ANALI su knjige, u kojima su se historijski događaji bilježili kronološkim redom, kako su se u pojedinim godinama dogodili. Isprva su bili pisani u obliku kratkih bilježaka, a kasnije su dobili oblik zaokružena prikaza. Najstariji poznati a. nađeni su 1852 u knjižnici asirskog kralja Asurbanipala u Ninivama. I stari Egipćani, Perzijanci i Kinezi imali su svoje a. Kod Grka i Rimljana bio je oblik anala kasnije dotjeran. To je već bila povijest, pisci tih a. zvali su se kod Rimljana analisti. No pored ovog dotjeranog prikazivanja poznate su i kod Rimljana kratke bilješke u popisima konzula, u kalendarima, a osobito u pontifikalnim knjigama, koje su vodili pontifici, čuvari tiberskog mosta i državnih spisa.

U istom je obliku Eusebije napisao svoju crkvenu povijest do 325, koju je sv. Jeronim preveo s grčkoga na latinski i upotpunio do 378. Jeronimov način prikazivanja crkvene prošlosti preuzeli su redovnici. U pojedinim su se crkvama, kao fasti u mnogobožačkom Rimu, čuvali obrednici, u kojima su se prilikom posjeta vjernika zapisivali događaji. Takvi su anali napisani suhoparno, ali su pouzdani i razlikuju se bitno od kronika. Za razlikovanje anala t. j. neposrednih, od kronika t. j. posrednih bilježaka je bitno, da li su pojedine bilješke nastale sukcesivno ili odjednom. Od neposredno zapisanih anala imaju se razlikovati t. zv. ljetopisi, po obliku i po načinu prikazivanja dotjerani prikazi čitavog niza historičkih događaja.

LIT.: Langlois et Seignobos: Introduction aux études historiques; Bernhein, Einleitung in die Geschichtswissenschaft.