ANEKUMENA (grč. an »ne« i oikeo »nastavati«, oikumenos »nastanjen«) je nenastanjena površina Zemlje, a protivno tomu je ekumena onaj prostor Zemlje, koji je ljudima nastanjen. Grčki geografi su zvali ekumenom sav poznati svijet od Heraklovih stupova do Indije. Znali su, da je površina nastanjenoga kopna manja od površine poznatoga kopna, a od 4. st. pr. Kr. bili su već potpuno na čistu i u tomu, da pored prostrane ekumene postoji također anekumena u ledenim sjevernim krajevima i u žarkim južnim krajevima. To je mišljenje postalo općenito, a gotovo su općenito mislili, da je ekumena jedna i jedinstvena (Ptolemej). Tomu nasuprot rijetki su ljudi dopuštali mogućnost, da ima i drugih naseljenih prostora, dakle drugih ekumena, odijeljenih anekumenama i morem od stare ekumene oko Sredozemnoga mora. Promjena nije bilo bitnih ni u srednjem vijeku sve do smjelih otkrića od 15. st. dalje, kad se ljudsko znanje proširilo na nova mora i oceane, na nove otoke i kopna, tako da je naglo proširen i izmijenjen također pojam ekumene i anekumene.
Današnja zemljopisna nauka s Fridrikom Ratzelom na čelu smatra anekumenom samo polarne prostore, gdje su prilike tla i podneblja tako nepovoljne, da stalna nastamba ljudi nije moguća, a ta površina nije veća od 15—16 mil. km2, dakle je manja od one površine, koja se u starom vijeku smatrala ekumenom. Anekumena oko sjevernoga pola je mnogo manja od anekumene oko južnoga pola. Sjevernom polu najbliži nastanjeni krajevi jesu danas Itah u Smithovu morskom tjesnacu (78° 20′ sjev. šir.) i Longyear na otoku Svalbardu (po prilici na istoj sjev. šir.), a južnome polu najbliža nastanjena točka jest Grytviken na otoku South Georgia na 54° 17′ južne širine. No i bliže polovima ima ovdje ondje prostora, koji su privremeno naseljeni, tako da se između ekumene i anekumene može izdvojiti subekumenski prostor.
Granica ekumene prema polovima širila se postepeno s definitivnim stezanjem diluvijalnih ledenjaka u današnji Arktik. Istodobno se širilo područje za život bilja i životinja, pa i čovjeka, kojemu su ovdje nađeni tragovi već iz prethistorijskoga vremena. U historijsko doba trajno su nastanjeni otoci Faeröer u 6. st., Island u 8., obale Groenlanda u 9. st. Od 14. st. dalje, kad su započela velika otkrića u većem opsegu i bržem tempu, pretvarala se anekumena sve brže u ekumenu. Tako su Azorski otoci i Madeira naseljeni odmah iza otkrića u 14. st., Kapverdski otoci u 15. st., Bermudski 1611, zatim Maskareni, Otoci Seychelles i Chagos u Indijskom oceanu, koji su bili nenaseljeni, kad su onamo stigli prvi Evropljani. Jednako su bili pusti otoci Galápagos u Tihom oceanu do dolaska Evropljana. Anekumena uzmiče gdjegdje i u polarnim krajevima, kao na Svalbardu, na nekim otocima iznad Sibirije, ali još nije sigurno, da li će ove naseobine biti trajne, jer je moguće takvo pogoršanje podneblja, da nastanu promjene na korist anekumene, kakvih je već bilo u takvim subekumenskim krajevima.
U anekumenu spadaju i mnoge plohe u visokim planinama, a one se mogu naći u vrlo različitim zemljopisnim širinama. Najviša naselja na Zemlji nalaze se u Tibetu i Boliviji u visini vrha Mont Blanca u Alpama, dok su u Alpama vrlo rijetka stalna naselja u visini iznad 2000 m. Dakako da ima anekumenskih područja također u pustinjama i močvarama.
U novije vrijeme prestaje morski prostor biti anekumena. Između 70° sjev. šir. i 50° juž. šir. na morima i oceanima, moderni je promet omogućio čovjeku takvo iskorišćivanje morskih proizvoda, da je ribar tu našao ekonomsku osnovicu života kao poljodjelac na kopnu, pa se neki morski prostori u sjevernom Atlantiku i u južnom Pacifiku odnosno u Antarktiku punim pravom isključuju iz anekumene.
LIT.: F. Ratzel, Anthropogeographie, Stuttgart 1891; K. Hassert, Die Nordpolargrenze der bewohnten und bewohnbaren Erde, Leipzig 1891; C. Vallaux, Géographie Sociale, La Mer,Pariz 1908.