ANDALUZIJA (španj. Andalucía, od Vandalicia, t. j. »zemlja Vandala«), jugozapadna krajina Španjolske, koja obuhvaća kotlinu rijeke Guadalquivira (A. Baja) i njezin gorski okvir (A. Alta), a taj okvir stvara na sjeveru Sierra Morena i na jugoistoku Andaluzijsko nabor-gorje sa Sierrom Nevadom, u kojoj je najviši vrh poluotoka Mulahacen, visok 3481 m. Arapima su El Andalûs sačinjavale četiri kraljevine: Cordoba, Sevilla, Granada i Jaën, a Španjolci ubrajaju u Andaluziju osam pokrajina. To su Huelva, Cadiz, Sevilla, Cordoba, Jaën, Granada, Almeria i Malaga. Na toj površini od 87.571 km2 stanuju gotovo 4.5 mil. stan., koji su Španjolci zasebnoga tipa, andaluzijskoga. A. predstavlja vrata Španjolske u svijet, jer tim vratima istječe Guadalquivir, jedina posve plovna španjolska rijeka, u Atlantski ocean. Na drugoj strani je A. i mediteranska zemlja, koja na primorskom podnožju Andaluzijskoga gorja pokazuje svu suptropsku bujnost vegetacije. Proljeće i jesen su doba kiše, a ljeto je suho. U godini dana padne manje od 500 mm kiše, a snijega uopće nema. Srednja godišnja temperatura je na pr. u Malagi gotovo 20° C. U donjoj Andaluziji, koja je otvorena prema oceanu, očiti su oceanski utjecaji. Srednja je godišnja temperatura od 15.5° do 17.5° C, ljetna (u srpnju i kolovozu) iznosi na obali 22°, u Sevilli 28°, a kiše padne tek 500—700 mm, tako da se ljeti mora zemlja umjetno natapati, da se ne pojavi stepa, koja se ne može ukloniti na visoravni kod grada Jaëna, jer nema mogućnosti natapanja. Prema tome lice A. nije jednolično; izmjenjuju se zasnježene visi Sierre Nevade nad gajevima paoma i naranči u primorju Sredozemnoga mora (Almeria, Malaga), pješčani nanosi (arenas gordas) pored plosne obale atlantske i jezerskoga primorja stare delte Guadalquivira, dalje u unutrašnjosti ravnica, koja je sad pusta, sad kanalizirana stepa sa stadima konja i magaraca, umjetno i marljivo natapani vrtovi (Sevilla—Cordoba), grmljem pokrite pustoši na južnom pristranku Sierre Morene, po kojima brste stada koza i ovaca, još dalje u unutrašnjosti slana jezera, masline, nad njima šume hrastova i borova i t. d. Ipak uspijevaju u niskoj A. uz umjetno natapanje sve vrste južnoga voća, masline i hrastovi plutnjaci, u višim dijelovima kotline, gdje pada više kiše, također žitarice, a u visokoj A. vapnenačkoga sastava i nepovoljnoga podneblja izuzimaju se samo dvije sretne oaze oko starih maurskih gradova Granade i Jaëna. Prema općoj neplodnosti zemlja je dakle naseljena razmjerno gusto, te marljivo žiteljstvo ima i proizvoda za izvoz, kao što je izvrsno vino Malaga i Jerez de la Frontera. Bogato rudno blago (bakar, olovo, cinak) u gorju (Sierra Morena i Nevada) namamilo je ovamo Feničane već oko 1100 pr. Kr., onda Kartažane oko 500 i Rimljane oko 200 pr. Kr. Sav taj rad zajedno s uspješnim gojenjem mnoštva ovaca, svinja, konja i goveda po planinskim pašnjacima diže opće blagostanje Andaluzijaca na razinu gospodarske samostalnosti.
Kao što je A. bila već u starom vijeku cilj i područje eksploatacije spomenutim narodima, tako je pohodiše i osvojiše različiti narodi i u srednjem vijeku. U 5. st. postade domovinom Vandala i Vizigota, a u 8. st. zasjede u njoj hamitsko-semitski val naroda iz Afrike, koji se povukao tek krajem srednjega vijeka ostavivši znatne i značajne tragove svoje kulture (Sevilla, Cordoba, Granada), a onda postade A. ishodištem španjolskih ekspedicija, za kojima je slijedio osnutak velikih i bogatih kolonija, svjetske trgovine i svjetske državne moći. Iz andaluzijskih luka izvozi se mjed (Rio Tinto), olovo i srebro (Almeria), cinak (Linares), pluto, masline, naranče, drugo voće i zelenje, a ponajviše izvrsno vino. Konji, bikovi, mazge i ovce, sladorna trska i repa, pamuk i trava, koja daje tekstilnu sirovinu esparto, važni su predmeti trgovine i izvor blagostanja. Glavni je grad Sevilla. V. B-ć.
Povijest Andaluzije. U najranijem početku je bila nastavana Turterima, a od historijskih naroda prvi stupiše na njezino tlo Feničani, osnovavši koloniju Hispalis. G. 206 pr. Kr. došla je zemlja u posjed Rimljana te sačinjavala dio provincije Betike (Baetica). Prilagodivši se ubrzo rimskoj kulturi i običajima dala je Rimu pjesnike i državnike Lukana, Trajana, Seneku i dr. Na početku 5. st. osvojiše je Vandali i Alani, nazvavši je Vandalitia, no ove istjeraše 412 zapadni Goti, koji u 6. st. zavladaše čitavom Španjolskom. U bitki kod Xeres de la Frontera 711 pobijedili su zapadne Gote Arapi, i zemlja dođe u arapski posjed. Kad se Omejević Abd-er-Rahman proglasio 775 za emira Španjolske i stvorio od nje samostalnu državu, oslobodiše se španjolski Arapi. A. postade sjedište novog kalifata sa glavnim gradom Córdobom. Poslije izumrća dinastije Omejevića 1031 propada maurska moć, a s njom i blagostanje zemlje. U A. podigoše se tri kraljevstva: Sevilla, Córdoba i Jaën, koje je Ferdinand III. Kastilski i odcijepio nakon dugotrajnih borbi (1233—1250) od Maura i pripojio ih svojoj državi. Nasilna kristijanizacija pobijeđenih Maura otjerala je većinu starosjedilaca, pa je zemlja gotovo opustjela. Od Ferdinanda III. sačinjava A. dio Kastilije i dijeli s njom sudbinu. J. G-c.