ANDREIS-ANDRIJEVIĆ (lat. Andronicus), 1. Fran Trankvil, * Trogir 1490, † Trogir 1571, humanist i diplomat. Pripadao je trogirskoj grani ugledne prastare vlasteoske porodice, koja je u 12. i 13. st. postojala pod imenima Amblasio i Cernotta, a vukla je lozu, kako kažu, od pradavnih Barbarića, dok Farlati spominje, da je potjecala od jednog hrvatskog plemena iz vremena kralja Zvonimira. A. je bio u mladosti u Dubrovniku, gdje se nalazio njegov rođak Jerolim de Andreis, vrstan učitelj latinskoga jezika i uvažen pjesnik, i gdje se A. osposobio, da nastavi nauke u Italiji na sveučilištima u Padovi, Perugiji, Sieni, Bologni i Rimu. U vrijeme petog lateranskog crkvenog sabora (1512—1517) našao se u Rimu u krugu brojnog i sjajnog poljskog odaslanstva pod vodstvom nadbiskupa Gnjezna, prvostolnika poljskog Jana Laskoga. Njegovim nastojanjem tiskan je u Rimu (1515) zbornik pjesmotvora poljskih pjesnika u slavu pobjede nad moskovskim shizmaticima, koja je (1514) na papinskom dvoru svečano proslavljena. Tu se nalazi i odulja latinska pjesma Ode Tr(anquilli) Andronici in Triumpho... Dni Johannis de Lasko Archiep. Gneznensis, De victoria Sigismundi Polonie Regis contra Moscos habita. Ovo bijaše prvi plod nadarenosti A. na polju latinske poezije. Drugovao je tada i s nećakom poljskog primasa, Jerolimom Laskim, kasnijim vojvodom Sieradza, čuvenim diplomatom u različitim službama i trajnim njegovim prijateljem i pokroviteljem.

G. 1517 dolazi A. na nastavak nauka u Beč, a ujedno je nastojao, da ondje s pomoću sklonog mu sveučilišnog profesora, odličnog švicarskog humanista i ovjenčanog pjesnika Joakima Vadiana iz St. Gallena, dođe do stalnog namještenja kod bečkog biskupa Slovenca Jurja Slatkonje (1456—1522), ali mu to nije pošlo za rukom. Iste još godine prešao je na sveučilište u Ingolstadtu, a 1518 u Leipzig. Tu je bio upisan u sveučilište kao član akademske poljske nacije. U Leipzigu je malo zatim i sam predavao o Ciceronu i Kvintilijanu i tumačio njihova djela. Već na početku toga važnog razdoblja u svom životu istakao se vrlo zanimljivim, tiskom priopćenim predavanjem u pohvalu govorništva De laudibus eloquentiae, Auctore Tranquillo Parthenio Andronico Dalmata (Lipsiae, Melch. Lotter, 1518), koje je bilo dokaz vanredne njegove načitanosti i već tada solidna i opsežna znanja. Djelo je posvetio u znak zahvalnosti za dobrohotan prijem profesoru sveučilišta i poznatom humanistu Vitu Verleru. U isto vrijeme izađoše i prvi njegovi sastavci u pjesmi i prozi, kojima je nastojao da rasplamti kršćanski svijet na složan oružani otpor proti Turcima. U nizu velikog broja sličnih literarnih nastojanja drugih odličnih hrvatskih pregalaca kao i stranih pisaca različitih narodnosti, odlikuju se publikacije A. osobitom živosti, jer se osnivaju na vlastitim žalosnim iskustvima i na uvjerljivoj iskrenosti opisivanja. Tiskom priopći tada djelo Tranquilli Parthenii Dalmate ad Deum contra Thurcas Oratio carmine Heroico s posvetom upravljenom (1518) uglednom pravniku i njegovu učitelju u Ingolstadtu Hieronimu de Croaria, potomku stare talijanske porodice iz Lombardije, koji ga je gostoljubivo primio na svom krasnom dvorcu Tapfheimu. Malo zatim objelodani svoj govor, što ga je izrekao na državnom saboru u Augsburgu u lipnju 1518 pred carem Maksimilijanom, Oratio Tranquilli Parthenii Andronici Dalmatae contra Thurcas ad Germanos habita (Augustae, J. Miller, 1518). Po običaju onog doba sveopćeg latiniziranja služio se u prvim svojim izdanjima pridjevkom »Parthenius«, koji kasnije napušta.

U Leipzigu morao se A. boriti protiv zavidnog, inače vrsnog profesora grčkog i latinskog jezika, Nijemca Petra Mosellanusa (zapravo Schadea), koji je također nastojao da ga omalovaži kod Erazma Roterdamskog. K ovomu se prvaku u naucima svoga vijeka, kojega je i on vrlo cijenio kao pobornika i arbitra humanizma, otputio A. u proljeću 1519. Htio je, da ga po primjeru mnogih drugih učenjaka i pjesnika pohodi i da se njegovim zagovorom ustali na sveučilištu u Louvainu. Putem prema Holandiji bio je u Nürnbergu gost čuvenog humanista Willibalda Pirckheimera, u Erfurtu prvaka latinskih pjesnika u Njemačkoj Eobana Hessusa i jednako slavnog latinskog pjesnika Euricija Cordusa. Svuda je bio cijenjen, lijepo dočekan, pogošćen i u sačuvanim tiskanim pjesničkim pozdravima zanosno pozdravljen. Stigavši u Anvers, tadašnje boravište Erazma, koji se zbog nemilih upadica bio odijelio od vanjskog svijeta i bez izuzetka odbijao sve pohode, nije ni A. uspio, da dođe do njega. Na povratku u Louvain, prije odlaska u Pariz, dao je oduška svojemu razočaranju pjesničkom poslanicom, upravljenom Erazmu. Ovaj, saznavši za uvredu nehotice učinjenu jednom od najoduševljenijih svojih štovatelja, upravio mu je u Pariz (28. VI. 1519), opširno isprično pismo — jedno od najljepših, što ih je taj znameniti i plodni epistolograf uopće napisao.

U ovoj, za A. vanredno laskavoj poruci, uvjerava Erazmo naslovnika, koliko žali do krajnosti nemio slučaj, da je »odbio razgovor s tako učenim, krasnim i čednim mladim čovjekom, kojega je živa želja, da mene vidi, dovela iz tolike udaljenosti po tegotnim putovima u nepoznat kraj«. U želji, da ga umiri i odvrati od prenagljena suda zbog nepovoljne odluke sveučilišta u Louvainu, završuje svoje (kasnije i tiskom priopćeno) pismo ovim značajnim riječima: Imaj na umu, što se dolikuje ljudima, koji se bave onim naučnim nastojanjima, kojima je najbolja preporuka častan naziv: humanizam. (At te meminisse volo quid his dignum sit qui literas eas profitentur que humanitatis titulo commendantur). — Koju godinu iza toga (1524) sjetio se Erazmo i opet A., uvrstivši ga u Baselu kod izdanja svojih Colloquia pod pridjevkom Parthenius kao subesjednika u Convivium Poeticum.

Za iduće razdoblje od šest godina (1520—1526) imamo tek oskudne podatke o Andreisu. Nalazio se neko neodređeno vrijeme u Parizu, gdje se i opet živo bavio naucima. Družio se sa čuvenim učenjacima, na pr. s glasovitim filozofom i pedagogom Španjolcem Ludovikom Vivèsom, pristašom i velikim štovateljem Erazma, koji je A. bio uputio na njega. Taj muž visokih duševnih i umnih svojstava radio je već u početku 16. st. oko reforme školske nastave u duhu današnje moderne nauke. Usto je Andreisu u Parizu prijateljski naklonjen bio učenjak Grk Janus Laskaris, čuveni učitelj grčkog jezika i literature, vrlo zaslužan za preporod klasičnih nauka u vrijeme renesanse u Francuskoj. Njemu je uz izraz poštovanja i zahvalnosti A. posvetio 1527 u Strasbourgu tiskano djelo Tranquilli Andronici Dalmatae, dialogus Sylla (de vita privata), Interlocutores Caesar, Sylla, Pompeus Minos. U ove filozofske razgovore o slastima smirena uživanja privatnog života upleo je A. u vezi s tokom života cara Dioklecijana, (»noster Diocletianus«), nježan spomen na daleku, odavna ostavljenu rođenu Dalmaciju. Političke promjene, koje bijahu nastale iza zarobljenja francuskog kralja kod Pavije (1525) u vezi s pojačanim prodiranjem turske sile, kao i nastojanja Franje I. i njegovih saveznika oko slabljenja politike Habsburgovaca na jugoistoku Evrope poslije nesretne bitke kod Mohača, urodiše zamašnim preokretom u životu Andreisovu. Kako njegovi napori oko trajnog gajenja naučnog ideala humanizma nisu uspjeli, on se pod pritiskom trajne neimaštine priklonio političkoj karijeri u francuskoj službi. Isprva je bio tajnik kraljeva poslanika Španjolca Antuna Rincona; tragova toga rada nalazimo u Francuskoj i Ugarskoj počevši od g. 1526. Iza toga, pod utjecajem Jerolima Laskog i erdeljskog biskupa Šibenčanina Ivana Statilića, poslanika ugarsko-hrvatskog kralja Ivana Zapolje, koji su tada boravili na francuskom dvoru, pristade A. uz Zapolju. U njegovoj službi bio je više puta u Carigradu, a ondje poradi kod sultana i njegovih doglavnika oko interesa kralja Ivana, koji je kasnije radi ratnih svojih nedaća tražio spas u sudbonosnom savezu s Turskom.

U ono vrijeme upoznao se A. i sprijateljio s bogatim draguljarom i bankarom Mlečaninom Ludovikom Grittijem, koji je po znatnim novčanim uslugama bio u tijesnoj vezi s velikim vezirom Ibrahimom i u najvećoj milosti kod sultana Sulejmana. Došavši i do visoka političkog položaja učestvovao je Gritti kod zaposjednuća Ugarske i postao uz slabog kralja Ivana napokon gubernatorom osvojene zemlje. Andreis ga je pratio na pohodu u Ugarsku, gdje je postao kraljev tajnik. Kad je 1534 nasilni i okrutni Gritti poginuo u oružanom sukobu u Sedmogradskoj, bio je i A. kao njegov pristaša po kraljevoj zapovijedi optužen radi izdajstva i utamničen. Bio je osuđen na smrt, ali ga je spasio biskup Statilić položivši za nj otkupninu od pet stotina dukata. O posljednjim činima i pogibiji Grittijevoj ostavio je Andreis iscrpljiv izvještaj. — Napustivši Zapolju služio je 1535—1536 opet francuskomu kralju kao politički agent u Mlecima. Od kraja 1536 zadržavao se na proputovanju dulje vremena kod zagrebačkog biskupa Erdödyja u Dubravi kod Čazme, da odanle nastavi put prema Budimu. U veljači 1537 na odlasku uhvatiše ga ljudi Alberta de Perega, pristaše kralja Ferdinanda, i otpremiše preko Ormuža u Beč, gdje je bio utamničen i na mukama preslušavan. Poslije dvogodišnjeg tamnovanja domogao se po zagovoru Jerolima Laskog slobode te je poput njega stupio u službu bečkoga dvora.

Više od dvadeset godina bio je A. u diplomatskoj službi Ferdinanda I. i Karla V. Kao njihov poslanik na dvorovima francuskog, engleskog i poljskog kralja, kod kneza Moldavske i drugdje vršio je svoje zadatke vazda besprijekorno. U proljeću 1540 poslan je u Carigrad, proviđen vjerodajnicama za sultana i za sandžakbegove bosanskog i smederevskog, kojima bijaše otprije poznat. Imao je da bude od pomoći Laskome, koji je prije njega pošao u Carigrad. Kada je Laski doskora umro, pošao je Andreis 1542 nanovo u Carigrad, da u ime Ferdinanda I. ishodi odstup Ugarske uz godišnji poklon od sto hiljada dukata. Nemilostivo primljen, pače ozbiljno smrću ugrožen ipak se uspije vratiti u Beč u vrijeme, kad je kršćanska vojska od 80.000 boraca stigla pred Budim, da poradi nesloge svojih glavara doskora uzmakne pred pobjedničkim Turčinom.

Mnogo gorčine doživio je A. u službi Habsburgovaca. Kraj praznih državnih blagajna nije godinama došao do svoje zaslužbe, pa je zbog toga mnogo oskudijevao i bolovao. On je unatoč tome svojoj službi najrevnije udovoljio, a oporavak je tražio u pismenom i ličnom saobraćaju sa znatnim brojem svojih štovatelja, odličnika po rodu, položaju i znanju. Oko trideset godina dopisivao se s primasom Ugarske slavnim svojim zemljakom nadbiskupom Antunom Vrančićem. Ta su pisma tiskom izdana, a dragocjen su prilog poznavanju njega i njegova doba. Dopisivao je također i prijateljevao s ugarskim palatinom, hrvatskim banom Tomom Nadaždijem (od stare porodice Prodavića). Usto nije ni u odmaklim godinama posve odnemario nauke. G. 1544 bio je u Poljskoj u krugu svojih prijatelja. Boravio je napose i na dvoru poznanjskoga kastelana i velikopoljskoga generala Andrije Górke, gdje se bavio ponovnim izučavanjem Platona i Aristotela. Iduće godine (1545) izdao je tiskom u Krakovu mali teoretski traktat Dialogus philosophandumne sit, raspravu o važnosti filozofskih studija za praktični život. Tamo je u isto vrijeme tiskano njegovo djelo Ad optimates Polonos admonitio, kojim svraća pažnju na opasnost, koja prijeti od Turaka Poljskoj i slavenstvu. Djelo je izašlo u drugom izdanju 1584, dugo poslije autorove smrti.

Po smrti Ferdinanda I. (1564) odlikovan od njegova sina Maksimilijana II. najvećim priznanjem povukao se A. iz javnog života, da — kako je Antunu Vrančiću pisao — »nakon tolikih pretrpljenih muka poživi i umre daleko od svakog častohleplja i pomame«. Pun je bolnih razmatranja o neprijatnosti svojih staračkih dana, »kad je uz opću nesreću gotovo sve pošlo na gore, a jedva da će se naći ikoji odlični čovjek, koji ne bi radio samo za svoj probitak, ne mareći nikako za opće dobro«.

Godine 1566 uputio je A. novom papi Piju V. opširnu poslanicu, u kojoj mu predočuje svu bijedu, koju kršćanski svijet mora podnositi od turskog nasilja i koja mu još u pojačanoj mjeri prijeti u budućnosti, ne dođe li napokon do zajednički udruženih odbojnih napora čitavog kršćanstva. On u tom nadasve strastvenom spisu iznosi živim bojama sve propuste dotadašnjih svjetovnih i crkvenih poglavara širom svijeta i nada se od Pija V., kojega vrlo hvali i uzvisuje, odlučnom preokretu na bolje. Putem kardinala Morona dao je svoju poslanicu uručiti papi. Po smrti A. iznio je biskup trogirski Guidi ovu stvar pred sud inkvizicije u Mlecima, a nećak pokojnika bio je preslušan zbog prijepisa, koji je kod njega pronađen. Nakon ponovnih vijećanja sud nije našao povoda daljem postupku.

A. umro je u jesen 1571 u kući svoga nećaka Frana u Trogiru u 81. godini svoga života, tri dana prije nego su Turci ponovno zauzeli Solin.

LIT.: M. Breyer, Rukopisna građa za biografiju F. T. A.; F. Banfi, T. A. De rebus in Hungaria gestis ab L. Gritti, 1934; E. Charriere, Négociations de la France dans le Levant, Pariz 1848—60; La Dalmazia, 1845, br. 13; A. Gévay, Urkunden und Aktenstücke, 1840—42; J. Hammer, Geschichte des osmanischen Reiches, III., Budimpešta; E. Lukinich, T. A. életéhez, Budimpešta 1923; A. Verancsics (Vrančić), Összes Munkái, Budimpešta (Akad.).

2. Matija, Trogiranin, vrstan pravoslovac i ovjenčani latinski pjesnik. Bio je na početku 16. st. učitelj građanskog prava na sveučilištu u Padovi. G. 1502 tiskan je (Venetiis, de Vitalibus) njegov latinski pjesmotvor Epithalamium Matthaei Andronici Tragurini in nuptias Vladislai invictissimi ac felicissimi Pannoniarum ac Boemiae Regis & Annae Candaliae Reginae Serenissimae., u slavu vjenčanja ugarsko-hrvatskog i češkog kralja Vladislava s Anom kneginjom Foix, rođakinjom francuskoga kralja Luja XII., koju bijaše isprosio i pratio u Budim preko Hrvatske poslanik kraljev Srećko Petančić, Dubrovčanin.

LIT.: M. Breyer, Prilozi star. hrvatskoj knjiž.-kult. povijesti, Zagreb 1904.

3. Nikola I., Trogiranin. Pao je u službi cara Žigmunda u bitki kod Nikopolja 1369; njegov sin Petar (Pereto), vjeran pristaša i savjetnik napuljskog kralja Ladislava, bio je veliki maršal na njegovu dvoru. Pratio je kralja 1403 u Zadar, kada je ovaj bio pozvan, da bude ugarsko-hrvatski kralj.

LIT.: La Dalmazia, 1845, br. 13.

4. Trankvil st., svećenik, doktor prava i čuveni pravnik u Poljskoj (od 1502), došao je u Poljsku u pratnji poznanjskoga biskupa i poznatoga pristaše humanizma Jana Lubrańskoga. Umro je u Poljskoj, a poljsko-latinski pjesnik A. Krzycki posvetio mu je nadgrobni epitaf, koji počinje riječima Hic jacet Illyricis hospes productus in oris — Andronicus, juris Pieridumque decus! (Ovdje počiva gost, rođen u ilirskom kraju, — Andronicus, ponos pravnika i muza).

LIT.: H. Barycz, Polski Slownik Biograf., Kraków 1935; J. Fijalek, Bartolus de Saxoferrato, Cracoviae 1914. M. B-r.

5. Ivan, * Trogir, † 1696, sinovac ninskog biskupa Franje i korčulanskog biskupa Jeronima. Postao biskupom u Hvaru 1667, a u Trogiru 1676. Revan širitelj crkvene discipline i duhovnog života. G. 1676 objelodanio je u Mlecima knjigu Cibus animae (Duševna hrana), punu nabožnih izreka i mudrih savjeta. Hvarskoj crkvi poklonio je tijelo sv. Prospera. G. 1686 prenio je s najvećom svečanošću tijelo sv. Ivana Ursinija iz crkve sv. Jeronima u katedralu u Trogiru. Pokopan je u katedrali pred žrtvenikom sv. Ivana.

LIT.: Š. Ljubić, Dizionario biografico, 5. A. C.

6. Mihovio, sin Jurja, zadnji potomak šibenske plemićke obitelji, † 13. II. 1656 ostavivši sva svoja dobra oporukom šibenskoj općini za uzdržavanje mladića na naukama. Općina je neko vrijeme vršila oporuku, ali su prihodi zaklade pod Austrijom pretvoreni u državne obveznice, koje su s njom propale, a preostale zemlje su otuđene za nedavne agrarne reforme.

LIT.: K. Stošić, Galerija uglednih Šibenčana, Šibenik 1936.

7. Pavao, * Trogir oko 1610, † Trogir 24. V. 1686, sin Dominika i Katarine Vitturi. Škole je polazio u rodnom gradu i u Padovi. Živio je uglavnom u Trogiru vršeći različite gradske funkcije i baveći se knjigom. Luciusovim djelom De regno Dalmatiae et Croatiae (O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske), Amsterdam 1666, nije Andreis bio zadovoljan, a pogotovu drugim djelom Memorie di Tragurio (Uspomene trogirske), jer da Lucius u tim djelima nije dovoljno istaknuo veličinu i zasluge Venecije. Zato on napisa djelo Storia della città di Traù (Povijest grada Trogira), koje je ostalo u rukopisu, dok ga nije štampao M. Peroević u Splitu 1908. Djelo je razdijeljeno u 10 knjiga. Prve 3 su povijest Trogira do 1420 uglavnom po Luciusu; od 4. do 6. opisuje događaje do svršetka Kandijskog rata (1669); sedma je topografija Trogira i okolice; osma crkve, a deveta vjerske i civilne časti; 10. knjiga manjka. Još je Andreis napisao Storia della traslazione di San Giovanni, Mleci 1683.

LIT.: Marko Peroević u predgovoru gornjoj ediciji. M. B-a.

8. fra Vinko, * Trogir 1441, † 1522. Ušavši u red sv. Dominika na otoku Čiovu pošao u Italiju i postao učiteljem bogoslovlja. G. 1493 imenovan biskupom u Otočcu i tu pokazao osobitu revnost. P. Bembo ga spominje u pismima, koja je u ime pape Lava X. pisao kralju Ladislavu Jageloviću. i hrv. banu Petru Berislaviću. Spomenuti papa ga je imenovao uz kortonskoga biskupa svojim povjerenikom za Ilirik, a 1515 posla ga u pomoć gradu Jajcu sa 7.000 dukata i znatnom količinom hrane i municije za obranu od Turaka.

LIT.: Ljubić, Dizionario biografico, 8. A. C.