ANDRÁSSY, 1. Gyula, st., * Košice 8. III. 1823, † Volosko 18. II. 1890, najstariji sin grofa Karla. Studirao na sveučilištu u Pešti, putovao po Njemačkoj, Francuskoj i Španjolskoj. G. 1847 izabran nar. zastupnikom. Na saboru u Požunu pokazao se kao izvrstan govornik. Znao je u svako pitanje da se smjesta udubi i da ga prouči. Kada je 1848 izbila revolucija, borio se kao major narodne garde protiv Jelačića kod Pákozda. Bio je i adjutant Görgeya. G. 1850 osuđen je od austrijske vlade na smrt. Zadržavao se u Londonu i Parizu i nastojao, da se Madžarska pomiri s austrijskom dinastijom. G. 1858 bude amnestiran, a 1861 izabran za nar. zastupnika u Donjoj kući. Pristaša je Déakova programa i 1866 postaje drugi predsjednik Donje kuće. Nakon austrougarske nagodbe povjeri mu car na prijedlog Déakov sastav madžarskog ministarstva (1867). Pod njegovim utjecajem stvorena je ugarsko-hrvatska nagodba, koju je hrvatski sabor prihvatio 21. IX. 1868. G. 1870 zastupa stajalište, da Austrija ostane neutralna u Francusko-njemačkom ratu. G. 1871 postaje zajednički ministar vanjskih poslova i carske kuće. Zagovara prijateljske veze s Engleskom, da bi spriječio alijansu između Pruske i Rusije. Preko Bismarcka se vrlo usko povezao s Njemačkom radi uplitanja Rusije na Balkanu. Štoviše privukao je i Tursku Austriji. G. 1872 je spreman, da se Austrija i Rusija potpuno izmire i sklope s Njemačkom trojni savez. U samoj monarhiji imao je dosta neprijatelja. Kvaternikovu bunu iskoristiše on i Beust protiv Slavena u Austriji. A. je uopće nastojao, da Balkan otme iz utjecajne sfere Rusije. Za vrijeme rusko-turskog rata Austrija je sačuvala neutralnost pod uvjetom, da može okupirati Bosnu i Hercegovinu. Na Berlinskom kongresu (1878) je to odobreno. Nakon okupacije ovih zemalja, koja je mnogo stajala, kao i radi Andrássyeve orijentalne politike, došlo je do njegove demisije (22. IX. 1879). U demisiji s Bismarckom sklopio 7. X. 1879. austro-njemački savez.

LIT.: E. Wertheimer, Graf Julius Andrässy, I—III, Stuttgart 1910 do 1913; O. Redlich, Kaiser Franz Joseph von Österreich, Berlin 1929; D. K. Hohenwart, Beust, Andrássy und ihre Politik, Berlin, 2. izd., 1915; K. Abranyi, Graf Julius Andrássy, Pressburg 1879; L. Przibram, Zur Erinnerung an Graf Julius Andrássy, Berlin 1890; Graf Andrássy und seine Politik, Beč 1871. S. A.

2. Gyula, ml., * Töketerebes 30. VI. 1860, † Budimpešta 11. VI. 1929, sin prvoga, austro-ugarski diplomat. Diplomatsku karijeru počeo je kod austrijskog poslanstva u Berlinu i Carigradu. G. 1885 izabran je kao liberal u madžarski parlamenat, gdje je dugi niz godina bio vjeran idejama Déaka i svoga oca. G. 1892 postaje državnim tajnikom ministarstva nutarnjih poslova u Wekerleovoj vladi. G. 1904 nakon uvođenja novog parlamentarnog kućnog reda po Stjepanu Tiszi izađe iz vladine stranke i postade vođa liberalnih disidenata i opozicije. G. 1906 postaje u koalicionoj vladi Wekerlea ministrom nutarnjih poslova te kao takav dolazi u vezu s hrvatsko-srpskom koalicijom. Pošto nije mogao provesti svoj program, preda ostavku (1910). U vanjskoj politici bio je za trojni savez, a u nutarnjoj protiv Tisze, nastojeći, da se provede novi izborni red i uvedu demokratske reforme. 25. X. 1918 postaje ministar vanjskih poslova i ponudi preko Wilsona separatni mir Antanti. Isto takovu ponudu predloži i Italiji. Poslije raspada austro-ugarske monarhije povlači se u privatan život, a za vrijeme komunizma u Madžarskoj boravi u inozemstvu. G. 1921 postaje vođom kršćansko-narodne stranke i sudjeluje u listopadskom puču (da se ekscar Karlo postavi opet za madžarskog kralja). Inače kao ogorčeni protivnik Bethlenove politike i vođa opozicije nije 1926 bio izabran za nar. zastupnika.

Andrássy se istakao i kao pisac. Najvažnija su mu djela: Ungarns Ausgleich mit Österreich vom Jahre 1867, Leipzig 1897; zatim na madžarskom jeziku o uzrocima opstanka madžarske države i njenoj konstitucionalnoj slobodi u 3 sv. (1901—11). S. A.