ANĐEOSKA TVRĐAVA (Castel Sant’ Angelo) u Rimu bila je isprva grobnica, koju je 135 pos. Kr. počeo graditi za sebe i svoje nasljednike car Hadrijan (zbog toga se i zvala Moles Hadriani), a dovršio je 139 car Antonin Pio. U prvotnom svom obliku imala je 10 m visoko kvadratično podnožje, kojega su stranice bile duge 84 m. Na stijenama podnožja bile su mramorne ploče s nadgrobnim natpisima onih, koji su bili pokopani u grobnici. Na uglovima bili su brončani kipovi. Na podnožju se dizao cilindrički toranj s promjerom od 64 m, sagrađen od blokova travertina i peperina. Na njegovu vršku bila je zemljana mogila, uređena kao vrt, sa žrtvenikom, koji je bio okrunjen ili onom čuvenom »pignom«, koja se danas nalazi u Vatikanu, ili kipom carevim ili velikom kvadrigom. Do same grobne ćelije vodila je u unutrašnjosti parabolička prilaznica. U grobnici su počivali rimski carevi od Hadrijana do Septimija Severa. Kad je car Aurelijan 271 opasao grad Rim čvrstim zidom, uklopljen je u obrambeni sistem i grobni spomenik Hadrijanov. Od tada se on sve više pretvara u tvrđavu, u kojoj je bila smještena vojnička posada. Tijekom stoljećâ građevina je mnogo stradala i bila je znatno pregrađivana. Goti su je dva puta, naime 410 i 537, opustošili uništivši gotovo sve kipove i sav plastički ukras. Legenda priča, da je za strašne kuge 590 papa Grgur Veliki vodio kroz Rim zavjetnu procesiju. Kad je ova stigla na Elijev most, koji se nalazi sučelice tvrđavi, ugleda papa na vršku njezinu anđela, koji je stavljao svoj mač u korice u znak, da je kuga prestala. Zbog toga je i građevina, kasnije, dobila svoje današnje ime. U daljim stoljećima ogleda se u njoj znatan dio političke povijesti grada Rima. U njoj su se u 10. st., u vrijeme Teodore, njezine kćeri Mariuccije i Alberika, zbili krvavi događaji. Car Oton III. smaknuo je u njoj rimskoga »vojvodu« Krescencija i objesio njegovu lešinu na vješala. (Neko se vrijeme tvrđava i zvala Torre dei Crescenci). Kad je papa Nikola III. prenio svoje sjedište iz Luterana u Vatikan, učvrstio je tvrđavu i sagradio na starijem zidu Lava IV. hodnik, koji je još i danas spaja s Vatikanom. U vrijeme pape Bonifacija IX. (1389—1404) počinju zamašni radovi oko njezina popravljanja i pregrađivanja, koji su nastavljeni i za vlade kasnijih papa sve do polovine 17. st. Kod tih su radova sudjelovali najznatniji graditelji onoga vremena: Antonio da Sangallo stariji, Bramante, Michelangelo i drugi. U tamnicama tvrđave čamili su, da se spomenu samo najznatniji, kardinal Vitelleschi, Stefano Porcari, humanisti Platina i Pomponio Leto, Andrija Jamometić, Benvenuto Cellini, Cesare Borgia, Vittoria Accoramboni, Beatrice Cenci, Giordano Bruno, Markantun de Dominis, Cagliostro i dr. Kao vojarna i tamnica služila je građevina sve do 1901, kad je pod upravom M. Borgattija počelo njezino temeljito restauriranje, koje je potrajalo sve do 1910. U tvrđavi je čitav niz dvorana, soba, spremišta i dvorišta. Među njima se osobito ističu: Sala della Giustizia (ukrasio je freskama Pierin del Vaga), Sala dell’ Apollo, Sale dette di Climente VII (freske Giulija Romana), Sala Paolina i Sala del Consiglio (ukras njihov izveli su Girolamo da Sermoneta, Baccio de Montelupo, Pierin del Vaga, Polidoro da Caravaggio, Giovanni d’Udine i Domenico Beccafumi), Camera del Perseo, Camera di Amore e Psiche (Pierin del Vaga), Camera dei festoni, Gabinetto del Delfino e della Salamandra. Na gornjoj terasi diže se Werschaffeltov brončani anđeo, kojim je 1752 zamijenjen pređašnji kameni, djelo Giacoma delle Porte. U tvrđavi se još nalaze Museo della storia romana del sepolcro (u kojemu se čuvaju fragmenti i nalazi iz prvog rimskog perioda spomenika) i Museo della storia del Castello.

LIT.: H. Jordan-Chr. Hülsen, Topographie der Stadt Rom, Berlin 1907; M. Borgatti, Il mausoleo di Adriano e Castel S. Angelo, Rim 1929; L. V. Bertarelli, Roma e dintorni, Milan 1934.