ANA, ime više carica, kraljica i znamenitih žena u povijesti.

U Ug. i Hrvatskoj: 1. Ana, † Budim 26. VII. 1506, francuska grofica de Foix, supruga Vladislava II. Jagelovića, u kolovozu 1502 okrunjena u Stolnom Biogradu za ug.-hrvatsku kraljicu. Dne 23. VI. 1503 rodila je kćer, koja je po njoj dobila ime Ana. Tek što je mala Ana umjela govoriti, već su joj različiti velikaši i kraljevi htjeli odrediti, za koga se ima udati. Majka je Ana sve to odbijala, radi čega se zamjerila mnogima, kojisu težili za ugarsko-hrvatskim prijestoljem.

Kada je g. 1504 kralju Vladislavu II. pala dva puta kap, pokazala se kraljica Ana odlučnom vladaricom. Kleveta ju je optužila, da je otrovala Kristofora, sina Ivaniša Korvina, koji je u nježnoj dobi umro u Krapini 17. III. 1505. Premda su ugarsko-hrvatski velikaši u saboru na Rakoškom polju 12. X. 1505 stvorili zaključak, da će izabrati za kralja Ugrina (Hungarum), ako kralj umre bez muških potomaka, kraljica je Ana ipak utjecala na kralja Vladislava najprije, da nije htio potvrditi toga zaključka, a onda je 20. III. 1506 sklopljen u Wiener Neustadtu između Vladislava i cara Maksimilijana Habsburgovca ugovor, po kojem se kraljevna Ana imala udati za Maksimilijanova unuka Ferdinanda, a sin Vladislava II., kojega su kraljevski supruzi očekivali, imao se oženiti Marijom, unukom cara Maksimilijana. Dne 1. VII. 1506 rodila je kraljica Ana doista sina, koji je dobio ime Ludovik, ali je umrla već 26. VII.            P. G.

2. Žena Ferdinanda I. Prvo dijete, koje je imao Vladislav II. Jagelović s Anom de Candale, bila je Ana, koju je prosio Ivan Zapoljski, sedmogradski vojvoda, da bi preko žene došao do ugarske krune. Ovo je spriječio car Maksimilijan, načinivši 1506 s Vladislavom ugovor, po kojemu se Ana imala udati za njegova unuka Ferdinanda. 12. XI. 1507 ponovo je došlo do novog ugovora, po kome bi se ili Karlo ili Ferdinand, carevi unuci oženili njome, a Ludovik, sin Vladislava, Marijom, sestrom ove dvojice. Ta se ženidba dugo zavlačila, pa je tek nakon raznih spletaka došlo do ženidbe Ane s Ferdinandom u Linzu 26./27. V. 1520, a u veljači 1522 i do ženidbe Marije s Ludovikom. Ana je s Ferdinandom težila, da dođe do češke krune, do koje je ubrzo i došla. Preko nje je Ferdinand postao i ugarsko-hrvatski kralj. Inače je imala velikog udjela u vladavini kralja Ferdinanda I.

LIT.: F. Krones, Handbuch der Geschichte Österreichs, II.—IV., Berlin 1877—1879. S. a.

U Srbiji:

3. Žena Stevana Nemanje. Ne zna se, kojeg je roda bila, kada se udala za Nemanju i da li mu je bila jedina žena. Kada je Nemanja napustio prijesto i zakaluđerio se, Ana je pošla za njegovim primjerom i dobila ime Anastasija (1195). Povukla se u ženski manastir Bogorodice u Toplici na ušću Kosanice. Datum smrti nepoznat.

4. Žena Stevana Prvovjenčanog, kći Renijera Dandola, unuka mletačkog dužda Enrika Dandola.

5. Žena kralja Radoslava, kći epirskog despota Teodora Angela. Radoslava je ostavila, kada je zbačen s prijestola.

6. Kći bugarskog cara Georgija Terterija, treća žena kralja Milutina (1284—1299); otpuštena, kada je uzeo Simonidu.

7. Kći kralja Milutina, udata za bugarskog cara Mihajla Šišmanovića.

8. Žena cara Uroša, kći vlaškog vojvode Nikole Aleksandra.

9. Žena Vladislava, sina hercega Stevana Vukčića Kosače; iz porodice Kantakuzena, nećakinja despotice Jerine.

LIT.: M. Laskaris, Vizantiske princeze u srednjevekovnoj Srbiji, 1926; Lj. Kovačević, Žene i deca Stefana Prvovenčanog, Glasnik S. K. A. 60. M. J. D.

U Bizantu:

10. Kći bizantskog cara Romana II., žena ruskog kneza sv. Vladimira. Za teškog građanskog rata protiv Barde Foke i Barde Sklera car Vasilije II. dobio je od kneza Vladimira vojnu pomoć, koja ga je spasla u najkritičnijem trenutku. Za nagradu obećao je Vladimiru ruku svoje sestre Ane poduvjetom, da će se ruski knez sa svojim narodom pokrstiti. Pošto je kriza bila prošla, nisu htjeli Bizantinci ispuniti svoje obećanje. Tek kada je Vladimir 989 zauzeo bizantinski grad Herson u Krimu, pošla je A. u Kijev, gdje se udala za prvog kršćanskog kneza Rusije. G. O.

11. A., Komnena, kći bizantskog cara Aleksija I. Komnena, zaručnica rano umrlog Konstantina Duke (sina Mihajla VII.), koga je Aleksije I. uzeo za svoga nasljednika, a zatim supruga cezara Nikifora Brienija. Uoči očeve smrti (1118) pokušala je u korist svog muža oteti prijesto svome bratu Ivanu II. Kako u tome nije uspjela, morala se povući u samostan, gdje je i umrla 1148. Bila je nesamo ambiciozna, nego i vrlo učena i darovita žena. Napisala je čuvenu historiju značajne vladavine svoga oca Alexias (Aleksijada), jedan od najvažnijih izvora za Prvi križarski rat. G. O.

12. A. Savojska, kći savojskog grofa Amadeja V., od 1326 žena bizantskog cara Andronika III. Paleologa. Po smrti Andronikovoj (1341) preuzela je kao skrbnica svog maloljetnog sina Ivana V. vlast u Carigradu. Glavni joj je savjetnik bio lukavi Aleksije Apokauk, dok je Andronikov ljubimac, veliki domestik Ivan Kantakuzen, bio maknut. Kantakuzen digavši ustanak proglasio se carem i otpočeo strahoviti građanski rat, koji je za bizantsko carstvo imao najkobnijih posljedica. Kada je Kantakuzen napokon pobijedio i stupio na carigradski prijesto (1347), povukla se A. u Solun.           G. O.

U Engleskoj:

13. Ana Engleska (Ana Boleyn), * 1507, † 1536, druga žena engleskog kralja Henrika VIII., prije dvorska dama Henrikove žene Katarine Aragonske. Kad je Henrik VIII. htio uzeti Anu B., zatraži rastavu od Katarine. Već od 1529 A. B. je bila ljubavnica kraljeva. Sada nastadoše velike neprilike, sukob između Henrika VIII. i pape Klementa VII., na koga je djelovao Karlo V. G. 1531 izjavi H. VIII., da je on glava engleske crkve, a nadbiskup Cranmer proglasi 1533, da je kraljev brak s Katarinom nevaljan. Uto se već par mjeseci prije H. VIII. bio oženio tajno s Anom B., što kralj sada objavi, i ona bi onda okrunjena. Međutim se H. VIII. zasitio Ane, optuži je s preljuba, našto ona bude osuđena i 1536 pogubljena.

LIT.: Friedmann, Anne Boleyn, 2 sv., London 1884; Blaze d’Burry, Un divorce royal — Anne de Boleyn, Pariz 1890.

14. Ana od Cleve, * 1515, † 1557, četvrta žena HenrikaVIII. Po savjetu Thomasa Cromwella oženi se H. VIII. s Anom, kćerkom Johanna III., vojvode od Cleve. Kako ju je poznavao samo po jednom lijepom portretu, što ga je bio izradio Holbein, razočarao se u njoj. Čim je pao Cromwell, rastavio se s njom. G. N.

15. Ana Stuart, * London 6. II. 1665, † Kensington 1.VIII. 1714, kraljica Velike Britanije i Irske, kći Jakova II., odgojena u anglikanizmu. G. 1683 udala se za princa Jurja, mlađeg sina Fridriha III. danskoga. Kad je umro kralj Vilim III., posta A. kraljicom Engleske (19. III. 1702). Bez posebnih njenih ličnih zasluga Engleska je u to vrijeme znatno napredovala i u teritorijalnom proširenju i u svom nutarnjem izgrađivanju i utjecaju na Evropu. Kraljica A. nastavi politiku protiv Francuske, koju je vodio njen prethodnik, to više, što je Luj XIV. podržavao njenog polubrata Jakova III. Glavni joj savjetnik bijaše muž njene prijateljice Sarah Churchill, John Marlborough, koji je i zbog svoga častohleplja i zbog želje za dobitkom svakako želio, da se rat protiv Francuske nastavi. Sama Ana bijaše vrlo sklona tuđem utjecaju; tako je prvih godina njezina vladanja na nju mnogo djelovala spomenuta joj prijateljica, Marlboroughova, žena nadasve častohlepna, željna utjecaja i vlasti i strastvena političarka. Za Anine vlade sjedinile su se definitivno Engleska i Škotska 1707 u Veliku Britaniju. Međutim je do znatnog utjecaja na kraljicu došao državni tajnik Harley, čiju je teoriju o monarhiji Ana potpuno prihvatila. Harley poče sve više umanjivati utjecaj Marlboroughove, no ipak ga je kraljica morala naskoro otpustiti, premda je i dalje slušala njegove savjete. Od 1708 gleda kraljica A. da se riješi stranke whiga i Marlborougha, čija je žena toliko zastupala interese te stranke. G. 1710 dođe napokon do prekida između kraljice A. i Marlboroughove, a 1711 ona je i otpusti. Potom razriješi 1. I. 1712 i vojvodu Marlborougha njegove dužnosti. On bi optužen, da je uzimao za sebe državni novac. G. 1713 sklopi Engleska s Francuskom mir u Utrechtu.

LIT.: E. Stanhope, History of England comprising the reign of Queen Anne, 4. izd., 2. sv., London 1872; Burton, Hist. of the reign of Queen Anne, Edinburgh 1880, 3. sv.; F. Salomon, Geschichte des letzten Ministeriums Königin Annas, 1894. G. N.

U Francuskoj:

16. A. Bretonska, * 1477, † 1514, baštinica Bretonske. Mimo mnogih takmaca prisili je 1491 francuski kralj Karlo VIII., da pođe za njega. Poslije njegove smrti uda se za Luja XII. Tako je posljednja velika feudalna francuska kneževina pripala dinastiji. Za prvog muža nije se isticala, dok je na drugog vršila velik utjecaj, uglavnom u korist bretonske samostalnosti. Tek iza njezine smrti pripojena je Bretonska 1532 posve Francuskoj.      F. M-n.

U Rusiji:

17. A. Ivanovna, * 25. I. 1693, † 28. X. 1740, druga kćerka cara Ivana Aleksejeviča, starijega polubrata Petra Velikoga. G. 1710 udala se za Fridrika Vilima, kurlandskog vojvodu. Već 1711 ostala je udovica. Kada je umro car Petar II. (1730), s kojim se ugasila loza Romanova, proglašena je caricom potporom moćnih knezova Dolgorukih i Galicina. Iako je prije nastupa na prijestolje morala obećati pismeno, da ne će ništa raditi bez volje velikaša, počela je ipak vladati samostalno uz potporu svećenstva, višeg plemstva i garde. Stvarno vlada njen ljubavnik, svemoćni Biron. Vođe velikaša opozicije, koji su se bunili protiv t. zv. »bironovštine«, platiše svoju smjelost glavom, a na tisuće drugih poslano je u Sibiriju. Vladavina Ane i Birona bila je nepopularna u Rusiji. Pred smrt imenova ona Ivana, unuka svoje najstarije sestre Katarine, za nasljednika, a Birona za regenta, koji će upravljati državom za njegove maloljetnosti.

LIT.: Rambaud A., Povijest Rusije, preveo J. Adamović, Zagreb 1890; Miljukov P., Seignobos Ch., Eisenmann L., Istorija Rusije, Beograd 1939; Kliutschewskij W., Geschichte Russlands, IV., Leipzig i Berlin 1926; Korsakov J., Vocarenie imperatrici Ani Ivanovni, Kazan 1880; Stroev, Bironovščina i kabinet ministrov (1910). S. A.

18. A. Leopoldovna, * 19. XII. 1718, † 17. III. 1746, nećakinja carice Ane Ivanovne. G. 1740 potjerala regenta Birona i sama preuzela regentstvo, ali ju je 1741 maknula Elizabeta, kći Petra Velikoga.

19. A. Monahinja, umjetnička vezilja. Živjela sredinom 18. st. U manastiru Beočinu čuva se jedna zavjesa za ikonostas od crvenog atlasa, koju je ona vezla. Na ovoj zavjesi pored raznih svetaca predstavljeno je 12 godišnjih praznika s Blagovijestima u sredini. Cijeli ovaj rad izveden je umjetnički i slikarski. Upotrijebljena je raznobojna svila i zlatni i srebrni konci. Boje su na ovom radu izvanredno plemenite, blage i tonski povezane.

LIT.: L. Mirković, Starine fruškogorskog manastira, 1931; Simić-Milovanović, Slikarke u srp. istoriji umetnosti, 1938. Z. S. M.