuju se većim dijelom praktičkim potrebama. To se najbolje vidi u njihovim naučnim osnovama kao i u samom trajanju učenja. Najviše ima t. zv. centralnih škola, koje traju 2—3 godine, a koje spremaju učenike za praktična zvanja i za poslove u gospodarstvu i kućanstvu, pa za neke zanate i trgovinu. Uz njih postoje tehničke škole, u kojima se mladež sprema uz ostalo za rad u metalnoj industriji i industriji drva, pa posebne srednje trgovačke škole. Kao priprava za sveučilišni studij postoje više škole (High Schools), koje traju obično 5 godina. Visoke škole (sveučilišta) nalaze se u svakoj od 6 saveznih država, a najbolje su u Adelaidi i Sydneyju. Sveučilište u Adelaidi je osnovano 1874, a u Sydneyju 1850. Na tim visokim školama polažu učenici ispit zrelosti (bachelier) i državne ispite. Uz sveučilišta postoje i visoke stručne škole, najviše za poljodjelstvo, rudarstvo i industriju. Mnogo se važnosti polaže na obrazovanje učitelja. S. Lj.