ANDERSEN, Hans Christian, * Odense 2. IV. 1805, † Kjöbenhavn 4. VIII. 1875, danski pisac, najslavniji pripovjedač priča u svjetskoj književnosti. Otac, siromašan postolar, čitao bi djetetu uz postelju Holbergove drame te je tim nehotice pobudio kod sina sklonost za dramu i kazalište. Kako mu je otac rano umro, a majka morala raditi kao pralja — uz to je oboje roditelja, nadareno fantazijom, naginjalo na nesređen život — A. je pošao u Kjöbenhavn i, jer je imao vrlo lijep glas, nastojao, da izuči kazališnu školu za balet i pjevanje. Kako je danski život osnovan na porodičnoj intimnosti, A. je uza sve svoje siromaštvo nalazio prijatelja, koji su ga podupirali, no svi su oni došli do uvjerenja, da mu je u prvom redu potrebno solidno i pravo obrazovanje. Collin, koji mu je za čitava života bio i ostao najveći dobročinitelj, isposlovao mu je potporu kralja Fridrika VI. i besplatno školovanje u »latinskoj školi« u Slagelseu. Otuda je A. kasnije po nagovoru svoga rektora pošao s njim u Helsingör, ali tu nije imao sreće. Na Collinovo zauzimanje napustio je Helsingör, dao se privatno na studij i konačno, 1829, položio Examen philologicum et historicum, a te je godine ujedno izdao svoju prvu zbirku pjesama, pošto je već kao đak štampao neke pjesme u književnim listovima (od njih je najznatnija Det døende Barn, Dijete na samrti, 1827). U to vrijeme pada i prvo njegovo veće putovanje, prikazano u humoristično-putopisnom djelcu Fodrejse fra Holmens Kanal til Ostpynten af Amager (Pješačenje od holmenskog kanala do istočnog rta Amagera). Dalji život A. ispunjen je borbom za priznanje u književnosti — najprije snažnim uspjesima, a zatim velikim nerazumijevanjem kritike i publike — i opsežnim putovanjima po gotovo svim zemljama Evrope. U Parizu se upoznao s Hugoom, A. Dumasom i većinom tada poznatih književnih ličnosti; u Njemačkoj s Tieckom i Chamissoom, u Rimu s Thorwaldsenom, slavnim danskim kiparom, dok je u Danskoj već izbliza poznavao sve znatnije književnike, među kojima je imao više istinskih prijatelja. A. je jedan od prvih pionira skandinavske solidarnosti, utirući put poznavanju švedske i norveške književnosti u svojoj domovini, jer je putujući na svoje oči upoznao te zemlje i njihove znamenite pisce. Materijalnu mu je eksistenciju omogućila ustanova, koja služi Danskoj na čast, i kojom je Fridrik VI. odredio izdašne potpore priznatim piscima i umjetnicima. A. je dobio 200 talira godišnje, te tako nije morao više pisati za novac. Nakon nejednakih uspjeha na polju drame i romana A. je svojim »pričama« osvojio svijet, te su ga vladari i najveći ljudi njegova vremena odlikovali počastima — baš kao što se događa i u njegovim pričama. Posljednje tri godine svoga života nije, radi teške bolesti, više ništa pisao.

A-ovi dramski radovi motivski su i tehnički nesamostalni. Romani A-ovi pretežno su romantičnog karaktera, te danas mogu zanimati samo kao slika vremena ili, neki od njih, svojim elementima iz njegova vlastitog života, Improvizator, 1835 (hrv. izd. M. H., 1878, prev. Vaso Bratelj, s danas zastarjelim, ali stvarno točnim pregledom života i djela A.), pitoreskna slika Italije u doba poštanskih kola i pjesnika, koji su s pozornice stvarali pjesme prema temama, koje bi im publika dobacivala.

Svojim »pričama« postao je A. ljubimac čitalaca čitava svijeta i svake dobi. Billedbog uden Billeder (Slikovnica bez slika), 1840, slična je zbirka malih »pjesama u prozi« ili »pjesničkih priča«, od kojih se više njih odnosi i na pjesnikov vlastiti život, ali prave A-ove priče obuhvataju zbirku Eventyr og Historier (Priče i zgode) i Eventyr fortolte for Børn (Priče, odabrane za djecu), koje su počele izlaziti 1835 i nastavljale se u novim zbirkama sve do 1872. U hrvatsku književnost ušle su 1877 u izd. M. H. kao »Izabrane Andersenove priče« s ove 24 priče: Palčica (J. Miškatović), Divlji labudići (Đ. Deželić), Mala morska djevica, Nečedni dječak (H. Badalić), Majka (A. Šenoa), Raj (VI. Č.), Jela, Svinjar (P. Marković), Rode, Anđeo (Lad. Mrazović), Susjedstvo (A. Kovačić), Opaki kralj (T. Smičiklas), Tratinčica (F. Ciraki), Snježna kraljica (A. Kovačić), Kraljeve nove haljine (I. Zahar), Vesela ćud, Najubavija ruža na svijetu, Trnje i kamenje na putu do slave, Čemu, Slavuj, Pobratimstvo (I. Trnski), Psyche (A. Šenoa), Ima tuj razlika (I. Trnski). To je poklon ponajboljih tadanjih hrvatskih pera slavi Andersenovoj (iako nijedan naš prijevod nije s danskog originala), a ujedno vrlo karakterističan izbor ponajslavnijih A-ovih priča. A. kazuje sam, da je isprva, poput Nijemca Musäusa, prepričavao priče, koje je čuo nekad u djetinjstvu, a tek kasnije stao stvarati svoje vlastite priče, koje zaista predstavljaju poseban tip u čitavoj svjetskoj književnosti. U njima se spaja pojam gatke ili bajke (conte de fées, Märchen) s pojmom priče (légende, Sage) ali i s pojmom parabole. Mnoge priče i nisu drugo nego slike iz života, naročito velikih ljudi, povezane da osvijetle koju životnu istinu, ali ih je A. umio zadahnuti dahom osjećaja i poezije, koji ih čini srodnima s tvorevinama čiste fantazije. Druge su opet simbolične, povezane o historijska imena ili zgode, a druge opet sasvim fantastične, no nikada nisu bez podloge neke životne istine ili A-ova naročitoga gledanja života. Taj se osniva u prvom redu na čvrstoj vjeri i pouzdanju u Boga (kad je prvi put došao u Kjöbenhavn, sam i siromašan dječak, pred vratima, na koja je imao pozvoniti, kleknuo je, da se pomoli Bogu, te mu je služavka udijelila novčić, misleći da je prosjak), izvoru njegova neoborivog optimizma; na tragičnoj opreci između nepriznanja masa i velikodušne plemenitosti pojedinaca; na patetičnom poimanju veličine, naročito veličine duha, srca i uma; na djetinjoj naivnosti i bezazlenosti u odnosu prema svijetu, uz dirljivu osjećajnost; na intimnoj blizini prirode i njezinih sila te svega, što je stvorila fantazija tumačeći pojave svijeta i života (u A-ovu djetinjstvu još su u Odenseu živjela kojekakva praznovjerja i mitske priče u puku). Od zemalja, koje je A. upoznao, najviše živi u njegovim pričama Danska. U svom toplom i istinitom rodoljublju A. upliće često u priču i glavni grad svoje zemlje, i znamenite njezine ljude, i samoga sebe. Zatim se sjeća Italije, čarobne zemlje ljepote, koja je uopće ostavila u njemu najdublji dojam. A-ove priče neodoljive su svojim istančanim smislom za sve što je elementarno (t. j. samo po sebi) poetično, što je lijepo i što može čovjeka uzdići i oplemeniti, a to sve potječe iz njegove velike, duboke, romantički zasanjane ali iskrene i čovječanski tople ličnosti. Po velikoj raširenosti motiva svojih priča širom čitava svijeta može se A. sravniti možda jedino sa Shakespeareom. Raznolikost i bogatstvo inspiracije uz karakterističnu izmjenu patetične ozbiljnosti i dražesnog, specifičnog humora bit će također jedan od razloga tome. (Moderni hrvatski prijevod H. Ch. Andersen, Sabrane priče i pripovijetke, Knj. I. Priča s jytlandskih prudova, 1927; II. Labuđe jezero, Zagreb s. a., izd. Vasić, prev. Branka Horvat).

Na putu na Istok prošao je A. Dunavom od Crnog mora do Beča i kroz naše krajeve.

Ostala djela: Digte (Pjesme), 1831. Putopisi I Sverige, 1851, I Spanien, 1863, Et Besøg i Portugal, 1863; Autobiografija Das Märchen meines Lebens (Priča moga života), izdana 1847 najprije njemački, zatim danski Mit Livs Eventyr, s nastavkom do 1867 Fortsœttelse, izd. Collin 1877. Cjelokupna djela A. izdana su na danskom jeziku (u 33 knjige) u Kjöbenhavnu od 1854 do 1879.

LIT.: G. Brandes, u Saml. Skrifter (II, XV. i XVIII.); R. Stampe, H. C. A. og hans nærmeste omgangskreds, Stockholm 1918; Larsen, Andersens Leben ohne Dichtung, Leipzig 1926.