ADAM, 1. umjetnički zlatar. Živio i radio početkom 17. st. u Vojvodini. Bio protomajstor zlatarskog ceha u Košicama.

LIT.: V. Petrović-M. Kašanin, Umetnost u Vojvodini, 1927, str. 67. Z. S. M.

2. Adolphe Charles, * Pariz 24. VII. 1803, † Pariz 3. V. 1856, proslavljeni francuski operni skladatelj. Bio je učenik Boieldieua na konzervatoriju u Parizu, te je najprije istupio sa skladbama za klavir, popijevkama i sl., a poslije se latio skladanja opera. Od njegova 53 scenska djela najveći je uspjeh postigla komična opera Le postillon du Lonjumeau (prva izv. u Parizu 1836, prva izv. u Zagrebu 1899). Vrlo je uspjela i opera Si j’étais roi (Da sam kralj). U Zagrebu je izveden i njegov balet Gizela (prva izv. 1897).

LIT.: J. F. E. Halévy, Notices sur la vie et les ouvrages de A. A., Pariz 1859; A. Pougin, A. A., 1877. S. S-i.

3. A. Bremenski, † oko 1085, najraniji i najznatniji historičar i geograf sjeverne Njemačke srednjega vijeka, kanonik i skolastik, t. j. predstojnik biskupske škole pri stolnoj crkvi u Bremenu, suvremenik nadbiskupa Adalberta. Potonji je pomoću cara Henrika IV. za borbe o investituru htio u Bremenu osnovati nordijski patrijarhat, nezavisan o papi. Adam je napisao Gesta Hammaburgensis ecclesiae pontificum (Djela biskupâ hamburške crkve) u 4 knjige. Mnoge vijesti o sjevernim narodima Skandinavije priopćio mu je danski kralj Sven Estridson. To je djelo ujedno jedan od najvažnijih izvora povijesti zapadnih Slavena, koji su stanovali u ranom srednjem vijeku oko Labe. Pripovijedanje dopire do smrti nadbiskupa Adalberta. Izdanje u Monumenta Germaniae historica.

LIT.: O. Schmeidler, Henrich IV. und seine Helfer im Investiturstreit, Leipzig 1927. G. Š.

4. A. de la Halle, * Arras oko 1235, † Napulj 1285, francuski trubadur. Jedan od najboljih predstavnika muzičkog i pjesničkog pokreta u Arrasu. Pisao je ljubavne pjesme, motete, rondoe i kazališne igre. Oko 1260 prikazan je njegov igrokaz Le jeu de la feuillée, ou Le jeu d’Adam (Igra o smokvinu listu ili o Adamu), komedija protkana satirom na građane Arrasa. Taj i Le jeu de Robin i Marion (Igra R-a i M.), pastorale, najstariji su primjeri francuske opéracomique. G. 1282 slijedi Karla anžuvinskog u Italiju, gdje je prikazivan Robin i Marion.

LIT.: Henry Guy, Essai sur la vie et les oeuvres littéraires du trouvère Adam de la Halle, 1898; A. Guesnon, Adam de la Halle et le Jeu de la Feuillée, 1917. D. Št.

5. Guillaume (Guillelmus Adae), dominikanac iz južne Francuske. Bavio se dugo na Istoku (Perzija, Indija, Jermenska, Bizant); oko 1324—1341 bio je nadbiskup u Baru. Adam je svakako pisac djela Directorium ad passagiumfaciendum ad Terram Sanctam, 1332, posvećenog francuskom kralju Filipu VI., koje sadrži dragocjene podatke za historiju Srba i pored vrlo neprijateljskog stava pisca prema »šizmaticima«. Spis je ranije pripisivan nekom Brocardu (Pseudo-Brocardus). U novije vrijeme izražena je sumnja, da je Adam pisac Directorium-a, ali, čini se, bez dovoljno osnova.

LIT.: St. Novaković, Godišnjica N. Čupića 14 (1894); Ch. Kohler, Recueil des historiens des croisades (Documents armeniens, II., 1906); isti, Revue de l’Orient latin, XII., 1909; M. Šufflay, Vjesnik zem. arkiva, XIII., 1911; O. Górka, Anonymi descriptio Europae orientalis, 1916; M. Turković, Avinjonske pape i srpske zemlje, 1934. M. J. D.

6. Juliette Lamber, * Verberie 4. X. 1836, jedna od najaktivnijih žena javnog života Francuske u 19. st. Pratila je živim učestvovanjem politička strujanja u zemlji. Njen salon su posjećivali književnici i političari, a kao svijesnu i borbenu republikanku cijeni je Gambetta. Protiv papinske zemaljske moći piše knjigu La Papauté (Papinstvo), 1860, i slavi Garibaldija. Zalaže se za odmazdu protiv Nijemaca, a za rusko-francusko prijateljstvo. Od 1873—1909 piše uspomene iz političkog života poslije 1870 i o opsadi Pariza. G. 1879 osniva La nouvelle Revue (Nova revija), u kojoj surađuju viđeniji književnici. U romanima Païenne (Poganka), 1883; Chanson des nouveaux époux (Pjesma novih supruga), 1883; Grècque (Grkinja), 1877; Laide (Rugoba), 1876, i dr., brani slobodarske i donekle poganske ideje, a iz svakog spisa izbija mržnja na klerikalizam. O sebi je napisala romane Le Roman de mon enfance (Roman moga djetinjstva), 1902, La Vie des âmes (Život duša), 1919, Chrétienne (Kršćanka), 1913. U posljednjim knjigama priklanja se kršćanstvu. Cijeli se život borila za pravo žene na svim područjima, pa je ustala na obranu comtesse d’Agoult i George Sandove.

LIT.: A. Elliot, Mme Adam, Pariz 1922. D. Št.

7. A., kotorski biskup (1349—1352). Nestalno je, s koje je biskupske stolice bio od Klementa VI. premješten na kotorsku, kao i koje je narodnosti.

LIT.: Farlati, Illyricum Sacrum, VI. I. S.

8. A., porodica njemačkih slikara podrijetlom iz Nördlingena. Najznatniji su njeni članovi: Albrecht, slikar životinja i bitaka (1786—1862), dvorski slikar Eugèna Beauharnaisa, veličao je Napoleonove pobjede velikim slikama, bio 1812 u Rusiji, a djelovao kasnije u Italiji; Heinrich, slikar pejzaža (1787—1862); Benno (1812—1892), slikar životinja; Eugen (1817—1880), slikar bitaka i vojničkih prizora.

LIT.: Thieme-Becker, Allgemeines Lexikon der bildenden Künstler,I., Leipzig 1907. A. Sch.

9. A., opat sv. Bartula na Kapitulu kod Knina, bio je kancelar hrvatske dvorske kancelarije za kralja Petra Krešimira oko 1067.

LIT.: Rački, Documenta; Šišić, Genealoški prilozi, 1914, 69. M. B-a.

10. Paul, * Pariz 1862, † Pariz 1. I. 1920, francuski pisac, učenik E. Zole. Pod utjecajem Zolina naturalizma piše romane Chair molle (Meka put), 1885; Le Thé chez Miranda (Čaj kod M.), 1886; Jeunesse de Manuel Héricourt (Mladost M. H.), 1891. O familiji Héricourt (zapravo Adam) piše tetralogiju: La force (Sila), 1899, L’Enfant d’Austerlitz (Dijete A-a), 1901, La Ruse (Lukavstvo), 1903, Au Soleil de Juillet (Na srpanjskom suncu), 1903. Le Lion d’Arras (Lav od Arrasa) je završna knjiga ove epopeje o jednoj obitelji. A. je dobar slikar masa, dobar opažač, a kroz djela mu se provlači filozofska nit spojena sa studijem socijalnih pitanja. Romani su mu puni života, natrpani problemima i snažnim pothvatima junaka, pa se često gubi ravnovjesje tako zvane harmonične cjeline: Mystère des foules (Misterij masa), Les coeurs nouveaux (Nova srca). A. je obojio mnoge stranice lirizmom, a u dodiru sa simbolizmom znao je biti i nejasan.

LIT.: Mauclair C., Paul Adam, 1920; Jean Desthieux, Le dernier des encyclopédistes, Paul Adam. 1928. D. Št.

11. Robert, * Kirkcaldy 1728, † London 3. III. 1792, škotski arhitekt. Učio je od 1754 dalje u Rimu, gdje je naročito proučavao ruševine rimskih terma. U Rimu se upoznao s francuskim arhitektom Charles Louis Clérisseau-om, s kojim je 1757 došao u Split, da snimi Dioklecijanovu palaču. Clérisseau je izveo crteže palače, koji su kasnije poslužili (rezali su ih u bakar Bartolozzi, Zucchi, Santini i drugi) kao ilustracije za Adamovo djelo Ruins of the Palace of the Emperor Diocletian at Spalatro, London 1764. Clérisseau je Dioklecijanovu palaču velikom fantazijom rekonstruirao. Bulić ističe, da je to monumentalno djelo od velike vrijednosti, iako je u njemu Dioklecijanova palača rekonstruirana prema osobitim nazorima autora, naime u pretpostavci, da je palača sagrađena u potpunoj simetriji, t. j. da je Dioklecijan sagradio polovicu južnog dijela palače prema moru za svoje odaje, a isto tako za kolegu Maksimilijana, koji se istodobno kao i on odrekao prijestolja, ali nije nikad došao u palaču. Malone svi oni, koji su se kasnije, sve do posljednjih vremena, bavili palačom, slijedili su Adama ili bolje rečeno, ponavljali ga, a kadikad i loše. — Vrativši se u Englesku obrazovao je Adam u zajednici sa svojim bratom Jamesom novoklasicistički arhitektonski stil (t. zv. Adamov stil), u kojemu su izgradili čitave ulice i trgove. Tako u Londonu Adelphi Terrace, u Edinburghu sveučilište i Register House, kod Derbyja Keddleston Hall. Svoj stil primjenjivali su i pri unutrašnjem uređaju i pokućstvu. Najznatniji muževi onodobne Engleske bili su prisni prijatelji Adamovi (Hume, Robertson, Adam Smith).

LIT.: The works in architecture of Robert and James Adam, London 1778—1822, novo izdanje 1902; J. Swarbrick, Robert Adam and his brothers, London 1916; A. T. Bolton, The Architecture of Robert and James Adam, London 1922; Don Fr. Bulić, Razvoj arheoloških istraživanja i nauka u Dalmaciji kroz zadnji milenij, Zbornik Matice Hrvatske o tisućoj godišnjici hrvatskog kraljevstva, Zagreb 1925. A. Sch.