ANABAPTISTI ili, kako su se sami nazivali, baptisti, zastupali su mišljenje, da krštenje izvršeno odmah nakon rođenja pojedinca nema vrijednosti i da se stoga cijeli obred krštenja treba ponoviti, odnosno nastaviti, pošto je vjernik došao do potpune umne svijesti. U biti se nije uvijek tražilo ponavljanje cijelog obreda, nego samo njegova završnog dijela. Pozivali su se na prva kršćanska vremena, kad se krštenje primalo neposredno prije smrti. Po tvrđenju je baptista krštenje izvršeno u djetinjstvu nevaljano.

O anabaptistima se govorilo u crkvi u dva maha. Prvi je put to pitanje pokrenuto u 4. i 5. st., kad je crkva težila za tim, da svakako dade krstiti i novorođenu djecu, jer je smatrala, da će se tako otežati njihov povratak u mnogoboštvo. Prvi je u srednjem vijeku tražio ponovno krštenje ili, bolje, upotpunjavanje krštenja u zrelijim godinama, Pierre de Bruis. U 15. st. je taj zahtjev ponovljen u krajevima, koji su bili blizu husitskom pokretu, tako u Češkoj i Moravskoj, zatim u Saskoj i Tiringiji. Preko Austrije je ista težnja našla odziva u Švicarskoj. Nije međutim posve isključeno, da je švicarski anabaptizam crpao svoj nauk iz sredovječnih predaja i iz težnje za stvaranjem zajednica duhovne braće čistog života. Za njih je naime ponavljanje obreda krštenja značilo duhovnu potrebu i težnju za izmirenjem inače nesigurne savjesti.

Anabaptisti su se međutim našli brzo u Švicarskoj u jednakoj protivnosti prema Zwingliju kao i saski anabaptisti prema Lutheru. Ovi posljednji su isticali, da je kod krštenja potrebito unutrašnje, svijesno sudjelovanje krštenoga, da bi sakramentalni čin zbilja imao potpun učinak. To su naučavali t. zv. zwickauski proroci Gabrijel Zwilling, Thomas Münzer i Nikola Storch. Polazeći sa stajališta, da samo krštenje odraslih omogućuje izravno duhovno općenje s Bogom, smatrali su se saski anabaptisti izabranicima Božjim. Već oko početka reformacije anabaptisti su propovijedali socijalnu jednakost i s time izazvali nerede u Zwikauu i u Pragu. U Wittenbergu im se usprotivio sam Luther. Kad je 1524 izbio seljački pokret po cijeloj Njemačkoj, javio se Thomas Münzer kao propovjednik u Allstedtu, ali je brzo bio protjeran i počeo je propovijedati kraljevstvo Božje na zemlji, u koje su imali ući ljudi čista srca i nesebični. Njegovi zahtjevi, koji su primali sve više socijalan značaj, došli su do potpuna izraza, kad je Münzer opet došao u Tiringiju, gdje je u Mühlhausenu okupio velik broj sljedbenika, koji su međutim bili posve poraženi kod Frankenhausena. Münzer je zatim bio pogubljen u samom Mühlhausenu.

Treća se anabaptistička sredina međutim ustrojila 1534-5 nedaleko nizozemske granice, gdje je između radništva bilo dosta pristalica tog pokreta. U Münsteru je pekar Johann Matthys iz Leydena zajedno sa svojim sljedbenikom krojačem Johannom Bockelsonom (Johannom iz Leydena) protjerao gradske vlasti i njihove pristalice i sam uveo potpunu zajednicu dobara. Kad je Matthys pao u boju, preuzeo je vlast Bockelson i postavio vijeće dvanaestorice, između kojih se odmah istakao novi gradski načelnik Knipperdoling. Johann od Leydena se nato dao proglasiti kraljem novoga Siona, uveo je mnogoženstvo i sudio bez milosrđa svojim protivnicima »s Davidova prijestolja«. Isprva je izvojštio nekoliko malih pobjeda, što je pridonijelo širenju pokreta, ali i jačoj organizaciji otpora. No premda je Münsteru bio presječen svaki dovoz hrane, grad je mogao biti zauzet tek izdajstvom. Johann od Leydena, Knipperdolling i njihovi drugovi bili su pogubljeni, premda im je u ugovoru o predaji bio obećan oprost, a njihovi su sljedbenici bili prisiljeni skloniti se u Nizozemsku, gdje su kao sljedbenici svećenika Mennona ili menoniti živjeli posve povučeno, označeni svojom nošnjom, svojim skromnim životom, odbacivanjem svećenstva, dječjeg krštenja, zakletve, vojne službe i parničenja. Baptisti ili kvekeri se još sada nalaze u dosta velikom broju u Engleskoj i Sjevernoj Americi, gdje je njihov sljedbenik William Penn osnovao grad Filadelfiju i državu Pennsylvaniju. Anabaptista je bilo u Ugarskoj, manje u Hrvatskoj, ali njihova vjera nije bila priznata u doba pravne valjanosti Tripartita, pa ni 1791, kad su dopušteni mješoviti brakovi katolika i protestanata. Menonita je bilo u Poljskoj i u Bukovini.

IZVORI: Fontes rerum Austriacarum, sv. III., Beč 1854 (nekritično).

LIT.: E. H. Correll, Das schweizerische Täufermennonitentum, Tübingen 1925 (s potpunom bibliografijom); G. Tumbult, Die Wiedertäufer, Bielefeld i Leipzig 1899; C. A. Cornelius, Gesch. der Münsterschen Aufruhrs, Leipzig 1855—1860; K. Vos, Menno Simons, Leyden 1914.