ANAKREONT, slavni grčki lirski pjesnik, rodio se u Teju u Maloj Aziji, a živio je u drugoj polovici 6. st. pr. Kr. Boravio na dvoru samskoga tiranina Polikrata, kasnije u Ateni na dvoru Pizistratovića Hiparha, a najposlije u Abderi. Umro je prema Pliniju u visokoj starosti od 85 godina, ugušivši se grožđem. A. je uz Alkeja i Sapfu tipični predstavnik grčke popijevke; no snaga i dubijina njegove pjesme zaostaju za Alkejem i Sapfom. Ljubav i vino, ples i društvo omiljeli su predmeti njegovih pjesama. On pjeva jonskim dijalektom, bližim svakidašnjem govoru, a sačuvalo se malo njegovih ulomaka. Pod njegovim se imenom sačuvalo 60 pjesama od različnih pjesnika, ponajviše iz 5. st. pos. Kr., a zovu se Anakreonteja. Te su pjesme nasljedovali njemački pjesnici 17. i 18. st., koji se prema tome zovu anakreontici.

Prijevod nekojih Anakreontovih pjesama nalazi se u Antologiji grčke lirike, koju je priredio K. Rac, a izdala je Matica Hrvatska, 1916. O. G.

Anakreontika ili anakreontska poezija zove se lirsko pjesništvo, u kojemu se, po uzoru grčkog pjesnika Anakreonta i t. zv. pseudo-Anakreonta (→ Anakreont) u malim, glazbeno gibljivim pjesmicama slavi laki, prolazni užitak u vinu, pjesmi, društvenosti i ljubavi, ne u smislu ozbiljnog i velikog doživljaja, nego kao ugodna razbibriga, a kadšto i lakoumna erotika, kojaprelazi u nepristojnost, opscenost. U hrvatskoj su književnosti poznati anakreontici Ivan Bunić-Vučičević, Dubrovčanin, suvremenik Gundulićev (1594—1658, Plandovanje), Franjo Krsto Frankopan (1643— 1671, Gartlic), te noviji Mirko Bogović (1816—1893, Vinjage) i Ante Benešić (Anakreontika, 1913). U srpskoj su poeziji anakreontske Pesme Mirce Šafija (kojima je bila podlogom njemačka zbirka Bodenstedtova) Zmaja J. Jovanovića, dok su Jakšićeve vinske pjesme teške svojim pesimizmom i melankolijom i nemaju anakreontskog karaktera (osim pojedinih izuzetaka). Kao praktična definicija anakreontike navodi se često Horacijev početak stiha: Carpe diem (Iskoristi vrijeme), a vezu između anakreontike i rodoljublja pokazuje kod nas Bogovićeva: »Puna srca, pune čaše, Neka živi, što je naše!« U njemačkoj je književnosti halberstädtski krug pjesnika oko Ludwiga Gleima (18. st., → Gleim) unio anakreontsku notu u dotada hladnu i ukočenu njemačku poeziju i tim omogućio mladom Goetheu, da po anakreontskoj lakoći dođe do jednostavnosti u izražavanju svoje ličnosti.