ANDRIJA, ime trojice kraljeva iz porodice Arpadovića.

A. I., madžarski kralj 1047—1060. Stjepan Sveti bio ga je kao buntovnika prognao iz države, ali protivnici kršćanskih reforma podigoše poslije Stjepanove smrti ustanak protiv kralja Petra i postaviše Andriju na prijestolje. Ipak Andrija nije htio provoditi njihove poganske nacrte, nego je nastavio politiku Stjepana Svetoga. Uspješno je ratovao s njemačkim carem Henrikom III. i učvrstio madžarsku samostalnost. Pao je u boju sa svojim bratom Belom.

A. II. (u Hrvatskoj A. I.), ugarsko-hrvatski kralj 1205—1235, sin kralja Bele i kraljice Ane, sestre žene bizantskoga cara Emanuela. Za očeva života bio je četiri godine vojvoda Haliča. Izgubio je vojvodsko mjesto, kada je kralj Bela izgubio Halič. Otac je 1196 ostavio prijestolje starijemu sinu Emeriku, a Andriji je naročito namijenio zadaću, da povede križarsku vojnu, za koju su bila već sakupljena financijska sredstva. Domogavši se tih sredstava nije Andrija mislio na vršenje očeve volje, nego je počeo raditi o tom, da sam postane kraljem mjesto brata Emerika. Tada se prvi put jače očitovalo, da se kraljevstvo Arpadovića sastoji od dva dijela, među kojima je i kasnije dolazilo neprestano do sukoba. Uz Emerika je bila uglavnom samo Madžarska, a uz Andriju pristadoše hrvatske zemlje. Andrija iznudi doduše od brata čast hercega (dux) u Hrvatskoj, kojom je upravljao od 1198—1202 s punim vladarskim sjajem. Kao herceg proširi štaviše svoju vlast nad Humom te uvrsti i tu zemlju u svoj herceški naslov (1198). Poslije ponovne borbe, u kojoj je očito težio za samom krunom, uhvati ga Emerik i zatvori u kulu Kneginec kraj Varaždina. Pred svoju smrt 1204 pustio je Emerik brata iz tamnice i učinio ga skrbnikom svojega malodobnoga sina Ladislava. Andrija nije htio da vrši preuzete dužnosti prema Ladislavu, koji je zato morao pobjeći u Austriju, gdje ga je 7. V. 1205 zatekla smrt. Poslije Ladislavljeve smrti izabran je Andrija za ugarsko-hrvatskoga kralja. Doba je to dubokih gospodarskih i društvenih promjena, što su dovodile do sve žešćih sukoba između novog sloja velikih posjednika, koji su uspjeli da prisvoje dio političke vlasti, i srednjih slojeva, osobito slobodnjaka i službenika kraljevih (servientes, milites regis), pritješnjenih od te zemljišne aristokracije. Andrija razdaje i sâm kraljevska imanja, obvezujući njihove nove vlasnike na vojnu službu, koju nastoji nametnuti i staroj vlasteli. Ostajući tako bez dovoljno sredstava za svoje vojne pothvate, različite i česte, on daje državne prihode u zakup i kvari novac. Kao čovjek prevrtljiva značaja i nestalna temperamenta postao je oruđem u rukama svoje najbliže okolice, a osobito svoje žene Gertrude, rođ. grofice Meranske. Gertrudina braća počiniše pod zaštitom svoje sestre i kralja Andrije velik broj nasilničkih djela. G. 1213, kada je Andrija boravio na vojni u Haliču, navališe urotnici na kraljicu Gertrudu i raskomadaše je mačevima. Čitava se država uznemirila. Neki htjedoše podići na prijestolje Andrijina prvorođenca Belu. Zaštitom pape Inocencija III. Andrija je sretno prebrodio najveće poteškoće.

Uvjeren, da su ga sve obiteljske i vladarske nesreće snašle radi toga, što nije izvršio očeva zavjeta, pošao je 1217 na križarsku vojnu u Palestinu. Posljednji poticaj za taj put dao mu je papa Honorije III., kada se usprotivio ponudi carigradskih Latina 1217, da Andrija primi carsku krunu kao rođak prvih dvaju careva po drugoj ženi Jolanti (1216). U oskudici novaca Andrija ne štedi ni imutak crkve, a još 1216 odriče se iz tog razloga zauvijek Zadra u korist Venecije. Na putu u Split, gdje se s vojskom ukrcao, izdaje zagrebačkom biskupu ispravu, koja sadrži dragocjeno svjedočanstvo o nezavisnosti gornjih hrvatskih krajeva (Slavonije) do dolaska kralja Ladislava 1091. U Palestini je boravio od studenoga 1217 do siječnja 1218, ali uspjeha nije pri tome postigao nikakva. Na povratku je sabrao svakojake relikvije, a među njima i mumiju djeteta (»Crno dijete«), koja se i danas čuva u zagrebačkoj katedrali. Vrativši se s križarske vojne Andrija okruni najprije sina Belu za mlađeg kralja i učini ga ujedno hercegom u Hrvatskoj, a mlađem Kolomanu pokuša osigurati krunu Haliča. Zarobljen tom prilikom od Rusa, pušten je tek 1221 na slobodu. Kroz to vrijeme sazrele su društvene opreke do oružanog sukoba, a državna uprava i blagajna zapale su u posvemašnje rasulo. Na čelu nižem plemstvu u njegovu otporu protiv materijalne i političke premoći velikih posjednika s jedne, a slabljenju kraljevske vlasti s druge strane, postavio se Bela. Na Jurjevo 1222 prisiljen je Andrija da izda t. zv. Zlatnu bulu (v.), poglavito privilegij, kojim su servientes regis te drugi niži plemići i slobodnjaci u Ugarskoj i Slavoniji (do Gvozda) uzdignuti u srednji plemićki stalež. Isprva samo potvrda staleških sloboda inače dosta brojnog društvenog sloja, Zlatna bula postaje kasnije — s promjenama, koje su u njoj izvršene 1231 — temeljni ustavni zakon. U užoj Hrvatskoj, južno od Gvozda, pojavljuju se tada prvi počeci oligarhijske vladavine, vezani za uspon nekih moćnijih rodova, osobito knezova bribirskih i krčkih. Dotad jedinstveno upravno područje, kome je zemljišna cjelokupnost oličena u osobi jednog bana, Hrvatska se sada dijeli u dva banata. Zamijenivši 1226 u Hrvatskoj brata, koji je postao suvladar ocu, herceg Koloman započinje 1234 odsjek teških borbi s banom Matejom Ninoslavom (v.) za neposredni posjed Bosne i učvršćenje katoličke crkve u njoj. U neprestanim borbama s domaćim protivnicima, osobito crkvom, koja ga je dvaput izopćila, kao i s vanjskim neprijateljima doživio je Andrija 62. godinu života. Još pred smrt (1234) oženio se po treći put s Beatricom, nećakinjom markgrofa Azza i Este-Ferrare, koja mu rodi sina Stjepana (Postuma).

LIT.: L. Szalay, Magyarország története, Leipzig 1851—62, njem. prijevod 1861—66; Gy. Pauler, A magyar nemzet tört. az Arpádházi királyok alatt, Budimpešta, 2 sv., 1893, 1899; A. Domanowszky, Die Geschichte Ungarns, München—Leipzig 1923; Vj. Klaić, Povjest Hrvata I., Zagreb 1899; Isti, O hercegu Andriji, Rad J. A. 136; F. Šišić, Priručnik izvora hrvatske historije, Zagreb 1914; Isti, Pregled povijesti hrvatskoga naroda I.,Zagreb 1920; J. Macůrek, Dějiny Madarů a uherského státu, Prag 1934. P. G. i J. Š-k.

A. III. Mlečanin (u Hrvatskoj A. II.), * 1271, † 14. I. 1301, unuk Andrije II., sin Stjepana nazvanog Mlečanina i Mlečanke Tomazine Morosini od 1290 kao nasljednik Ladislava Kumanca kralj ugarsko-hrvatski. Njegovo je kraljevanje neprekidna borba s napuljskim Anžujcima, koji su bili predobili za sebe najveći dio hrvatskoga plemstva, a u prvom redu moćne Šubiće, koji su vladali stvarno kao suvereni Hrvatskom i Bosnom. Borba dvaju dijelova države završila se ovoga puta pobjedom predstavnika Hrvatske, kada je ban Pavao Šubić (v.) doveo napuljskoga kraljevića Karla u Zagreb. Četiri mjeseca kasnije umro je Andrija Mlečanin, s njim je izumrla kraljevska kuća Arpadovića.

LIT.: V. Klaić, Povjest Hrvata, sv. I., Zagreb 1899. P. G.