ATIKA (grč. Attike). U antičko doba bila je Atika jedna od grčkih političkih jedinica i dopirala je na sjeveru do Beotije, a na zapadu do Megaride. Njezina je površina iznosila oko 2200 km², najveći je broj stanovništva oko 250.000, koje se mijenjalo, te je bilo vremena, kad je iznosilo samo 130.000 (poslije Peloponeskog rata). Od Beotije dijelilo je Atiku gorje Kiteron (1411 m), koje se proteže u smjeru ZI, i njegov nastavak Parnes (1413 m), a od Megaride gorje, koje se danas zove Pateras (vjerojatno stari Ikarion). Na istoku poluotoka diže se Pentelik (1108 m), čuven sa svoga mramora, a njemu na jugu Himet (1027 m). Skrajnji jug poluotoka zaprema Laurij, koji svršava rtom Sunijem. Između ovih gora nalaze se tri doline: eleuzinska, mesogejska, maratonska i atenska.

Atički je teritorij priroda podijelila uglavnom u tri dijela: gorski, pretežno na sjeveru i sjeveroistoku, pogodan jedino za pašu; dolinski, u prvom redu onaj oko Atene, pogodniji za poljoprivredu, i primorski, pun luka i pogodan za pomorsku trgovinu. Stoga su se u Solonovo i Pizistratovo doba Atičani dijelili u pedijejce (ravničare), diakrijce (gorštake) i paralijce (primorce). Iako je u staro doba bilo u Atici daleko više šuma nego danas, ipak je ona i onda bila uglavnom kamenita, kao i danas, a sposobne su za kulturu bile samo doline, u kojima su prevladavale loza, smokva i maslina. Pored Atene i njene luke Pireja postojali su u staroj Atici još ovi istaknutiji gradovi: na sjeveru, na skrajnjoj granici Parnesa, branila je Oropski klanac Dekeleja (danas Tatoi), put između Parnesa i Megalo Vouno čuvala je tvrđavica File (Phyle), dok je na sjeverozapadu čuvao stražu Panakt. Dalje na zapadu bila je tvrđavica Eleutera, a do nje na jugoistoku Enoja (Oinoe). Na sjeveru eleuzinskog zaliva nalazio se grad Eleuzina. »Sveti put« (hiera hodos), vodio je iz Atene u Eleuzinu. Eleuzinski zaliv zatvara otok Salamina. Temistoklo je izgradio Pirej za atensku luku. Do toga vremena bila je glavna atenska luka Faleron, a uza nj Munihija i Pirej. Pored Atene bila su u Pedionu najvažnija dva grada: Kefisija i Aharna. Na jugu do samog rta Sunija nalazila su se sjedišta kultova zaštitnika atičkih pomoraca Posidona i Atene. Atika nije davala svojim stanovnicima obilja iz svojega krila, ali im je, nalazeći se na jednom od najljepših dijelova Sredozemnog mora, davala one divote mora i neba, sunca i bistroga zraka, koje su omogućile atičkim stanovnicima volju za lijepim i uzvišenim i izazvale u njima snagu stvaranja najvećih i najljepših plodova ljudskoga duha.

Atika nije privlačila osvajače, jer je oduvijek bila neplodna. Kad su se u zemlju oko 1500 pr. Kr. uselili Ahajci, pustili su starosjedioce na miru. Pelazgijski Zeus ostao je i dalje u časti, a jednako i stare svetkovine. U to su vrijeme postojali doticaji s Feničanima, koji unesoše kult Afroditin. Salamina nosi fenički naziv »Salam«, otok mira. Kako je s mora pristup lagan, dolazili su na atičke obale Dardanci, Tračani, Karani, Lelegi i donijeli poštovanje Artemide, Posidona i Demetre. Na istočnoj obali naseliše se kretski i maloazijski primorci. Iz ove mješavine različnih naroda stvorio se jedan narod i jedan jezik. To je doba, kada život župe i sela prelazi u život grada (polis). Atika je tada, prema starim piscima, bila razdijeljena među 12 gradova, u kojima vladaše po jedan glavar ili kralj. Od ovih 12 gradova prevladao je onaj u dolini Kefisa. U sredini doline ide od Himeta jedna grupa klisura, a među njima je jedan klisurasti blok — atenska Akropola. To je prirodni centar Atike. G. N.

Sjeverni dio Atike zaprema visočje građeno od krednog vapnenca. U zapadnom primorju nalazi se plodna Eleuzinska ravnica. Vapnenačkom prečagom (468 m) odvojena je od prostranijeg Atenskog polja, koje je okruženo Parnesom, Pentelikom i Himetom. S onu stranu Pentelika je Maratonsko polje, a između Himeta i Laurija, poznatog u starini zbog obilja ruda, nalazi se Mesogija, najplodnije i najkultiviranije polje u Atici. Ona je kao i Atensko polje valovita dna. Završetak atičkoga poluotoka čini rt Sunij (danas rt Kolonais). Stanovnici se Atike bave najviše uzgojem ječma, pšenice, masline i vinove loze te voćarstvom. S Himeta i Pentelika se dobiva mramor.

LIT.: E. Oberhummer, Griechenland u Klute, Handbuch der geographischen Wissenschaft, Potsdam; O. Maull, Länderkunde von Südeuropa, Beč 1929. Z. D-i.

A. u graditeljstvu. U antiknom graditeljstvu (a i u stilovima iz njega izvedenim) a. znači polukat iznad desnog gornjeg završnog glavnog vijenca na pročelju neke građevine sa svrhom, da prikrije krov. Javlja se prvi put u Atici, pa se zbog toga tako zove. Naročito značenje ima atika na rimskim slavolucima, jer se na njoj redovno nalaze natpisi. Visina atike iznosi otprilike polovinu visine kata, koji se nalazi ispod nje. U renesansi, baroku i klasicizmu atika je veoma važan elemenat graditeljstva. Atika može biti vertikalno raščlanjena ili ukrašena plastikama i balustrima. A. Sch.