ANDRIĆ, 1. Andrija, * Trogir 31. XII. 1799, † Trogir 21. XII. 1897, florist. Škole i praksu svršio je u Trogiru, a na padovanskom sveučilištu postade magistrom farmacije 1821. Vrativši se u Trogir bio je ljekarnik, ali se usto bavio i floristikom. Bilje je slao R. Visianiju, a ovaj ga je publicirao u svom djelu Flora dalmatica. Svi navodi u Visianiju iz okoline Trogira potječu od Andrića, a među tim navodima imade i mnogo rijetkih biljaka.

Popis njegova herbarija sa životopisom publicirao je ljekarnik S. Šilović. U tom popisu imade 798 biljaka, većinom iz najbliže okoline Trogira, zatim s otoka Čiova, te brda Brnistovica. Na potonjem brdu sabrao je Andrić i onaj neobični kaćun, koji je Visiani opisao kao novu vrstu pod imenom Ophrys flavicans Vis.

LIT.: S. Šilović, Herbar Andrije Andrića, Split 1914. I. P.

2. Ivo, * Dolac kraj Travnika, 10. X. 1892, književnik. Učio na filozofijskim fakultetima u Beču, Krakovu i Zagrebu. Početkom rata 1914 utamničen (Split, Šibenik, Maribor, Zenica), onda amnestiran. Nauke dovršio poslije rata u Gracu, s doktoratom. Kao diplomatski činovnik vršio različite službe po konzulatima i poslanstvima Jugoslavije (Graz, Rim, Bukurešt, Madrid, Ženeva), u Ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu i kao poslanik kraljevine Jugoslavije u Berlinu.

A. je pripadao predratnoj revolucionarnoj omladini, te su prvi njegovi književni radovi u vezi s njezinim nacionalnim težnjama. Piše za omladinske i druge listove (Hrvatski đak, Vihor, Bosanska vila i t. d.) ideološke članke, pjesme, literarne prikaze. Istupio u Mladoj hrvatskoj lirici (1914). Kasnije se pridružio grupi oko Književnog juga u Zagrebu, a surađivao je usto u Hrvatskoj njivi, Hrvatskoj ženi i t. d. Člancima i pripovijetkama surađivao u različitim časopisim (Jugoslavenska njiva, Pregled, Srpski književni glasnik). Izdao zasebno knjige Ex Ponto, Zagreb 1918, Nemiri, Zagreb 1919, Put Alije Đerzeleza, Zagreb 1920, Pripovetke, Beograd 1924, Beograd 1931, Beograd 1936. Neke su mu pripovijetke izišle u poljskom i njemačkom prijevodu u  zasebnim izdanjima. Štampao je i niz eseja: o Njegošu, Beograd 1935, Goji, Simonu Bolivaru (Srpski književni glasnik 1929, 1931, 1933). Nešto je i prevodio (na pr. Petra Bezruča).

U svojim prvim pjesmama iznosi A. mladenačku melankoliju, staračku ozbiljnost, uz jaku dozu strastvenosti. Pod dojmom rata napušta izrazito nacionalističku koncepciju, produbljujući se filozofski. Knjigu Ex Ponto (uz Nemire) prožimaju osjećaj bola nad općeljudskom sudbinom i sitnoćom, uz težnju za produhovljenjem života. U svome daljem pripovjedalačkom radu redovno uzima gradivo iz Bosne, prikazujući likove iz bosanske prošlosti ratova i sukoba (Turci, Židovi, franjevci, pravoslavni, Austrijanci). No iznoseći izrazito bosanske motive, on ih produbljuje, dižući ih u sferu općečovječanskoga, tako da se tu zapravo uvijek radi o najhitnijim problemima čovječje eksistencije: čovjek pred Bogom i smrću, čovjek i žena, smisao ljudskih napora i užitaka. Kroz njegove pripovijetke prodire osjećaj o praznini čovječjega života, o čovjekovu zaludnom nastojanju, da se otme strastima i bolu, i o vječnom, neizbježivom njegovu padanju u ništavilo i smrt. To sve uzdiže Andrićev rad iznad običnog regionalizma i daje mu općeljudski karakter. Pripovijetke su mu izrađene pomno, jednostavno, savjesno, zbito, sa svakom riječi na svome mjestu, tako da je u pojedinim novelama kondenzirano veliko mnoštvo doživljaja.

LIT.: N. Mirković, Ivo Andrić, Srp. knjiž. glasnik, 1938. A. B-c.

3. Josip, * Bukin (Bačka) 14. III. 1894. Gimnaziju je svršio u Požegi, pravne nauke u Zagrebu i Pragu, trgovački fakultet u tehničkoj visokoj školi u Pragu i jednogodišnji tečaj skolastičke filozofije na bogoslovskom fakultetu u Innsbrucku. Kao sveučilištarac u Pragu bavio se proučavanjem slavenske glazbe, glazbene povijesti i estetike. Još u gimnaziji mnogo se bavio tamburaškom glazbom kao dirigent, pisac i skladatelj, pa je i danas velik promicatelj tamburanja. U to doba pada i početak njegova književnog rada. Uređivao je đačke listove Slavonac i Jeka, gdje je objelodanio svoje prvence. Kao sveučilištarac uređivao je đački časopis Luč. G. 1913 javlja se u Riječkim Novinama književnom suradnjom (»Srijemske elegije«), a 1916 u Novinama glazbenom kritikom, te je od 1919 stalni glazbeni kritičar Narodne Politike, a od 1929 Hrvatske Straže. Od 1916 surađuje u glazbenom časopisu Svetoj Ceciliji i u književnom časopisu Hrvatskoj Prosvjeti. G. 1919 posvetio se novinarskom zvanju postavši urednik Seljačkih Novina, koje je uređivao do 1927. G. 1921 postao je urednik Hrvatskoga književnoga društva sv. Jeronima, koje je u nekoliko godina urednički i izdavački obnovio pokrenuvši uz redovna izdanja i izvanredna, osnovavši Knjižnicu Dobrih Romana, časopis Naša Gospa Lurdska, Obitelj i Malu Mladost. Na svjetskoj izložbi katoličke štampe u Vatikanu 1936 uredio je hrvatsko-slovenski paviljon.

BIBL.: Književna su mu djela: Srijemske elegije, 1913—23 (u knjizi 1939); Dunje ranke, 1923; Nove brazde, 1924; Svega svijeta dika, 1926; U Kristovoj domovini, 1931; Vuk u ovčjoj koži, 1933; Na Zelenom Otoku, 1934; Najljepši među otocima, 1938. Preveo je više romana sa češkog, njemačkog i francuskog. Gospodarsko-politička su mu djela: Gospodarska politika, 1923; Hrvatsko uzor-selo. 1924; Politika kao nauka, 1926; Žito u svjetskom gospodarstvu, 1927; Ustav Slovačke Republike, 1940. O glazbi rade njegova djela: Ruska opera, 1923; Kako ćemo razumjeti glazbu, 1939, i mnoštvo studija i kritika po raznim listovima. Od skladbi spominjemo: Pjesnikov cvijetak, 1912; Miris ciklame, 1914; Srijemska rapsodija, 1938; Simfonijeta »Iz Bačke Hrvatske«, 1940, i sedamdesetak drugih skladbi u rukopisu. Autor je i velikog filma Hrvati u Svetoj Zemlji, 1937. M. I.

4. Nikola, * Vukovar, 5. XII. 1867, književnik. Rođen u obrtničkoj obitelji od oca Mate, remenara i mjesnog suca, i Julijane rođ. Mađarević, pučku školu svršio u Vukovaru, a gimnaziju u Osijeku (1887). Po nagovoru vladina povjerenika na maturi prof. F. Maixnera pošao na studij slavistike i romanistike u Beč, gdje je slušao Jagića i Mussafiju. G. 1889 ide u Pariz, gdje je uz ostale slušao predavanja Gastona Parisa i L. Légera. Od g. 1891 do 1893 služi kao profesor na zemunskoj gimnaziji. U Zemunu se i oženio barunicom Stefanijom Jović. G. 1894 imenovan je dramaturgom Hrvatskog zemaljskog kazališta. Na tome mjestu ostaje četiri godine; ponovno je dramaturg od g. 1901 do 1907. G 1907 polazi u Osijek, gdje je osnivao Hrvatsko narodno kazalište s dramom, operom, operetom i baletom. G. 1908 postaje urednik prosvjetne rubrike u Narodnim Novinama i profesor I. realne gimnazije i Glumačke škole. G. 1913 osniva Zabavnu biblioteku. Nakon rata intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. G. 1926 pomoćnik ministra prosvjete Stj. Radića. G. 1927 umirovljen.

A. je počeo književno raditi kao gimnazijalac u vukovarskom »Srijemskom Hrvatu« (parodija Korajčeva »Lova na sjedećke«) i otada piše u novinama, časopisima (Vienac, Prosvjeta, Glas Matice Hrvatske i t. d.), izdaje posebna djela i razvija žilavu radinost na različitim područjima. U cijeli svoj rad unosi silnu energiju, životnu vedrinu i jasnoću; društven, širok i srdačan A. je i u društvenom životu razvio veliku radinost: bio je predsjednik Društva Hrvatskih Književnika, starješina Matice Kazališnih Dobrovoljaca i predsjednik Društva prijatelja Poljske.

Književni rad A. je mnogostran. Piše feljtone (U vagonu, Zemun 1894), putopise (rasijano po novinama i časopisima i u posebnim knjigama Od Balkana do Montblanca I—II., Z. B., Zagreb 1927, knj. 401. i 402., književno-historijske rasprave), Prijevodna beletristika u Srba od god. 1777 do 1847, preštampano iz Vienca, Zagreb 1892; Izvori starih kajkavskih drama, Rad J. A., 146 i posebno, Zagreb 1901; Život i rad Pavla Solarića, Rad J. A., 150 i posebno, Zagreb 1902; Značenje Marka Marulića, Zagreb 1901; Iz ratničke književnosti hrvatske, iz Prosvjete, Zagreb 1902; Pod apsolutizmom, M. H., Zagreb 1906. U ovu vrstu Andrićevih radova idu komentari, odnosno uvodi Mažuranićevu epu »Smrt Smail-age Čengića« (s Kljakovićevim ilustracijama), Zagreb 1922, i Markovićevu »Kohan i Vlasta« (M. H., Zagreb 1923).

S mnogo znanja i vještine nastavio je A. rad Stj. Bosanca, L. Marjanovića i I. Broza u uređivanju Matičinih Hrvatskih narodnih pjesama. On je uredio šest knjiga, četiri knjige ženskih narodnih pjesama, dvije junačkih. Uz obilne bilješke o inačicama, motivima i jeziku u svakom svesku, uz osmu knjigu nalazi se rasprava, u kojoj je odredio posebni položaj etosa i ostalih karakteristika hrvatskih narodnih pjesama. O pitanju narodne poezije pisao je također u Glasu Matice Hrvatske i posebno (Matičino izdanje Hrv. nar. pjesama, Zagreb 1897). Za školske potrebe priredio je izbor narodnih ženskih pjesama s uvodom o značenju narodne lirike (Izabrane narodne pjesme ženske, izdanje Društva hrvatskih profesora, Zagreb 1913).

Filologijom u užem smislu riječi A. se nije bavio, ali je dao dva odlična priloga našoj leksikografiji i pravopisu: g. 1911 izašla je njegova knjiga Branič hrvatskoga jezika, a g. 1938 izašao je rječnik Šta je šta (naklada Minerve) u obradbi N. A. i Ise Velikanovića. To je prvi rad na hrvatskom jeziku ove vrsti: u riječi i crtežu prikazani su svi pojmovi suvremenog života hrvatskim riječima.

Najveću kulturnu aktivnost razvio je Andrić kao dramaturg te kao prevodilac i urednik Zabavne Biblioteke. Kao dramaturg preveo je velik broj drama iz svjetske književnosti, starao se oko ljepote jezika i dikcije; kao urednik Z. B. pokazao je zamjernu izdržljivost ne samo u uređivanju, nego i u prevođenju. Preveo je preko 100 drama, romana i pripovijesti.

BIBL.: Prijevodi romana i pripovijesti. H. Barbusse, Oganj, 1919; W. Bauer, čovjek došao u grad, 1935; P. Bourget, Druga ljubav, 1919, Dvije sestre, 1916, Lazarina, 1917; L. Bruun, Sretni dani van Zantenovi, 1916; F. Carlsen, Brak gospodina Terbügga, 1923; A. Cortis, Za samu sebe, 1921; J. O. Curwood, Zečja omča — kosa djevojačka; G. Deledda, Nostalgije, 1916; Dostojevski, Krotko janje i Bobok, 1913; H. Duvernois, Tuga, Umoren zmijski skot, 1922; G. Eckhoud, Kees Doorik, 1922; H. H. Ewers, Prodana baka; C. Farrère, Boj kod Čušime, 1915; P. A. Fernic, Zvijer sa sedam ogrtača, 1935; O. Feuillet, Dnevnik jedne žene, 1914. Jadna Alijeta, 1913; A. France, Taida, 1917; L. Ganghofer, Rahela Scarpa, 1921; G. af Geijerstam, Što žene mogu, 1914; P. Gilliard, Tragična sudba Nikole II., 1921; H. Gréville, Ksenija, 1919; Gyp, Lijanina strast, 1915; Knut Hamsun, Viktorija. Kraljica od Sabe, Robovi ljubavi, Utvara, Osvajač, Gospođa iz Tivolija i Aleksandar i Leonard, 1913; F. Heller, Collinove pustolovine, 1921; Ch. H. Hirsch, Prepletanje, 1919; J. v. Jensen, Madame D’Ora. 1913; S. Lagerlöf, Jerusalim, 1917; F. Loliée, Žene drugoga carstva, 1917; P. Loti, Azijada, 1916; Madame Chrysanthème i Madame Butterfly, 1913, U haremu, 1913; O. Margueritte, Bijeli oklopnik (s 14 drugih prip.), 1914, Ljubavnici, 1933; A. Maurois, Edward VII. i njegovo doba, 1937; C. Mayran, Miris Boromejskih otoka, 1918; K. Michaelis, Sedam sestara, 1927, Vjernost do groba, 1931, Žena u opasnim godinama, 1924; S. Obstfelder, Krst, 1919; M. Paléologue, Imperatorov roman, 1924; S. Peladan, Una cum uno, 1919; M. Prévost, Julienina udaja, 1932, Kamila, 1915, Nimba, 1919; Abbé Prévost, Manon Lescaut, 1918; F. Salten, Olga Frohgemuth (s tri prip.), 1916; H. Sudermann, Litavske pripovijesti, Put u Tilžit, Miks Rumbulis, Služavka, 1918; Vicomte de Vogüé, Jean d’Agrève, 1918; R. Voss, Dvoje ljudi, 1931; O. Waldow, Vjeročka, 1915, i O. Wilde, Sablast od Cantervilla (s drugim pjesmama i pričama) zajedno s J. Benešićem, 1913. Sve su ove knjige izašle u nakladi Zabavne biblioteke u Zagrebu.

Prijevodi drama. Echegeray, Bernardo Montilla; Andrejev, Šava; Augier, Pustolovka; H. Bahr, Majstor; Balzac, Mercadet; H. Becque, Parižanka; Bernstein, Kradljivac; Berton, Lijepa Marseljka; Bilhaud i Hennequin, Nelly Rosier; Bisron, Vrli sudija, Zastupnik Bombignaca; Capus, Dvije škole, Puštenica; Care Caro, Ruševina; Coppée, Kremonski guslač, Za krunom; Courteline, Boubouroche, Njegov novčani list, Stalan gost, Tihi dom; Čehov, Ujak Vanja; Donnay, Druga opasnost, Ljubavna ljuljačka; Euripid, Ciklop; Flers i Caillavet, Logika ženskog srca, Muževa sreća; France, Crainquebille; Girardin, Strah od radosti; Gorki, Malomještani; Harry i Paulton, Niobi; Hartleben, Zahtjevi morala; Ibsen, John Gabriel Borkmann; Kadelburg, U civilu; Kveder, Tuđe oči; Lemaître, Najstarija kći; Maeterlinck, Monna Vanna; Maurey, Preporuka; Meilhac i Halevy, Babje ljeto; Mendès, Tabarinova žena; Mirbeau, Tat; Molière, Učene žene, Kaćiperke, Mizantrop; Murger-Barier, Ciganski život; Pailleron, Cabotins; Prévost, Poludjevice; Protopov, Što se dogodilo?; Richepin, Don Quijote; Sardou, Madame Sans-gêne; Shakespeare, Rikard III., Troilo i Kresida, Antonije i Kleopatra, Noć sv. triju kraljeva; Starofrancuska komedija, Maître Patelin; Sudermann, Očinski dom; Ščepin-Kupernikova, Irena; A. Tolstoj, Smrt Ivana Groznoga; L. Tolstoj-Guiraud, Ana Karenjina; P. Veber, Ima li što za carinu?; O. Wilde, Saloma.

Polemika. Odgovor na odgovor Živanovića. Prilog konačnome sporazumu. Zagreb 1899.

LIT.: Stj. Miletić, Hrvatsko glumište 1894—1899, Zagreb 1904; M. Ogrizović, Pedeset godina hrvatskog kazališta, Zagreb 1910; I. Krnic, Jedan naš radnik, Hrvatska njiva, I., 1917, str. 715; V. Jurčić, Razgovor s jubilarcem, Zagreb, s. a. (preštampano iz Savremenika, 1937, sv. 12.). Isp. još pisanje svih zagrebačkih dnevnika početkom veljače 1927; v. Novo doba od 21. II. 1927, Prager Presse, 20. II. 1927. Isto tako isp. zagrebačke dnevnike u prosincu 1937. M. U.

2. Vinko, * Trogir oko 1791, † Split 14. I. 1866, arhitekt i konzervator starina u Splitu. Učio je u Rimu na Accademia di San Luca i odatle je ponio sa sobom kroz sav život oduševljenje za spomenike klasične antike. Kao državni inžinir splitskoga okruga i po tome, g. 1854—1864, kao konzervator starina za okruge Split i Zadar pokretao je razne akcije u vezi sa čuvanjem Dioklecijanove palače u Splitu. Kao prvi domaći sin grafički je snimio uz pomoć drugog Splićanina Dujma Marcocchija ostatke ove palače. Snimke nisu bile nikada objelodanjene, a nalaze se u knjižnici obitelji Savo u Splitu. A. je sredinom prošlog stoljeća izradio podroban projekat za radikalnu obnovu splitske katedrale, nekada mauzoleja cara Dioklecijana. Projekt je bio objašnjen sa 20 tabla, tražeći u duhu onoga vremena ne samo rušenje okolnih zgrada nego i uklanjanje iz katedrale svih spomenika iz srednjeg vijeka, među ostalim i romanskog zvonika ispred katedrale, remekdjela srednjovjekovne domaće umjetnosti. Projekt je usto predviđao u vrhu kupole mauzoleja probijanje okruglog otvora poput onoga na Panteonu u Rimu. A. je također prvi pokrenuo pitanje čišćenja podzemnih prostorija ispod careva stana na jugu Palače, o čemu je objelodanio polemičnu brošuru Illustrazione al progetti Carrara, Clocchiatti, Andrich, Zadar 1851. Lj. K.

3. Vjekoslav, * Šibenik 17. I. 1832, † Šibenik 19. VIII. 1854, hrvatski slikar. U Zadru mu je bio učiteljem Francesco Salghetti-Drioli. Po preporuci Karla Roesnera, graditelja đakovačke katedrale, dobio je 1852 stipendij, koji mu je mogućio, da nastavi studije u bečkoj, a poslije godinu dana u mletačkoj akademiji. G. 1854 vraća se bolestan kući u Šibenik. U šibenskoj Rogoznici nalazi se njegova slika sv. Nikole, dok se druge slike i crteži nalaze navodno u Zadru.

LIT.: I. Kukuljević, Slovnik umjetnikah jugoslavenskih, Zagreb 1858; Don K. Stošić, Galerija uglednih Šibenčana, Šibenik 1936. A. Sch.