ANATOMIJA. U najširem značenju anatomija je nauka o građi i sastavu tijela svih živih bića. Ona obuhvata dakle i nauku o građi čovječjeg tijela (anthropotomia) i nauku o sastavu tijela životinja (zootomia) i bilja (phytotomia). Tako se govori o anatomiji čovjeka, o anatomiji domaćih životinja, o anatomiji bilja. Međutim prema užem značenju, koje je i običnije, anatomija se, ako se toj riječi ne doda neka posebna oznaka, odnosi uvijek na čovjeka i označuje nauku o građi čovječjeg tijela. U tom smislu će ona biti ovdje i prikazana.

Riječ dolazi od grč. anatemnein »rasijecati, rezanjem rastavljati u dijelove«. Ona dakle ne označuje ni predmet ni svrhu svog istraživanja, nego samo način rada. Anatomija znači doslovno samo seciranje. Ipak se u današnjem prenesenom smislu ta riječ upotrebljava u medicini još od prastarih vremena kroz više od 2000 godina. Tako je već čuveni aleksandrijski anatom Herophilos oko 300 pr. Kr. objavio rezultate svojih istraživanja čovječjeg tijela pod naslovom Anatomika. Razumije se samo po sebi, da nije puki slučaj, da se taj nešto neobični naziv održao kroz tolika stoljeća. Održao se zato, jer je sam u sebi opravdan. Čovječje tijelo, obavijeno kožom, ima gotovo sve svoje organe sakrivene u nutrini. Ti organi vrše svoj često vrlo složeni rad s točnošću sata, ali, dok su zdravi, ne osjećamo ih, ni njih ni njihov rad, jer nam ne dolaze do svijesti. Koliko je to prirodno, da zdrav čovjek unutrašnjost svoga tijela ne osjeća niti se njome bavi, pokazuje najbolje narodna kletva, da se netko o sebi zabavi, što je istovetno s kletvom, da se razboli. Značajna je u tom pogledu i činjenica, da ima organa, koji su za život bezuvjetno potrebni, a za koje je naučna medicina tek u novije doba ustanovila, da oni uopće postoje.

Sakrivenu unutrašnjost čovječjeg tijela moguće je upoznati tako, da se mrtvo tijelo otvori i vidi, što je unutra. Seciranje nije dakle samo jedan način rada u anatomiji, nego je to glavni, najvažniji način istraživanja čovječjeg tijela od pamtivijeka pa do danas. No ono je i za nastavu u medicini od najvećeg značenja. Svaki liječnik, da bi se osposobio uspješno liječiti oboljelo tijelo, mora za vrijeme svojih nauka najprije temeljito upoznati građu normalnog čovječjeg tijela, kao što urar mora poznati svaki kotačić u satu. To se može postići samo seciranjem. Postoje doduše i mnoga druga sredstva, kao što su atlasi, preparati, modeli, mulaže, ali to su sve, iako potrebna, ipak samo pomoćna sredstva. Jedno prema drugom se odnosi kao studij geografije po atlasima i studij geografije putovanjem po zemlji, koju tko želi upoznati. Zato sve države, u kojima postoje medicinske škole, daju liječnicima mogućnost, da za vrijeme naukâ seciranjem temeljito upoznaju čovječje tijelo iz vlastitog iskustva, i to je po riječima anatoma Ruge-a najsigurnije jamstvo, da će liječnici steći solidno znanje.

Anatomija se dijeli na više opsežnih grana već prema svrsi, za koju se istražuje tijelo, i prema postupku, koji se primjenjuje pri radu. Najstarija, najvažnija i najbolje razrađena njena građa je sustavna anatomija. Čovječje je tijelo sastavljeno od vrlo velikog broja organa, od kojih svaki ima i svoj posebni oblik i svoje posebno djelovanje. Ipak ti pojedini organi nisu potpuno nezavisni jedan od drugog, nego po više njih sastavljaju jednu veću cjelinu, u kojoj jedan organ upotpunjuje djelovanje drugog, a svi služe većem zadatku, kao stručni radnici u dobro organiziranoj tvornici. Tako ima mnogo organa, koji služe probavi hrane. To su najprije organi usne šupljine, zubi, jezik, nepce i mnoge žlijezde, koje se tu ulijevaju, pa ždrijelni tjesnac, ždrijelo, jednjak, onda želudac s mnogim žlijezdama, koje su u njegovoj stijeni, i različni dijelovi tankoga crijeva, s njegovim žlijezdama, debelo crijevo i napokon velike žlijezde jetra i gušterače, koje se ulijevaju u tanko crijevo. Svaki od tih organa ima svoje posebno djelovanje, ali svi zajedno rade u istom smjeru na općoj zadaći probavljanja hrane. Svi su oni dakle samo dijelovi veće cjeline, koja se zove organski sustav, u ovom slučaju probavni sustav. Čitavo tijelo, ma kako složeno izgledalo, sastoji od samo nekoliko takovih organskih sustava. Zadaća je sustavne anatomije, da istražuje te organske sustave, svaki posebno, i otuda dakle i potječe njezin naziv. Ona prema tome ne prikazuje dijelove tijela na pr. glavu, vrat, ruku kao cjelinu, nego slijedi svaki put samo pojedini sustav, ma gdje se u tijelu nalazili organi, koji njemu pripadaju.

Pritom se sustavna anatomija ne ograničuje samo na ono, što se slobodnim okom vidi, nego ona upotrebljava i povećala i mikroskop, kako bi građu svakog organa razjasnila do najsitnijih pojedinosti. Taj njezin ogranak zove se mikroskopska anatomija. Međutim vanredno usavršenje mikroskopa kao i naprava za pravljenje tankih presjeka kroz komadiće organa (mikrotom), koji omogućuju pravljenje rezova od jedva nekoliko tisućina mm, a prije svega neobično usavršenje i bogatstvo u tehnici bojenja tih presjeka, koji daju mogućnost, da se na istom presjeku različita tkiva različito oboje i tako učine jasno vidljivim, bili su povodom, da se za to istraživanje razvio posebni ogranak sustavne anatomije. To je histologija (grč. histos »tkivo«). Njena je zadaća istraživanje stanica i tkiva, od kojih su pojedini organi građeni. Iako je histologija jedan dio anatomije, nastava iz te nauke na medicinskim školama u mnogim državama, pa i kod nas, odijeljena je od anatomije, poglavito iz didaktičkih razloga, jer je način rada kod nje poseban.

Druga glavna grana anatomije je topografska anatomija (grč. topos »mjesto« i graphein »pisati«), kojoj je zadaća, da prikaže pojedine dijelove tijela kao cjelinu, na pr. glavu, vrat, grudni koš, trbuh. Drukčije nego sustavna anatomija opisuje ona sve organske sustave istodobno, ali sam koliko se oni nalaze u odnosnom dijelu tijela, o kome se radi. Dok sustavna anatomija prikazuje dijelove tijela nepotpuno, a organske sustave potpuno, dotle topografska daje sustave rastrgano, ali zato opisuje dijelove tijela u njihovoj potpunosti. Pritom je glavna pažnja upravljena ne na građu organâ nego na njihov položaj, na njihov odnos, na to, kako jedan organ leži prema drugome. Međusobni smještaj organa je uglavnom stalan, jer je on nasljedstvom tako ustaljen, a ondje, gdje postoje češće nepravilnosti, obraća se i na te posebna pažnja. Značenje topografske anatomije je uglavnom praktično: ona stoji u službi medicine, te omogućuje liječniku, da kod pretraživanja bolesnika točno zna, kako organi leže u tijelu, iako ih ne vidi kroz kožu, na pr. srce, pluća, jetra, slezena, želudac. Naročitu važnost ima topografska anatomija za sve operativne struke u medicini. Tu ona omogućuje liječniku, da kod operacije dođe do svakog organa, o kome se radi, najispravnijim i najboljim putem, a da pritom ništa ne povrijedi, što mu stoji na putu i na što mora naići, ulazeći u dubinu. Onaj dio topografske anatomije, koji služi naročito potrebama kirurgije, naziva se kirurška anatomija.

I za ispravno prikazivanje čovječjeg tijela u umjetnosti, kiparstvu i slikarstvu, njegovih proporcija i neprestanog mijenjanja njegovih oblika pri svakom pokretu potrebno je dobro poznavanje anatomije. Posebna treća grana ove nauke plastična anatomija (grč. plassein »obrazovati, tvoriti«, plastes »kipar«) stoji u službi tih umjetnosti i ima zadaću, da uoči sve ono, što je bitno za spoljašnji oblik tijela i njegove promjene i da na to posebno upozori umjetnika. Ona pritom iz opisivanja izostavlja sve unutrašnje organe, koji ne dolaze do izražaja na površini tijela. Oblik je tijela uvjetovan poglavitom građom kostura sa zglobovima i raspoređajem mišićnih masa, a zatim kožom i potkožnim masnim tkivom. Ni to posljednje nije svuda po tijelu jednako raspoređeno, niti je uvijek raspoređeno na isti način, nego se mijenja prema spolu i prema dobi života. Raspoređaj potkožnog masnog tkiva, upravljan žlijezdama s unutrašnjom sekrecijom, drugačiji je kod žene nego kod muškarca, drugačiji kod djeteta nego kod odrasloga, a drugačiji opet kod starih ljudi, što sve ima veliki utjecaj na spoljašnji oblik tijela. Prema tome će polje rada plastične anatomije biti prikazivanje samo ovih spomenutih organskih sustava. Pritom ona opisuje skeletni sustav sa zglobovima kao i mišićni sustav ne samo u mirnom stavu, kako se oni vide na preparatu, nego posvećuje naročitu brigu njihovoj funkciji, njihovu izgledu kod izvođenja pokreta i utjecaju, koji tada imaju na opće oblikovanje tijela, kako bi umjetnik stekao pravo razumijevanje za mijene tjelesnih oblika pri izvođenju kretnja.

Govoreći o anatomiji za umjetnike treba dodirnuti i pitanje, da li se umjetnik smije odalečiti od prirode i prikazivati tijelo drugačije, nego li ga uči plastična anatomija i nego li je ono u stvari. Ne misli se ovdje na idealiziranje oblika, niti na to, da se rijetko može naći neko tijelo u svakom pogledu savršeno građeno, pa umjetnik može pogrešku jednog tijela, koje prikazuje, ispraviti prema savršenijem obliku nekoga drugog. Misao je ovdje ta, smije li umjetnik, prikazujući i najsavršeniji oblik tijela, prikazati ga drukčije, nego li što je on, s namjerom, da postigne još veći željeni umjetnički efekat. Nema sumnje, da može, pa šta više i da to treba, ako umije. Baš kod najvećih umjetnika osjećamo težnju, da se prikazujući tijelo odalečuju i od onog oblika, koji se smatra savršenim. To je i prirodno. Umjetnik je stvaralac kao i priroda. Oblik ljudskog tijela nije nešto nepromjenljivo. On se mijenja od začeća do smrti, a mijenjao se stalno i u geološkim vremenskim razmacima. Sve ono, što umjetnik osjeća, da priroda nije u pravoj mjeri razvila, ili još nije razvila, a treba da bude, može on mijenjati, razvijati, nastavljajući u svom djelu rad same prirode. Samo jedno ograničenje za njega postoji u tom pogledu: treba da ostane u skladu sa zakonima prirode, da bi tako izbjegao stvaranje nakaze. A upravo plastična anatomija upućuje ga u te zakone, koji vladaju u ljudskom tijelu. Stoga vidimo, da su najveći umjetnici uvijek imali težnju upoznati anatomiju tijela, ne zato, da se slijepo drže onoga, što vide, nego da upoznaju duh stvaranja u prirodi.

Primjena rentgenskih zraka u medicini dala je i anatomiji novih pobuda za rad. Te zrake prolaze i kroz ljudsko tijelo, ali ne prolaze posvuda jednako lako. Tkiva manje gustoće propuštaju ih lakše, dok ih gušće građeni organi više zadržavaju, bacaju dakle svoju sjenu. Tako je dana mogućnost, da se mnogi organi učine vidljivim na rentgenskom zastoru ili na fotografskoj ploči u obliku sjene, kao projekcija. Ta sjena, kao i svaka druga, mijenja se prema smjeru, otkuda dolaze zrake, nju treba dakle tek tumačiti, treba je, što se kaže, čitati. — A to čitanje opet omogućuje tek dobro poznavanje anatomije, koja organe prikazuje u njihovoj plastičnoj potpunosti, i odmah daje tumačenje za svaku sjenku i njene mijene kod promjene smjera prosijavanja. Koliko je tako anatomija podloga za razumijevanje onoga, što pokazuje rentgenski aparat, toliko je opet i anatomija sama uvelike unaprijeđena tim načinom istraživanja tijela. Ono omogućuje gledanje sakrivenih unutrašnjih organa, ma to bilo i u obliku sjene, i to gledanje na živom čovjeku, i tako ispravlja jedan nedostatak anatomije, koja opisuje uglavnom građu mrtvoga tijela. Napose je važno i to, da se tim načinom mogu vidjeti unutrašnji organi za njihova rada i tako ustanoviti sve mijene njihova oblika pri radu,na pr. ošit i pluća za vrijeme disanja, želudac i crijeva za vrijeme probave. Pravi oblik želuca, kakav je u živom tijelu, tek je tim putem istom u novije doba i ustanovljen, dok ga prije toga, iako se on istražuje kroz stoljeća, nije bilo nikako moguće sigurno utvrditi, jer se oblik želuca nakon smrti promijeni radi mlohavljenja njegove muskulature.

Anatomija je dio biologije, široke naučne grane, koja obuhvata svu nauku o životu (grč. bios »život«). Ona istražuje ne samo oblike tijela živih bića u najširem opsegu (morfologija od grč. morphe »oblik«), nego i njihove funkcije (fiziologija od grč. physis »priroda, svojstvo«), i njihov međusobni odnošaj kao i odnošaj prema okolini, u kojoj žive. Morfologija je mnogo šire područje nego anatomija, jer ona istražuje građu tijela, a morfologija stavlja sebi za zadatak, da razjasni i način, kako nastaju tjelesni oblici, i po mogućnosti da nađe uzroke, koji do njih dovode, kao i zakone, po kojima se oblici prenose na potomstvo naslijeđem. Tako se morfologija raščlanjuje na čitav niz posebnih nauka, od kojih svaka ide svojim putem, ali svi putovi ipak vode jednom istom cilju. Tako eksperimentalna morfologija nastoji, i to s uspjehom, da malo pomalo, stopu za stopom, dobro smišljenim pokusima dođe do spoznaje o tom, kako različni uzroci djeluju na razvitak i postanak oblika, na pr. kako djeluje teža, toplota, svijetlo, kako jedan organ djeluje na razvitak drugoga. Osnivač ove nauke W. Roux nazvao ju je mehanika razvitka, a označuje se još i uzročnom morfologijom.

To je dakle uzročno-analitički put. Drugi je historijski. Ma koliko da je čovječje tijelo složeno, komplicirano građeno, ono nije od svog postanka takvo: razvija se od samo jedne jedine stanice, oplođenog jajašca, i polaganim razvitkom postaje od jednostavnog sve složenije. Tako je dakle dana izvanredna mogućnost, da prateći taj razvitak, korak po korak, dođemo do prave spoznaje o tom, kako nastaju pojedini organi, i do pravog razmijevanja i njihova gotovog oblika. Nauka o razvitku, embriologija (grč. embryon »zametak«), koja istražuje taj razvitak, unijela je već dosada mnogo svijetla u sva područja anatomije i razjasnila mnoge dotada nerješive zagonetke. I dalja jedna nauka iz područja morfologije — komparativna (uporedna) anatomija — pridonijela je mnogo za razumijevanje ne samo životinjskog nego i čovječjeg tijela. Upoređujući građu tijela kod različnih životinjskih vrsta ustanovila je, da tu postoji stupnjevanje, gradacija od jednostavnih do složenih oblika, pa da se isti organi neprestano kod različnih vrsta ponavljaju, ali u više ili manje izmijenjenu obliku, prema svojoj zadaći i prema načinu života. Tako je razvijen pojam o homolognim organima (grč. homologos »koji se slaže«), t. j. organima, koji nastaju od iste osnove, kao i pojam o rudimentarnim (zakržljalim) organima (lat. rudis »neizrađen, sirov«). Uporednu anatomiju upotpunjuje dobrim dijelom paleontologija (od grč. palaios »star, koji potječe iz pradavnih vremena«; grč. on »biće«), koja istražuje okamenjene ostatke živih bića iz geoloških vremena. Obje su nauke dovele do spoznaje o srodnosti pojedinih vrsta i do shvatanja o njihovu historijskom razvitku (filogeneza, grč. phylon »stablo«, genesis »podrijetlo, razvitak«). Koliko je anatomija rasvijetljena naukom embriologije, toliko je opet uporednu anatomiju produbla komparativna (uporedna) embriologija. Upoređujući razvitak organa kod različnih životinjskih vrsta ona ima mogućnost da ustanovi, što od istovetne osnove biva u svakom pojedinom slučaju, i da utvrdi pravi odnošaj između ontogeneze (grč. on »biće«, genesis »razvitak«), razvitka pojedinog individua, i filogeneze, historijskog razvitka vrsti. Tim putem se došlo i do spoznaje o historijskom razvitku čovječjeg tijela. Kao što se vidi, anatomija istražuje građu tijela u uskom dodiru s ostalim morfološkim disciplinama, ona je samo član u velikoj porodici morfoloških nauka, ali središnji član.

Nomenklatura. Čovječje tijelo je nevjerojatno komplicirano građeno, te ga kroz tolika stoljeća rada nije bilo moguće ni dosada do kraja potpuno rasvijetliti. Ustanovljen je vrlo velik broj pojedinosti u njemu, više nego 5.000, i svaka od tih može biti u danom momentu od važnosti za liječnika ili za istraživača. Potrebno je dakle bilo, da se svaki detalj označi posebnim imenom, što kraće, ali jasno, da ne bude zabune ni zamjenjivanja. U anatomiji se upotrebljava već od davnine kao međunarodna latinska terminologija, pri čemu treba ipak spomenuti, da su mnogi nazivi samo latinizirane grčke riječi, jer je grčka nauka kroz latinski jezik došla do nas. Druge opet potječu iz hebrejskog, egipatskog, perzijskog, arapskog jezika, pa i drugih. Sve do g. 1895 to nazivlje nije bilo potpuno izjednačeno. Te godine je nakon dugih predradnja na kongresu anatema u Baselu ustanovljena t. zv. Baselska nomenklatura (B. N. A.), koja se ubrzo rasprostranila čitavom Zemljom i bila općenito priznata kroz punih 40 godina. Ipak se kasnije pokazalo, da ni ona ne zadovoljava potpuno, pa su se množili prijedlozi za njenu izmjenu u tolikoj mjeri, da je Anatomsko društvo (Anatomische Gesellschaft), u kome su začlanjeni pored njemačkih i anatomi gotovo svih ostalih naroda, izabralo g. 1923 posebno povjerenstvo za nomenklaturu sa zadaćom, da sve prigovore prouči i donese svoj prijedlog, što treba da se mijenja. Nakon 12-godišnjeg rada povjerenstvo je napokon na godišnjoj skupštini Anatomskog društva u Jeni g. 1935 donijelo svoj konačni prijedlog, koji je i prihvaćen. Tako je ustanovljena nova t. zv. Jenska nomenklatura (J. N. A.). Na IV. ujedinjenom međunarodnom kongresu anatoma u Milanu g. 1936 ta je nova nomenklatura načelno prihvaćena i od svih ostalih anatomskih društava, i ona se sada upotrebljava u anatomiji. Provedene izmjene su ove: 1. Ukinuta su iz nazivlja sva imena autora. 2. Ispravljene su u nazivlju stvarne pogreške. 3. Ispravljene su jezične pogreške, napose mnogi latinski završeci pridjeva izvedenih od grčkih riječi, koji su bili neispravni u bazelskoj nomenklaturi. 4. Za oznaku položaja dijelova tijela nije odlučan uspravni stav tijela, nego su upotrebljene oznake, koje vrijede uvijek, ma u kom se položaju nalazilo tijelo.

Glavne ravnine u tijelu. U anatomskoj nomenklaturi neobično su česte oznake, koje se odnose na položaj nekoga dijela u tijelu, i da bi se taj položaj mogao obilježiti kratko, ali nedvosmisleno, po mogućnosti s jednom riječi, potrebno je bilo ustanoviti neke glavne ravnine u tijelu, na koje se te oznake imaju odnositi. Tako postoji medijana (središnja) ravnina: to je ona, koja prolazi sredinom tijela u pravcu od sprijeda i dijeli ga u dvije simetrične polovice, radi čega se naziva još i ravninom simetrije. Na nju se odnose oznake »medijalno« i »lateralno« prema tome, da li neki dio leži bliže njoj ili je od nje više udaljen. Druga je frontalna (čeona) ravnina (od lat. frons »čelo«), ravnina, koja ide s desna na lijevo i u smjeru čela, i na nju se odnosi oznaka »ventralno« i »dorzalno« (od lat. venter »trbuh«, dorsum »leđa«) prema tome, da li ono, što se označuje, leži ispred ili iza nje. Treća je transverzalna (poprečna) ravnina, koja pri uspravnom stavu siječe tijelo u vodoravnom smjeru. Na tu se opet odnose oznake »kranijalno« i »kaudalno« (grč. kranios »glava«, lat. cauda »rep«) t. j. bliže glavi ili bliže donjem dijelu trupa. Kao što se vidi, sve su te oznake potpuno nezavisne o položaju tijela; one vrijede uvijek, bilo da je tijelo u uspravnom ili u polegnutom položaju, bilo nagnuto ili štaviše izvrnute nauznak glavom dolje, kao kod izvođenja nekih operacija.

Osnovni plan u građi tijela. U sastavu čovječjeg tijela lako se može uočiti nekoliko osnovnih načela, koja u njemu vladaju. Jedno od tih je bilateralna simetrija. Središnja ravnina dijeli tijelo u dvije polovice, desnu i lijevu, koje nisu jednake, nego su simetrične t. j. odnose se jedna prema drugoj kao predmet i slika njegova u ogledalu, i zovu se antimere (grč. antimeros »dio prema«). Nije samo čovječje tijelo tako građeno. Isto načelo simetrije vidimo izraženo i u tijelu svih kralježnjaka, pa i mnogih nižih životinjskih oblika. Simetrična raspodjela tjelesne mase omogućuje tijelu gibanje u pravcu. Zato vidimo, da i sve naprave, koje treba da se gibaju u jednom smjeru, pokazuju simetričnu građu: lađa, kola, aeroplan, lokomotiva, dok na pr. parni stroj, koji radi na jednom mjestu, ne treba te simetrije i obično je nema. Pa i kod biljaka je lišće, što se giba na vjetru, simetrično građeno, jer bi se inače okretalo. Ipak simetrija u čovječjem tijelu nije apsolutna. Ne samo da su neki organi, kao srce, želudac, jetra, slezena nesimetrično smješteni, nego neka odstupanja od pravila vidimo i na mnogim organima, za koje se u prvi mah čini, da su potpuno simetrični. Tako ni mozak nije savršeno simetričan, napose veliki mozak. Ni lice nije potpuno simetrično, a to je i dobro, jer upravo male nejednakosti njegove desne i lijeve polovice jesu ono, što licu, pored ostalih preduvjeta, daje osobitu izrazitost, lijepu licu osobitu ljupkost i draž. Braus je u tom pogledu analizirao poznato ljupko lice Milske Venere i svratio pažnju na njegovu izrazitu nesimetričnost. Ako se njeno lice na crtežu tako konstruira, da bude apsolutno simetrično, bilo kao njegova desna, nešto šira, ili kao lijeva, uža polovica, ono odmah izgubi svu draž i djeluje do nevjerojatnosti neizrazito i dosadno toliko, da se ni prepoznati ne može. Ni obje ruke nisu potpuno jednako razvijene; desna je obično spretnija i većeg opsega i jača, dok je kod ljevaka, kojih ima l%— 4%, lijeva bolje razvijena. Razlika u snazi desne i lijeve ruke dolazi napose do izražaja kod veslanja. Nije moguće veslati u jednom pravcu bez kontrole očiju, jer čamac uvijek navija na onu stranu, kamo ga odbija jača desna ruka. Ta se nejednakost u rukama izjednačuje time, što je lijeva noga jača i bolje razvijena nego desna. To je razlog, da nije moguće ići dulje vremena u jednom pravcu, ako se ne kontrolira vidom, jer čovjek uvijek zakreće malo pomalo na desnu stranu, kamo ga odbija jača lijeva noga. Gaupp, koji je tome posvetio posebnu radnju, opisao je čitav niz zanimljivih primjera, u kojima se pokazalo, da čovjek ne može prijeći neku veću poljanu sasvim ravnu, pokrivenu snijegom, u noći, u magli, gdje je dakle isključena svaka kontrola puta ili cilja okom, nego putuje u velikom krugu na desno i vraća se uvijek na ono mjesto, otkuda je pošao.

Drugo je osnovno načelo u građi tijela njegov sastav od dijelova segmenata, koji se od glave prema stražnjem kraju trupa mnogo puta ponavljaju i označuju kao metamere (od grč. meta »iza«, meros »dio«). Taj je sastav od segmenata osobito izrazit u dijelu grudnoga koša, gdje se kralješci, rebra, mišići, arterije, živci ponavljaju dvanaest puta uzastopce, ali se on može ustanoviti i u građi vrata, trbuha, udova, osobito ako se prati njihov razvoj kod embrija, pa djelomično i glave. Koštana osovina tijela raščlanjena je tako radi metamerne građe kod čovjeka na 33—34 dijela, kralješka, radi čega se i zove kralježnica, pa se po tom i čovjek ubraja među kralježnjake, vertebrata. Treće je osnovno načelo sastav tijela od dvije cijevi, od kojih jedna leži dorzalno i sadrži u sebi središnji živčani sustav (neuralna cijev), a druga leži ispred koštane osovine tijela i sadrži u sebi organe utrobnoga, visceralnog sustava (visceralna cijev). To je otud, što je u pojedinom segmentu raspoređaj njegovih dijelova pravilan. Straga prema naprijed slijedi redom najprije središnji živčani sustav: to je u području trupa hrptena moždina, uložena u hrptenu cijev, obuhvaćenu lukovima kralješka; zatim dolazi ispred toga trup kralješka, ispred njega aorta, a ispred ove probavna cijev, okružena tjelesnom šupljinom, pa srce, dok su bubrezi i spolne žlijezde smješteni uz stražnji zid tjelesne šupljine.

Podjela anatomije. Čovjek ide u rod metazoa, živa bića, sastavljena od velikog broja stanica. Dok kod protozoa, kod kojih se čitav individuum sastoji od jedne jedine stanice, ta jedna stanica vrši sve životne funkcije podjednako, nastaje kod višestaničnih bića, pa i kod čovjeka, podjelom rada diferenciranje, tako da jedne stanice razviju u osobitoj mjeri jedno svojstvo, a druge drugo. Tako postoje u čovječjem tijelu epitelne stanice, koje pokrivaju površine tijela spoljašnje i nutrašnje, potporne stanice, i to vezivne, hrskavične i koštane, koje daju čvrstu potporu tijelu, mišićne, koje imaju osobito razvijenu sposobnost stezanja, i živčane stanice. Veliki broj stanica, koje su diferencirane na isti način, oblikuje zajedno s njihovim derivatima tkivo, pa tako govorimo o epitelnom, vezivnom, hrskavičnom, koštanom, mišićnom i živčanom tkivu. Više tkiva opet zajedno sastavljaju pojedine organe, pri čemu je glavna funkcija uvijek vezana na jedno, glavno tkivo, na pr. mišić je građen od više tkiva, ali je mišićno tkivo ono, koje je u njemu glavno. Idući tako od nižega prema višem dolazimo napokon do velikih organskih sustava. Pojedini organi nisu potpuno samostalni, nego se po više njih grupira u jednu veću cjelinu, u kojoj doduše svaki organ vrši svoju posebnu funkciju, ali tako, da jedan dopunjuje rad drugoga. Svi dakle djeluju u jednom smjeru s jednom zajedničkom velikom zadaćom, omogućujući tako tijelu vršenje po jedne od njegovih glavnih životnih funkcija. To je organski sustav i od samo nekoliko takvih organskih sustava sastavljeno je čitavo čovječje tijelo. Polazeći u obratnom smjeru, od višega prema nižem, naći ćemo, da je čovječje tijelo sastavljeno od nekoliko organskih sustava, svaki taj opet od više organa, svaki organ od više različitih tkiva, a svako tkivo od velikog broja stanica, diferenciranih na poseban način.

Sustavna anatomija prikazujući tijelo prati jedan sustav za drugim; ona se prema tome dijeli na nekoliko velikih poglavlja, od kojih svako opisuje odnosni organski sustav, a to su:

1. Systema sceleti (grč. skeletos »kostur«), skeletni, koštani sustav. Tu se opisuje oblik kosti pojedinačno kao i njihov sklop u kosturu kao cjelini, njihova unutrašnja arhitektura kao i njihov razvitak i rast. Obraća se pritom posebna pažnja koštanim jezgrama, koje nastaju u hrskavičnoj njihovoj osnovi za vrijeme rasta, i po kojima se može često i mnogo godina nakon smrti ustanoviti dob života nekog pojedinca, što je od važnosti za sudbenu medicinu.

2. Juncturae ossium (lat. iunctura »spoj«, os »kost«), koštani spojevi, kod kojih se prikazuje, kako su pojedine kosti međusobno spojene i ondje, gdje je taj spoj nepomičan, kao na pr. kod svih kostiju lubanje osim donje čeljusti, kao i na mjestima, gdje su one svojim proširenim i napose uobličenim krajevima tako priključene, da se mogu gibati, čineći na taj način zglobove (articuli). Pritom se ispituje i funkcija svakog pojedinog zgloba, njegova mehanika, jer je ta potpuno određena njegovom anatomskom građom.

Povijest anatomije. Anatomija se od svog početka razvijala u uskoj vezi s medicinom kao njezin sastavni dio i otuda se njen povijesni razvitak ne može potpuno odijeliti od razvitka medicine. Od medicine je dobivala poticaj a i mogućnost za svoj rad; liječnici su tu nauku njegovali od drevnih vremena pa do danas, te je ona i danas u sklopu medicinskih nauka. Razumije se po sebi, da je ta veza mogla biti uspostavljena tek onda, kad je medicina postavljena na racionalnu osnovu. Doklegod je medicina u stara vremena nastojala tumačiti bolesti mističnim, vrhunaravnim uzrocima, nije bilo potrebe, da se točno pozna čovječje tijelo. Neprolazna je stoga zasluga Hipokrata (460— 377 pr. Kr.), velikog liječnika iz Periklova doba, koji je medicinu postavio na pouzdane temelje iskustva. On je u svojim mnogobrojnim spisima uputio na to, da prirodne pojave treba tumačiti prirodnim uzrocima, označujući iskustvo glavnim izvorom medicinske spoznaje. Nakon njega nije medicina nikada više potpuno skrenula s pravoga puta, kojim ju je on poveo, te se po trajnom utjecaju, koji su njegova djela vršila na njen razvitak, naziva ocem medicine. Aristotel (384—322 pr. Kr.) je svojim univerzalnim duhom obuhvatio i anatomiju kao i cjelokupnu morfologiju. Osnovavši uporednu anatomiju podijelio je životinjsko carstvo na razrede, spoznao pojam homologije, prvi počeo izučavati razvitak živih bića, a anatomiju je izučavao seciranjem životinja. Neki nazivi u anatomiji i danas se upotrebljavaju u onom smislu, kako je on to utvrdio, na pr. naziv aorta za glavnu tjelesnu arteriju, dok se prije tim imenom označavao i dušnik, ili oznaka nerv za živac, prije upotrebljavan i za tetivu. Čini se međutim, da on nije imao prilike secirati ljudske lešine. Pravi rad na čovječjoj anatomiji omogućen je tek u Aleksandriji. Nakon smrti Aleksandra Velikoga jedan od njegovih vojskovođa, Ptolemej I., uspostavivši u Egiptu svoju državu, osnovao je u Aleksandriji čuvenu aleksandrijsku školu s knjižnicom. Tu su se njegovale umjetnosti i nauke, među njimai medicina. Ta je škola postojala kroz mnogo stoljeća, svedok Aleksandrija nije potpala pod Arape, ali se anatomija razvila najbolje u njoj odmah u samom početku. Dva slavna anatoma djeluju tada u Aleksandriji: Herofil i zatim Erasistrat, s kojima upravo započinje anatomija u današnjem smislu, jer su oni valjda po prvi put u povijesti ove nauke počeli istraživati tijelo seciranjem ljudskih lešina. Herofil (oko 300 pr. Kr.), sistematski duh, proučio je na samom objektu čitavo tijelo i opisao svoje nalaze u djelu »Anatomika«; napose je za tadašnje vrijeme točno prikazao mozak i hrptenu moždinu kao i živce, koji iz njih izlaze. Opisao je venozne sinuse u lubanji, kroz koje otječe krv potrebna za mozak, pa krvne žile, probavne organe, i prikazao građu čovječjega oka. Drugi veliki anatom toga doba Erasistrat (oko 310—250 pr. Kr.), iako nije dao prikaz cjelokupne tjelesne građe, ustanovio je mnoge važne detalje, tako na pr. da postoje posebni motorni i osjetni živci, da postoje u srcu zalisci; on je prvi točno opisao jetru i žučne cijevi i prvi je vidio hilusne žilice crijeva.

Od rimskih pisaca vrijedan je spomena Kornelije Celzo, u doba Isusova rođenja, koji je u osam knjiga opisao tadašnje stanje medicinske nauke, iako sam nije bio liječnik. Kasnije se javlja u Rimu najveći liječnik staroga vijeka Galen, koji ostaje dominantnom ličnosti u medicini sve do početka novoga vijeka. On je Grk, rođen u Pergamu oko 130 pos. Kr.; anatomiju je učio u Smirni kod anatoma Pelopsa, zatim u Korintu, a poslije je otišao u Aleksandriju, gdje je dovršio medicinske nauke. Nakon devetgodišnjih nauka vratio se u Pergam, gdje je bio gladijatorski liječnik 4 godine, a zatim se preselio u Rim. Tu je kao liječnik stekao vrlo veliki ugled i postao tjelesnim liječnikom cara Marka Aurelija. Umro je oko 200 pos. Kr. Napisao je blizu 400 djela, upoznavši i obuhvativši sve dotadašnje medicinske škole i nazore dao je ne samo sintezu svega dotadašnjega znanja na tom području, nego je i prožeo sve svojim duhom, unaprijedio svojim istraživanjima i u svojim mnogobrojnim djelima dao sustavni prikaz cjelokupne medicine. Anatomiju i fiziologiju obradio je napose iscrpivo u svojim djelima Anatomska istraživanja i De usu partium (O upotrebi dijelova tijela), i pritom prikazao anatomiju u vezi s funkcijom svakog pojedinog dijela. Bio je odličan eksperimentator, napose u području središnjega živčanog sustava. Zna se, da je u Rimu stekao veliku popularnost ne samo svojim uspješnim radom kao liječnik, nego i svojim javnim predavanjima, spojenim sa sekcijama životinja i pokusima na živim životinjama, koje je izvodio. Tehniku anatomskog prepariranja usavršio je u velikoj mjeri, jer se nije zadovoljavao time, da ustanovi spoljašnji izgled pojedinog organa, već je nastojao i da uđe u tajnu njegova unutrašnjeg sastava, naravno koliko je to bilo moguće tada bez osobitih optičkih sredstava. Tako je ustanovio građu želučanog zida od pojedinih slojeva, te građu crijeva i drugih cjevastih organa. Na žljezdanim organima razlikovao je pomoćno vezivno tkivo od parenhima. Galen je obradio anatomiju na osnovu sekcije životinja, napose majmunâ, kao najsličnijih čovjeku. Ne zna se pouzdano, da li je on ikada secirao ljudsko tijelo, no anatomska opažanja na bolesnicima sam označuje riječima »slučajna anatomija«. Utjecaj njegovih djela u medicini bio je golem, kao nijednog liječnika ni prije ni poslije njega. U anatomiji vladao je suvereno kroz 1300 godina, te je smatran nepogrešivim, a navodi u njegovim djelima postali su dogme, no time i zapreka za dalji napredak ove nauke. Trebalo je mnogo borbe, dok se ta zapreka svladala tek u 16. stoljeću. Galen je bio najveći i ujedno posljednji veliki anatom staroga vijeka.

S propadanjem rimskoga carstva zakržljala je s ostalim naukama i medicina, a s njome i anatomija, te je u srednjem vijeku nastao u zapadnoj Evropi potpuni zastoj, pa se štaviše zaboravilo i ono, što je bilo dotle upoznato. Održavala se tek u Aleksandriji do njezina pada pod Arape, i ponešto u Bizantu. U srednjem su vijeku Arapi stekli zasluga za medicinu i anatomiju poglavito time, što su prevodili stare pisce, napose Galena na arapski jezik, i time njihova djela sačuvali od zaborava. Imali su odličnih kliničara, kao što su Razes (850—923), Avicena (980—1037) i drugi, ali u anatomiji nisu mogli ništa novo dati, jer im je seciranje čovječjeg tijela bilo vjerskim propisima onemogućeno.

Preporod medicine, a s njom i anatomije započeo je u zapadnoj Evropi osnivanjem sveučilišta i medicinskih škola. Od svih je najranije osnovana medicinska škola u Salernu u južnoj Italiji (postojala već u početku 10. st.). Za njen jerazvitak od najvećeg značenja rad Konstantina Afričkog (* oko 1020 u Kartagi, † u samostanu benediktinaca Monte Cassino, sjeverno od Salerna 1087). Tu je preveo s arapskog na latinski više medicinskih djela arapskih pisaca i nekoja djela Hipokrata i Galena. Te je latinske prijevode ubrzo prihvatila salernska škola i oni su stekli golemo značenje za čitav razvitak medicine ne samo u Italiji, nego i u čitavoj zapadnoj Evropi, jer je time uspostavljen kontakt s grčkom i rimskom medicinom klasičnoga doba. To je bilo od to većeg značenja, što u 12. i 13. stoljeću nastaju mnogobrojna sveučilišta, na kojima se njegovala i medicina, tako u Italiji u Bologni, Padovi, Napulju, Messini, Paviji; u Engleskoj u Oxfordu i Cambridgeu; u Francuskoj u Montpellieru, gdje je odavna već postojala medicinska škola, i u Parizu; u Španjolskoj u Valenciji i Salamanci i drugdje. Za anatomiju su bila od osobitog značenja sveučilišta u Bologni i Padovi, pa u Montpellieru i Parizu. Na sveučilištima je i anatomija bila nastavni predmet te je tako ponovo otvoren širok put za njen razvoj, koji otada nije napuštan do danas. No to je napredovanje išlo spočetka veoma sporo, radi posebnih prilika, koje su tada vladale. Anatomija se predavala u početku samo teoretsko-skolastički čitanjem napose Galenovih spisa bez izučavanja građe tijela na samom objektu. Sa seciranjem ljudskih lešina ponovo se započelo najprije u Bologni. Tu je Mundinus (Mondino dei Luzzi 1275—1326) napisao (1314) svoj čuveni kompendij anatomije na osnovu sekcije nekoliko ljudskih lešina, držeći se pritom ipak strogo Galenovih navoda, i ta je knjiga ostala preko 200 godina glavni udžbenik anatomije, po kojem su se i predavanja držala, a i sekcije su se izvodile onim načinom, kako je raspoređeno gradivo u toj knjizi. Prostorija, u kojoj se predavala anatomija, mogla je biti u doba, prije nego je uvedeno seciranje, ma koja predavaonica fakulteta. Međutim čim se otpočelo sa seciranjem leševa, morao je u tu svrhu biti stvoren neki uređaj, a kako se u početku secirala obično samo po jedna lešina na godinu, a sekcija je trajala samo nekoliko dana, to je taj uređaj bio vrlo primitivan i određen samo za to kratko vrijeme. Kad bi se pružila rijetka prilika za sekciju neke lešine, unijela bi se u koju prostoriju fakulteta povišena katedra i u sredinu sobe stavio duguljast drveni stol za lešinu, oko koga su stajali slušači. Broj slušača bio je određen po 20 za mušku i po 30 za žensku lešinu. Predavanje i sekcija držani su na ovaj način: u pročelju dvorane sjedio je profesor u ornatu na povišenoj katedri i čitao pojedino poglavlje obično iz Mundina. Njegov pomoćnik, disektor, secirao je lešinu i nalazio one organe, o kojima se predavalo, a drugi, demonstrator, pokazivao to štapićem slušačima. Sekcija je, po Sudhoffu, trajala četiri dana. Počinjalo se sa sekcijom trbuha. Prvi dan je prikazana trbušna muskulatura i organi trbušne šupljine, drugi dan grudi i unutrašnjost grudne šupljine, treći dan glava i sadržina lubanje, a četvrti gornji i donji udovi, žile, kosti i kičma. Uza sve to nije anatomska nauka kroz dugo vremena postigla nikakav stvarni napredak. Značajno je za duh, koji je tada u nauci vladao, da profesor za vrijeme sekcije nije silazio s katedre, niti je smatrao za potrebno, da gleda, šta se na lešini vidi. Za njega je glavna stvar bio samo tekst u knjizi, a Galenove je navode smatrao nepogrešivim. Ako se na lešini našlo nešto drugačije, nego je to Galen opisao, tumačilo se to kojekako, ali uvijek tako, da je Galen morao imati pravo. To je doba dogmatskog učenja u anatomiji, a trajalo je sve do sredine 16. stoljeća.

Češće su se sekcije počele vršiti tek, kad su pape Siksto IV. (1471—1484) i Klement VII. (1523—1534) posebnom bulom dali odobrenje, da se anatomija može učiti na lešinama. Otada su se sekcije vršile kroz čitavo zimsko polugodište. Ljeti se to nije činilo, jer još nije bio poznat način konzerviranja, i tim se ukazala potreba, da se i prostorija, gdje se one izvode, uredi bolje i zgodnije, nego li je to bilo dotada. Tako je došlo do osnivanja anatomskog teatra (theatrum anatomicum), kojim se imenom otada općenito nazivalo mjesto, gdje su izvođene sekcije i držana anatomska predavanja. Prvu ideju za ispravnu konstrukciju anatomskog teatra dao je padovanski anatom Alessandro Benedetti (oko 1500), koji je predložio, da se taj izgradi po uzoru antiknih amfiteatra u Rimu i Veroni, s kružno postavljenim i postepeno uzvišenim klupama i stolom za sekciju u sredini, kako bi svi gledaoci mogli vidjeti objekt podjednako dobro. Takovi su teatri osnovani na sveučilištima u Padovi, Pisi, Paviji, Bologni, pa i na ostalim tadašnjim sveučilištima izvan Italije, i taj se princip s nekim izmjenama održao sve do danas. I sada se grade anatomske predavaonice amfiteatralno, doduše ne više potpuno kružno, nego u obliku polukruga, što bolje odgovara svrsi. Ipak su tadašnji anatomski teatri bili još uvijek samo povremeni (temporarium theatrum), jer su služili samo za zimskog polugodišta, kad su vršene sekcije, dok bi u ljetu čitava konstrukcija bila spravljena u potkrovlje. Prvi stalni anatomski teatar, koji jošé i danas postoji, bio je postavljen po tom načelu konstrukcije u Padovi 1594, gotovo istodobno u Leydenu 1597, nešto drugačijega tipa — u obliku četverokuta — u Bologni 1637 i drugdje. Svi su ti teatri bili smješteni u povećoj dvorani fakultetske zgrade, bili su dakle samo što je moguće bolja primjena. Kao samostalna građevina po prvi put je theatrum anatomicum sazidan u Parizu 1695. Anatomski teatar je jezgra, od koje su se u toku vremena razvili sadašnji moderni anatomski instituti. Osnovna razlika između njih je u tom, što je theatrum anatomicum, dakle jedna jedina veća prostorija, uz koju su kasnije priključene simetrično s obje strane po jedna mala soba za rad, i druga, koja je služila kao kuhinja za spravljanje kostiju, imao služiti svim potrebama anatomije, dakle i za predavanje, za izvođenje sekcija i za muzej, dok je u anatomskom institutu u tom pogledu provedena diferencijacija. Potkraj 18. stoljeća naime postalo je očito, da dotadašnji način nastave u anatomiji nije bio ono, što treba da bude. Po njemu se predavalo i slušačima pokazivalo secirane lešine. Uvidjela se zato potreba, da se i slušačima mora dati prilika, da i sami prepariraju lešine svojom rukom, kako bi eksaktno upoznali građu tijela iz vlastitog iskustva. Stoga se od 1770 počela graditi dvorana za seciranje, jedna ili više njih, prema potrebi, u kojoj se otada vrše sekcije i to tako, da ih izvode ne samo nastavnici, nego i slušači medicine kao obligatni praktikum, dok je anatomski teatar ostao doduše i dalje, ali je od toga doba preuzeo ulogu predavaonice, auditorija. Tim se dakle od starinskog anatomskog teatra razvio anatomski institut, koji je kasnije upotpunjen i drugim potrebnim odjelima, koji čine danas njegove bitne sastavne dijelove. Takav je na pr. anatomski muzej, otkako su iznađene metode konzerviranja dijelova tijela, tako da se jednom, često s velikim trudom, načinjeni anatomski preparati mogu održati neograničeno dugo. Daljni su dijelovi instituta laboratoriji za naučni rad, knjižnica, mrtvačnica za konzerviranje i čuvanje konzerviranih lešina, maceracija za spravljanje skeleta i prostrana učionica za slušače s izloženim anatomskim preparatima.

Sve do velikog reformatora anatomije Andrije Vesala anatomija je obrađivana dogmatski, držeći se strogo Galenovih navoda. Još u 16. st. djeluju u tom duhu Marcantonio della Torre († 1506), učitelj Leonarda da Vinci u anatomiji, i Berengario da Carpi (1470—1530) u Paviji; Alessandro Benedetti (1460—1525) u Padovi; Alessandro Achillini (1463—1512) u Bologni; u Parizu Winther von Andernach (1478—1547) i Jacques Dubois Sylvius (1478— 1555), obadva učitelji Vesalovi. Značajno je za duh toga vremena, da jedno djelo Sylvijevo nosi naslov: Commentarii in Galenum de ossibus. Univerzalni genij, Leonardo da Vinci (1452—1529), bavio se i anatomijom, u koju ga je uputio Della Torre, i to intenzivno, kroz više decenija, te je secirao više desetaka lešina. Učinio je čitav niz značajnih opažanja u anatomiji, tako da je na pr. jedan mišićni snop u desnoj srčanoj komori, koji je on prikazao u slici, kad je u prošlom stoljeću ponovo otkriven na lešini, nazvan njemu u počast imenom: Trabecula septo-marginalis Leonardo da Vinci. Kao rezultat svojih istraživanja naslikao je više stotina anatomskih crteža. I on je bio pod utjecajem Galena, ali se tokom rada oslobađao dogme. Njegovi su crteži ostali neobjavljeni i tako su ostali bez značenja za dalji razvoj ove nauke.

Novo razdoblje anatomije, njezin preporod i pravi njen razvitak, koji se otada nikada više nije ustavio, nastaje djelovanjem velikog reformatora anatomije Vesala. Andreas Vasalius, * u Bruxellesu 1514, učio najprije u Louvainu, zatim u Montpellieru i Parizu, gdje su mu bili učitelji Winther von Andernach i Sylvius, kod kojih je učio napose anatomiju. Poslije je otišao u Veneciju, zatim u Padovu, gdje je 1537 postao profesor anatomije i kirurgije. Predavajući anatomiju u prvo vrijeme je i on kao i njegovi pariski učitelji bio sljedbenik Galenov, što se vidi po njegovim »Tabulae anatomicae« (1538), gdje je prikazao jetru s pet režnjeva. Tek je poslije došao do spoznaje, da je Galen prikazao upravo anatomiju majmuna, a ne čovjeka, i tako se prvi od svih anatoma potpuno oslobodio dotadašnjeg dogmatizma i počeo istraživati građu tijela, kako treba, kao što je i prirodno, gledajući sve svojim očima i rasuđujući sve zdravom pameti. To se nama danas čini vrlo jednostavnim i najprirodnijim, ali je u tadašnje doba taj korak, kojim je on prešao preko svih dotadašnjih predrasuda, bio vrlo težak, vrlo odlučan i od najdalekosežnijih posljedica po sav razvoj anatomije u budućnosti. U tome i jest njegova glavna i neprolazna zasluga, te se zato naziva reformatorom anatomije, i s njime započinje prava naučna anatomija novoga vijeka. Došavši do te osnovne spoznaje, bacio se besprimjernim marom na samostalno izučavanje čovječjeg tijela tako, da je za nekoliko godina obradio cijelu anatomiju čovjeka i objavio je u djelu »De humani corporis fabrica libri septem«, — izašlo u Baselu 1543. U prvoj su knjizi prikazane kosti i hrskavice, u drugoj mišići i sveze, u trećoj arterije i vene, u četvrtoj živci, u petoj utrobni organi trbuha, u šestoj organi grudne šupljine, u sedmoj napokon mozak, moždane ovojnice i oko. Djelo je bogato ilustrirano divnim slikama, koje je pod njegovim stalnim nadzorom izveo dobar umjetnik sa svježinom i pravim umjetničkim zamahom, što je također nesumnjivo pridonijelo njegovu konačnom uspjehu. G. 1544 pozvan je na dvor Karla V., gdje je bio njegov tjelesni liječnik, a kasnije njegova sina Filipa II. Umro je 1546 na grčkom otoku Zakintu, gdje je doživio brodolom, vraćajući se s hodočašća iz Svete zemlje. Djelo Vesalovo izazvalo je žestoke borbe, plodonosne za napredak nauke. Osobito se na njega oborio njegov učitelj u ParizuSylvius i rimski anatom Bartolomeo Eustachi († 1574). Te oštre borbe za i protiv Galena, za i protiv Vesala, iz kojih je Vesal izašao kao pobjednik, uputile su anatome na objektivno i intenzivno proučavanje prirode i time nastaje već u 16. st. veliki procvat anatomije s čitavim nizomvažnih otkrića. Od anatoma toga stoljeća treba da se spomene Gabriele Falloppia (1523—1562), koji je djelovao uFerrari, Pisi i Padovi, pristaša Vesalov, jedan od najznatnijih anatoma toga doba; zatim već prije spomenuti Eustachi, koji je spočetka bio Vesalov protivnik. I on se kasnije oslobodio Galenova dogmatizma i kao jedan od najegzaktnijih istraživača zadužio nauku čitavim nizom otkrića. Svoje glavno veliko djelo nije dospio objaviti. Njegove tabele za to djelo, savršeno izrađene u bakrorezu, izdao je tek Lancizi (1714), kasnije Albinus (1744). Po njemu je nazvana slušna truba, tuba auditiva Eustachii, koja spaja srednje uho sa ždrijelom, kao i zalistak na ulazu donje šuplje vene u srce, valvula venae cavae Eustachii, točno prikazan na 8. i 16. njegovoj tabeli. Svojim istraživanjem pridonijeli su napretku anatomije u to doba još Cesare Aranzio u Bologni (1530—1589), koji je prikazao razvoj čovječjeg fetusa, Constanzo Varolio (1543—1575) također u Bologni, svojim radom o mozgu, Leonardo Botallo (* 1530, Ductus arteriosus Botalli), Caspar Bauhin u Baselu (1550—1624), u Padovi Julius Casserius (1561—1616), Adrianus Spighelius (1578—1625), i napose Harveyev učitelj u Padovi Fabricius ab Acquapendente (1537—1619), koji je od Cananija (1547) otkrivene zaliske u venama točno opisao i prikazao ih u slici. Plućni krvotok otkrio je Miguel Serveto (1509—1553), koji je spaljen na lomači u Ženevi.

Međutim, ako je već dotle i bio izveden veliki rad na anatomiji, ostao je sve do sredine prve polovice 17 st. jedan od osnovnih problema u anatomiji neriješen, a to je problem optoka krvi u tijelu. Tu je unio puno svijetlo veliki engleski anatom William Harvey, * Folkestone 1578, † London 1657, učio medicinu najprije u Cambridgeu, zatim u Padovi, gdje mu je bio učitelj Fabricius ab Acquapendente. Vrativši se u Englesku bio je profesor anatomije i kirurgije u Londonu i tjelesni liječnik Jakova I. i Karla I. Svoje glavno djelo, jedno od najslavnijih u povijesti anatomije, »Excercitatio anatomica de motu cordis et sanguinis in animalibus«, objavio je g. 1628, u kom je nakon opsežnog i dugog izučavanja po prvi put jasno prikazao kružni optok krvi, njeno strujanje kroz arterije iz srca prema periferiji i vraćanje kroz vene natrag u srce. Kapilare još nije poznavao. Njih je otkrio Malpighi mikroskopom 1661. Djelo Harveyevo bilo je od epohalnog značenja za medicinu: ono je, otprilike kao i Vesalovo, proizvelo oštru borbu za i protiv, stvorilo temelje za razvoj fiziologije i između ostaloga dalo povoda, da se u tančine prouče krvne i limfne žile. Pratiti krvne žile do najsitnijih ogranaka uspjelo je tek, kad je Johann Swammerdam (1637— 1680) našao metodu njihova injiciranja. Tu je metodu napose usavršio Friedrich Ruysch (1638—1721), koji je u djelu »Opera omnia anatomico-medico-chirurgica« (Amsterdam 1737) dao gotovo savršene slike detaljnog razgranjivanja krvnih žila u nekim dijelovima tijela. I limfne su žile u to doba upoznate. Već 1622 otkrio je Gaspare Aselli (1571—1626) u Paviji ponovo hilusne žilice na psu, koje je bio već Erasistrat opisao, ali su tada bile već odavna zaboravljene. Jean Pecquet u Montpellieru opisao je g. 1647 glavni limfni vod kod psa, van Hoorne kod čovjeka (1652), dok je odnošaj hilusnih žila, limfnih žila i glavnog limfnog voda podrobno obradio Olaf Rudbeck u Upsali (1630— 1702).

Otkriće mikroskopa u 17. stoljeću bilo je od najvećeg značenja po dalji razvitak anatomije. Iako je bio mikroskop tada još primitivan i kasnije savršene metode rada nisu bile još poznate, ipak je time bio otkriven čitav novi svijet, jer je sada bilo moguće vidjeti dotad nevidljivo. Osnivač mikroskopske anatomije Marcello Malpighi (1628—1694) djelovao je u Pisi, Messini i Bologni i gotovo na svim područjima anatomije obogatio nauku svojim otkrićima: prvi je opisao kapilare i tok krvi u njima, i našao crvena krvna zrnca. Po njemu su se sve do jenske nomenklature nazivali limfatični čvorići u slezeni, pa neke osobite formacije u bubregu i donji sloj pokrovnih stanica kože. Među prvima, koji su mikroskopom istraživali živa bića, još je Antony van_Leeuwenhoek (1632—1723) i Johann Swammerdam (1637–1680). U to doba nastupa bujan procvat anatomije i čitav niz anatoma pridonosi svojim otkrićima njenu razvitku. Tako Niels Stenson (1638—1686) opisuje žlijezde usne šupljine, Heinrich Meibom (1638—1700) građu očnih vjeđa, Richard Lower (1631—1691) građu srca, Lorenzo Bellini (1643—1704) bubrege, Johan Conrad Brunner (1658—1727) po njemu nazvane žlijezde u zidu dvanaesnika, Theodor Kerkring (1640—1693) građu crijeva, Jakob B. Winslow (1669—1760) izdaje u Parizu svoj čuveni udžbenik anatomije (1732), koji je preveden na više jezika, Adam Christian Thebesius (1668—1720) istražuje građu srca, Jakob Douglas (1675—1742), anatom u Londonu, odnošaje trbušne opne, Abraham Vater (1684—1751) daje točan opis ušća žučne cijevi u dvanaesnik. Među ostalim anatomima 18. st. osobito je znamenit Giovanni Battista Morgagni (1682—1771) u Padovi, koji je proučavao ne samo normalnu anatomiju, nego i patološke promjene na organima tijela. Svojim je djelom De sedibus et causis morborum per anatomen indagatis libri quinque (1761), prikazavši te promjene, osnovao patološku anatomiju. Bernhard Siegfried Albinus (1697—1770) u Leydenu je čuven napose po svom velikom divno ilustriranom atlasu. Jedan od najvećih anatoma 18. st. je Albrecht von Haller, * u Bernu 1708, gdje je i umro 1777, od 1736—1753 profesor anatomije i kirurgije u Göttingenu. Radio je na mnogim područjima i obogatio anatomiju mnogim otkrićima; izdao Icones anatomicae, a glavno mu je veliko djelo Elementa physiologiae corporis humani, u kome je po prvi put nakon Galena obrađena cjelokupna fiziologija.

Devetnaesti vijek donosi anatomiji dotle neslućene mogućnosti razvitka. Odmah na početku toga vijeka (1801) osniva mladi francuski istraživač Francois Xavier Bichat (1771—1802) svojim djelom Anatomie générale appliquée à la physiologie et la médecine opću anatomiju, nauku o tkivima, koja se u toku stoljeća razvila kao posebna grana nauke, osobito otkako su metode mikroskopsko-anatomskog istraživanja usavršene. Od nedoglednih je posljedica za razvitak anatomije, proširenje vidokruga i produbljenje razumijevanja o toj nauci bio razvitak uporedne anatomije i embriologije. Osnivač uporedne anatomije je George Cuvier (1769—1832), koji je u svom djelu Anatomie comparée obuhvatio čitavo životinjsko carstvo i svratio pažnju na osnovna načela u tjelesnoj konstrukciji živih bića. Njegov je rad nastavio čitav niz velikih istraživača 19. st., čime je dana mogućnost, da se svaki organ dade pratiti kroz sve mijene u nizu različnih životinjskih klasa. Osnivačem nauke o razvitku smatra se Kaspar Friedrich Wolff (1733—1794), kojega je djelo Theoria generationis izašlo 1759, ali je tek u 19. st. steklo pravo razumijevanje, pa Christian Heinrich Pander (1794—1865), a osobito Karl Ernst von Baer (1792—1876). Rad je oko sve jačeg razvitka te nauke još uvijek u punom toku. Ali pravi svoj i najdublji smisao dobila je i jedna i druga disciplina tek, otkad su Jean Lamarck (1744—1829) i Charles Darwin (1809—1882) postavili teoriju descendencije, koja je omogućila, da se uspostavi veza između povijesnog razvitka pojedine vrste i individualnog razvitka pojedinog individua i kao cjeline i svakog njegova organa posebno. Za anatomiju je to značilo otprilike ono, što je za fiziologiju značio razvitak organske kemije u novije doba. Od čisto deskriptivne, opisne nauke postala je ona tek time prava nauka, jer je tek time dobila u ruke instrumenat, kojim može zaći u srž, u bit svakoga problema forme. Opisati samo neki organski oblik, kao što je to prije činila anatomija, ne znači već i razumjeti ga, nego je potrebno slijediti u stopu njegovo nastajanje od začetka i od iskona. I eksperimentalnim putem, metodama eksperimentalne morfologije, koju je osnovao anatom Wilhelm Roux (1850—1920), ide se u novije doba istom cilju. Tim smjerom, pored produbljenja mikroskopsko-anatomskog istraživanja ide razvoj anatomije od druge polovice 19. st. i već je učinjen velik dio posla, o čemu svjedoči gotovo nepregledna literatura u anatomskim časopisima. Pa ako se je tim ujedno anatomija i odalečila u novije doba dobrim dijelom od medicine, služe rješenja njezinih osnovnih problema ne samo općoj spoznaji nego na prvome mjestu na korist same medicine.

LIT.: K. v. Bardeleben, Handbuch d. Anatomie des Menschen, Jena 1896; Poirier-Charpy-Nicolas, Traité d’anatomie humaine, Pariz; RauberKopsch, Lehrbuch u. Atlas d. Anatomie, 14. izd., Leipzig 1934; F. Sieglbauer, Normale Anatomie d. Menschen, Berlin-Beč 1935; Toldt-Hochstetter. Anatomischer Atlas, Berlin-Beč 1937; H. Braus, Anatomie d. Menschen, Berlin 1921; H. Rouviere, Anatomie humaine, Pariz 1932; J. E. Frazer, Buchanans Manual of anatomy, London 1937; T. B. Johnston, Gray’s anatomy descriptive and applied, London 1938; C. M. Jackson, Morris’ Human anatomy. Philadelphia, 9. izd.; G. Chiarugi, Istituzioni di anatomia dell’ uomo, 4. izd., Milan 1936; J. Sobotta, Atlas d. descriptiven Anatomie d. Menschen, München 1939; H. K. Coming, Lehrbuch d. topographischen Anatomie, Wiesbaden 1939; E. Pernkopf, Topographische Anatomie d. Menschen, Berlin-Beč 1937; J. Kollmann, Plastische Anatomie d. menschl. Körpers, Leipzig 1910; S. Mollier, Plastische Anatomie, München 1924; A. v. Kölliker, Handbuch d. Gewebelehre, 6.izd., 1889—1902; A. Oppel, Lehrbuch d. vergleichenden mikroskopischen Anatomie d. Wirbeltiere, Jena 1896—1914; J. Sobotta, Atlas u. Lehrbuch d. Histologie u. mikroskopischen Anatomie, München-Berlin 1938; W. v. Möllendorff, Handbuch d mikroskopischen Anatomie d. Menschen, Berlin; Bronns, Klassen u. Ordnungen d. Tierreichs, Leipzig; R. Wiedersheim, Vergleichende Anatomie d. Wirbeltiere, Jena 1909; C. Gegenbaur, Vergleichende Anatomie d. Wirbeltiere, Leipzig 1898—1901; O. Hertwig, Handbuch der vergl. u exper. Entwickelungslehre d. Wirbeltiere, Jena 1906; F. Keibel-F. Mall, Handbuch d. Entwicklungsgeschichte d. Menschen, Leipzig 1910; H. Stieve, Nomina anatomica, Jena, 2. izd. 1939; v. Töply Robert Ritter, Handbuch d. Geschichte d. Medizin, Jena 1903; Meyer-Steineg i Sudhoff, Geschichte der Medizin, Jena 1921; L. Thaller, Od vrača i čarobnjaka do modernog liječnika, Zagreb 1938; A. Castiglioni, Storia della medicina, Milan 1927; G. Richter, Das anatomische Theater, Berlin 1936. Dr. P-ć.

Anatomija životinja ili zootomija je analitička grana morfologije, koja analizira životinjsko tijelo istim metodama kao i čovjeka.

Rezultate združuje sintetički poredbena ili komparativna anatomija, koja uspoređuje sličnosti i razlike u građi pojedinih životinja i njihovih hrpa, iznalazi njihove homologije i tako izrađuje raspored ili sistematiku životinjskog svijeta. N. F-k.

Anatomija veterinarska. Osnutkom prvih veterinarskih škola pri koncu 18. st. počela se je iz zootomije t. j. iz anatomije životinja izdvajati i posebno izučavati uporedna anatomija domaćih životinja ili veterinarska anatomija. Ona se dijeli u posebne grupe, te obrađuje anatomiju ovih vrsta životinja: 1. anatomija kopitara, odnosno konja, magarca, mule i mazge, 2. anatomija velikih i malih preživača, dakle anatomija goveda, ovce i koze, 3. anatomija svejeda, s predstavnikom domaćom svinjom, 4. anatomija mesojeda psa i mačke, 5. anatomija ptica s predstavnicima vrsta domaće peradi, i 6. anatomija glodavaca s predstavnikom domaćim kunićem.

Nauka anatomije životinja kao i sustavna obradba njezinih objekata, te raznovrsni načini preparatorne i konzervatorne tehnike, potpuno su jednaki onima, kojima se služi i anatomija čovjeka. Razlike u radu prema tome samo su u objektima, koji se proučavaju i prikazuju.

Od brojnih suvremenih veterinarskih anatomskih priručnika i udžbenika valja posebno navesti uporednu anatomiju domaćih životinja od njemačkih anatoma W. Ellenbergera i H. Bauma, koja je dosada doživjela 17 izdanja, od talijanskih autora anatomiju od Umberta Zimmerla, od francuskih Montane i Bourdella, te F. X. Lesbrea, od engleskih S. Sissona i od čeških J. Kolde. Zatim postoje značajna anatomska djela od R. Schmaltza, od kojega potječu i najljepši atlasi anatomije konja, te starija djela od Struske, Müllera i Francka. J. S.

A. biljna. Anatomijom bilja označujemo onaj dio morfologije ili nauke o oblicima, koji za predmet svojih istraživanja uzima unutrašnju biljnu građu. Anatomija je jedna od najosnovnijih disciplina botaničke znanosti, jer se bez poznavanja unutrašnje biljne građe ne mogu upoznati ni važnije biljne životne funkcije, niti se može razumjeti ipravo shvatiti bilo koji biljni oblik. Prvi početak istraživanja unutrašnje građe biljnog organizma pada u isto doba s otkrićem i konstrukcijom mikroskopa u 17. st., kada je u Engleskoj Robert Hook iznašao i načinio prvi mikroskop i otkrio na komadiću pluta stanicu kao elementarni dio svakog organizma. Sve do tog vremena nije bilo mogućnosti detaljnijeg i sigurnijeg poznavanja unutrašnje građe biljnih organizama, premda je i prije toga vremena mnogi istraživač iznio svoje mišljenje o sastavu i građi biljnog tijela. Otkrićem mikroskopa nastaje mogućnost stvarnih anatomskih istraživanja, koja započinju nekako u isto doba i u Italiji i u Engleskoj. Začetnici suvremene anatomije, Talijan Marcello Malpighi i Englez Nehemiah Grew predali su u isto doba (1671) rezultate svojih anatomskih istraživanja engleskom Royal Society u Londonu. Svoje je rezultate N. Grew objavio u djelu Anatomy of Plants, 1671 i 1682, a M. Malpighi u Anatome Plantarum, 1675 i 1679.

Iza spomenutih osnivača biljne anatomije nije bilo istaknutih anatoma sve do početka 19. st., kada uz pomoć savršenijih mikroskopa započinje i nagliji razvoj anatomije kao zasebne znanosti. U to se doba usavršava i tehnika prepariranja (rezanje, bojenje). Iz tog su doba (kao i iz kasnijih vremena) vrijedni spomena Hugo von Mohl, koji ističe vrijednost crtanja kod anatomskih istraživanja, Kaspar F. Wolf, koji među prvima istražuje razvoj biljnih organa, premda još ne poznaje embrionalno staničje, Kurt Sprengel, kojega je važno djelo Anleitung zur Kenntnis der Gewächse, F. J. Ferdinand Meyen, Schleiden, Schwann, Unger, Nägeli i mnogi drugi, preko kojih su povezana i najnovija anatomska istraživanja, mnogostrana, razgranjena i zastupana po velikom broju najistaknutijih botaničara svih naroda. Za razvoj biljne anatomije u Francuskoj (i u drugim romanskim zemljama) bio je odlučan rad Van Tieghema, uz čije je ime vezan i pojam stele (→ staničje), kao provodnog staničja, ograničenog prema vani posebnim ovojem, periciklom.

Anatomija u prvom redu rastavlja biljne organe u stanične skupine, staničja, a ova opet u elementarne i osnovne jedinice svakog živog organizma, u stanice, kojih detaljnije proučavanje pripada posebnom dijelu biljne anatomije, citologiji (v.). Metodu ovakova anatomskog istraživanja označujemo analitičkom. Obratan postupak kod anatomskog ispitivanja čini sintetsku metodu, koja polazi od elementarnih dijelova, stanica, da završi s biljnim organima, prateći pri tome njihov postepeni razvoj.

Prema predmetu istraživanja dijeli se anatomija u nauku o stanici ili citologiju, nauku o staničju ili histologiju (v.) te nauku o građi biljnih organa.

Svakako je najveći uspjeh u anatomskom istraživanju postignut otkrićem i upoznavanjem stanice kao osnovnog organizovanog dijela svakog organizma. Stanica postaje predmetom svestranih istraživanja, koja su dovela do temeljitog poznavanja njezinih najvažnijih dijelova i njezine uloge u životu organizma uopće. Kod stanice je najprije zapažena membrana, kod čega još nije bila jasna predodžba o samostalnosti i organizaciji stanice. Pomoću savršenijih mikroskopa i novijih načina prepariranja upoznaju se postepeno i ostali stanični dijelovi, u prvom redu plazma, jezgra i plastidi kao živi dijelovi stanice.

Uporedo s napretkom znanja o sastavu i funkciji biljne stanice proširuje se i znanje o staničju kao prirodnoj nakupini istovrsnih stanica određene funkcije i pripadnosti. Već kod površnijeg promatranja biljne građe izdvajaju se takova staničja, kojih graničenje i tumačenje zavisi o principima, po kojima se takova promatranja i istraživanja vrše. Uzme li se u obzir samo oblik stanica te njihova povezanost uz manje više jedinstvena staničja određena izgleda i građe, zalazi se u područje deskriptivne anatomije, koja dolazi do naročitog izražaja u Sachsovu sistemu staničja. Deskriptivna anatomija nema drugih ciljeva osim opisivanja pojedinih biljnih dijelova obzirom na njihovu unutrašnju građu. Ali za razumijevanje unutrašnje biljne građe nije dovoljno tek puko opisivanje, nego još i više poznavanje veze između te građe i njezine životne funkcije, koje je tok uvijek manje više povezan. Zbog toga i postoji tijesna veza između fiziologije kao nauke o životnim funkcijama i anatomije, kao nauke o unutarnjoj građi biljke. To je došlo do osobitog izražaja i u njihovu razvoju. Ako se u anatomskom istraživanju ta veza stalno ističe i dosljedno uzima u pomoć i kod samog rasporeda gradiva fiziološko tumačenje, onda takova anatomija postaje fiziološkom. Do naročitog izražaja dolazi ova metoda baš u histologiji, gdje su staničja i ograničena i označena prema fiziološkim svojstvima. Temelj je fiziološke anatomije udario Haberlandt djelom Fiziološka biljna anatomija, dok kao njezina osnivača moramo uzeti Schwendenera s djelom Mehanički princip u građi jednosupnica. Istraživanjem unutrašnje građe istih biljnih dijelova različitih biljaka, te svođenjem njihovim na izvjesne osnovne tipove i pravilnosti bavi se usporedna anatomija, kojoj je označio smjer De Bary u svom djelu Usporedna anatomija vegetativnih organa. Ako se takova anatomija poveže sa sistematikom, za koju su i inače anatomska istraživanja odlučno važna, onda nastaje sistematska anatomija, koja je došla do naročitog izražaja u djelima H. Soleredera i F. G. Meyera. Proučavanjem bolesnog staničja te istraživanjem unutrašnjih promjena, koje nastaju na biljkama u vezi s raznim oboljenjima, bavi se patološka anatomija. Preostalo bi još da spomenemo primijenjenu anatomiju, koja uz osnovne i općenito važne znanstvene rezultate prikazuje u većoj mjeri i naročito ono, što je iz anatomije za izvjesne grane znanosti ili za praksu bitno i potrebno. U takovoj su anatomiji brižljivo i iscrpljivo prikazana ona poglavlja, koja su u najtješnjoj vezi s odabranom granomprakse ili znanosti. Inače su i u njoj metode istraživanja kao i način prikazivanja građe isti. Kao uzor takove primijenjene anatomije moramo uzeti djelo A. Tschircha, Primijenjena biljna anatomija, 1899, u kojem je anatomska građa prikazana u vezi s farmakognozijom.

LIT.: J. Sachs, Lehrbuch der Botanik, 1868; De Bary. Vergleichende Anatomie der Vegetationsorgane,1877; S. Schwendener, Das Mechanische Princip im anatomischen Bau der Monokotylen, 1874; A. Tschirch, Angewandte Pflanzenanatomie, 1889; Van Tieghem, Traité de Botanique, 1890; H. Solereder, Anatomie der Dikotylen, 1899; E. Küster, Pathologische Pflanzenanatomie, 1903; J. Wiesner, Anatomie und Physiologie d. Pflanzen, 1920; R. Chodat, Principes de Botanique,2. izd., 1911; G. Haberlandt, Physiologische Pflanzenanatomie, 5. izd., 1918; K. Linsbauer, Handbuch der Pflanzenanatomie (iscrpljive monografske obrade pojedinih autora); V. G. Aleksandrov, Anatomija rastenij, Lenjingrad 1937; Gola, Negri, Cappelletti, Trattato di botanica, Torino 1936.F. K-n.