AMPUTACIJA je onaj operativni zahvat, kojim uklanjamo (odrežemo) čitavi organ ili ud (nogu, ruku, prst, dojku, crijevo i t. d.) ili samo jedan njegov dio. Amputacija se vrši u općenitoj narkozi ili lokalnoj anesteziji na ovaj način: iznad naumljenog mjesta amputacije stegne se ud elastičnom trakom (Esmarch) zbog sprečavanja krvarenja. Rez kože i mekih dijelova sve do kosti može biti kružan ili poprečan ili kos, izvodi se jedan režanj ili dva režnja, a kost se prepili. Slijedi stišavanje krvarenja, šav mekih dijelova i pokrivanje rane kožom. Preostali dio amputiranog uda zove se amputacioni bataljak. A. se izvodi poslije teških ozljeda, kada je ud zgnječen, raskidan ili razmrskan, a održanje i spas uda nemoguć. Nadalje, ako postoji gnjiljenje, smrznuće, novotvorine (tumori) zle naravi, nepopravljive smetnje u opskrbi organa krvlju iza ozljeda ili bolesti krvnih žila (gangrena) i infekcije, koje ugrožavaju život prijelazom s noge ili ruke na ostalo tijelo (sepsa). A. su već davno izvodili stari narodi: Grci, Rimljani i Arapi. Ovi su izvodili samu a. usijanim nožem u 11. st. (Abul-Kasem), a drugi su krvarenje zaustavljali kod a. usijanim željezom ili umakanjem bataljka iza a. u vruće ulje (Fallopio 1523—1562). Tek Ambroise Paré (1509—1590) i Fabricius Hildanus (1560—1633) izvedoše a. u zdravom tkivu pojedinačnim podvezivanjem krvnih žila. Danas a. ne predstavlja više tehnički težak zahvat, a ni tako opasan, kako je to bilo prije, kada nije bila poznata narkoza, asepsa i tehnika podvezivanja krvnih žila. Usavršavanjem ortopedskih aparata i umjetnih uda (proteza) iskrsla je važnost, da se kod amputiranja bataljak pokrije zdravom kožom, kako bi bio što otporniji kod opterećenja. U usavršavanju operativne tehnike kod amputacija istakli su se kirurzi Jean Louis Petit, Desault, Langenbeck, Graefe i mnogi drugi.