ANĐEO (grč. angelos »glasnik«). Prema kršćanskom vjerovanju zovu se ovim imenom duhovna (spiritualna) bića, bez tijela, obdarena razumom i slobodnom voljom, mnogo savršenija od ljudi, spremna na službu Bogu kao glasnici njegove volje, ili kao posrednici između Boga i ljudi, ili su opet određeni, da budu ljudima na pomoć ili na čuvanje. U početku bili su svi anđeli dobri, ali su mnogi na čelu s Luciferom otpali, kad ih je Bog stavio na kušnju. Ti su postali zli duhovi ili đavli. U širem dakle smislu pojam anđela obuhvata i zle duhove ili đavle (vragove, sotone). Vjerovanje u anđele naslijedilo je kršćanstvo iz izraelske i židovske Mojsijeve religije kao baštinu starozavjetne Božje objave. Ali poimanje sličnih bića nalazimo i u religijama drugih naroda, naročito onih arijskoga podrijetla. Tako primjerice kod Perzijanaca: ameša spentas »sveti dusi«, jazatas »dusi dostojni štovanja«, fravašis »dusi zaštitnici«, devas »zli dusi«. Grci su vjerovali u daimonia, Rimljani u demone, genije, lare i penate. U religijama ostalih azijskih naroda također nalazimo vjerovanje u nebrojene demone, pretežno ljudima škodljive, pa zato kod mnogih postoji šamanistički kult, kojemu je glavna svrha učiniti zle duhove neškodljivima. Vjera u opstojanje duhova jest baština, koju su ljudi ponijeli sa sobom od dobara zajedničke praobjave. Islam je primio u svoju nauku vjerovanje u duhove iz židovske i kršćanske religije pod imenom džinovi, koji mogu biti dobri, melekje, ili zli, iblis, šejtan (kušač).

Dobri su anđeli obdareni svrhunaravnim darom blaženosti u vječnom gledanju savršenosti Božjeg bitka. Ovo je blaženo gledanje savršenije nego ono, koje mogu postići ljudi pravednici u sjedinjenju s Bogom u vječnosti. Broj a. nije točno poznat. Iz nekih mjesta Sv. Pisma razabire se, da je taj broj veoma velik (Dan 7, 10; Mat 26, 53; Otkriv. 5, 11) i da postoje stupnjevi dostojanstva među njima, koje su katolički bogoslovi svrstali u devet korova: Anđeli, Arhanđeli, Sile, Moći, Vlasti, Knezovi, Prijestolja, Kerubimi i Serafimi. Božja se vlast nad anđelima slavi u Sv. Pismu nazivom: »Gospodin Bog Sabaot«, t. j. Bog, gospodar nebeskih četa. (I. Sam. 1, 3,; Is. 6, 3). I zli anđeli vrše volju Božju, trpeći vječne muke za svoju nepokornost. Po Božjem dopuštenju anđeli se pojavljuju ljudima u vidljivu liku, kako na više mjesta spominje Sv. Pismo, kao na pr. Abrahamu, Tobiji, Ezekijelu, Danijelu, Zahariji, Bl. Dj. Mariji, na grobu Isusovu prigodom njegova uskrsnuća, sv. Petru u zatvoru i u drugim prigodama. Naročita je služba anđela čuvara (Mat. 18, 10), pa zato je na njihov spomen određen posebni blagdan 2. X. Od zlih anđela spominju se u sv. Pismu poimence Azazel (Lev. 16, 18) i Asmodej (Tob. 3, 8).

Arhanđeli (grč. archangeloi »poglavice anđela«) zovu se oni anđeli, kojima Bog povjerava da izvrše kakvu osobito znatnu zadaću. U Sv. Pismu daje se ovaj naziv izričito samo sv. Mihaelu (hebr. Michael »Tko je kao Bog?« — Jud. 9), dok katolička Crkva daje ovaj pridjevak također Gabrijelu i Rafaelu. Mihael se spominje u knjizi Danijelovoj (10, 13, 12, 1) kao zaštitnik izabranog naroda, zatim u poslanici Jude Tadeja (9) njegova borba s đavlom za tijelo Mojsijevo i u Otkrivenju (12, 9) kao pobjednik sotone. Katolička Crkva priziva ga kao svog zaštitnika kršćanskih vojnika, a u pokojničkoj misi kao zaštitnika duša u čistilištu. Svetkuje se 29. IX. Gabrijel (hebr. »čovjek, junak Božji«) javlja se kao vjesnik Spasitelja, kada razjašnjuje Danijelu značenje mesijanskog viđenja (Dan. 8, 16; 9, 21 ss), zatim prigodom navještenja rođenja Isusova preteče Ivana Krstitelja (Luk. 1, 19) i navještenja rođenja Isusova (Luk. 1, 26). U islamu spominje se u Koranu pod utjecajem Evanđelja kao Džibriel. Njegov se blagdan slavi 24. III. Rafael (hebr. Raphael »liječnik Božji«) spominje se u Knjizi Tobijinoj (3, 25; 8, 3; 12, 15) kao jedan od sedmorice, koji stoje pred Gospodinom, i kao pratilac mladoga Tobije, koji ga čuva na putovanju i daje mu savjet, kako će se obraniti od zla duha i kako će izliječiti svog oca od sljepoće. Katolička Crkva štuje ga kao zaštitnika putnika i bolesnih. Isto tako štuju ga kao zaštitnika društva, koja se brinu za putnike i iseljenike. U Hrvatskoj postoji Društvo sv. Rafaela za hrvatske iseljenike, a tako i u Sloveniji. Svetkuje se 24. X.

Anđeli u ikonografiji. Prikazivanje anđela u slikarskoj i kiparskoj umjetnosti nalazimo već u Starom Zavjetu kod Izraelaca od vremena Mojsija, po čijem su nalogu bili načinjeni nad zavjetnim kovčegom zlatni kipovi dvaju kerubima s krilima. To su bili jedini kipovi dopušteni u izraelskoj liturgijskoj umjetnosti. U ranoj kršćanskoj umjetnosti do prve polovice 2. st. nalazimo slike anđela u Priscilinim katakombama u vezi s prikazivanjem biblijskih događaja (Navještenje Marijino) kao mladiće, odjevene dugačkom tunikom i plaštem, a za znak, da kao Božji glasnici brzo svladavaju prostorne i vremenske udaljenosti, slikaju se s krilima, po svoj prilici pod utjecajem prikazivanja kerubima nad kovčegom zavjetnim. Ovaj način prikazivanja anđela tipičan je u slikarskoj umjetnosti mozaika od 5. st. dalje u istočnoj i u zapadnoj Crkvi, kao na pr. u crkvi S. Maria Maggiore u Rimu. U srednjem vijeku, osobito u vrijeme gotike, prikazuju se anđeli kao krasni mladići u dugačkim haljinama, bilo s krilima ili bez njih, osobito kao pratnja Madone, noseći svijećnjake, kadionice ili glazbene instrumente, a krajem srednjega vijeka u liturgijskom odijelu đakona, lebdeći u zraku. Dalje pojavljuje se način prikazivanja u obliku dječjih glavica i gornjeg dijela tijela s krilima, kao pratnja Madone ili raspela. U vrijeme rane renesanse prevladava oblik djevojačkog lica ili dječice s krilima, kako se igraju s djetetom Isusom (Fra Angelico, Botticelli, Donatello). U kasnoj renesansi i u barokno doba prikazuju anđele pretežno kao djecu s krilima, kako lebde u zraku, i to poglavito u različite ukrasne svrhe, noseći medaljone, napise, cvijeće i sl.

Od običnog prikazivanja anđela razlikuje se već od početka kršćanske starine prikazivanje arhanđela. U umjetnosti bizantskog mozaika prikazuje se obično Mihael i Gabrijel uz prijestolje Božje (mozaik sv. Vitala u Ravenni iz 6. st.). U vrijeme karolinške umjetnosti Mihael se najčešće prikazuje ili s kopljem, ili sa štapom u desnoj i kuglom svijeta u lijevoj ruci, ili s mačem u desnoj i kuglom svijeta u lijevoj. U doba prijelaza u renesansu i kasnije prikazuje se sa štitom i mačem u borbi s paklenim zmajem, koga gazi nogom (Rafael), zatim držeći u desnoj ruci plameni mač protiv sotone, a u lijevoj tezulju za vaganje duša na ulazu u raj. Znamenita je Rubensova slika, koja prikazuje borbu Mihaela s palim anđelima. Gabrijel prikazuje se obično sa štapom ili ljiljanom u ruci, pozdravljajući Bl. Dj. Mariju. Rafael prikazuje se kao mladić u putničkom odijelu s ribom.

LIT.: J. H. Oswald, Angelologie², Paderborn 1889; A. Vacant, Ange, F. Vigouroux, Dict. de la Bible, Pariz 1912, I., str. 576—590; J. Sauer, Engel, Buchberger, Lexikon für Theologie und Kirche, Freiburg im Breisgau 1931, III., str. 672—677; G. Schäfer, Handbuch der Malerei vom Berge Athos, Trier 1855, str. 99 ss; Van Drival, Iconographie des Anges, Arras 1868; E. C. Clement, Angels in art, London 1901; G. Menacci, Gli angeli nell’ arte, Firenca 1902.