ADAMOVIĆ, 1. Bela, pl. Čepinski, * Čepin 1856, † Čepin 1921, potomak stare hrvatske plemićke porodice, koja je imala svoje sjedište u Čepinu. Škole je učio najprije u Osijeku, gdje je položio i ispit zrelosti; poslije je svršio visoku gospodarsku školu u Beču, gdje je usto od 1890 do 1893 učio i glazbu (kompoziciju), pa se onda u dokolici bavio i skladanjem, priklanjajući taj svoj rad najvećma instrumentalnoj glazbi. U Zagrebu je izvedeno nekoliko njegovih orkestralnih djela (Andante religioso, Adagio f-mol), pa i fantastični balet u 1 činu Jela (scenarij po Rückertu izradio L. Frappart). Svoju Hrvatsku misu uvježbao je i dirigirao sam u Voćinu 1911. Inače se sav posvetio naprednom gospodarstvu na svom obiteljskom dobru. B. Š.

2. Gerasim, Srbin, drugi samostalni episkop pravoslavnih Rumunja u Erdelju pod austrougarskom vlašću (1788—1796). Stolovao je u selu Rešivaru kod Sibinja i nastavio organizaciju pravoslavne rumunjske crkve u Ugarskoj prema uputama prvog erdeljskog episkopa Gedeona Nikitića.

LIT.: Rad. M. Grujić, Prilozi istoriji odnošaja naših s Rumunima, Sr. Karlovci 1906 R. G.

3. Julije, * Golubinci 1857, † Zagreb 1940, pedagoško-književni radnik. Gimnaziju je polazio u Sr. Karlovcima, sveučilište u Zagrebu i Beču, a nakon toga bio na naukama u Parizu. Djelovao je kao prof. i ravnatelj gimnazije, te kao lektor francuskog jezika na sveučilištu u Zagrebu, gdje je počeo obuku 1890. Osnovao je u Zagrebu Cercle Français. Mnogo je surađivao u hrvatskim i francuskim listovima, te je izdao nekoliko metodički dobro obrađenih udžbenika francuskog jezika, koji su doživjeli više izdanja. Prva njegova Francuska gramatika izašla je 1894. Zatim slijede Francuska početnica, Francuska čitanka za niže i više razrede srednjih škola, Francuska gramatika za više razrede sred. škola i Francusko-hrvatski rječnik (I. izd. 1901). Vrijedna mu je monografija o Francuskoj drami (izd. M. H. 1896). J. D.

4. Lujo, * Rovinj 31. VII. 1864, † Dubrovnik 19. VII. 1935, botaničar. Svršio je pučku i srednju školu u Dubrovniku, prolazno bio pučkim učiteljem, a poslije se posvetio studiju medicine (do 1886) u Beču. 1886—1888 studira prirodne nauke u Beogradu (botaniku kod Pančića) i diplomira. Nekoliko godina bio srednjoškolskim profesorom u Zaječaru, Pirotu, Gor. Milanovcu, Kronji. 1897 nastavlja studij u Berlinu i u junu 1898 promovira (sa 34 godine). 1901—1905 sveučilišni profesor u Beogradu; napustivši to mjesto postade docentom na sveučilištu u Beču i dopisnim članom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Za austrijske okupacije u Srbiji ponovno je upravljao botaničkim vrtom u Beogradu. Poslije rata povukao se iz javnog života, živeći u Zagrebu i Dubrovniku, ali nije prestao raditi sve do svoje smrti.

Adamović je veoma mnogo putovao i obišao čitav Balkanski poluotok istražujući mu floru i vegetaciju. Uz Becka-Mannagettu je najistaknutiji istraživač vegetacije Balkanskog poluotoka. Dva su područja, kojima se Adamović posebno bavio: mezijske zemlje, t. j. onaj dio Balkana, što se prostire od Drine i Lima na istok sve do Crnoga mora (a zaprema Srbiju i Bugarsku), i Dalmaciju. O prvom području napisao je opsežnu monografiju, štampanu kao XI. knjiga u seriji Engler A. u. Drude O., Die Vegetation der Erde. To veliko djelo, štampano 1909 u Leipzigu, obasiže blizu 600 str. s brojnim originalnim slikama i vegetacijskim kartama, a nosi natpis: Die Vegetationsverhältnisse der Balkanländer (Mösische Länder umfassend Serbien, Altserbien, Bulgarien, Ostrumelien, Nordthrakien und Nordmazedonien). Još i danas služi to djelo kao osnovno za poznavanje vegetacije Balkana. U njemu je sakupljena brojna literatura, a citirani su i drugi brojni Adamovićevi radovi, koji se tiču mezijskih zemalja. O vegetaciji Dalmacije napisao je Adamović dva veća djela, Die Pflanzenwelt Dalmatiens (Leipzig 1911) i Die Pflanzenwelt der Adrialänder (Jena 1929). I te dvije knjige su osnovne za poznavanje vegetacije primorske Hrvatske. U oba djela navodi se brojna literatura, a citirani su i Adamovićevi radovi, koji se tiču dalmatinske Hrvatske. Osim toga objavio je Adamović više rasprava u Radu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, poimence o flori jugoistočne Srbije i o vegetaciji zimzelenih i listopadnih krajeva Dalmacije, Bosne i Hercegovine, u Glasniku Hrv. prirodoslov. društva i t. d. Neposredno pred smrt izdao je veliko djelo pod naslovom Die Pflanzengeographische Stellung und Gliederung Italiens, Jena 1933. U svim svojim djelima odlikuje se Lujo Adamović vanrednom oštrinom opažanja i snažnim koncepcijama o razvitku flore i vegetacije jugoistočne Evrope, napose Balkanskog poluotoka. Iako neka njegova shvaćanja nijesu općenito prihvaćena, ipak Adamović uz Becka-Mannagettu predstavlja neosporno jednu od najjačih ličnosti predratne geobotanike.

LIT.: L. Marčić, Smrt L. Adamovića, Priroda, XXV., 1935; I. Horvat, Znanstveni rad L. Adamovića, Priroda, 1935. I. P.

5. Stevan, * Hódmezövásárhely (Madžarska) 3. XI. 1878, kipar. Svršio je učiteljsku školu u Somboru. Kiparstvo je odličnim uspjehom studirao na akademiji u Bruxellesu. Tu su mu nagrađeni medaljom kralja Leopolda radovi Fizička i moralna patnja, Sveta pjesma i Bolesno dijete. Z. S. M.

6. Vicko, * Dubrovnik 1838, † Dubrovnik 9. I. 1919. Kratko vrijeme bio je učitelj pučke škole u Janjini, zatim pohađao bečki Paedagogium, slušao na sveučilištu prirodne nauke i osposobio se u tim predmetima. Služio na realci u Rovinju, a zatim kao upravitelj muške pučke škole spojene sa dvogodišnjom realkom u Dubrovniku. Istodobno upravlja i nautikom (današnjom pomor. akademijom) 1869—1876. Vrši i dužnost školskog nadzornika (1875—1883). G. 1899 umirovljen. Proučavao je dubrovačku prošlost i napisao monografije: Župa, Gruž, Rijeka dubrovačka; studije: O trešnjama grada Dubrovnika, O dubrovačkim bedemima, Dubrovčani izvan zavičaja i t. d. Glavno mu je djelo: Građa za istoriju dubrovačke pedagogije, štampano u Slovincu, pa i u izdanju Hrv. ped. knjiž. zbora u Zagrebu, 2 sv., 1885 i 1892. Kao vrstan poznavalac talijanskog jezika pisao je i talijanske studije o dubrovačkom novcu, otoku Lopudu, tvrđavi Lovrijencu i t. d. Filološka talijanska Accademia della Crusca imenovala ga je svojim članom. J. D.