ANASTAZIJE (lat. Anastasius), solinski mučenik. Bio je rodom iz Akvileje, gdje je imao kao tangar (fullo) radionicu. Ispovijedao je kršćansku vjeru i svima je bio dobro poznat osobito po svojim dobročinstvima. Doznavši za smrt solinskih mučenika pod Dioklecijanom u travnju 304 ostavi radionicu kršćanskoj općini u Akvileji i pohrli u Salonu, da i on žrtvuje život Kristu. Prepoznan kao kršćanin po znaku križa, koji je udario na ulazu u svoj stan, bi uhapšen i iza junačke, neustrašive obrane na sudu osuđen na smrt. S teškim žrvnjem o glavi bačen bi u more.

U Saloni živjela je tada imućna matrona Asklepija, kršćanka u tajnosti. Ona obeća svojim robovima nagradu i slobodu, ako pronađu tijelo Anastazijevo. Iza dugog traganja otkriše oni u Solinskom zalivu afričke ribare, kako upravo izvlače iz mora svečevo tijelo. Na lukav način dobili su od ribara mrtvo tijelo i predali ga Asklepiji, koja ga je ispočetka skrivala, dok je trajalo progonstvo, a zatim ga dala sahraniti u posebnoj novosagrađenoj bazilici.

Arheološke iskopine u Solinu na Marusincu, što ih je započeo Carrara, nastavio Jelić i Bulić, a nedavno su sistematski nadopunjene inicijativom i troškovima splitskog arheološkog muzeja pod vodstvom E. Dyggvea i R. Eggera, potvrdile su historijsku istinu ove svečeve legende. Povod za Jelićevo i Bulićevo istraživanje baš na položaju Marusinca dao je 1890 pronađeni nadgrobni natpis nekoga prezbitera Johannesa, u kojemu je spomenuta crkva sv. Anastazija (Anastasii ... reverenda limina sancti). Otkriven je dvospratni, vanjskim jakim lezenama ukrašeni, od pobožne Asklepije valjda odmah iza g. 313 sagrađeni mauzolej, gdje je u apsidi na počasnom mjestu bio sahranjen sveti A., dok je gornji sprat služio kao bogomolja. U blizini svečeva mauzoleja pokapali su se u 4. st. solinski kršćani, ali čini se, da ova nekropola nije bila javna, već rezervirana stanovitim krugovima. G. 395 stradalo je i ovo groblje od pljačke germanskih plemena, koja su provalila u Dalmaciju. Početkom 5. st. podignuta je velika cemeterijalna bazilika s krasnim podnim mozaikom, u kojoj je pred apsidom na istaknutom mjestu sahranjeno tijelo sv. Anastazija (kojega u Dalmaciji nazivaju sv. Staš). Raniji svečev mauzolej uključen je u atriju ove bazilike i ostao dalje mjesto posebnog štovanja. Sjeverno od same bazilike sv. Staša izgrađeno je istodobno groblje na trijemove okolo otvorena dvorišta s apsidom za pogrebne funkcije, što predstavlja nov, dotada nepoznat tip starokršćanske cemeterijalne arhitekture.

Početkom 7. st. stradala je od prvih provala Avara i Slavena, kao ostale crkve izvan bedema Salone, također i bazilika na Marusincu. Kada je prošla pogibao, moći sv. Anastazija su spasene i položene s onima drugih mučenika u malenu na brzu ruku na ruševinama stare bazilike podignutu crkvicu u Manastirinama. Ali g. 615 ili malo kasnije pada konačno i starodrevna Salona, te su starokršćanske crkve u gradu i skromna bogomolja u Manastirinama pretvorene u ruševine.

G. 640 šalje papa Ivan IV., rodom Dalmatinac, opata Martina u Solin, da otkupi zarobljenike i da preuzme sveta tjelesa za prijenos u Rim. U Rimu sagradi papa tik do lateranskog baptisterija poseban oratorij za solinske mučenike. (Eodem tempore fecit ecclesiam beatis martyribus Venantio, Anastasio, Mauro et aliorum multorum martyrum, quorum reliquias de Dalmatia et Histria adduci praeceperat et recondidit eas in ecclesia supra scripta iuxta fontem Lateranensem ... »u isto vrijeme podiže crkvu svetim mučenicima Venanciju, Anastaziju, Mauru i mnogim drugim mučenicima, kojih je moći dao prenijeti iz Dalmacije i Istre, i sahrani ih u gore spomenutoj crkvi pri lateranskom baptisteriju ... « Liber pontificalis I., 330). — Njegov nasljednik papa Teodor dao je taj oratorij ukrasiti sjajnim zidnim mozaikom, na kojem je uz ostale svece prikazan i sv. Anastazije u svečanom odijelu s nimbom oko glave, kako rukama drži krunu mučeništva. Nad glavom stoji natpis SCS ANASTASIVS. Tonzuru je njegov lik dobio tek prigodom popravka mozaika pod Klementom X.

Kad je Ivan Ravenjanin reorganizirao splitsko-solinsku crkvu u drugoj polovici 8. st. (po nekima već 7. st.), bila je među vjernicima u Splitu još živa uspomena i kult sv. Anastazija i sv. Dujma, ali se više nije znalo, da su njihove moći bile prenesene u Rim. Želeći imati jedno i drugo svečevo tijelo u svojem gradu, splitski narod pođe s nadbiskupom u svečanoj povorci na solinske Manastirine i otvorivši jedan dvojni grob, gdje sada stoji malena seoska, g. 1695 podignuta kapelica, izvadiše dva kostura i prenesoše ih 28. VII. u splitsku katedralu (Thomas Archidiaconus, Historia Salonitana 8). Konstantin Porfirogenet ih već spominje u Splitu (De administrando imperio 29, str. 137). G. 1209 biskup Bernard podiže nad tobožnjim moćima sv. Staša nov oltar. Današnji svečev oltar je remek-djelo Jurja Šibenčanina (Orsinija) iz g. 1448, izveden u kićenoj gotici. U kompoziciji oltara i baldahina majstor Juraj morao se držati uzorka u ranijem pendant-oltaru sv. Dujma, djelu skromnijega majstora Bonina iz Milana od 1427. Nad samim oltarom je svečeva raka, na kojoj ispod slikovite draperije, koju podržavaju tri anđela, leži kao na raskošnoj postelji sv. Staš sa žrvnjem, atributom mučeništva. Izradbom ovoga kipa i manjih figura svetaca, koje ukrašuju raku, a osobito srednjom grupom Kristova bičevanja, koja odaje vanrednu dramatsku snagu, majstor Juraj dao je dokaz, da je ne samo smion arhitekt, već i odličan kipar.

Da je uz sv. Dujma, prvoga biskupa solinsko-splitskecrkve, u Splitu od svih solinskih mučenika (Asterius, Antiochianus, Gaianus, Paulinianus, Telius, Felix i Septimius) naišao na posebno poštovanje samo sv. Anastazija (Staš), ima svoj razlog u činjenici, da je o njemu postojalo već od najranijih vremena Žiće i muka (Vita et passio). Jezgra je sastavljena već na početku 5. st. u učenim krugovima crkvenih pisaca u Akvileji, rodnom mjestu sv. Staša, gdje je njegova radionica bila pretvorena u bogomolju. Splitski nadbiskup Lovro (1059—99), suvremenik kralja Krešimira IV. i Zvonimira, smatrao je ovaj stari spis odveć jednolikim i po jeziku tvrdim te stoga zamoli učenog Adama iz Pariza, kada je ovaj na putu u Atenu boravio u Splitu, da staro Žiće dotjera u ljepšoj dikciji, što on i učini. (Izradba je sačuvana u 4 rukopisa, dva u vatikanskoj knjižnici u Rimu, dva u Bruxellesu.) U renesansno doba taj je tekst po želji splitskog nadbiskupa još mnogim detaljima zgodnije proširen i prerađen, valjda od Marka Marulića (rukopis u biblioteci Marciani u Mlecima). Novi spis sadržava Muku sv. Dujma i sv. Staša, te prijenos njihovih moći iz Solina u Split. Možda je Marko Marulić neke leoninske stihove u himni na slavu sv. Staša preuzeo iz starijih vrela. Vjerovatno je već Marulić tu svoju izradbu preveo i na hrvatski jezik, kako se danas pjeva u splitskoj crkvi na dan mučenikove smrti (26. VIII.) i na dan prijenosa njegova tijela iz Solina u Split (28. VII.). Hrvatski prijevod sačuvao se samo u rukopisnom prijepisu iz doba oko 1800.

LIT.: Bullettino Dalmato XVI. 1893 —XXIV. 1901 s raspravama L. Jelića i F. Bulića. Najnovije rezultate pruža III. svezak publikacije arheološkoga zavoda u Beču Forschungen in Salona, 1939, u kojemu arhitekt E. Dyggve i arheolog R. Egger sistematski i iscrpljivo obrađuju iskopine i historijske vijesti. M. Ab-ć.

Anastasius cornicularius, navodno solinski mučenik pod Aurelijanom (po L. Jeliću); ali kako dokazuje učeni hagiograf I. Delehaye, ovaj nije nikada postojao, nego je nastao pomutnjom nepoznatog pisca one Muke, koja je upotrijebljena za sastav Akata sv. Agapita iz Prenesta (Praeneste) i sv. Venancija iz Camerina.

LIT.: Analecta Bollandiana, 1897, str. 488—500. M. Ab-ć.