ANCONA (grč. ankon »lakat«). 1. Grad na obroncima Monte Conero (572 m), koji pravi dobar zaliv, kakva nema na jadranskoj obali Italije sve od Mletaka do Brindisi, zbog čega je grad važan i vojnički i trgovački. Luka je zaštićena utvrdama. A. je glavni grad pokrajine istog imenai središte širega područja, koje zovu Marche, a broji 85.000 stan. U privrednom pogledu A. je živ i napredan grad. Razvijena je brodogradnja, a znatna su vrela prihoda ribarstvo i rafinerija šećera. 2. Pokrajina na jadranskom primorju srednje Italije, zaprema 1938 km2, ali je jedva deseti dio ratarske vrijednosti. S obzirom na to je broj žiteljstva prevelik (350.000). Ono živi u primorju od mora (ribolov, brodarenje, brodogradnja) i industrije (keramika, papir, svila), a u unutrašnjosti ponajviše od stočarstva. Cijeli se kraj prostire od glavnog apeninskog hrpta između rijeka Cesano i Musone prema obali Jadranskoga mora. U ovom smjeru raste postepeno i broj žiteljstva i blagostanje ovoga siromašnog kraja. V. B-ć.
Povijest A. Taj živi, južnjački grad, koji se hrvatski zove Jakin, osnovao je sirakuški tiranin Dionizije Stariji oko 390 pr. Kr., da učvrsti svoj novostvoreni imperij na Jadranu, ili su ga — kako je zapisao Strabon — osnovali sirakuški bjegunci, koji su ostavili Sirakuzu za Dionizija Starijega, a onda ju je on zauzeo. Od 299 u saveznom odnosu prema Rimu ostade A. čisto grčki grad, s glasovitim hramom Afrodite. Od ilirskog rata (178) A. je, kao rimski savezni grad, važna luka rimske mornarice na Jadranu. Za socijalnog rata posta A. rimski municipij, upisan u tribus Lemonia. Još od početka 4. st. pr. Kr. važna trgovačka luka, bude A. uređena kao takova za Trajana, 115 pos. Kr. Trajanov slavoluk diže se još i danas u A. Poslije propasti Zapadnog rimskog carstva dolazi A. pod zaštitu Istočnog carstva. G. 539 i 551 odbija Gote. Za Langobarda je A. dio Pentapolisa. Kad je Karlo Veliki 774 darovao papi Pentapolis i ravenski eksarhat, došla je i A. pod papinsku vlast. G. 848 uništiše je Saraceni. Ponovo sagrađena priznavala je vlast rimskih papa. I 917 napadoše je Saraceni, ali biše suzbiti. U prvom križarskom ratu učestvuje A. sa 2 galije i mnogo trgovačkih lađa. Neko vrijeme pod carskim namjesnicima, oslobodi se od njih u polovini 12. st. i nalazi se tada pod protektoratom Bizanta. G. 1167 opsjedne je Fridrih Barbarosa, i A. morade isplatiti veliku kontribuciju, da se oslobodi opsade. Papa Aleksandar III. (1159 do 1181) potvrdi Anconi autonomiju uz obavezu, da plaća danak Crkvi. U 12. st. bori se A. s Venecijom zbog pomorske trgovine. G. 1150 bi sklopljen mir između A. i Mletaka, ali suparništvo ostade i dalje, i A. nikako nije uspjela da svoju trgovinu dovede do jačeg zamaha, jer joj s jedne strane nijesu dopustili Mleci, a s druge papinska država. Veze A. i dalmatinskih gradova bile su često vrlo uske. Tako su Splićani izabrali za svog prvog potestata Bernarda de Arscindis iz A., koji dođe u Split 1239, uredi splitsku općinsku upravu pod uzoru A. i sastavi splitski statut.
Poput ostalih talijanskih trgovačkih gradova imala je i A. svoje kolonije i konzule u Carigradu, u Akre i dr., ugovore s različitim talijanskim i dalmatinskim gradovima. Ona je uredila »statuti del mare« — pomorsko pravo — i statute arsenala (del Terzenale), kovala je i svoj novac »agontano« i imala monetarnu konvenciju s nekim gradovima Italije. Papa Klement VII. proda A. kardinalu Benedettu Accolti (1532). Odsada je A. dio papinske države i sjedište legata. G. 1797 osvojiše A. Francuzi, i ona posta Republica anconetana. G. 1799 osvojiše je Austrijanci i Rusi, 1801 opet Francuzi, od 1808 ona je dio talijanskog kraljevstva. Od 1813—15 u vlasti Muratovoj, od 1815 opet papinska. Ustanci u A. 1831 i 1849 nisu donijeli žuđeni uspjeh. Tek plebiscitom 1860 posta ona dio kraljevine Italije. U doba cvata svoga grada, u srednjem vijeku, sagradiše Ankonjani: katedralu sv. Ciriaka (11.—13. st.), crkve S. Maria della Piazza i S. Pietro (12. st.), općinsku palaču (13. st.), palaču »degli Anziani« i Loggiu dei Mercanti (14.—15. st.).
LIT.: De Sanctis, Storia dei Romani. II., Turin 1907, str. 142 i d.; Niesen, Italische Landeskunde, II., str. 415 ss; Saracini, Notizie istoriche della città d’Ancona, Rim 1675; G. Novak, Split u svjetskom prometu, Split 1922, str. 22, 24. 31. 32.