ACTUS POTENTIARII (lat. »nasilna djela«), privatni realni delikti staroga hrvatsko-ugarskog prava, kojima se nekomu nanosila protivpravna sila. Razlikovalo se veće nasilje (potentia maior) od manjega (potentia minor). Veća su nasilja bila taksativno u zakonu navedena, a manja je sud, kao takova, po vlastitu nahođenju utvrđivao. Ranije se veće nasilje moglo samo protiv plemića počiniti: ako bi, naime, tko provalio u dom plemićev ili zauzeo njegov posjed, ili ako bi ga ograničio u ličnoj slobodi, zlostavio ili usmrtio. Međutim za Karla III. su, u prvoj polovini 18. st., proglašeni takovi napadaji na ličnost i onda većim nasiljima, ako su bili upereni protiv neplemića državnih službenika u povodu vršenja njihova zvanja, ili protiv članova sabora zbog kakovih njihovih žalbi na saboru, zatim protiv članova županijskih skupština i sudskih prisjednika, pa protiv članova povjerenstava, koja su potraživala odbjegle kmetove ili istraživala vojničke izgrede, a onda i svako osakaćivanje rođaka do četvrtog koljena, pa povreda pismeno zajamčenog slobodnoga prolaza (salvus conductus) i ponovno odbijanje ovrhovoditelja (repulsio). Od tog su se doba oni raniji slučajevi većeg nasilja protiv plemića nazivali »starima« i poznati su u vrelima pod nazivom »quinque casus antiqui«.

Veće se nasilje kažnjavalo gubitkom glave ili konfisciranjem imovine. Izbor je u toj alternativi pripadao povrijeđenom tužiocu. Međutim, u postupku se protiv žena, duhovnika i rođaka moglo tražiti samo konfisciranje imovine, ali ni oni nijesu mogli zahtijevati počiniteljevu glavu, ako bi njima bilo veće nasilje naneseno. Gubitak se imovine, pri tome, smatrao otkupom glave, pa se razlikovala veća i manja otkupnina. Manja se sastojala iz punog homagija delinkventova, a plaćala se povrijeđenom u sporovima između duhovnika i svjetovnjaka. U svakom se pak drugom slučaju osuđivalo na veću otkupninu, koja se sastojala od čitave imovine počiniteljeve. Od tako naplaćene veće otkupnine pripala bi ⅓ povrijeđenom tužiocu, a preostale ⅔ sucu.

Kazna za manje nasilje bila je uvijek samo globa i to, po pravilu, u iznosu homagija delinkventova. Nego ako bi vlastelinski podanik (kmet ili sluga) počinio manje nasilje protiv plemića, onda bi na zahtjev povrijeđenog bio vlastelin dužan, da putem svoga suda pritegne delinkventa na zadovoljštinu. Ako bi se vlastelin kratio udovoljiti toj svojoj dužnosti, onda bi se on, na tužbu povrijeđenog pred podžupanovim sudom, osuđivao na globu, kao da je sam počinio nasilje, a usto i da plati homagium delinkventov i naknadi povrijeđenom štetu i parnične troškove. Takav se postupak nazivao »processus impensionalis«.