A - Elektrika (Svezak I - Svezak V)
A  B  C  Č  Ć  D    Đ  E 
Prelistajte enciklopediju
Natuknica: Arpadovići
Svezak: 1
Stranica: 643 - 645
Vidi na enciklopedija.hr:
Arpadovići
ARPADOVIĆI, Arpadovi potomci, koji su vladali Ugarskom od 897, a Ugarskom i Hrvatskom od 1102 pa sve do 1301. Kao pravoj madžarskoj narodnoj dinastiji imala joj je Ugarska zahvaliti, da je pod njezinom upravom prešla iz stanja nomadskih konjaničkih plemena u stanje uređene države, koja nije zaostajala bitno za drugim državama srednje Evrope. Polazeći s početnog područja ugarskih sedam plemena između Dunava i Tise prešli su Arpadovići najprije preko Dunava, gdje su zaposjeli stara rimska naselja sve do same štajerske granice. Od tog vremena poduzimaju Arpadovi potomci Zsolt i Taksony konjaničke pohode prema Njemačkoj i duž nizine, koja vodi od Celja preko Ljubljane na Trst prema Italiji, dok su istodobno priznavali bizantijsku vrhovnu vlast. No kad su u svojim pohodima protiv Njemačke zaustavljeni kod Merseburga (933) i konačno na Leškom polju (955) i kad su ugarski ekspanzivni pohodi prema Trakiji zaustavljeni i od Bizanta, pokušali su Arpadovci, da učvrste svoj položaj prislanjajući se na jednu od okolnih kršćanskih država. Najprije je Taksonyjev sin Gejza I. tražio misionare iz Carigrada, otkud je dobio i patricijski naslov. Uspjesi njemačkoga kralja Otona I. su međutim sve više utjecali na političku orijentaciju Arpadovića. Gejzina sina Vajka krstio je Pilgrim iz Passaua po zapadnom obredu, pa je vladao kao Stjepan I. (997—1038). Pošto je Ostrogon podignut do značaja nadbiskupije, dade papa Silvestar II. (Gerbert d’Aurillac) okruniti za kralja Stjepana I. Okrunio ga je ostrogonski nadbiskup. Kao saveznik Njemačke i Venecije pokušao je Stjepan I. da utječe na političko stanje u Hrvatskoj, gdje je bilo borbe oko prijestolja, te je preuzeo kao apostolski kralj zadaću, da odvrati od Bizanta i podloži Rimu sve krajeve od Karpata do mora. Kad je htio podignuti kao nasljednika unuka mletačkog dužda Petra Orseola, ustala je starovjerska stranka, pa je doista poslije Stjepanove smrti zavladao Samuel Aba. Tek je Stjepanovim rođacima Arpadove kuće nakon pobjede, izvojštene protiv njemačkog kralja Henrika III., pošlo za rukom da nesmetano vladaju kao samostalni ugarski kraljevi, doduše s malim prekidom, koji je nastao, kad je sin Arpadovića Andrije I. Salomon imao da dobije krunu od Henrika IV., dok je po starougarskom običaju vrijedilo načelo, da na prijestolju brat naslijedi brata, a ne sin oca. U sporu između Salomona i Gejze, mlađeg brata Andrije I., pobijedio je ovaj posljednji nastojanjem pape Grgura VII. Iza Gejze je suvremenik i šurjak Dmitra Zvonimira Ladislav I. (1077—1095) uspio da svoju politiku potpune odanosti Rimskoj Stolici iskoristi za pokušaj osvojenja Hrvatske. Doduše, imao je uspjeha, što je 1091 osvojio Slavoniju, gdje je osnovana zagorska, kasnije zagrebačka biskupija pod nadbiskupom Kaloče, ali Hrvatsku nije uspio osvojiti. Nakon ponovnih borbi njegov nećak Koloman sklopio je s Hrvatima državni ugovor (Pacta conventa).
S time je Koloman bio u isto vrijeme okrunjeni ugarski i okrunjeni hrvatski kralj. U jednom i drugom slučaju je bio vezan posebnim ustavom kraljevstva. Sasvim posebno je Koloman sklopio s dalmatinskim gradovima u obliku trogirske diplome (1108) ugovore, u kojima je pridržao nasljedstvo prijestolja svome sinu Stjepanu.
Vrijeme poslije Kolomana oličeno je borbama oko prijestolja između pristalica majorata i pristalica primogeniture. Protiv Kolomana se zato digao njegov brat Almoš, koji je doduše oslijepljen, ali je poslije Almoševe smrti dospio na prijestolje njegov sin Bela II. Poslije Beline smrti opet je došlo do istih nesuglasica, u koje se umiješao bizantski car Manojlo Komnen, koji je 1173 podigao na prijestolje svoga štićenika Belu III. (1173—1196).
Kroz ovo vrijeme opaža se jačanje položaja hrvatskog: bana, a sami su ugarski kraljevi preuzeli prema Veneciji i prema Bosni iste ekspanzivne težnje hrvatske narodne dinastije.
Tek kad se Bela III. otresao bizantskog utjecaja, poslije smrti cara Manojla Komnena (1180), pojavljuje se, kod njega težnja, da razbije plemenski sustav, koji je još uvijek jek bio dosta jak u Ugarskoj i u Hrvatskoj, ustanovom kraljevih donatara. Služeći se naime bizantskom ustanovom vojničkih dobara, prenio je tu ustanovu u Ugarsku i u Hrvatsku osnivajući tako pored domaćeg plemstva, potomaka ugarskih odnosno hrvatskih praplemena, višu kastu kraljevih donatara, koji su, dobivajući zemlju za vršenje vojničkih obaveza, umjeli svojom vlašću nadjačati kraljevu vlast, osobito, kad su se Arpadovići zapleli u beskorisne, ali skupe ruske ratove. Troškovi ruskog rata su oslabili položaj Bele III., a vršili su sudbonosan utjecaj na položaj njegove djece Emerika i Andrije, koji su se uz to borili oko prijestolja. Andrija je bio prisiljen, budući da nije znao upravljati svojom imovinom, da pokloni gotovo sva krunska dobra i da izdade 1222 znamenitu Zlatnu bulu, povlasticu potvrđenu zlatnim pečatom, u kojoj je zajamčio velikašima sve povlastice zasnovane prvim donacijama Stjepana I. dajući im ovlaštenje, da se opru njegovim naredbama, kad bi se one kosile s njihovim pravima i običajima kraljevstva (rus resistendi).
Slabljenje kraljeve vlasti pod Emerikom i osobito pod Andrijom II. dalo je mogućnost Mletačkoj republici da nastupi kao osvajač prema dalmatinskim gradovima, koji su se tada počeli kolebati između vrhovne vlasti Venecije i podređenosti prema jednom ili drugom hrvatskom velikašu.
Pod Belom IV. (1235—1270) je položaj velikaša doduše oslabljen, ali je baš njihovo pasivno držanje pridonijelo, da je kralj poražen od Tatara (1241). Okolnost, da je kralj bio prisiljen osloniti se na dalmatinske gradove i na hrvatske velikaše, pridonijela je stvaranju jake velikaške i građanske stranke u hrvatskim krajevima. U samoj Ugarskoj je Bela IV. nastojao da se oslanja na niže plemstvo protiv višega. U isto je vrijeme teritorijalna rasprostranjenost Ugarske prema zapadu i prema jugu dobila svoje najjače razmjere. Prema zapadu je Beli IV. pošlo za rukom da zadobije Štajersku, koju je zatim izgubio u bitki kod Kroissenbrunna (1266). Prema Srbiji je uspio da suzbije Uroša I. i osnuje Mačvansku banovinu. Pa i samu je Bosnu Bela podijelio u tri banovine: Bosnu, Usoru i Soli (Tuzla).
Hrvatska sa Slavonijom i Dalmacijom stajala je sve do same smrti Bele IV. pod upravom njegova mlađeg sina Bele. Kad je ovaj preminuo (1269), uspio je sin branitelja Trogira Pavao Šubić da dospije do banskoga položaja (1272), koji je ostao u njegovim rukama sve do 1314.
Poslije smrti Bele IV. (1270) Arpadovići su u opadanju. Nakon kratkotrajne vladavine njegova sina Stjepana V. došao je naime na prijestolje unuk njegov Ladislav IV. Kumanac (1272—1290), koji je, nesposoban da sam vlada, pao u ruke velikaša. S njim je Arpadova dinastija bila zapravo prestala, ali se iza njega još javio kao posljednji Arpadovac Andrija III., unuk Andrije II. od njegove treće žene, koji je pokušavao da ojača svoj položaj oslanjajući se na gradove i na niže plemstvo, ali je umro vjerojatno od otrova početkom 1301.
Važnost Arpadovića mora se različito prosuditi s madžarskog i s hrvatskog stajališta. S madžarskog stajališta pripada im bez sumnje zasluga, da su umjeli povezati uza se ne samo pripadnike madžarskih praplemena i gradsko stanovništvo, nego onaj nacionalni konglomerat, sastavljen ponajviše od Slavena, koji je bio naselio podunavsku nizinu, i da su od svih tih sastavina napravili sebi odanu socijalnu cjelinu, koja je s kulturnog i ekonomsko-socijalnog stajališta sve više bila privezana uz madžarsku sredinu. S hrvatskog stajališta djelovanje Arpadovića imalo pozitivne i negativne strane. Kao pozitivno se mora istaknuti, da su Arpadovići provodili onu istu ekspanzivnu politiku prema Primorju, Bosni i Srbiji, koja je sačinjavala bitnost političke ekspanzije hrvatskih narodnih vladalaca. Arpadovići nisu dakle ništa drugo, nego nastavljači hrvatske politike. Njima se ima zahvaliti, da je sačuvana veza između Hrvatske i dalmatinskih gradova. Pa i hrvatski plemenski život je, premda izrešetan povlasticama u prilog pojedinih velikaša i gradskim privilegijama, uglavnom sačuvao svoje ustanove. K tome dolazi međutim ekonomska strana, koja je manje povoljna za Hrvate. Dok je naime pod narodnom dinastijom primorski dio Hrvatske bio privredno najbolje razvijen i napredan, nastale su sve veće poteškoće iz konkurencije bogatije Slavonije. Posljedica je toga bila seljenje iz Primorja u Zagorje, osiromašenje Primorja i sve jače napuštanje pomorstva, i to baš u vrijeme križarskih ratova i bujne trgovine s Levantom. Cijela dobit te trgovine bila je prepuštena, premda je bilo s dalmatinske strane jakih preduvjeta za uspjeh, gradovima zapadnog Jadrana, Veneciji i Ankoni. S time, međutim, što su Arpadovići u posljednjim godinama tražili oslona kod hrvatskih velikaša, Šubića i krčkih knezova, stvorili su u Hrvatskoj jaku velikašku kastu, koja je s vremenom sve više potiskivala slabije plemenske grupacije. Značaj praplemena je smanjen i time, što je osobito pod Belom IV. i pripadnicima drugih plemenskih zajednica priznata ista sloboda kao i pripadnicima hrvatskih praplemena. S time se značaj hrvatske slobode proširio to više, što su pojedini gradovi u kraljevskim i banskim privilegijima izjednačeni s pripadnicima plemstva, te su sačinjavali »jednu plemenitu osobu« (una nobilis persona). Pojam hrvatske slobode je tako pod Arpadovićima dobio tako širok značaj, da je već onda učinjen početak izjednačenju pojma Hrvata s pojmom pripadnika cijelog naroda, nastanjenog u krajevima, kojima su Hrvati vladali.
LIT.: Szinnyei, Die Herkunft der Ungarn, ihre Sprache und Urkultur, Berlin 1923; Szekfü, Der Staat Ungarn, Stuttgart 1918; Domanovszky, Geschichte Ungarns, München 1923; Otto Zarek, Die Geschichte Ungarns, Zürich 1938; Toma Arhiđakon, Historia Salonitana, izd. Rački, Zagreb 1892; Ferdo Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1920; Ferdo Šišić, Priručnik s vrelima hrvatske povijesti, Zagreb 1918, gdje su navedena glavna vrela pa i glavne rasprave; Tkalčić, Borba oko nasljedstva Arpadove kuće, Rad, sv. 34.; Vj. Klaić, Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347, Zagreb 1897 (izd. Matice Hrvatske); lohannes Lucius, De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amsterdam 1666; Rački, Documenta, Zagreb 1873; Smičiklas, Codex diplomaticus, sv. II.—VII.
Potpis: A. D.