ANAKSAGORA (Anaxagoras) iz Klazomene (500—428 pr. Kr.), grčki filozof, živio je duže vremena u Ateni u društvu Periklovu, ali od neprijatelja optužen radi bezboštva morade napustiti grad i ode u Lampsak, gdje je ostao do smrti. Slaže se s Empedoklom u jednu i Leukipom u drugu ruku, da zapravo nema ni nastajanja ni propadanja, nego postoji samo spajanje i rastavljanje tvarnih čestica, koje on naziva sjemenkama tvari, dok ih je Aristotel označio kao dijelove slična sastava (homoiomereiai, homeomerije). Stvari nastaju tako, da se istovrsne čestice na pr. zlata, mesa, kosti i dr. zajedno vežu ili bar prevladavaju u nekom skupu. Na početak svijeta stavlja Anaksagora kaotično stanje, u kojem su sve te mnogobrojne međusobno različne čestice pomiješane. Po toj pretpostavci A. je predstavnik kvalitativne atomistike, koja se protivi Leukipovu shvaćanju, da je pratvar jednolična masa samo kvantitativno raznolikih sitnih dijelova, kao i Empedoklovu mišljenju, da se ona dade svesti na ograničen broj elementarnih kakvoća. Uzimajući, da je građa svijeta od vijeka, da ne nastaje i ne propada, A. je nagovijestio misao o konstantnosti tvari, amožda i energije, ali drži, da je pratvar od iskona negibljiva i da se sama iz sebe ne može ni pokrenuti ni proizvesti svrhovite oblike i red. Zato je potreban razumni princip (»duh«, grč. nus), od tvari različan, koji nije u njoj, već joj pridolazi i na svrhovito je obrazovanje i na usavršavanje upućuje. S tom misli A. postaje osnivač filozofijskoga teizma (v.), i ako nije posve stalno, da je umnu silu, koja stvara uređeni svijet (kozmos) zamišljao posve duhovno, bestjelesno i neprostorno. A čini se, da je djelovanje njezino ograničio samo na početak gibanja, tako da se od toga momenta dalje tečaj svijeta odvija mehanički, prirodnom nuždom. Na to upućuje prigovor, što ga je Anaksagori stavio već Sokrat, a onda Platon i Aristotel, da je teleologijsko (v.) shvaćanje postavio, ali ga nije proveo, t. j. da je pojam svrhe unio, ali ga za tumačenje zbivanja nije iskoristio. U kozmičkom procesu vidi Anaksagora postepeni razvoj; nastanak sveđer novih oblika tumači ne samo iz neiscrpivoga vrela pratvari, nego i pretpostavkom, da se zapravo u svem nalazi sve, a samo prevladavaju izvjesne čestice, te bez promjene sastava mogu stvari dobiti drugo lice prema tome, kako se ističu u skupu njihovu sadržani, ali nezamjetljivi dijelovi. U tim mislima A. provodi prirodno shvaćanje postanka nebeskih tjelesa, zemlje i organskih bića na njoj, koja su u različitoj mjeri zadahnuta svjetskim umom kao principom života. U čovjeku se on očituje kao spoznajna sila, najprije u osjetnom zamjećivanju, koje nam po mišljenju Anaksagorinu daje pravo znanje o svojstvima stvari, ali bistvo njihovo spoznajemo tek mišljenjem. Anaksagorino djelo O prirodi bilo je u svoje vrijeme mnogo čitano, ali je od njega ostala samo nekoliko odlomaka. Danas ga poznajemo samo po navodima iz Platona, Aristotela, Diogena Laertija i drugih.