AUGUSTIN, Aurelije, svetac, biskup i prvi učitelj kršćanstva.

I. Život. * Tagasta (Numidija) 13. XI. 354, † Hipon (Numidija) 28. VIII. 430. Otac mu je bio patricij, poganin, a majka Monika bila je uzorna kršćanka. Nauke je počeo u Tagasti, nastavio u Madauri, a dovršio u Kartagi. Ciceronov dijalog »Hortensius« pobuđuje u devetnaestgodišnjem mladiću želju za mudrošću. On proživljuje duševne krize i pridružuje se (374) manihejskoj sekti. Predaje retoriku u Tagasti (374), Kartagi (375—383), u Rimu (383) i napokon u Milanu (384—386). Nezadovoljan s manihejizmom, pada u skepticizam. G. 385 dolazi u Milan Monika, koja je bez prestanka živo radila oko obraćenja svoga sina, i Augustin pohađa s majkom propovijedi sv. Ambrozija, koje su mu riješile mnoge sumnje. On čita novoplatonske spise (napose Plotinove) u latinskom prijevodu Marija Viktorina, koji probuđuju u njemu odvratnost prema manihejskom senzualizmu i skepticizmu. Uto upoznaje i veličinu sv. Pavla. U Augustinovoj duši nastaje silna borba, koja završi njegovim obraćenjem u kolovozu 386. Augustin se odriče učiteljske službe, povlači se u zaselak Kasicijak (Cassiciacum), da se pripravi za sv. krštenje, koje mu podijeli sv. Ambrozije u Milanu, između 24. i 25. travnja 387. U jeseni 388 stupa Augustin na afričko tlo. G. 391 bude zaređen za svećenika, a 395 postade biskupom Hipona. Kroz 34 godine biskupske službe razvija vanrednu djelatnost: piše, propovijeda i raspravlja, braneći vjeru proti manihejcima, donatistima, pelagijancima.

II. Djela. Augustin je najplodniji crkveni otac. U Retractationes dao je kronološko-kritički pregled za svoja 232 spisa. Posidije tvrdi odmah nakon 430, da Augustinova književna ostavština obuhvata 1030 djela (knjige, govori, pisma). Sva je djela izdao Migne u Patrologia Latina sv. 32—42. Bečka akademija objelodanila je nekoliko traktata u Corpus Scriptorum Ecclesiasticorum. Popis svih Augustinovih djela, kao i povijest različnih izdanja, dali su Portalié, pa Bardenhewer. Glavnija A. djela spominjemo: 1) Djela ličnog karaktera: Confessionum libri XIII (397—401), Retractationum libri II (426—27), Epistolae (pisane u razno vrijeme). — 2) Filozofijska djela: Contra academicos, De beata vita, De ordine, Soliloquia (ova četiri djela napisana su 386-7 u zaseoku Kasicijaku), De immortalitate animae (387), De animae quantitate (388), De magistro (389), De musica (387—390). — 3) Apologetska djela: De divinatione daemonum (406—408), De civitate Dei libri XXII (413—426). — 4) Sustavna dogmatska djela: De fide et symbolo (393), De diversis quaestionibus LXXXIII (između 388 i 395), De Trinitate libri XV (399—419), De fide et operibus (413), De fide, spe et caritate (423-4), De cura pro mortuis gerenda (424-5). — 5) Polemička djela: a) protiv hereze uopće: De haeresibus (oko 429); b) protiv manihejizma: De moribus Ecclesiae catholicae et de moribus manichaeorum (387-89), De libero arbitrio (započeto 388, dovršeno 395), De genesi adversus manichaeos (388-9), De vera religione (oko 390), Contra Faustum manichaeum libri XXXIII (397-8), De natura boni contra manichaeos (399); c) protiv priscilijanizma: Ad Orosium contra priscillianistas et origenistas (oko 415); d) protiv marcionizma: Contra adversarium Legis et Prophetarum (oko 420); e) protiv donatizma: De baptismo (oko 400), Contra litteras Petiliani (između 401—405), Ad Crescentium grammaticum (405—406), Contra Gaudentium donatistarum episcopum (421—422); f) protiv pelagijanizma: De peccatorum meritis et remissione (411), De spiritu et littera (412), De natura et gratia (413-15), De gratia Christi et de peccato originali (418), De nuptiis et concupiscentia (419—421), De anima et eius origine (420-21), Contra Julianum (oko 423); g) protiv semipelagijanstva: De gratia et libero arbitrio (426), De correctione et gratia (426), De praedestinatione sanctorum (429), De dono perseverantiae (429); h) protiv arijanstva: Contra sermonem arianorum (419), Contra Maximum (oko 428). — 6) Eksegetska djela: a) djela općega značenja: De doctrina christiana (započeto oko 396, završeno 426); b) Stari Zavjet: De Genesi ad litteram imperfectus liber (393—426), De genesi ad litteram libri XII (401—414), Enarrationes in Psalmos (u različito vrijeme); c) Novi Zavjet: De sermone Domini in monte (oko 394), De consensu Evangelistarum (400), Quaestiones Evangeliorum (395—399). — 7) Djela moralnoga i pastoralnoga sadržaja: De agone christiano (396), De mendacio (395), De catechizandis rudibus (399), De sancta virginitate (oko 401), De bono viduitatis (oko 414), Contra mendacium (oko 420). — 8) Sermones (držani u različito vrijeme).

III. Filozofija. Prema Augustinu svodi se filozofija na tri područja: noetika (o problemu spoznaje), zatim teodiceja, kozmologija, antropologija (o problemu stvarnosti) i napokon etika (o problemu volje).

1) Noetika. U borbi protiv skepticizma Augustin ističe samospoznaju kao jamstvo sigurne spoznaje. Nitko ne može sumnjati, da postoji, jer ne bi mogao sumnjati, kad ne bi postojao. Neposredno, intuitivno znamo, da postojimo, jer mislimo; misao dakle uključuje opstojnost, isključuje neopstojnost. Kad ne bismo mogli nikada spoznati istinu, onda bi bila istina to, da nikada ne možemo spoznati istinu. Tko apsolutno niječe istinu, taj uključivo tvrdi istinu. U osjetilnoj spoznaji sudjeluju tri elementa: duša, osjetila i objekti. Duša ne može biti pasivna kod spoznaje, nego mora biti aktivna. Razumna spoznaja je dvostruka: znanje (scientia) i mudrost (sapientia). Objekt znanja su vremenite stvari, a objekt mudrosti — vječne. Osobitu važnost ima kod Augustina pojam mudrosti, koja konačno znači spoznaju i ljubljenje Boga. To je pitanje usko spojeno s teorijom iluminacije, koja je i danas aktualna (isp. Gilson, Grabmann, Geyser, Jolivet, Hessen, Rosenmüller i drugi). Nepromjenljivost, nužda i vječnost istine ne može doći od materijalnih stvari, koje su promjenljive, nenužne, vremenite. Bog specijalnim, ali naravnim putem rasvjetljuje ljudski razum, koji u tom svijetlu spoznaje istinu i stvara sigurne sudove.

2) Teodiceja. Među Augustinovim dokazima Božje opstojnosti posebno mjesto zauzima dokaz iz istine, iz različnih stupnjeva savršenosti, iz nužnosti i nepromjenljivosti naših ideja. Istina je ono, što jest. A u pravom i punom značenju jest ono, što je vječno, nepromjenljivo i nužno. Promjenljivo ima razlog svoje opstojnosti jedino u nepromjenljivom, vremenito u vječnom, nenužno ili kontingentno u apsolutnom. Dakle: Bog postoji; opstoji Savršenstvo istine, dobrote i ljepote, Svrha, Uzor i Izvor svega — stvarajuće Savršenstvo. Kad govori o Božjoj opstojnosti, redovito govori i o naravi i atributima Božjim: rješava pitanje, kako možemo od nejasne i tamne svijesti, koja potječe bilo od razuma, bilo od vjere, doći do jasnog spoznanja Boga. Zajedno s novoplatonovcima dokazuje, kako naše riječi ne mogu izraziti sve, što u sebi krije »Beskonačni«. Bog je savršeno jednostavan; njegovo biće je njegova djelatnost, njegova spoznaja je njegova volja: tu nema mjesta akcidentima. Bog je vječan i neizmjeran. On je »causa subsistendi, ratio intelligendi et ordo vivendi« (De civit. Dei VIII, 4). Raspravljajući o Božjem znanju, koje obuhvaća prošlost, sadašnjost i budućnost, Augustin razlaže teoriju eksemplarizma, koja je imala velik utjecaj na skolastike (→ Bonaventura). Bog u promatranju svoje biti gleda i sve ograničene biti, koje su moguće izvan njega i po njemu, koje sačinjavaju neku dalju imitaciju njegove neizmjernosti. Taj objektivni odnošaj sličnosti, koji Augustin naziva različnim imenima (exemplar, idea, species, forma), različan je u različnim bićima.

3) Kozmologija. Protiv manihejskog, materijalističkog mišljenja o postanku svijeta postavlja Augustin dilemu: svijet potječe ili Božjim stvaranjem iz ništa, ili emanacijom njegove supstancije. Emanacija je nemoguća, jer bi u tom slučaju svijet morao biti vječan, neizmjeran i nuždan kao i sam Bog, što se protivi razumu i iskustvu. Dakle ostaje jedina mogućnost, da je Bog svojom voljom stvorio svijet iz ništa. Svijet je stvoren u vremenu. Vrijeme je jednom počelo, jer je njegova bit mijenjanje, a što se mijenja, nije od vijeka. Vrijeme nije neko vječno stvaranje, niti je identično s gibanjem. Materija nije stvorena bez ikakve forme, nego je odmah formirana: najprije nesavršeno, a onda savršeno. Budući da je materija jedna od najznačajnijih oznaka stvorenih bića, proteže Augustin taj pojam i na anđele, samo u drugom značenju. Bog je postavio u materiju neke tajne sile (rationes seminales), praklice, koje postepeno klijaju i u zgodno vrijeme proizvode posebna bića. Na taj način možemo protumačiti, kako neprestano nastaju nova bića, iako je Bog stvorio svijet najedamput.

4) Antropologija. Duša, po kojoj čovjek spoznaje i ljubi Boga, nije materijalna, nego spiritualna. U pitanju o podrijetlu duše ostao je Augustin neodlučan. Razumom je naginjao prema kreacionizmu (Bog stvara svaku pojedinu dušu), ali promatrajući misterij istočnog grijeha činio mu se prikladniji traducijanizam (duša potječe od roditeljske duše po rađanju). Duša je besmrtna, jer je istina hrana i život duše, a istina se ne može uništiti. Duša je ujedinjena s tijelom supstancijalno. Ona je u čitavom tijelu, a čitava je i u pojedinim dijelovima tijela.

5) Etika. Augustin sve promatra kao red i harmoniju. U prirodi je proporcija, red, skladni odnosi, zakoni. Čovjek mora svijesno unositi sklad u svoje djelovanje, podvrgavajući se ćudorednim zakonima. Tijelo se mora pokoravati duši, a duša Bogu. Tko poremećuje taj red, snosi odgovornost, kaznu. Smisao života jest u ljubavi, a objekt ljubavi je dobro, i zato blaženstvo može nastati jedino u posjedovanju dobra; potpuno smirenje i sreća je u posjedovanju najvećega dobra, Boga. Ćudoredan život pretpostavlja, da imamo slobodnu volju.

6) Nauka o državi. Državna zajednica odgovara potrebama ljudske naravi. Vlast je od Boga. Privatno vlasništvo nije božanskog prava, nego je konvencionalna ustanova. Svi su ljudi jednaki. Ljubav stvara zajednicu. Najviše dobro na zemlji nalazi se u mirnom poretku. Pravi je cilj ratovanju, da se uspostavi ili da se osigura mir. Uz zajednicu, koja je ujedinjena vezama ljubavi za postignuće zemaljskih dobara, postoji druga zajednica, Crkva, koja je ujedinjena vezom ljubavi za postignuće vječnog cilja.

IV. Teologija. Augustin je prenio središte teološkog raspravljanja s Istoka na Zapad. On je otac zapadne teologije i začetnik nove epohe u povijesti crkvenih dogma, te stvara nove teološke discipline i označuje odnošaj između »auctoritas« i »ratio«. On je najdublji i najizvorniji katolički teolog. Njegova je teološka nauka tako bogata, duboka i tako različita, da se vrlo teško može ubrojiti među nauke, koje se dadu lako svesti u kratke formule:

1) Nauka o Presvetom Trojstvu. Augustin, s pravom nazvan »Doctor Trinitatis«, daje definitivni oblik zapadnoj teologiji o imanentnom Trojstvu. Najveće biće ne može se pravo shvatiti nego kao trojno: »Ad ipsum esse pertinet Trinitas« (Tract. 40 in Joann. n. 5). Ova duboka koncepcija čini temelj čitavog Augustinova umovanja o Trojstvu. Protivno od grčkih otaca on ne polazi od Oca kao izvora drugih dviju osoba, nego od božanske jedne i jednostavne naravi, u kojoj spoznajemo i Oca i Sina i Duha Svetoga. Trojstvo je jedna narav, jedna supstancija, jedna moć, i to jedinstvo nije samo logično, nego numerično, stvarno i apsolutno. Samo je ono veće, što je istinitije, a Sin i Otac zajedno nisu istinitiji negoli sam Otac ili Sin. Dakle nisu obojica veći negoli samo jedan. No ako Augustin i naglašava to jedinstvo, ipak on ne zatvara očiju pred stvarnim Trojstvom. »Ne perdas personam, distinguas personas«, dovikuje on Sabeliju. Sin proizlazi od Oca nutarnjom i vječnom nuždom. Duh Sveti jednako nužno i od vijeka »de utroque procedit« (proizlazi od jednog i drugog), i to kao iz jednog počela, iako od Oca »principaliter«. Iz dvaju proizlaženja nastaju relacije, odnošaji. Tri osobne relacije nisu akcidenti biti Božje, niti trojno »esse ad« ničega, niti tri Boga, nego trojno »esse ad« onoga, što sačinjava samu bit Božju. U toj nauci tražili su skolastički pisci potvrdu za svoju nauku o formalnoj distinkciji između božanskih osoba i biti. Kako naučitelj Trojstva pazi na izraze i kako zna ukratko i jezgrovito izraziti uzvišene istine o jedinstvu i Trojstvu Božjemu, pokazat će nam ove dvije izreke: »Ter dixi Deus, sed non dixi tres deos; magis enim ter, quam dii tres«. »Ita et singula sunt in singulis, et omnia in singulis, et singula in omnibus, et omnia in omnibus et unum omnia«. Augustin dovodi svoju teologiju u usku vezu s antropologijom, tražeći, da s pomoću psihologije barem donekle osvijetli dogmu Trojstva. Čovjek je slika Božja, i posebno slika Trojstva. Trojstvo: »mens, notitia, amor« daje pravu sliku jedinstva i Trojstva Božjega, jer naš duh, koliko sebe spoznaje i ljubi, jest jedna supstancijalna realnost, nekako slično kao božanska supstancija. Ipak je ta slika samo analogna, jer konkretna supstancija našega duha jest u postajanju, nikada nije punina aktualna i neodvisna od misli i ljubavi. I tri člana »memoria, intelligentia, voluntas« daju pravu, ali i nesavršenu, analognu sliku Trojstva. Ta tri člana ljudskoga trojstva nalaze se u čovjeku, ali nisu čovjek, dok su tri člana božanskoga Trojstva sam Bog. U Augustinovoj nauci o uskoj vezi između naše duše i Presvetog Trojstva nalazili su inspiraciju mistici (Viktorinci, Bonaventura, David Augsburški, Tauler).

2) Nauka o istočnom grijehu i milosti. — Augustin je nazvan i »Doctor Gratiae«. On je organizator nauke o nadnaravnoj kršćanskoj antropologiji. Kad je Adam sagriješio, izgubio je sve nadnaravne darove i bio je ranjen u svojim moralnim naravnim moćima. Čitavo je čovječanstvo postalo u neku ruku massa damnationis, massa perditionis. Požuda je grijeh i posljedica (filia) grijeha. Po krštenju briše se grijeh (reatus concupiscentiae), a posljedica (actus concupiscentiae) ostaje i potiče nas na grijeh, iako nije grijeh. Milost Božja izbavlja čovjeka iz dubokog ponora, u koji je pao. Augustin dijeli milosti na nutarnje i vanjske, a zatim razlikuje milost aktualnu, habitualnu, preventivnu, pomoćnu, sudjelujuću, supsekventnu i t. d. Gratia iustificationis preobražava nas, proizvodi nutarnju obnovu čovjeka, povraća mu imaginem Dei. Ona u sebi uključuje ulivenu habitualnu ljubav prema Bogu. Kad Augustin kaže, da je čovjek po grijehu izgubio slobodu volje, on razumijeva pod tim libertas, a ne liberum arbitrium. Nauka o predestinaciji kruna je Augustinove nauke o milosti. Ako je milost nezasluženi dar, jer je milost, onda je i vječna slava po sebi nezasluženi dar, jer se postizava po milosti. To je jezgra predestinacije. Sigurno je, da nitko ne može postići vječno blaženstvo bez dobrih djela; svrhunaravna dobra djela nemoguća su bez milosti. Dakle se s jedne strane traži djelovanje Božje milosti, a s druge je potreban slobodni pristanak uz milost i aktivno sudjelovanje s njom. Augustin mudro izjavljuje, da je predestinacija tajna, a sigurno je, da Bog nije nepravedan.

3) Kristologija i mariologija. — Augustin je tako snažno dokazao, da je u Kristu samo jedna božanska osoba s dvije naravi, da nestorijanizam i monofizitizam nisu imali na Zapadu nikakva uspjeha. Bog je htio, da se Krist rodi od žene, da tako oba spola sudjeluju u borbi i pobjedi protiv sotone: po ženi smrt, po ženi život! Majka Božja bila je djevica ne samo prije i poslije poroda, nego i u porodu, »in partu«. Ona nije imala osobnoga grijeha. Neki teolozi misle, da je Augustin naučavao i Neoskvrnjeno Začeće Marijino, što je ipak teško dokazati.

4) Ekleziologija i apologija. Augustin je nazvan i »Doctor Ecclesiae«. Temeljna je misao njegove nauke o Crkvi, da je Crkva jedno isto s Kristom: ona je tijelo, a Krist je glava. Radi te nazočnosti i djelatnosti Kristove u Crkvi mi je moramo posebno ljubiti. Crkva je jedna, sveta, katolička i apostolska. Ona mora biti samo jedna, jer je samo jedna zaručnica Kristova. Rimska Stolica je ona: »in qua semper apostolicae cathedrae viguit principatus«. Spominjući onu Ciprijanovu: »Extra Ecclesiam nulla salus« dao je Augustin toj nauci kao kritični istraživač i apologet, kao praktični pastir i kao gorljivi crkveni naučitelj onu važnost, koju ima i u današnjoj teologiji. Crkva, koja je bila od početka kao pravilo vjere, postaje s Augustinom i decizivni motiv vjerovanja. Protiv svih napadaja sa strane poganstva sastavlja Augustin pri svršetku svoga života najveličanstveniju apologiju kršćanstva. U 22 knjige »De civitate Dei« brani vjeru i poziva na sud staru rimsku civilizaciju. Time je dao poticaja onima, koji su poslije pisali filozofiju povijesti.

5. Sakramentologija. Sakramenat je vidljiv znak nevidljivoga duhovnog dobra. Sakramenat može opstojati i biti valjan, ako onaj, koji ga prima, i ne dobije milosti. Euharistiju zove sakramentom »quo subiugatus est mundus« (Epistola 54). Primanje ovog sakramenta slika je našeg života na nebu, gdje će tijelo i krv Kristova biti naš život. Kao što kruh i vino postaju od mnogih zrna jedno, tako nastaje od mnogih vjernika mistično Kristovo tijelo — Crkva.

6. Asketika i mistika. — Duhovni se život sastoji u težnji za savršenstvom, koje nije ništa drugo nego savršenstvo ljubavi. Augustin naznačuje i opisuje sedam stupnjeva, kojima se čovjek uzdiže k svome cilju — Bogu. Kontemplacija je plod i najveći stupanj duhovnog života. Duša dolazi preko tijela, preko osjetila i preko same sebe u kraj »neiscrpljive plodnosti«. Intelektualna ekstaza, osjećaj nazočnosti Božje, o kojemu govori hiponski biskup, dali su inspiraciju sv. Tereziji, sv. Ivanu od Križa, Ruysbroecku i drugim misticima. Kontemplativni život ne isključuje aktivni.

V. Suvremenost. Kao naučitelj Trojstva, milosti, predestinacije, učitelj mističnih putova, filozofije nutarnjeg prosvjetljenja, — preteča i vođa skolastike, graditelj kršćanske filozofije, glasnik ljubavi, Euharistije, kat. Crkve — Augustin je i moderan umnik, te mu je nauka suvremena. Pošto se u 19. st probudio smisao za historijsku metodu, te se počela proučavati filozofija u svome postanku, razvoju i uzrocima, moderni je čovjek upoznao, da je hiponski biskup ne samo oštrouman teolog, pjesnik, govornik, mistik, nego i dubok filozof. Harnach i Seeberg nazivaju Augustina prvim modernim čovjekom (den ersten modernen Menschen), a Windelband zanosno govori o njegovoj »metafizici nutarnjeg iskustva«; prema Diltheyu je Augustin »najdublji umnik ovog novog razdoblja metafizike«; Siebecku je on »psihološki genij patristike«, koji za proučavanje nutarnjeg života uvijek daje poticaja. Taj zanos za čovjeka, koji u skladnoj sintezi ujedinjuje u sebi punski žar, helenski duh, rimsku volju i božansku milost, rastao je iz dana u dan, što se više g. 1930 približavala 1500-godišnjica Augustinove smrti. Jansen, Prziwara, Gilson, Blondel, Gemelli, Hessen i dr. učenjaci pišu rasprave o aktualnosti Augustinove filozofije, te na različne načine ističu, kako je s obzirom na filozofiju upravo danas došao Augustinov čas, kako njegovo poslanstvo nije ništa izgubilo od svoje novote i snage. Dok Gilson nagađa, da bi sada moglo nastati treće ili četvrto rođenje Augustinove filozofije, koje bi navijestilo novo razdoblje vitalnosti, Blondel bez oklijevanja izjavljuje, da nam Augustin ima više dati, nego nam je dao (»a plus à nous donner qu’il ne l’a fait encore«), a svoje razlaganje završuje ističući, da jedino augustinska perspektiva omogućuje ne samo katoličku filozofiju, nego i filozofiju potpuno ljudsku. I baš otud, što moderni čovjek nije dosad shvatio tu činjenicu, možemo zaključiti, da »budućnost čuva nauci sv. Augustina plodnost neizmjerno veću od čitavog utjecaja, što ga je vršila u prošlosti« (Revue néoscol. de philosophie 1930, 275). Koji je pravi razlog i smisao toga pokreta prema augustinizmu? Ponajprije treba priznati, da Augustin u mnogočem odgovara aspiracijama modernoga čovjeka. Za mislioca, koji živi u doba pozitivnih znanosti, razvoja psihologije, kad je Descartesov »Cogito« našao toliko odjeka, Augustinova je filozofija privlačiva, jer je to filozofija psiholoških analiza, introspekcije i empirizma; filozofija, koja postavlja subjekt, nutarnjost, »Cogito«, kao polaznu točku filozofiranja; koja u sebi koncentrira put istine i ljubavi te se okreće oko ljubavi, kao oko svoga središta (voluntarizam); to je naime filozofija, koja u pitanju o postanku svijeta zastupa teoriju evolucije (rationes seminales), koja pokazuje, da put, koji vodi k istini, k Bogu, prolazi kroz našu nutarnjost: »Nemoj ići van, vrati se u samoga sebe, u nutarnjem čovjeku stanuje Istina«. Za umnika, koji teži za intuitivnim shvaćanjem, za gledanjem, kako se odigrava svijet u duhu integralnog čovjeka, Augustinova je filozofija privlačiva, jer je rezultat impozantne ličnosti, jednako uma, kao što srca i volje. U Augustinovim mnogobrojnim spisima gledamo čitavu nutarnjost čovjeka, kojemu nema premca u bogatstvu ideja, u oštrini pojmova, jačini zaključivanja i harmoničkog ispoređivanja, u plastici prikazivanja, u odvažnosti novih teorija, u svježini mašte, ukratko u genijalnosti. I moderni duh, koji teži za jakim ličnostima, koji hoće da nađe čovjeka, koji bi u sebi sintetizirao sve elemente čovječnosti, kakvi se nalaze u čitavom čovječanstvu i koji zajedno s Ibsenom kliče: »Ja vidim samo trbuhe, glave i ruke ali nema više čovjeka na zemlji«, zanosi se za hiponskim biskupom, koji svojim životom i iskustvom naviješta veliku istinu, da je čovjek bez Boga ništa, a s Bogom sve; koji je bio prije velik grešnik, a onda velik svetac; koji je ne samo gospodar u carstvu misli, nego i ponizni naš brat, koji vapi: »Noverim me!«, te djetinjom jednostavnošću i bezazlenošću otkriva sve tajne svoga srca. Napokon, ako je moderni filozof onaj, koji u težnji za istinom oboli, i kad je nađe, ozdravi, onda je zacijelo Augustin najmoderniji umnik. Nama je teško zamisliti prilike, u kojima je Augustin izgradio svoju nauku; koliko je on poteškoća morao svladati, da, okružen senzualističkim i materijalističkim učiteljima, očisti novoplatonizam od tolikih zabluda, da pobije skepticizam, da riješi problem zla i t. d. Augustinova je nauka rezultat titanske borbe; ona je progresivno nastala i usavršila se u najtežim prilikama. Augustina ne može nitko pravo spoznati, da mu se ujedno ne divi i da ne osjeti, kako ga taj savršeni tip čovjeka privlači. Hoće li luč augustinizma, koja je u svima velikim vremenima rasvjetljavala filozofijsku spekulaciju, kršćansku metafiziku i vjerski žar, i danas izvršiti svoju ulogu, koja se sastoji u čišćenju, oslobađanju i stvaranju? Odgovor na to pitanje glasi, da je skolastika nemoguća bez Augustina, i da kršćanska filozofija, kako veli Gilson, ako hoće biti kršćanska, kao filozofija mora biti augustinska.

LIT.: Opći pregled: Portalié, Augustin u Dictionnaire de théologie catholique I., 1903; F. Nourisson, La philosophie de Saint Augustin, 2 sv., Pariz 1869; J. Martin, Saint Augustin, Pariz 1923; Ueberweg-Geyer, Grundriss der Geschichte der Philosophie, Berlin 1928; E. Gilson, Introduction à l’étude de S. Augustin, Pariz 1929; F. van Steenberghen, La philosophie de Saint Augustin d’après les travaux du Centenaire, u Revue néoscolastique de philosophie, 1932—33; J. Tixeront, Histoire des dogmes, II.⁴, Pariz 1912; R. Seeberg, Lehrbuch der Dogmengeschichte, II., 482—567, Freiburg 1923; O. Bardenhewer, Geschichte der altkirchlichen Literatur, IV., Freiburg 1924; P. Batiffol, Le catholicisme de Saint Augustin, 2 sv., Pariz 1929; E. Nebreda, Bibliographia Augustiniana, Rim 1928; Miscellanea Agostiniana, 2 sv., Rim 1930—31; Miscellanea Augustiniana, Rotterdam 1930; Aurelius Augustinus, Köln 1930; Mélanges Augustiniens, Pariz 1930 (svezak Revue de philosophie).

Život i razvoj: Possidius, Vita sancti Aurelii Augustini, PL XXXII, 33—578 (kritično izdanje od Wiscotten, Princeton 1919); Ch. Boyer, Christianisme et néoplatonisme dans la formation de Saint Augustin, Pariz 1920; L. Bertrand, Saint Augustin, Pariz 1921; W. Thimme, Augustins Selbstbildnis in den Konfessionen, Gütersloh 1929; G. Wunderte, Einführung in Augustins Konfessionen, Augsburg 1930; F. Adam, Die geistige Entwicklung des hl. Augustin, Augsburg 1931; E. Przywara, Augustinus. Die Gestalt als Gefüge, Leipzig 1934.

Specijalna djela za filozofiju i teologiju: Ch. Boyer, L’idée de verité dans la philos. de Saint Augustin, Pariz 1921; R. Jolivet, Saint Augustin, Pariz 1932; Isti, Essais sur la doctrine de Saint Augustin, Pariz 1933; Isti, Dieu soleil des esprits, Pariz 1934; F. Cayre, La contemplation Augustinienne, Pariz 1927; F. Cayre, Les sources de l’amour divin; La divine présence d’après Saint Augustin, Pariz 1934; J. Hessen, Augustins Metaphysik der Erkenntnis, Berlin 1931; J. Geyser, Die erkenntnistheoretischen Anschauungen Augustins zu Beginn seiner schriftstellerischen Tätigkeit u »Aur. Augustinus«, Köln 1931; J. Mausbach, Die Ethik des hl. Augu stinus, 2 sv., Freiburg 1929; Roland-Gosselin, La morale de Saint Augu stin, Pariz 1925; J. Martin, La doctrine sociale de Saint Augustin, 1912; G. Cambès, La doctrine polemique de Saint Augustin, Pariz 1927. M. Schmaus, Psychologische Trinitätslehre des hl. Augustinus, Münster 1927; K. Adam, Die Eucharistielehre des hl. Augustin, Paderborn 1908; E. Hendrik, Augustinus Verhältnis zur Mystik, 1936; M. Grabmann, Die Grundgedanken des hl. Augustinus über Seele und Gott, Köln 1929; J. Barian, Plotin und Augustinus, Untersuchungen zum Gottesproblem, Berlin 1935; E. Dinkler, Die Anthropologie Augustins, Stuttgart 1934; J. Kitter, Mundus intelligibilis (Eine Untersuchung zur Aufnahme und Umwandlung der neoplatonischen Ontologie bei Augustinus), Frankfurt a. M. 1937; K. Delahaye, Die memoria inferior, Lehre des hl. Augustinus und der Begriff der »transzendentalen Apperzeption« Kants, Würzburg 1936; Ph. Platz, Der Römerbrief in der Gnadenlehre Augustins,Würzburg 1938, E. Stokemeier, Der Kampf um Augustin (Augustinus und die Augustiner auf dem Tridentinum), Paderborn 1937; Suvremenost augustinizma: J. Geyser, Augustin und die phänomenologische Religionsphilosophie der Gegenwart, Münster 1923; B. Jansen, Wege der Weltweisheit, Freiburg 1924; P. v. Sokolowski, Der hl. Augustin und die christliche Zivilisation, Halle 1927; J. Hessen, Augustinus und seine Bedeutung für die Gegenwart, Stuttgart 1929; S. Zimmermann, Filozofija kršćanstva u Ljetopisu J. Akad. 1930; Isti, Sv. Augustin u Hrv. Reviji, Zagreb 1931; F. Veber, Sv. Augustin, Ljubljana 1931; U. Talija, Etički sistem sv. Augustina, Beograd 1934. K. B-ć.

Augustinizam označuje ili integralnu nauku sv. Augustina ili njegovu nauku o milosti i slobodnoj volji (strogi i umjereni augustinizam) ili napokon filozofski duh njegove nauke, koji je od 430 do 1250 nadahnjivao zapadnu misao, i za koji su se u drugoj polovici 13. st. borili različni katolički učenjaci protiv aristotelsko-tomističkog pokreta. U predskolastici traže Boetije, Kasiodor i Alkuin u Augustinovoj filozofiji vrelo intelektualnog života. Anzelmova je izjava: »Nihil potui invenire me dixisse, quod non catholicorum Patrum et maxime Beati Augustini scriptis cohaereat«. Viktorinci, Hugo nazvan »alter Augustinus«, i njegov učenik Rikard nasljeduju u metodi, u psihologiji, teodiceji hiponskog biskupa. I što se skolastika više približavala svome vrhuncu, to je i zanos za Augustina rastao. U zlatno doba skolastike vidimo, kako prvi dominikanski učenjaci (Roland iz Kremone, Hugo de Sancto Caro, Rikard Fitzacker i dr.) kao i prvi franjevački učenjaci (Aleksandar Haleški, Toma Jorški, Vilim Melitonski i dr.) slijede augustinizam, koji je već u početku 13. st. bio definiran u svome duhu, metodi i glavnim tezama. Metoda augustinizma može se ukratko izraziti ovako: nema odijeljene filozofije, nego ima sklad između razuma i vjere. Tko hoće da bude pravi filozof, treba da živi i misli kršćanski. Bog je središte svega, i svrha je znanosti, da održi intimni kontakt između stvorenja i Stvoritelja. Glavne teze augustinizmu jesu: razum spoznaje istinu s pomoću djelovanja Božjeg, koje ga rasvjetljuje; između duše i njezinih moći nema stvarne razlike: materija je neka pozitivna aktualnost, i u njoj su postavljene praklice (rationes seminales), koje se postepeno razvijaju; i duhovna su bića sastavljena iz materije i forme (hilemorfizam); ima više supstancijalnih forma u stvorenim bićima, a posebno u čovjeku; svijet nije mogao biti stvoren od vječnosti. — Kako se augustinizam bio uvriježio u katoličkoj Crkvi, očitovalo se posebno, kad je u drugoj polovici 13. st. Aristotel počeo otimati mah u Parizu. Protiv onih, koji su ostavljali augustinizam i slijedili helenskog filozofa, povela se žestoka borba, koja daje glavno obilježje zadnjim decenijima zlatnog doba skolastike. Za augustinizam se bore i dominikanci Robert Kylwardby, Ulrih Strassburški, Diderik Frajburški, Jakov iz Metza i t. d. No to posebno čine franjevački učenjaci: sv. Bonaventura, Ivan Peckam, Matej de Aquasparta, Gvalter Brüški, Vilim de la Mara i drugi. Njihovo načelo glasi: »Magis credendum est Anselmo et Augustino quam Philosopho« — u pitanjima, gdje se ne može složiti Aristotelova nauka s Augustinovom. Oni su poznavali Aristotela, služili se njegovom filozofijom u različnim pitanjima, ali su mislili, da ne može biti vođa za kršćanskog mislioca onaj poganski filozof, koji niječe Providnost Božju, naučava, da je svijet nestvoren, brani teorije, koje su u oprečnosti s naukom o besmrtnosti duše i t. d. Ukratko, Aristotel je »sapiens mundi«, a Augustin je »sapiens Dei«, naučitelj »maxime authenticus«. Peckam, vođa augustinske škole oko 1285, tuži se, što su neki prezreli Augustina. I neki organi crkvenog učiteljstva stoje na strani augustinsko-franjevačke škole. Dne 7. III. 1277 osuđuje pariski biskup svečano 219 teza, koje se uopće odnose na nauku averoista. Nekih 20 uzeto je iz djela sv. Tome i sv. Alberta. Malo poslije dominikanac Robert Kylwardby, nadbiskup kenterburški, proglašava neke tomističke teze »pogibeljnima«. Ta je osuda bila pobjeda augustinske škole. No definitivan sud imala je dati Rimska Stolica.

Već pri svršetku 13. stoljeća ustupa filozofski augustinizam u nekim teorijama mjesto skolastičkom peripatetizmu. U 14. i 15. st. opaža se dekadenca i skolastike i augustinizma, koji u 16. i 17. st. opet oživljuje, da ponovno padne u period dekadence u 18. st.. U 20. st. otpočinje preporod augustinizma.

LIT.: F. Ehrle, u Zeitschrift für kath. Theologie, XIII., 1889, u Archiv für Literatur und Kirchengeschichte des Mittelalters, V., 1889, u Xenia Thomistica, III., 1925; A. Callebat u Archivum Franciscanum Historicum, XVIII., 1925; Portalié, u Dictionnaire de théologie catholique, I.; E. Gilson, u Archives d’histoire doctrinale et litteraire du Moyen Age, I., 1926—27; B. Romeyer, La philosophie chrétinne jusqu’à Descartes, Pariz 1935; K. Balić, Sveti Toma Akvinski i drugi naučitelji, Zagreb 1938. K. B-ć.