AUKSINI, Auksimoni (grč. auxanein »umnažati«), biljni hormoni, organske tvari, koje djeluju na rast bilja, osobito klica. Bottomly je 1917—20 otkrio, da se neke biljke (Lemna minor, Salvia natans i dr.) u posve mineralnim supstratima razvijaju znatno slabije nego u tlima, kojima je dodan ekstrakt bakteriziranog graška. Razlike u razvoju upravo su iznenadile, tako je Lemna minor u supstratima s pomenutim ekstraktom proizvela u 6 tjedana oko 62 puta više žive organske tvari nego biljke, koje su rasle u posve mineralnim tlima. Dovoljno je dodati neznatne količine ekstrakta. Bottomly je na osnovu takva »oligodinamskog« (v.) djelovanja tih tvari, koje je nazvao auksimonima, zaključio, da su one za rast biljaka jednako važne kao vitamini i hormoni u ljudskom i životinjskom organizmu. Kasnije su biljnofiziološkim istraživanjima dokazali F. Went i dr., da su a. rašireni u svim organima viših biljaka, a osobito u mladim klicama i vršcima bilja, te da utječu na duljinski rast organa. Ako se vrhovi odrežu, zaustavlja se rast, koji se nastavlja, ako se auksin makar i umjetno (na agaru) povrati na vrhove. Köglu je 1934 uspjelo izolirati auksin a, koji ima empirijsku formulu C18H32O5 i auksin b, formule C17H30O4, iz ulja kukuruznih klica. Auksin a lako se otapa u alkoholu i eteru, teže u vodi; termostabilan je i neosjetljiv za svijetlo. Oksidacijom se lako razgrađuju, pa iz njih nastaje ista dikarbonska kiselina (dibutilglutarna kiselina) i time se gubi njihovo djelovanje. Po Köglu djeluje na rast biljnih stanica također sintetski heteroauksin (ß-indoliloktena kiselina). U novije se vrijeme proizvodi tvornički te dolazi u trgovinu pod imenom »Belvitan«, kao sredstvo za ubrzanje rasta biljaka. Njegovu praktičnu vrijednost trebat će dakako ispitati eksaktnim pokusima; vrijedi napomenuti, da su mnogi preparati za stimulaciju razvoja biljaka, koji su pred nekoliko godina bačeni na tržište, iščezli jednako brzo, kao što su se i pojavili.
LIT.: P. Boysen Jensen, Die Wuchsstofftheorie, Jena 1935; F. Went i K. Thimann, Phytohormones, New York 1937; H. Amlong i G. Naundorf, Die Wuchshormone in der gärtnerischen Praxis, Berlin 1938.