ACTUS (lat.; grč. energeia, entelecheia), čin, djelo, ostvarenost, zbiljnost, savršenost; aktuiranje, uzbiljenje, ostvarenje, usavršenje. Aristotel je do toga pojma došao kritikom dvaju ekstremnih nazora: Heraklitova i eleatskoga. Heraklit je učio, da »sve teče« (panta rhei), sve je samo zbivanje, događanje, gibanje, promjena. Može li biti gibanja, pita Aristotel, bez nečesa, što se giblje, mijenja, t. j. bez nosioca promjene ili prijelaza od ne biti na biti, od jednog stanja i određenja u drugo? Kad bi promjenom neprestano nečesa nestajalo, da baš ništa trajno ne ostaje, otpala bi razlika između biti i ne biti, a time i razlika između svake istine i neistine. Mora dakle osim promjene nešto egzistirati, što se razlikuje od same promjene ili prijelaza, te je zbiljski ili aktualni bitak. Eleaćani priznaju takav bitak, a ne priznaju gibanja: iz ničesa ne može nešto nastati, ako li je pak ispred nastanka već postojalo, ne može tek nastati. Tu poteškoću rješava Aristotel time, što između ništa i aktualnog bitka postavlja mogući ili potencijalni bitak (on en dynamei, lat. ens in potentia), t. j. nešto se mijenja na taj način, da je pred tim bilo samo realna (egzistentna) moć ili mogućnost (dynamis, lat. potentia). Dvostruki je dakle realni bitak: aktualni i potencijalni, zbiljski i mogući, a ovaj drugi ne egzistira sam po sebi ili u sebi, nego u nečem drugome, na pr. biljka, koliko potencijalno postoji u sjemenu, a kad je izrasla, znači aktualni bitak. Subjekt mijenjanja ili prijelaza nije samo aktualan, jer tako ne bi ni bilo prijelaza, a nije ni samo potencijalan, iz istog razloga: dakle je dijelom potencijalan, dijelom aktualan. Svaku promjenu naziva Aristotel gibanje, pa ga definira: uzbiljenje (entelecheia, actus) nekog bića koliko je u mogućnosti. U samom je pojmu gibanja uključena razlika između aktualnog bitka i potencijalnoga, koji po sebi još nije egzistentan, ali je toliko realan, što je osnovan u realnoj dispoziciji nečeg drugoga. Zar ćemo reći, da je netko sposoban djelovati, samo kad aktualno djeluje, a nije li djelovanje, i kad ga taj čas nema, realno osnovano u osposobljenju, po kome je dotično djelovanje moguće! Inače bi trebalo reći, da je netko kraj svoga vida slijepac, jer taj čas ne gleda, a kada gleda, odjedamput opet i ne bi bio slijepac. Čovjeku pripadaju djelovanja, kojih neživa bića nemaju, na pr. mišljenje, htijenje, učenje, govorenje, pa se ne može s pravom poricati, da ta djelovanja, kad jesu aktualna i kada to nijesu, pretpostavljaju u subjektu osposobljenje, po kome bivaju moguća.

Za svako se usavršavanje, na pr. za učenje u glazbi ili u govorništvu, traži izvjesna dispozicija, u kojoj se savršenost realno osniva. Postanak biljke nije u jednakom odnosu prema kamenu i prema sjemenu. Svaki liječnik znade, da ima realnih dispozicija za zdravlje i za bolest. Ni smrti ne bi bilo bez realne pretpostavke, da je organizam sastavljen i raspadljiv. Ljudi rađaju ljude, od životinja se rađaju životinje, a biljke proizvode biljke, i to sve tako različito, jer aktualni bitak proizlazi iz realne (a ne samo misaone) mogućnosti. Ona je nešto takvo, što egzistira u stvarnom osposobljenju (dispoziciji), a samo po sebi još nije zbiljsko. Tek promjenom postaje zbiljsko, nešto drugo, što više nije samo u stanju mogućnosti, i zato kaže Aristotel, da je realna moć počelo (grč. arche, lat. principium) promjene s obzirom na nešto drugo — bilo da promjenu proizvodi, bilo da je prima. U prvom je slučaju moć aktivna (djelatna, tvorna, proizvodna), u drugom pasivna (trpna, prihvatna). Aktivna je time, što se odnosi na akciju ili djelovanje, a sva su djelovanja u svijetu promjene ili gibanja (ne samo u lokalnom smislu, nego istoznačno sa svakom promjenom), i stoga veli Aristotel za aktivnu moć, da je počelo gibanja. Pasivna je moć u subjektu osposobljenje da primi promjenu, t. j. ona je počelo u subjektu podobnom da »pretrpi« ili primi nešto — ne samo djelovanje, nego bilo kakav bitak (pripadni, akcidentalni, na pr. neku kolikoću i kakvoću, odnosno supstancijalni). Što god biva aktualno, ima svoj početak u pasivnoj moći (zato je i nazvana počelo, princip); što god nastaje, imade svoj bitak i djelovanje od drugoga, jer je pasivno (prihvatno, gibano ili mijenjano). Ta je istina upravo sadržana u načelu uzročnosti; što god se giblje, mora se gibati od drugoga (i kad subjekt samoga sebe giblje, nije identično gibati i biti giban). Budući da sve aktivne moći u svijetu nastaju, zato su one ujedno pasivne, t. j. svaka sposobnost djelovanja, koja je nastala, eo ipso je primljena, pasivna; njezin bitak nije istovjetan s djelovanjem. Gdje bitak nije primljen, gdje nema pasivnosti, a tako je u Bogu, tu je bitak i djelovanje isto, tu je sama aktualnost ili čisti akt (lat. actus purus). U nastalim je bićima nasuprot realno mogući bitak uzbiljen ili ostvaren, postao je zbiljski ili aktualan, t. j. nešto određeno, upravo akt, koji prema mogućem bitku znači savršenost i zato je nazvan entelecheia (grč. en »u«, telos »svrha«, echein »imati«), dok energeia označuje zbiljski bitak s obzirom na djelovanje. Budući da akt znači zbiljnost, kojom je nešto moguće uzbiljeno, zato su oba pojma — aktualno, potencijalno — korelativna, t. j. potencijalno je kao priprava za akt, a on je opet uzbiljenje potencije; oba su značenja međusobno povezana.

Razlikovanje realnog bitka u zbiljski i mogući, aktualni i potencijalni, služilo je Aristotelu (i čitavoj skolastičkoj filozofiji njegova smjera) osnovicom sustavno izgrađene filozofije, pa zato imadu oba pojma u povijesti filozofije fundamentalno značenje.

LIT.: Manser, Das Wesen des Thomismus, Freiburg (Schweiz) 1935; Fuetscher, Akt und Potenz, Innsbruck 1933.