ANARHIZAM je socijalno-filozofijska doktrina o potrebi potpunog odstranjenja državne vlasti i o politički i ekonomski slobodnoj organizaciji ljudskog društva — a pored toga i akcija, koja teži za tim, da revolucionira mase i tako ostvari ideal slobodne, opće ljudske zajednice bez države, bez vlasti i bez zakona.

Premda se anarhisti među sobom uvelike razlikuju argumentima i putovima, kojima žele ići cilju, ipak se gotovo svi slažu u nekim osnovnim pogledima na državu i njene ustanove. Svi se oni slažu u ovim točkama: 1. Država je sredstvo gospodstva i iskorišćavanja, koje kvari ljudsku narav, pa sve reforme, koje dolaze odozgo, povećavaju nevolju, a ne liječe društvenih nedaća. 2. Ljudska je narav u biti dobra. 3. Novo se društvo osniva na solidarnosti i slobodnu ugovoru, koji počinje s najjednostavnijim odnosima i zatim se proširuje i pročlanjuje prema gore. 4. To novo društvo mora biti posljedica revolucionarne akcije (bilo u duši pojedinca, bilo u socijalno-političkom životu), koja će razoriti državu. 5. To ne znači da a. teži za anarhijom kao neredom i samovoljom, tek pobija svaki prinudni sistem, jer se nov poredak mora osnivati na potpunoj individualnoj slobodi pojedinaca. 6. Novo anarhističko društvo izvire iz prirodnih težnja čovječanstva, koje u evoluciji prema višem humanom stupnju vodi razum i pravda, a pomaže znanost. Dok se u tim točkama slažu gotovo svi teoretičari anarhizma, u pitanju taktike, socijalne reforme i privatnog vlasništva postoje velike razlike. One anarhističke struje, koje opravdavaju privatno vlasništvo i individualni način proizvodnje, odbacuju revolucionarnu taktiku i drže, da će se moći moralnim razvitkom čovječanstva i općim obrazovanjem širokih narodnih slojeva mirnim putem ostvariti idealna općeljudska zajednica, dok drugi anarhistički smjerovi, koji traže kolektivno vlasništvo proizvodnih sredstava i potrošnih dobara (komunistički a.), prihvaćaju revolucionarnu taktiku rušenja i individualnog terora.

A. vuče svoj korijen iz prirodnopravne teorije prirođenog prava svakog čovjeka na potpunu osobnu slobodu. »Sloboda nije kćerka, nego mati svakog poretka« (Proudhon). U svojim filozofijskim postavkama a. je ekstremna konsekvencija individualizma. Svako »više biće« slabi osjećaj »jedinosti«, a upravo ta jedinost mojega »ja« je pravo i istinsko ljudsko dostojanstvo i ideal društvenog života. Dosljedno provedena misao a. shvaćala bi društvo kao »udruženje egoista«, kao što je i učinio Stirner, ali su ostali anarhisti istakli ideju međusobne obazrivosti (mutual forbearance — Godwin, međusobna pomoć — Kropotkin) i isticali humanu stranu u čovjeka. Savjest i osjećaj odgovornosti mora biti jedini regulativ kod svih čovjekovih čina. Tako ne samo sloboda, nego i jednakost postaje komponenta novog društva. Slobodna se ličnost povezuje s ostalim slobodnim ličnostima u autonomne zadruge i općine, a međusobnim ugovorima utvrđuju prava i dužnosti, i tako nadomještavaju svaki zakonski pritisak ili državnu moć. Što su pojedinci slobodniji, što su općine slobodnije, to je nepotrebnija država kao centralna vlast. Najvažnije političko pravo je pravo slobodnog udruživanja i pravo slobodnog istupa društva. A. oštro luči državu od društva.

Ljudsko društvo je prirodna tvorevina, za razliku od države, koja je nešto umjetno, pa svako uplitanje u taj prirodni proces može biti samo od štete. Dosljedna provedba načela slobode pojedinca traži odstranjenje svake pravne prinude. Osnov vladanju leži u ugovoru, a ne u zakonu. Političko-pravna doktrina a. u svojim negativnim zahtjevima želi ukidanje države, a u pozitivnim reorganizaciju društva, tako da mjesto države treba da slobodnom inicijativom stupi opća i slobodna asocijacija lokalnih i stručnih zadruga. Svaka od njih ima pravo na potpunu autonomiju, uz uvjet, da svojim unutarnjim uređenjem ne ugrožava slobodu ostalih zadruga, općina i naroda. Prema tome anarhističko je društvo slobodan, federativan organizam, koji ima samo jedan centralni ured i to ured za zajedničke poslove svih slobodno udruženih općina.

Bilo bi logično, da a., budući da brani potpunu suverenost ličnosti, opravdava neograničeno privatno vlasništvo. Međutim je razvoj misli tu išao protivnim putem, te se oštro napadala moć eksploatacije, koju vlasništvo posjeduje u modernom društvu uz pomoć države i sankciju religije. Zbog toga je većina anarhista nesklona i vjeri, za koju uz to drže, da se ne može složiti sa znanošću. Od ideje, da vlasništvo u anarhističnom društvu ne treba zaštite, do ideje, da male skupine budu vlasnici, a ne pojedinci ili cijela zajednica, nije velik korak. Podjela se dobara ima vršiti prema načelu, da svaki član zadruge ima pravo na čitav proizvod ličnoga rada.

Konačno a. ima svoje osobito gledište i na političku taktiku. Premda sam po sebi ne teži za nasiljem, ipak je prodrlo mišljenje, da se do ukidanja države može doći samo nasilnim putem. To je prvi počeo primjenjivati u praksi Bakunjin, koji je proglasio nagon za rušenjem opravdanim, jer je on ujedno i nagon za obnavljanjem. A njegov je učenik Nečajev rekao: »Revolucionar poznaje samo jednu jedinu nauku: rušenje. Revolucija opravdava sve. Stvar budućih generacija je organiziranje života«. Dok ovdje ta ideja pokazuje neku vrst razaralačkog larpurlartizma, Kropotkin je racionalizira, i ona dobiva utilitaristički značaj, kada kaže, da su atentati bolja propaganda od tisuću brošura, jer ne samo što se time privlači pažnja na pokret, nego osveta vlasti potiče na daljnji otpor i proširuje revolucionarni duh. Ova anarh. djelatnost, koja se osniva na direktnoj akciji, nazvana je »propaganda djelom«. M. T-ć. i Z. G.

Historijski osvrt. Anarhističke su se tendencije odvajkada pojavljivale u socijalnim pokretima. Najstariju filozofijsku formulaciju a. nalazimo kod Grka Zenona (4. st. pr. Kr.), kome je ideal bila slobodna zajednica bez prinude državne vlasti. Misli slične komunističkom a. ima u 2. st. pr. Kr. Karpokrat. U srednjem vijeku se javlja religiozni a., koji je propagirala osobito sekta »Braće i sestara slobodnog duha«. Interesantna je i pojava husita Petra Chelčickog, koji je bio preteča Tolstoja. No pri svemu tome je a. oko polovine 19. st. posebna pojava, koja zauzima vidno mjesto u idejnom strujanju toga stoljeća. Te anarhističke ideje imadu korijen u mislima monarhomaha iz 17. st. i slobodarskog pokreta 18. st., od kojih potječe isticanje slobode čovjeka kao njegova prirodnog prava. No a. je zapravo ekstremno proširenje klasičnog liberalizma od ekonomskog na sva ostala područja. Napose je fiziokratsko učenje o »ordre naturel« mnogo djelovalo na anarhističku misao. Kasnije su dale smjer a. socijalistička doktrina, koja je tvrdila, da političke ustanove zaštićuju ekonomski poredak, u kome se oduzima od radnika vrijednost, što je stvara, pa filozofija Feuerbacha i njegovih sljedbenika sa svojim antireligioznim i antitradicionalnim stavom. Romantizam je u mnogom potpomogao takav obrat, jer je tad prevladavalo uvjerenje u čovjekove dobre strane.

Očitovanja anarhizma se obično dijele u individualistički, kolektivistički, komunistički te religiozni a. Prvo sustavno djelo o anarhizmu napisao je Englez Godwin, An enquiry concerning political justice (1793). On pored Nijemca Stirnera i Francuza Proudhona stvara t. zv. teoretski ili individualistički anarhizam. Zapravo je jedini od njih Stirner proveo individualističko načelo obožavanja empiričkoga »ja« do krajnosti, dok su ga Godwin i Proudhon znatno ublažili, uzdajući se u prvom redu u moralnu obnovu ljudi. Proudhon je pokušao provesti svoje ideje u praksu, te je prvi učinio anarhizam socijalnim pokretom. Njegovo djelo »Qu’est-ce que la propriété?« bilo je od epohalnog značenja. Držao je, da se gospodarsko stanje može popraviti, ako politička reforma ide zajedno sa socijalnom reformom. Sve zlo potječe iz sfere cirkulacije dobara, i kada se ono odstrani, nestat će eksploatatorske moći kapitala, pa će privatno vlasništvo moći postati opća baza društvenog sistema. Do preokreta je u modernom a. doveo Bakunjin, koji osniva kolektivistički a.: vlasništvo nad proizvodnim sredstvima i sirovinama mora biti zajedničko vlasništvo. Komunistički a., kojega je glavni predstavnik Kropotkin, zahtijeva zajedničko vlasništvo i nad potrošnim dobrima. Bakunjin i Kropotkin su pokušali da dadu znanstveni oblik svom anarhističkom vjerovanju, te su ostavili prilično opsežne nacrte za uređenje društva u budućnosti; preporučili su nasilje kao put do toga ideala. Premda su bili pod utjecajem socijalizma, oštro su napadali sredstva, kojima je marksizam želio ostvariti svoje ciljeve. Pristaša je Kropotkinov bio znameniti geograf E. Reclus. Predstavnik religioznog a. je Tolstoj, koji je držao, da se Božjem zakonu ljubavi, koji je iznad ljudskih, protive sve obveze, što ih nameće država, jer je ona negacija ljubavi i proizvod egoizma i nasilja. Slične misli, uz isticanje nenasilnog otpora, ima Indijac M. Gandhi. Od ostalih anarhističkih teoretičara vrijedni su spomena Amerikanci J. Warren (izdavao je prvi anarhistički časopis na svijetu) i B. R. Tucker, koji su zagovarali individualistički a., pa Nijemac J. Most, koji je importirao u U. S. A. komunistički a., Talijan Malatesta, Francuzi Brousse i Grave.

A. kao politički pokret nije nikad bio od većeg značaja, jer se protivi onomu, što je bitno za politički pokret, organizaciji. U koliko nije samostalno djelovao, priključio se socijalističkom pokretu. To je bilo presudno za diferenciranje u radničkom pokretu 19. st. Čitavo to vrijeme prolazi u borbi između anarhista i socijalista, a kada konačno počinje prevladavati Marx, Bakunjin osniva svoju vlastitu federaciju, koju smatra nasljednicom likvidirane I. internacionale. Poslije njegove se smrti i ona raspala. Posebni su internacionalni anarhistički kongresi održani 1881 u Londonu, i 1907 u Amsterdamu. Kao samostalan pokret djelovao je anarhizam osobito u Italiji, Francuskoj i Španjolskoj (gdje se održao kao masovni pokret sve do kraja građanske revolucije). U ove su tri zemlje bile poduzete naročite državne mjere protiv a. Interesantno je, da se u samoj Rusiji a. kao pokret nije mogao ustaliti. A., kako se zamišljao u prošlom stoljeću, nema danas nikakvog neposrednog odjeka, ali on trajno ostaje kao primjer, kako može jedna ideologija, obojena mnogim emocijskim i religijskim elementima, djelovati na masu u danim socijalnim i historijskim prilikama. Posredno je a. utjecao na sve one pokrete, koji su u državi gledali neko »nužno zlo« i tražili decentralizaciju vlasti, kao: revolucionarni sindikalizam, pluralistička politička teorija i seljačke doktrine.

LIT.: M. Nettlau, Bibliographie de l’anarchie, Bruxelles 1897; K. Diehl, Über Sozialismus, Kommunismus und Anarchismus, Jena 1923; Plechanov, Sozialismus und Anarchismus, Berlin 1894; R. Stammler, Die Theorie des Anarchismus, Berlin 1894; Zoccoli, L’anarchia, Milan 1907, njem. pr. 1908; E. Reclus, l’évolution, la révolution et l’idéal anarchique, Pariz 1898; F. R. Coker, Recent political thought, New York 1934; Nettlau, Geschichte des Anarchismus, 3 sv., Berlin 1925—1931. Z. G.