ANDRUZZOS (grč. Andruzos), * oko 1740 u jednom lokridskom selu. Istaknuo se još mlad kao armatol (revolucionarac), sakupivši družbu rodoljuba protiv turskih osvajača. Ali-paša je zatražio njegovo prijateljstvo, diveći se njegovoj plemenitosti i nazva ga rumelijskim lavom. Za vrijeme drugoga rusko-turskog rata (1787—1792) surađivao je s Catsonisom, izaslanikom ruske carice Katarine II., koji je imao gusarsku mornaricu, na koju se Andruzzos ukrcao s 800 Rumelijaca armatolaca. Za vrijeme rata nanese velike gubitke turskoj mornarici, pustošeći turske obale. Nastavi napadati Turke i onda, kada je Katarina sklopila mir s Turskom, pa su zbog toga bili proglašeni gusarima od Turske i od evropskih vlasti. Blizu južnih obala Maine (Peloponeza) bila je mornarica uništena u pomorskom okršaju s turskom mornaricom, koju su podupirali francuski brodovi, a dvije su se poglavice uspjele spasti, zahvaljujući svojoj neustrašivosti. Catsonis pođe u Rusiju, gdje ga je zaštitila Katarina II., dok je Andruzzos, ostavši na Peloponezu, pokušavao skupa s Kolohotronijem izazvati pobunu Grka protiv Turske uz pomoć Francuske 1793. Nakon neuspjela pokušaja prešao je na otok Krf u nadi, da će se probiti do Crne Gore, a odatle do Rusije. Ali je bio uhapšen od mletačkog namjesnika na Krfu te izručen Turcima, koji ga baciše u Bospor.

A., Uliks, sin pređašnjega, * na Itaci oko 1790, jedan od najglasovitijih junaka grčkog ustanka. Ali-paša ga uvrsti u svoju tjelesnu stražu. Izvježbavši se u ratnom umijeću, istakao se svojim junaštvom, poduzetnim i organizatorskim duhom. G. 1820 pokuša sklopiti grčko-arbanaski savez i u ovu se svrhu sastane s arbanaskim poglavicama u gradu Arti. Ali jedan od ovih, Omer Vrionis, izda Porti ove pregovore, i A. pobjegne početkom 1821 u Patras, pa u Galaxidi. Kad je buknuo grčki ustanak, u svibnju 1821 zaposjedne sa 120 drugova Ylani (u pokrajini Parnassidi), da pohvata predstražu Omera Vrionisa, koji je s 9000 Turaka pokušao prijeći iz Rumelije u Peloponez. U bitki je Omer Vrionis bio potučen i prisiljen da napusti prodiranje na Peloponez. Ime je A. odjeknulo po svijetu, a grčki mu se narod divio. Ovo je izazvalo ljubomornost drugih vođa ustanka, koji stadoše spletkariti protiv njega, optužujući ga, da je u dogovoru s neprijateljem. Privremena ga grčka vlada, koja nije rado gledala njegov veliki ugled u narodu, prekori pismom radi kukavičluka. On odgovori ponosno i dade ostavku. Od toga časa počinje prikrivena, ali ogorčena borba protiv njega s klevetama i pokušajima umorstva. Vojska iz Istočne Rumelije ostane mu vjerna i tako je uspio spasti se. Kada je turski general Dramali dolazio sa sjevera s namjerom, da prodre na Peloponez i da tu uguši ustanak, bio je A. u kolovozu 1822 od Atenjana imenovan vojskovođom i zapovjednikom Akropole, koja je bila pretvorena u tvrđavu. Sudjelovao je u raznim borbama u Atici i u drugim krajevima istaknuvši se naročito u razbijanju Dramalijeve vojske u bitki kod Akrate (6. I. 1823). Što je više rastao njegov ugled, to su ga prvaci više zamrzili. G. 1825. poslije neuspjelog umorstva sa strane izaslanika grčke vlade, A. zaslijepljen srdžbom, naumi da se sporazumi s pašom od Eubeje. Uplašena vlada pošalje k njemu Ivana Gourasu, staroga njegova prijatelja i suradnika, ali sada oruđe u rukama njegovih neprijatelja, kojemu uspije, da A. dovuče kao sužnja na atensku Akropolu (1825), gdje je bio zatvoren u staru mletačku kulu. Tu bi jedne lipanjske noći 1825 od Gourasovih izaslanika zagušen i bačen kroz prozor. Vlada, koja je znala za pripremani zločin, pripisala je njegovu smrt tobožnjem pokušaju bijega, pri kojemu je pukao konop, dok se spuštao. Ali nitko nije vjerovao u ovo službeno tumačenje. Komisija, koja je bila sastavljena 1827 da ocijeni zasluge za domovinu, ubroji A. u »Red izabranika« skupa s Kolokotronisom, Botsrisom i Caraiskakisom, najvećim vojskovođama, a kasnije mu je narod podigao veličajan spomenik blizu historijskog Ylani u Graviji.