ADAMICH, Andrija Ludovik, * Rijeka 29. XI. 1767, † 29. X. 1828, riječki patricij i trgovac, osobito zaslužan za razvoj grada Rijeke i riječke trgovine. Rođen u uglednoj i bogatoj riječkoj trgovačkoj porodici, spremao se i sâm za trgovca. Već je u svojoj dvadesetoj godini pokazao vanredno poduzetan duh. Roditelji su mu naime bili oklevetani, da su našli neko zakopano blago, a o tom da nijesu obavijestili državnu blagajnu, pa su bili utamničeni u Crikvenici. Mladi A. pođe ravno u Beč caru Josipu II. i tamo opravda svoje roditelje. Time stekne naklonost carevu i veze na dvoru. Ostade i dalje u Beču, da uči trgovinu, ali mu prvi napoleonski ratovi prekinuše ta nastojanja i A. morade bježati prema Parizu, zatim u Španjolsku i Tursku. Tek g. 1799 vrati se na Rijeku, gdje osnuje trgovinu drva i konopa, koju je razvio do silnih razmjera. Bio je neobično poduzetan te je neprestano snovao, kako bi riječku trgovinu što bolje unaprijedio. Vidio je, da karolinska cesta između Karlovca i Rijeke ne zadovoljava suvremenom prometu i zato zamisli izgradnju nove ceste. Za tu svoju zamisao je znao oduševiti mnoge velikaše i posjednike u Gorskom kotaru, a i sam je žrtvovao mnogo imutka za osnutak društva, koje je izgradilo tu cestu po nacrtima najgenijalnijega tadašnjega graditelja cesta generala Filipa Vukasovića (→ Lujzinska cesta). Kad je cesta izgrađena, razvila se riječka trgovina do neslućenih razmjera, a A. je kod toga najzaslužniji promicatelj. Tako on stvara projekte za regulaciju Kupe i za izgradnju kanala, koji će Rijeci približiti vodene putove iz panonske nizine, a radi podizanja industrije sam gradi g. 1821 tvornicu papira na Sušaku, iz koje se kasnije razvila današnja velika tvornica papira Smith & Meynier, i tvornicu stakla u Mrzloj Vodici. Svomu rodnomu gradu sagradio je i darovao g. 1805 kazalište (t. zv. staro kazalište). Za vrijeme francuske okupacije i Ilirskog kraljevstva A. je sačuvao ugarsko podanstvo, ali je ipak uživao velik ugled kod francuskih upravljača, pa je u diplomatskim poslovima bio slan čak i u London na pregovore. Poslije Napoleonova poraza 1821 g. vodi deputaciju Riječana na poklonstvo caru Franji u Ljubljanu i moli ga, da Rijeku združi s kraljevinom Ugarskom, zatim da se u Martinšćici podigne lazaret za riječku luku, da se u Rijeci osnuje tvornica duhana, da se sagradi cesta između Rijeke i Trsta i konačno da Rijeka dobije svoju biskupiju. Sve ove zahtjeve zajedno s još nekim prijedlozima o unapređenju riječke trgovine iznio je i na ugarskom saboru g. 1825. Kako je uskoro iza toga sabora umro, nije sam doživio uspjeha svojih nastojanja, ali su zato njegove osnove prihvaćene od kasnijih upravljača grada Rijeke, i po njima se Rijeka razvijala u 19. st. A. je tipski predstavnik okretnoga i poduzetnoga hrvatskoga primorca, u kojega je razvijen poslovni duh i lokalni patriotizam, što je pokretao sva njegova nastojanja. Hrvatskoga patriotizma na žalost nije osjećao, i čitava njegova politika je išla za tim, da Rijeku što tješnje poveže s Ugarskom, jer je od toga vidio velike gospodarske koristi i spas od tršćanske konkurencije, koju je naročito favorizirao Beč. Tim njegovim nastojanjima je i Kossuth odao priznanje. Riječani su se odužili uspomeni svog velikog sina, nazvavši jedan trg i pristanište njegovim imenom (Molo Adamich), a car mu je podijelio ugarsko-hrvatsko plemstvo. Ime A. je vrlo poznato u čitavom Hrvatskom primorju, a i moderni Sušak ima zahvaliti djelatnosti A. jednu od svojih prvih trokatnica blizu mosta preko Rječine.

LIT.: Andrea Lodovico Adamich, »Il Popolo«, Rijeka 29. VI. 1911.