ATILA (gotsko ime od milja »očić«, od atta »otac«), † 453 pos. Kr., hunski kralj, sin Mandzuka, najznatniji osvajač svojega doba. Oko 433 naslijedio je s bratom Bledom na hunskom prijestolju strica Rugilu. Pošto se 444 ili 445 riješio brata ubistvom, ujedinio je u čvrstu zajednicu hunska plemena. Prijestolnica mu je stajala u ugarskoj nizini, otkud je vladao germanskim, slavenskim i tursko-tatarskim plemenima nekako od Alpa do Dona. Istočnorimsko carstvo plaćaše Hunima već od 430 danak, ali uzalud. G. 447 Huni ugroziše čak Carigrad, dok drugi njihovi čopori dopriješe do Termopila. G. 449 bio je doduše opet sklopljen mir, ali kad je iduće godine car Marcijan uskratio tribut, samo slučajno izbježe rat. Honorija, sestra zapadnorimskog cara Valentinijana III., posvađena s bratom, pošalje Atili među ostalim darovima i prsten; Atila je na osnovu toga zaprosio njenu ruku tražeći kao miraz pola rimskoga carstva. Bio je odbijen, a Honorija se udala za drugoga, našto je Atila podigao vojsku od nekoliko desetaka hiljada ratnika i pošao s njom prema zapadu. U jesen 451 došlo je do bitke na Katalaunskim poljima. Protiv Atile stajali su kao zapovjednici rimski vojskovođa Aetije i vizigotski kralj Teodorik. Teodorik je pao na bojištu, ali je Aetije održao pobjedu i prisilio Atilu na uzmak. Već 452 pošao je Atila s vojskom u Italiju. Razorio je mnoge gradove ne naišavši poslije Akvileje nigdje ni na kakav otpor. Napokon ga ipak zaustaviše glad, bolesti i vojska, koju je istočnorimski car Marcijan uputio u Italiju. I tako je papa Leon I. Veliki, koji je iz Rima doputovao na čelu izaslanstva, uspio skloniti Hune, da se povrate natrag. — Tu je zgodu prikazao Raffael na jednoj slici. — Već 453 umro je Atila naglom smrću u svojoj prijestolnici. Tijelo mu staviše u zlatni, srebrni i željezni lijes i sahraniše ga na nepoznatu mjestu. Ostavio je iza sebe 50 sinova, koji nijesu mogli održati njegova imperija (→ Huni).

Već za života je postao osoba priče i legende.

U hrvatsku tradiciju i književnost A. je rano ušao. Kavanjin ga naziva Atil, a taj se oblik imena sačuvao i u hrvatskoj narodnoj priči, koja je privezala uz Atilu isti motiv, koji se pripisuje caru Trojanu i nekim drugim legendarno-povijesnim osobama. U Lici se naime pripovijedalo, da je »Atil« ubio svakoga svojega brijača, jer nije htio, da svijet zna, kakvo je bilo njegovo lice. Jednom je dječaku ipak pošlo za rukom da izbjegne toj sudbini, ali mu je »Atil« oštro zabranio, da ne smije pričati ljudima, što je vidio, kad ga je brijao. Dječak je iskopao jamu i kazao svoju tajnu zemlji. Iz zemlje je izrasla stabljika, od stabljike načiniše pastiri sviralu, a svirala je izgovarala riječi, koje je dječak povjerio zemlji: »U Atila kralja — pasja glava — ljudski trup — kozje noge«.

O Atili u germanskoj književnosti → Nibelungen.

LIT.: A. Thierry, Hist. d’A. et de ses successeurs jusq’à l’etablissement des Hongrois en Europe, Pariz, 6. izd. 1884; Lizerand, Aetius, 1910; Moravcsik, Attilas Tod in Gesch. u. Sage 1926; Modrinac, O kralju Pasoglavu, Vienac, g. I., br. 18., Zagreb 1869; O. Jiriczek, Die deutsche Heldensage, Strassburg 1913.