ANDALUZIT. Kristalizira rompski u obliku četvorostrane prizme sa bazom. Kristali su obično mutni, neprozirni. Boje su sive ili crvenkaste. Na površini su kristali prevučeni sitnim listićima muskovita, koji je postao preobražajem andaluzita. Bistre i prozirne andaluzite nalaze kao izvaljan materijal u nanosu dragoga kameneja u Braziliji. Kad gledamo kroz andaluzit, dakle u prolaznom svijetlu, on je u jednom smjeru maslinastozelen, a u smjeru na to okomitom crven kao krv; velimo, da je dvobojan ili dihroskopski (dihroitski; od grč. dis »dvostruk«, hros »boja« i skopeo »promatram«). Tvrd je kao kremen, t. j. stupanj mu je tvrdoće 7. U neke je ušla pri kristalizaciji ugljevita tvar, koja se pravilno poredala sredinom kristala ili uz bridove prizme. Takvi andaluziti pokazuju na poprečnom prerezu crni krst ili sliku grčkog slova χ, zbog čega ih zovu hijastolitima. Po kemijskom sastavu to je anhidrid alumosilicijske kiseline, Al2SiO5. U kiselinama se ne rastapa. Ista ta mineralna tvar javlja se još i kao mineral disten (cijanit) i silimanit; velimo, da je ta tvar trolika, trimorfna. Andaluzit je kontaktni mineral, t. j postao je na kontaktu, dodiru magme s nekom stijenom, u kojoj je bilo glinene tvari. Zato ga nalazimo u glinenim škriljcima, koji su u blizom dodiru s granitom. Nalaze ga u liskunskim (tinjčevim) škriljcima pa u nekim granitima, na pr. u granitima Moslavačke gore. Bistre andaluzite bruse kao uresni kamen, a hijastolite su upotrebljavali nekada kao amajliju (zbog znaka krsta). Ime mu je po nalazištu u Andaluziji.
LIT.: C. Hintze, Handbuch der Mineralogie, sv. 2., p. 128; M. Kišpatić, Rude u Hrvatskoj, Rad Jugoslavenske akademije, knj. 147., str. 78.; F. Tućan, Specijalna mineralogija, str. 428.