ANDRONIK I., Komnen, bizantski car (1183—1185). Državnim udarom postao je suvladarem Manuelova malodobnog sina Aleksija II., uklonivši s regentstva njegovu mater, Mariju Antiohijsku, a zatim je dao ubiti i samog Aleksija II. Bio je protivnik latinofilske politike Manuela I. i carice Marije. Kao car pokušao je suzbiti moć plemstva, koje je bilo jako osililo u 11. i 12. st., i provesti unutarnju regeneraciju države. Odlučnim mjerama uklonio je zloupotrebe u državnoj upravi, ali je svoj rad kompromitirao bezobzirnim metodama, natjeravši svoje podanike do očaja. Tako je oslabio državu prema njenim vanjskim neprijateljima i pretrpio poraz u ratu s Normanima, koji su zauzeli Solun (1185). Konac ovog darovitog, ali potpuno neuravnoteženog vladara bio je tragičan; bio je na zvjerski način ubijen od pobješnjele carigradske svjetine, a s njim je izumrla slavna dinastija Komnena.
A. II., Paleolog, † 1332, bizantski car (1282—1328), sin i nasljednik Mihajla VIII. U crkvenoj se politici držao strogo pravoslavnog pravca. Uzalud je radio na konsolidaciji države, koja je sveudilj nazadovala i pretrpjela goleme teritorijalne gubitke. Ekspanzija srpske kraljevine na račun Bizanta dobila je formalnu sankciju brakom Andronikove kćeri Simonide s kraljem Milutinom. Turci su međutim zauzeli skoro cijelu Malu Aziju. Protiv njih je A. najmio čuvenu katalonsku četu Rogera de Fiera, koja ga je međutim brzo iznevjerila i više godina pljačkala i pustošila bizantske zemlje na Balkanu, dok se nije povukla preko Tesalije u Grčku, gdje je osnovala svoju vojvodinu u Ateni (→
Almogaveri). U višegodišnjem građanskom ratu između Andronika II. i njegova unuka Andronika III. bio je uzdrman položaj bizantskog carstva, a Andronik II. zbačen s prijestolja.
A. III., Paleolog, bizantski car (1328—1341), od 1325 suvladar, sin Mihajla IX., unuk Andronika II. Oborivši svoga djeda u građanskom ratu, nastojao je popraviti položaj carstva i ojačati mu vojnu i pomorsku snagu. Povratio je od Genovežana otok Hios i neke maloazijske luke, a separatističke države Angela u Epiru i Tesaliji spojio sa carstvom. Međutim su u Maloj Aziji Osmanlije osvojili 1329 Nikeju, 1337 Nikomediju. Ni provaljivanja Srba nije mogao zaustaviti, radi čega su i nedavni Andronikovi uspjesi u sjeverno-grčkim krajevima ostali bez učinka.
A. IV., Paleolog, stariji sin Ivana V., bizantski car (1376— 1379). Zbog nelojalnog vladanja prema ocu lišen prijestolonasljedstva i zamijenjen Manuelom, a zatim je zbog pokušaja pobune zatvoren. Pomoću Genovežana pobjegao je iz zatvora, prodro u Carigrad i tri godine vladao sa sinom Ivanom VII. Potpomognuti od Mlečana i sultana Murata I., Ivan V. i Manuel II. uteknu iz zatvora, te je Ivan V. ponovno zauzeo prijesto, ali je morao priznati Androniku pravo prijestolonasljedstva i dati mu upravu više gradova na Mramornom moru. Mir ne potraja dugo, uskoro se A. ponovo pobuni protiv oca, ali na sreću bizantskoga carstva umre 1385. G. O.
A. Rođanin, vođa Aristotelove peripatetičke škole u 1. st. pr. Kr. Pripisivali su mu neka filozofijska djela, za koja je sada dokazano, da ne potječu od njega. Njegovo je ime ovjekovječeno time, što je on spasio od propasti Aristotelove spise priredivši njihovo prvo kritičko izdanje, u kojem se poslužio i najautentičnijim prijepisima, što ih je u Rim donio Sula kao ratni plijen poslije zauzeća Atene. Premda se u tom izdanju nalaze mnoge praznine i netočnosti, ipak su se njime morali kasnije služiti svi izdavači Aristotelovih spisa. Andronik je osim toga sastavio i katalog svih Aristotelovih i Teofrastovih djela.