ANTIGON, 1. Monophtalmos, rođen nešto prije 380 pr. Kr., član ugledne makedonske porodice. I za Filipa i za Aleksandra istaknuo se u ratovima. Aleksandar ga postavi za satrapa u Frigiji. Poslije Aleksandrove smrti dobi 323 Frigiju, Likiju i Pamfiliju. Kad se posvadio s Perdikom, pobježe u Evropu k Antipatru i Krateru, koje pridobi za savez protiv njega, kad im iznese, da Perdika snuje o samovladi. Tom savezu pristupi još i Ptolemej. U ratu protiv Perdike bio je Antigon vrlo aktivan, a kad se, poslije Perdikine smrti, ponovo 321 dijelilo Aleksandrovo carstvo, dobi on opet svoje stare pokrajine, i bi mu povjereno vodstvo protiv Eumena i ostalih Perdikinih pristalica. Potpuno ih svlada 319. Sada poče provoditi svoj plan o gospodstvu u Aziji. Glavni mu je protivnik bio Eumen. U borbama s njime prešao je Antigon Mezopotamiju, Mediju i Perziju i krajeve njima na sjeveru, ratujući većinom uspješno. G. 316 zarobi Eumena te ga dade ubiti. Isto tako ubije i medijskog satrapa Peitona, razdijeli ponovo satrapije i mnoge povjeri urođenicima. Kada se domogao i kraljevske riznice u Kiindi, bio je gospodar Azije. Sada se protiv njega stvori savez, u koji uđoše Ptolemej, Seleuk, Kasandar, Lisimah i Asandar. Ovi su tražili od Antigona, da zajednički podijele provincije i kraljevsko blago (415). Antigon uze sada i Fenikiju, a u Grčkoj dobi za sebe Poliperhonta i njegova sina Aleksandra. U ratu, koji je slijedio, osvoji Tir (314) i pokori Asandrovu satrapiju Kariju (313); te je godine imao uspjeha, naročito u Grčkoj. Ali 312 pretrpi žestok udarac radi pobjede Ptolemeja i Seleuka nad njegovim sinom kod Gaze u Siriji. Sirija i Fenikija dođoše opet u ruke Lagida, a u Babiloniji se podiže i učvrsti Seleuk. G. 311 dođe do mira između Ptolemeja, Kasandra, Lisimaha i Antigona, koji priznaše Kasandru »strategiju« u Evropi do punoljetnosti Aleksandra, sina Roksanina, Lisimahu vlast u Trakiji, Ptolemeju u Egiptu i susjednim krajevima, a Antigonu strategiju cijele Azije. Mada Antigon nije postigao svoje svrhe, jer je, čini se, želio vodstvo cijele Aleksandrove države, ipak mu je priznato sve, što je u tom času držao. U ovom miru nisu se osvrnuli na Seleuka, a grčkim se gradovima davala puna autonomija. Uto biše ubijeni Aleksandar i Roksana, a 310 započe Ptolemej rat i osvoji dio Grčke. G. 307 pošalje Antigon svog sina Demetrija, koji izjavi, da je došao osloboditi grčke države i protjerati Makedonce preko Termopila. On uspije u Ateni, gdje ga uvelike proslaviše, zatim oslobodi Megaru; međutim osvoji Ptolemej Kipar, a Antigon pozove Demetrija iz Grčke, da ga protjera. Demetrije doplovi i potuče Ptolemejevu mornaricu kod Salamine na Kipru (307). Tada uze Antigon za sebe i svog sina naslov kralja. To isto učiniše i njegovi protivnici. G. 306 napadne Antigon Egipat, ali bez uspjeha. Uto su se prilike u Grčkoj tako razvijale (Atenjani su, napadnuti od Kasandra, tražili pomoć), da je Antigon poslao Demetrija u Grčku. Između 304 i 302 Demetrije oslobodi većinu grčkih državica i istjera Kasandrove posade, pa mu je krajem 303 ili početkom 302 dana hegemonija nad Heladom i vođenje rata protiv Makedonije. Kad se Kasandar našao u nevolji, tražio je mir, ali ga Antigon ne htjede. Sad se Kasandar združi s Lisimahom, i uz potporu Ptolemeja i Seleuka započe 302 Lisimah uspješno rat u Maloj Aziji. Kod Ipsa u Frigiji dođe do odlučne bitke, u kojoj je Antigon potučen i poginuo (301).

2. Gonata, * 320/319 pr. Kr., † 240/239 pr. Kr., sin Demetrija Poliorketa. Majka mu je bila Fila, Antipatrova kći. Odrastao i odgojen u Ateni, učio je kod filozofa Zenona, koga je uvelike zavolio. Bio je oduševljeni pristalica stoicizma. Zbog toga je ovaj učeni vladar bio drugačiji od ostalih ondašnjih vladara, koji su često bili oholi i bahati, ali nije imao dovoljno shvaćanja za grčke partikularističke slobode.

Odmah poslije očeve smrti (283) proglasi se kraljem Makedonije, premda nije njom vladao, nego je u svojoj vlasti imao dijelove Tesalije (Demetrias), Magnesiju, Eubeju, Pirej, dio Peloponeza (Korint, Epidaur, Trezen i još neke gradove). Za saveznika imao je beotsku ligu. Makedoniju nije mogao dobiti. Spartu i njene saveznike, koji su se digli protiv njega, potuče. Uto provališe Gali. U borbi s njima pogine Ptolemej Keraun (279), gospodar Makedonije. Gali prodriješe u Grčku, ali ih ujedinjeni Grci, pa čete Antigona i čete Antioha I. Sirskog, zaustave kod Delfa. Malo zatim porazi ih Antigon kod Lisimahije. Sada zagospodova Antigon Makedonijom, a da se Etolci nisu oprli, jer je zbog Gala (oko 277) trebala jaka ruka u Makedoniji. Rat između Antigona i Antioha Sirskog (279), koji je svojatao makedonski prijesto, svrši savezom, i Antigon se oženi Filom, kćerkom Antioha Sotera. Međutim Pir, kad se vratio iz Italije, zauzme jedan dio zapadne Makedonije (274), stekne simpatije Atenjana i Etolaca i pođe s vojskom na Peloponez, gdje ga ahejski savez primi kao osloboditelja. Sparta, koja je u početku bila protiv Pira, raskinu savez s Antigonom, potpomognuta od egipatskog kralja Ptolemeja Filadelfa, koji je nastojao proširiti svoju vlast u Egejskom moru. S njima se združi i Atena, kojoj je luka Pirej bila u rukama Antigonovim. Dođe do rata (270—263), u kojem je Antigon bio jači. Osim drugih uspjeha porazi kod Korinta (265—264) spartanskog kralja Areja, koji u boju i pogine, raskinu spartanski savez, i Makedonija dobi opet prevlast na Peloponezu. Poslije Antigonovih uspjeha u Makedoniji i Peloponezu Atenjani se predadoše (263—262 pr. Kr.). Sada započe Antigon u savezu s Antiohom II. rat protiv Egipta zbog Egejskog mora (258—250). Antigonova mornarica pobijedi odlučno kod Kosa egipatsku mornaricu (254). G. 250 Ptolemej Filadelf sklopi separatni mir s Antiohom, a Antigon nastavi rat sam. U to su se vrijeme u Grčkoj, pomagani od Egipta, jačali i etolski i ahejski savez. Ptolemej Filadelf pobuni i Aleksandra, Antiohova nećaka, koji je upravljao Korintom i Halkidom. Antigon izgubi njegovim otpadom Korint, svoje najvažnije uporište u Grčkoj. Zbog toga dođe do rata, u kojemu uz Aleksandra pristadoše Ahejci i Beoćani, a uz Antigona Etolci. Antigonovi saveznici Atena i Arg ne uspješe. Uto Aleksandar umre, a njegova udova vrati Antigonu Korint i Eubeju. U ratu s Egiptom, koji je Antigon nastavio protiv Ptolemeja III. Evergeta, porazi on egipatsku mornaricu kod Andra i uspostavi opet premoć Makedonije na Kikladima. Uto vođa ahejskog saveza Arat, pomagan od Ptolemeja i u sporazumu s Etolcima, usred mira zauze 242 Korint, Akrokorint i još neke luke i gradove na Peloponezu (Epidaur, Megaru, Trezen). G. 241 dođe do mira između Ptolemeja i Antigona. Ptolemej je priznao Antigonu protektorat nad Kikladima, ali se Antigon morao odreći Korinta i drugih gradova, koji su pristupili ahejskom savezu, čime je izgubio hegemoniju na Peloponezu, ali je zadržao supremaciju na moru. Ni ta nije došla do izražaja, jer je A. naskoro umro.

3. Doson, * 263 pr. Kr., unuk Antigona Gonate. Otac mu je bio Demetrije Lijepi. G. 229 pr. Kr. bi Antigon izabran od makedonskih prvaka za skrbnika Filipu, malodobnom sinu Demetrija II. Makedonskog. Doskora ga makedonski prvaci priznadoše za kralja. Sada se on oženi Demetrijevom udovom, te se brinuo za Filipa i njegovu baštinu. Morao je ratovati s Dardancima, koje potisne, a uguši i ustanak Tesalaca. U to je vrijeme Egipat stupio čvrsto na obalu Trakije, odakle je gospodovao Helespontom. Antigon je želio da se riješi toga susjedstva. Tada su se zbivali na sjevero-zapadu njegove države događaji, koji su ga mnogo zabrinuli. Njegove saveznike i prijatelje Ilire upravo su tada porazili Rimljani. I u Grčkoj su se prilike za njega loše razvijale. Makedonski saveznici su otpadali i priključivali se etolskom i ahejskom savezu, a Egipat je imao nekoliko Kikladskih otoka pod svojom vrhovnom vlasti. Za Dosona nije Makedonija imala prevlasti na moru, ali je još ipak imala nekoliko otoka (Sir, Amorg i druge). U tim nepovoljnim prilikama ratovao je uspješno u Kariji (227). Iza toga pade snaga makedonske mornarice. Kad su u borbi između Sparte pod Kleomenom III. i ahejskog saveza, koji je vodio Arat, Ahejci, potučeni od Kleomena, zamolili pomoć od Antigona, pođe im on u pomoć, osvoji Korint, koji se bio pridružio Kleomenu, zatim Arg (224) i protjera iz Arkadije Kleomenove čete. Iza toga dođe u Egij, gdje se držala skupština Ahejaca i gdje bi stvoren novi savez, u koji uđoše: Ahejci, Makedonci, Epirci, Tesalci, Fočani, Akarnanci, Lokrani, Eubejci, Beoćani i Dmitar Hvaranin. Članovi su saveza bili potpuno nezavisni i autonomni. Vanjske poslove, rat, mir i vojsku saveza vodio je sinedrij, kojemu je predsjedao makedonski kralj. On je imao i zapovjedništvo u ratu. Iduće se godine rat uspješno nastavi, i dobiveni su neki gradovi (Orhomen, Mantineja i dr.). G. 222 potuče Doson Kleomena kod Selasije, našto Kleomen pobježe preko Gitija u Egipat. Međutim je Egipat bio odustao od borbe. Sada je i Lakonija ušla u savez, a kad Antigon zauze i Spartu, morala je ući i ona. Makedonija je ponovo stekla hegemoniju u Grčkoj. G. 221, u 42. godini života, umre Antigon Doson. Naslijedi ga Filip V.

LIT.: Jouguet, L’impérialisme macédonien et l’hellénisation de l’Orient, Pariz 1926; Cohen, La Grèce et l’hellénisation du monde antique, Pariz 1934; Isti, Nouvelle histoire grecque, Pariz 1935; Bouché-Leclercq, Histoire des Lagides, 4 sv., Pariz1903—1907; Isti, Histoire des Seleucides, 2 sv.,Pariz 1913—1914; W. Scott-Fergusson, Hellenistic Athens, London 1929; Niese, La dissoluzione della civiltà nella Greda antica, Padova 1929; Niese, Geschichte der griechischen und makedonischen Staaten, 3 sv., Gotha 1893—1908; Droysen, Griechische des Hellenismus, 1836—43, III., 1.; Beloch, Griechische Geschichte, München 1914.