ANAKSIMANDAR (Anaximandros) iz Mileta (610—547), grčki filozof, najznatniji predstavnik jonske škole. Poučen u astronomiji i geografiji nastavlja kozmologijska razmišljanja starijega sugrađanina svojega Tala (v.) o osnovi svijeta i postanku stvari i ide dalje od njegove pretpostavke, da je sve nastalo iz vode (što odgovara mitskoj predodžbi o Okeanu). On drži, da se početak svijeta krije iza svega, što je u iskustvu dato, a nalazi ga domišljanjem u metafizičkoj (v.) pretpostavci o neograničenoj pratvari (»apeiron«), vječnoj, beskrajno gibljivoj, što kao još neodređena sadržava u sebi sve mogućnosti. Iz nje se izlučuju posebne stvari s određenom kakvoćom (kvalitetom). Najprije proizlazi iz nje toplina i studen, ove zajedno daju vlagu, a u daljnjem procesu razvijanja nastaju zemlja, uzduh i vatra, isprva kao užarena kugla oko zemlje, a pošto se vatreni krug rasprsnuo, nastali su od njega koluti s otvorima, koji se kreću oko zemlje i kroz otvore svoje propuštaju svijetle zrake, što se ukazuju kao zvijezde na nebu. U središtu svijeta stoji zemlja. Ona je isprva bila u tekućem stanju i s vremenom postala suha. Iz vlage je nastao život na zemlji, i to postepeno. Živa su bića najprije bila u vodi i tek kasnije se osposobila za opstanak na kopnu. U redu stvaranja čovjek se razvio iz nižih vrsta. U mislima A. nalazimo ne samo prvi izraziti pokušaj prirodna tumačenja postanka svijeta, nego i zametak teorije o gibanju nebeskih tjelesa u krugu kao i naslućivanje teorije razvoja. Na pretpostavku, da sve proizlazi iz neograničena osnova, koji sve obuhvaća, veže se onda i pomisao, da se u nj sve vraća, a ova u vezi s pretpostavkom o vječnom gibanju vodi do zamisli periodična nastajanja mnogih svjetova zaporedo. Kraj prostorne neograničenosti pratvari nije isključeno, da je A. imao u vidu i mogućnost više svjetova uporedo. Kako ga pretpostavka o pratvari zanosi na to, da je istovetuje s božanstvom, kozmički mu se proces ukazuje ne samo kao razvijanje stvaralačkih mogućnosti, nego ujedno kao otkidanje od osnova svega i polazak na put posebna bitka, što se u moralnom vidu ukazuje kao krivnja, koja sa sobom nosi klicu propasti. S tom se misli A. približuje mističko-panteističkom shvaćanju, da tečaj svijeta nastavši u grijehu odmetnuća upućuje na put spasenja povratkom u božansko krilo. Anaksimandar je prvi filozof, koji je svoje misli pismeno izložio; u svojem djelu Peri physeos (O prirodi) prvi je upotrijebio riječ, koja znači osnov ili počela (grč. arche, lat. principium).