AUGUSTINČIĆ, Antun, * Klanjec 4. V. 1900. Sin je seljačke porodice, koja je vjekovala i kmetovala na valovitim humcima Hrvatskog Zagorja između Sutle i Krapine. U tom je kraju A. već kao dijete primio najjače dojmove i najsnažnije pobude. Na tim je predivnim prodolima i tužnim »goricama« rasla u nestašnom malom Zagorcu želja za umijećem, što je za njega još malašnog značilo pravi život. Ta ista želja gonila ga, da se upisao u zagrebačku umjetničku školu odmah, čim je završio nižu realnu gimnaziju u Zagrebu. Isprva je htio biti slikar, kasnije je u školi spoznao svoje pravo određenje, a to je, da bude kipar. Prvi su mu učitelji bili Valdec i Frangeš; a kad je 1922 došao I. Meštrović na tadašnju umjetničku školu, bio je Antun Augustinčić njegov prvi i najbolji đak. Na zagrebačkoj se umjetničkoj školi zadržao A. u svemu 6 god. G. 1924 otputio se u Pariz. Ondje je polazio prve godine školu primijenjene umjetnosti (Arts décoratifs), a druge je već godine prešao na parisku Akad. lijepih umjetnosti (Beaux-Arts), gdje je radio u školi Injalberta. Za te dvije godine djelovao je na razvitak Augustinčićeve darovitosti svojom bogatom riznicom umjetničkog blaga preraznih epoha više sam Pariz, nego obrazovanje na pariskoj akademiji. U Parizu je počeo izlagati, i to dvaput u Salonu des Independants (Nezavisnih), a jedamput u Salonu des Artistes français. U Parizu je i po prvi put pobijedio na jednom međunarodnom natječaju i dobio drugu nagradu; zadatak je bio tog natječaja arhitektonsko uređenje jedne velike londonske trgovačke kuće. Vrativši se Augustinčić iz Pariza s novim pogledima i shvaćanjem, našao se nakon dvije godine opet u Zagrebu, gdje je počeo vrlo živo djelovati u vrijeme, kad je 1927 pripremao »Proljetni Salon« svoju posljednju izložbu. Na toj izložbi on još sudjeluje, no domalo surađuje u radu novoostvarene umjetničke skupine »Zemlja«. Nastojanje te veze likovnih radnika bilo je suprotno artizmu pređašnjih generacija. U toj se grupaciji tražila programatski socijalna tematika u likovnom radu.

Iz tog je početnog vremena traženja i borbe Augustinčićev stilizirani sarkofag bl. Ozane u Kotoru kao i rad na spomeniku Palim Šumadincima 1928 u suradnji sa slikarom J. Kljakovićem. Kao vješt klesar surađivao je sa svojim drugovima i kod izvođenja Meštrovićevih kipova za mauzolej u Otavicama, koji je Meštrović podigao sebi i svojoj porodici kraj rodnog sela svoga oca u Dalmatinskoj Zagori.

U to vrijeme sudjeluje A. kod većeg dijela natječaja za tadašnje kiparske zadatke, 1929 pobjeđuje u natječaju za spomenik Petra Kočića u Banjaluci, dobiva prvu nagradu te izvodi brončani kip. G. 1930 osvaja prvu nagradu u natječaju za spomenik Palim Nišlijama u Nišu te stvara svoj prvi veliki konjanički spomenik u bronci, smješten na jednostavnom bloku, na kojem su raspoređeni veliki plastični reljefi. G. 1932 dobiva prvu nagradu kod natječaja za splitski kraljevski spomenik. Do izvedbe nije došlo. G. 1934 radi brončani stojeći kraljevski lik za varaždinski glavni trg pred gradskom vijećnicom. Kod takvog istog spomenika na Sušaku surađuje s kiparom Kršinićem 1935. Iste godine izrađuje za Skoplje, na osnovi prve nagrade užeg natječaja, dvije velike brončane konjaničke statue: kralja Petra i kralja Aleksandra na mostu cara Dušana. Svi ti uspjesi, postignuti u slobodnom takmičenju, bili su u granicama Jugoslavije; g. 1936 A. prelazi svojim radom ove granice. Na međunarodnom natječaju za spomenik poljskom maršalu Pilsudskom pobjeđuje pred stranim sucima i osvaja prvu nagradu pred čitavim nizom evropskih i naših kipara. Postizava i izvedbu toga velikog zadatka i modelira veliki brončani konjanički spomenik, odljeven u Zagrebu, gdje su odljeveni i drugi njegovi spomenici. Uz maršalov lik komponira tri skupine, koje prikazuju borbu Poljaka u tri šleska ustanka. Radi poznatih ratnih prilika i nesreće Poljske taj odljeveni i gotovi veliki spomenik ne ukrašuje glavni trg u Katovicama. Drugi veliki međunarodni natječaj u Buenos-Airesu donosi 1937 Augustinčiću četvrtu nagradu. Bio je to natječaj za spomenik José Housto Ourquiza, republikanskog vođe. I to je bio projekt velikog konjaničkog lika. Treći značajni međunarodni uspjeh Augustinčićev bila je prva nagrada u natječaju za spomenik albanskog narodnog junaka Skenderbega u Tirani, opet projekt velikog konjaničkog lika, koji nije izveden zbog političkih prilika.

Uz ove domaće i međunarodne, izvedene i neizvedene spomenike, izradio je A. čitav niz spomenika manjih razmjera, kao što je Spomenik avijatičaru i Anđeo na zagrebačkom Mirogoju. Za varaždinsko i niško groblje izveo je grobnice pojedinim obiteljima. Podigao je spomenik Strijeljanim radikalima u Zaječaru te konačno stvorio lik i čisti tip zagorskog seljaka u brončanom kipu Rudara, koji stoji pred Međunarodnim uredom rada u Ženevi, kao umjetnički poklon Jugoslavije toj međunarodnoj ustanovi.

Od godine do godine, kako su se redali Augustinčićevi veliki i maleni radovi, oslobađala se njegova darovitost sve više početne krute stilizacije, i njegov je živi temperamenat sve izrazitije stvarao plastičnu sadržajnost, punu izraza i živosti, na realističkoj osnovi, kako to ponajbolje pokazuju brojna muška i ženska poprsja — živi portreti, kao što su portreti Ivekovića, Raića, Radića i Cvetkovića, kod kojih se plastični izraz sretno poklapa s psihološkim produbljivanjem. Kod velikih se kipova i spomenika Augustinčićev rad ne zaustavlja samo na dekorativnoj silhueti ili na istaknutoj gesti, već se uspinje do sređenoga plastičnog sklada jednostavnih trodimenzionalnih velikih oblika. Kod prevođenja naravnih oblika u plastičnu realizaciju A. zadržava strogo prirodne odnose i ne iskrivljuje prirodni oblik, da bi time postigao ili neku osobitu stilnu značajku ili pojačao sam likovni izraz. Kad A. ističe zamah ili kad pojačava gestu svojih likova, nastoji uvijek zadržati skladnost i prirodnost, te se to isticanje gesta kod njega ne vrši u kalupu stranih i davnih izraza. Premda njegove stvari nose nemir naših dana, nisu eklektične ni stilizirane.

Te značajke, uz vještu, temperamentnu i snažnu interpretaciju plastičnog izraza, čine Augustinčićev rad u razvitku našeg kiparskog umijeća u prvoj polovici 20. st. važnim i značajnim. A. je dosadašnjim radom dao samorodan prilog našem likovnom razvitku.