ANTIOHIJA (grč. Antiocheia). Ovim se imenom nazivalo u starom vijeku 20 gradova, od kojih je najveći i najznamenitiji bio A. na Orontu, nazvan Antiohija Sirska (kod Dafne). Nema sumnje, da je ovaj kraj bio već ranije nastavan, ali je grad A. sagradio 301 pr. Kr. Seleuk I. Nikator u plodnoj dolini rijeke Oronta, 25 km od mora. Osim ove A. sagradio je ovaj vladar još 15 Antiohija i sve ih nazvao tim imenom, u čast svog oca Antioha. Kako je A. bila sagrađena na zgodnu mjestu, a osim toga postala glavni grad seleukidske države, naglo je rasla, pa je u rimsko carsko doba imala preko 500.000 stanovnika. Antioh Veliki dao je svom glavnom gradu velik sjaj, i tada se A. računala među najveće i najsjajnije gradove svijeta. Taj svoj glas i veličinu nije ona izgubila ni kasnije, štaviše, ni onda, kada je propala seleukidska država i A. ušla s ostalom Sirijom u sklop rimskoga carstva. Samo se Aleksandrija, osim Rima, mogla mjeriti s Antiohijom. Rimski legati, namjesnici u Siriji, koji su od 64 pr. Kr. stolovali u Antiohiji, natjecali su se u raskoši i sjaju sa svojim prijateljima u Rimu. Stari su pisci, koji su posjetili A., bili oduševljeni njenom ljepotom, krasotom hramova, ulica, kazališta, palača, kipova i t. d. U doba Marka Aurelija posta A. rimska kolonija. U Antiohiji je bila osnovana prva kršćanska općina izvan Palestine, a kad je kršćanstvo postalo državna vjera, antiohijski patrijarh bio je jedan od četiri najuglednija u cijelom kršćanstvu. Između 252 i 380 održano je u Antiohiji deset crkvenih sabora. U 5. st. poče A. propadati; napadali su je barbari, koji su bili željni njena bogatstva, a pored toga stradala je mnogo od potresa. Prokopije je zabilježio, da je za potresa 526 stradalo u A. 300.000 ljudi, a da je potres 528 uništio, štaviše, i bedeme A. G. 538 opljačkao ju je perzijski kralj Kosroe. Potres 588 dovrši djelo razaranja. Novi grad Teupoli, koji je Justinijan dao sagraditi na njenim ruševinama, nije se nikada dovoljno podigao ni zamijenio staru A. G. 637 osvojiše A. Arapi i zadržaše je sve do 969. G. 1084 uzeše je Saraceni, a onda, poslije čuvenog opsjedanja 3. VI. 1098, križari. Boemund Tarentski posta knez A. pod vrhovnom vlašću Bizanta. G. 1268 osvoji A. egipatski sultan, mameluk Baibars, opustoši je i popali, a stanovništvo odvede u roblje. To je bio posljednji i definitivni udarac A. G. 1517. posta A. turska, a od 1920, na osnovu ugovora u Sèvresu, pripala je francuskom mandatu u Siriji. Na mjestu, gdje je nekoć stajala A., nalazi se danas grad Antakie.

LIT.: Bouché-Leclerq, Hist. des Seleucides, Pariz 1913—14. G. N.

Antiohijska škola. Pretjeranosti alegorijskog tumačenja Sv. Pisma u aleksandrijskoj školi dale su povod osnivanju protivne antiohijske škole, koja se u eksegezi osobito odlikovala istraživanjem literarnog smisla Sv. Pisma. Osnivač antiohijske škole bio je Lucijan, mučenik. Odveć racionalističkim tumačenjem Sv. Pisma postao je on protiv svoje volje učiteljem heretiku Ariju. Osim sv. Ivana Krizostoma gotovo su svi tadanji učitelji antiohijske škole više manje zapali u racionalističke tendencije i tako došli u sukob s predanom naukom crkvenom. Ni Teodoret iz Kira nije posve slobodan od predrasuda te škole, a još manje Teodor mopsuestijski, koji je postao učitelj heretiku Nestoriju. Baš u vrijeme procvata ove škole gotovo svi zastupnici ovoga smjera zapadoše barem za neko vrijeme u razne nestorijanske zablude. Antiohijska eksegetska škola gleda u metodi katehetske aleksandrijske škole zakletu neprijateljicu svakom zdravom tumačenju te opetovano ističe objektivno, t. j. historijsko-gramatičko promatranje samog teksta Sv. Pisma. Ne će da znade za polet aleksandrijske spekulacije, te se protiv nje ograđuje u oštroj kritici. Tako ona pada u drugu krajnost, te mjesto žarkog čuvstva i nutarnje svesrdne dubine sadržaja prevlađuje u njoj odviše trijezan i hladan smjer razuma. I. P. B.

Antiohijski patrijarhat. Slava prve prijestolnice poglavice apostola sv. Petra kao i priznata svetost i revnost prvih nasljednika Petrovih na antiohijskoj biskupskoj stolici silno su promicale sretan razvitak artiohijskog patrijarhata sve do nicejskoga sabora (325). Među tim vrijednim biskupima nalaze se i dva zaslužna crkvena pisca, vatreni sv. Ignacije i sv. Teofil. Heretički nametnik Pavao Samozatski bio je još za života svrgnut († 268). No osuđeni arijevski spletkari 330 oklevetaše i silom protjeraše sv. Eustatija iz Antiohije. A sami eustatijevci počiniše 361 veliku pogrešku, kad ne htjedoše priznati pravovjernoga Meletija. Istina, on je pomoću mnogih arijevaca bio izabran, ali je kao biskup bio posve pravovjeran. Raskol u Antiohiji se još više zaoštrio, kad je 372 rigoristični Lucifer iz Cagliarija dao povod, da su u Antiohiji bila tri biskupa.

Kraj tolikih prepiraka ipak se antiohijski patrijarhat za revnog Flavijana i svećenika Ivana Zlatoustog dalje lijepo razvio sve do nestorijevske hereze (430). Obuhvatao je tada 15 crkvenih pokrajina sa 220 biskupija. Stao je nazadovati, kad se u prvoj polovici 5. stoljeća antiohijska škola svojim racionalističkim smjerom izrodila i stala sijati sjeme Nestorijeve nauke.

G. 637 osvojiše Arapi Antiohiju, a to je pospješilo rasulo patrijarhata. Već 431 postao je Kipar samostalan, a u Jeruzalemu je 451 podignut poseban patrijarhat s tri crkvene pokrajine. Uoči križarskih vojna bile su u grčko-sirskom nesjedinjenom patrijarhatu još 152 biskupske stolice. Damask je središte toga patrijarhata od 14. stoljeća. Sada taj patrijarhat ima samo 12 biskupa, koji upravljaju četvrtinom milijuna, većinom arapskih vjernika. Katolički maronitski patrijarhat proteže se danas na 9 biskupija i ima 420.000 libanonskih vjernika, dok sirsko-katolički antiohijski patrijarhat ima 11 biskupija i samo 40.000 duša. Latinski a. patrijarhat danas je puki naslov. I. P. B.

Antiohija Karijska, nazvana ad Meandrum, podignuta je od Antioha Sotera. Točan položaj ove A. još nije utvrđen. Od 168 pr. Kr. kuje ona mnogo novaca.

Antiohija Pizidijska, osnovana od Seleuka Nikatora 280 pr. Kr. sa stanovnicima Magnezije na Meandru, bila je u rimsko doba proglašena kolonijom i dobila ime Caesarea. Spominju je Djela Apostolska. Za vrijeme kasnoga carstva bila je ona glavni grad provincije Pizidije. G. 1037 osvojiše je križari. I danas se vide iz rimskog vremena ostaci kazališta, vodovoda, raznih zgrada, utvrda. Njeni novci počinju u 1. st. pr. Kr. i ima ih do Klaudija II. G. N.