ANALOGIJA (grč. analogia »slaganje«), 1. kao filozofski pojam znači sličnost, istovrsnost ili jednakost odnosa. Kad se zbog sličnih ili jednakih izvanjskih obilježja izvodi sličnost ili jednakost ostalih obilježja ili čak same biti, imamo zaključak po analogiji. Taj način zaključivanja nalazimo već kod Aristotela. Hume drži, da se tim putem ne dolazi do prave sigurnosti, nego samo do vjerojatnosti. Po Kantu to nije zaključak uma, već »logička presumcija«, t. j. pretpostavka iz vjerojatnih razloga. Svakako je zaključivanje po analogiji od velikog značenja, i to u svim granama znanosti. Pojam, koji prikazuje svoj predmet po njegovim vlastitim obilježjima ili sastavnim elementima (kao kad kažemo, da je čovjek razumska životinja), nazivamo vlastitim pojmom za razliku od analogna pojma, gdje se predmet prikazuje tek po nekoj sličnosti s drugim predmetima. Tako na pr. oblikujemo pojam Boga na osnovu stanovite sličnosti, što je ima učinak (ovaj vidljivi svijet) s uzrokom (Bogom). I u drugom smislu govorimo o analognom pojmu, naime u opreci prema jednoznačnom (lat. terminus univocus) i strogo višeznačnom (terminus aequivocus) pojmu. Tako na pr. pojam bitka nije ni jednoznačan ni višeznačan, već analogan. Kad bi bio jednoznačan, imali bismo pravi monizam, t. j. potpunu jednakost odnosno istovetnost Božjeg i stvorenog bitka. Obratno, kad bi bio višeznačan, imali bismo savršeni pluralizam, t. j. potpunu različitost i heterogenost svih stvari. Razlikujemo dvostruku analogiju, kako pokazuju slijedeći primjeri. Po svom pravom značenju pririče se na pr. pojam zdravlja samo živim bićima, ali se pridaje i drugim stvarima zbog stanovitog odnosa, što ga te stvari imaju prema živim bićima. Tako se govori o zdravoj boji, koliko je boja znak zdravlja, o zdravoj hrani, koliko je hrana uzrok zdravlja i t. d. To je pridavna analogija (lat. analogia attributionis). Može biti slučaj, da se sličnost izravno odnosi na neki razmjer, koji postoji u stvarima: kao što oko vidi, tako razum shvaća, radi čega se onda također kaže, da razum »vidi«. Značenje, koje se na taj način pririče različnim stvarima, jest dijelom jednako, dijelom različito, a pririče se zbog sličnosti proporcije. Zato se i zove razmjerna analogija (analogia proportionalitatis). Promatramo li stvari sa stajališta njihova podrijetla, t. j. koliko je Bog neograničeni bitak, dok je sve ostalo od njega primilo egzistenciju, onda je bitak analogan pridavnom analogijom: prvenstveno i u strogom smislu odnosi se bitak na Boga, a na sve drugo tek ovisno o Bogu. Obratno, uzmemo li u obzir samu činjenicu njihova podudaranja, moramo ustanoviti, da su sve stvari u pravom smislu riječi »bitak«, ali dakako na svoj način: kao što Bog na svoj način ima egzistenciju, tako i čovjek i životinja i biljka i kamen i t. d. na svoj način imaju egzistenciju. Imamo dakle razmjernu analogiju. V. K-h.

A. u lingvistici jezična je sila psihološke prirode, koja izjednačuje dva ili više oblika različitog ili sličnog postanja. Pojavljuje se već u dječjem govoru. Primjeri: Pored 1. lica prezenta mogu govori se i možem, gdje je konsonant i dočetak izmijenjen prema ostalim licima prezenta možeš, može i t. d. Pored pravilnoga oblika junáci, rúci govori se u narječju junáki, rúki, gdje je konsonant k uzet iz padeža, u kojima je pravilan. Analogija izjednačuje sistem (t. zv. paradigme) konjugacije i deklinacije. Nastaje zbog toga, što se u jezičnoj svijesti razvija potreba, da se izbjegnu odviše velike varijacije, koje bi nastale primjenom fonetskih zakona. Prema tome stvara analogija u jezičnoj svijesti izvjestan sistem u glagolskim i imeničkim paradigmama. Analogija ima veliku ulogu ne samo u morfologiji jezika nego i u tvorbi riječi, u sintaktičnim konstrukcijama, u naglasku riječi i čak u izgovaranju glasova. Tako se po analogiji stvaraju neologizmi i prevode tuđe riječi, što moderna lingvistika zove calques linguistiques, »jezične kopije«. Naši moderni neologizmi kao lukobran (za tal. molo, porporela), mostobran, kišobran, domobran (njem. Landwehr, madž. honvéd),padobran (za franc. parachute) i t. d. nastadoše prema analogiji onih naših složenica, koje u prvome dijelu sadržavaju imenicu s dočetkom -o, a u drugom dijelu apstraktnu korjenitu izvedenicu od glagola. Mjesto ispravne konstrukcije Vodi se borba oko nečega govori se po analogiji i Vodi se borbu oko nečega, koja je konstrukcija ispravna samo onda, kad glagol nema refleksivnu zamjenicu se uza se. Mjesto pravilnoga (Vukova) akcenta Jovanović (prema Jòvan, Jòvanov, Jòvanovica »Jòvanova žena«), govori se nepravilnim akcentom Jovánović, koji je akcenat nastao analogijski prema izvedenicama na -ān. kao siròtân, sirotána, sirotánov, žùpán, župána, župánov i t. d. Francuska riječ bureau, koja sadržava zaokruženo ü i zatvoreno o, izgovara se kod nas birô, analogijski prema našim najbližim sličnim vokalima. Posljednja pojava zove se u lingvistici supstitucija glasova.

LIT.: P. Skok, Osnovi romanske lingvistike, Zagreb 1940, sv. I., str. 162, sv. III., § 581; K. Brugmann, Kurze vergleichende Grammatik der indogermanischen Sprachen, Strassburg 1902—4, str. 58 do 60, 93, 96, 100, 105-106. 107 i t. d., str. 702, 314; H. Paul, Prinzipien der Sprachgeschichte, Halle a. S. 1920. P. S.

1. A. u primjenjivanju privatnoga prava. Ako za rješenje nekog pravnog slučaja nema u postojećemu pravu posebne norme, pokazuje se potreba popunjenja te praznine, jer sudac ni smije nijedan pravni slučaj ostaviti neriješen. Jedno od sredstava, koje tome služi, jest primjenjivanje prava s pomoću analogije. O takvom analognom primjenjivanju prava radi se onda, kada se na neki pravni učin (pravni slučaj), koji u zakonu nije napose normiran, primjenjuje pravna norma, koja rješava neki pravno slični učin. Dva su učina onda pravno slična, kada razlog, koji je potakao zakonodavca, da za izvjesni učin postavi izričnu normu, postoji i za onaj drugi u zakonu nenormirani učin, jer oba učina imaju jednake pravno odlučne bitne elemente, dok razlike, koje inače između njih postoje, ne mogu s gledišta pravne dosljednosti opravdati različito pravno prosuđivanje. Primjenjivanje prava s pomoću onalogije znači prema tome, da se iz neke naročite pravne norme (izlučivši iz učina, koji je njome normiran, ono, što za pravnu posljedicu, koju ona određuje, nije od odlučne važnosti, jer ne stoji u nerazrješivoj vezi s njezinim razlogom), izvodi neka šira pravna zasada, koja obuhvaća i pravno slični učin, koji u zakonu nije napose normiran. Ako se ta šira zasada izvodi samo iz jedne zakonske norme, govori se u teoriji o zakonskoj a. (analogia legis). Ako li se pak iz više zakonskih norma izvodi neka zajednička zasada, neko više u svim tim normama izrečeno općenitije načelo, na kom sve one počivaju, pak se u smislu njezinu rješava i neki u zakonu nenormirani učin, koji je tim načelom zbog jednakosti pravnoga razloga obuhvaćen, govori se u teoriji o pravnoj a. (analogija juris). Na primjenjivanje prava s pomoću analogije upućuje i Ogz. u § 7., gdje određuje: »Ako se pravni slučaj ne da prosuditi ni po riječima ni po naravskom smislu zakona, imat će se obzir na spodobne slučajeve, koji su u zakonima stanovito presuđeni, kao i na razloge drugih s njim srodnih zakona.« Mnogi, napose stariji pravni pisci, govore o pravnoj analogiji i onda, kada se rješenje nenormiranoga slučaja izvodi iz »načela čitavog pozitivnog prava« ili »iz duha čitavog zakonodavstva«, dakle i onda, kada se rješenje više ne oslanja na neku određenu u pravnom poretku napose izraženu normu. Protiv toga ističu drugi, da takvo rješavanje ne spada više u rješavanje s pomoću analogije, već u rješavanje s pomoću »slobodnog pronalaženja prava«, na koje po njihovu mišljenju upućuje zakon, kad na kraju § 7. određuje, da se pravni slučaj, koji se ne može nikako riješiti ni s pomoću analogije, ima »s obzirom na okolnosti brižljivo sabrane i zrelo rasuđene prosuditi po načelima prava naravskoga«. → Pravo IV. M. Pl.

2. Analognima nazivamo u biologiji one organe i tvorevine, koji su po svom postanku različni, ali su zbog slične radnje poprimili sličan oblik. Naprotiv nazivamo homolognima po postanku istovetne organe. Lučenje je analogije i homologije osnovno pitanje morfologije i sistematike živih bića.

U biljnom svijetu nalazimo često po postanku istovetne tvorevine, koje su preuzele u životu biljke različitu zadaću. Često su one ipak u bitnim oznakama jednake ili zauzimaju isti položaj te se iz toga može zaključiti, da im je podrijetlo istovetno. Zeleni list vrši asimilaciju i transpiraciju, ljuska zaštićuje pupoljak, a lapovi cvjetove, latica primamljuje kukce, nektarij (mednici) u kukurijeka izlučuju slatki sok, viticom se penje grašak, a rascjepkani listovi nekih vodenih biljaka vrše zadaću korijena. Kod mesožderih biljaka nalaze se raznolike tvorevine (mješinice, vrčevi i t. d.), kojima hvataju kukce, a kod žutike posebni trnovi služe zaštiti biljke. Sve te tako različne tvorevine ipak su po postanku istovetne i predstavljaju promijenjene listove, pa ih zato zovemo homolognima. Naprotiv su vitice graška i vitice vinove loze, iako vrše istu zadaću, po postanku različne, jer je prva nastala promjenom lista, a druga promjenom stabljike, pa ih zovemo analognima. Analogne su tvorevine gomolji krumpira i kaćuna, jer su prvi nastali iz stabljike, a drugi iz korijena, i rizoidi u alga, gljiva i mahovina, i korijenje višeg bilja, jer vrše istu zadaću, premda su po postanku bitno različni. Genijalnom Hoffmeisterovom poredbom homolognih organa mahovina, paprati i cvjetnjača došlo se 1851 do spoznaje o jedinstvu višeg bilja (stabljašica) još prije otkrića pteridosperma (v.), što predstavlja jednu od najsjajnijih tekovina botaničke znanosti. I. H.

3. Jednako je važno poznavanje analogija i homologija u životinjskom svijetu. Analogna su krila ptice, šišmiša i kukca. Njihova radnja je ista, i ona su nastala kao prilagođenje za let, premda je građa njihova vrlo različita. Analogni su organi i škrge ribe, raka i školjke, koje služe za disanje, ili noge za kopanje u krtice i rovca, a građa je njihova posve drugačija.

Analogija se javlja obično samo kod pojedinih organa, jer je prilagođenje za istovrsnu radnju, pa je nalazimo kod životinja vrlo različite građe.

Protivno od spomenutih analogija smatramo homolognim organima krila netopira i prednje noge krtice, konja, lava, majmuna, kitova i t. d. Njihova je anatomska građa posve istovetna, premda su vrlo različito funkcionalno prilagođeni za let, kopanje, trčanje, grabljenje, prihvaćanje i veslanje. Radi svog podudaranja u građi svi su ti prednji udovi homologni organi. Oni su istog položaja u morfologiji čitavog tijela, i koliko se homologija očituje kod jednog organa, ona se ponavlja u čitavoj tjelesnoj građi. Homologan nije nikad samo jedan organ, nego su takvi redom i svi ostali organi, ne samo ovi prednji udovi sisavaca, nego su im homologni i stražnji, štaviše i čitav kostur i pluća i krvotok i t. d., jer su sve te životinje iste homologne organizacije, koja je izraz njihove srodnosti. U svemu tome bitna je razlika od analogije.

Homologija je prema tome izražaj povijesti koljena. Homologna organizacija nasljeđuje se od predaka, a promjene, koje su se dogodile s morfološkom osnovom u prilagođivanju različitim radnjama, diferencirale su samo homologne organe u različitim smjerovima, kako bi najbolje odgovarali radnji, što opet lijepo ilustrira naš primjer oprednjim udovima sisavaca. N. F-k.