AMENOFIS. Četiri vladara 18. egipatske dinastije nose ime Amenofis (Amenhotep, grč. Amenothes). A. I. (o. 1557— o. 1535) i A. II. (o. 1450). A. III. (o. 1405—1370) došao je na egipatsko prijestolje, kad su njegovi predšasnici već bili stvorili golem imperij, od četvrtog Nilskog katarakta do sjeverno od Eufrata. Egipat je tada svjetska velevlast i u njemu nastaje nova nauka i svjetska politika. Spretna diplomacija, a ne ratovi, imali su iskorišćivati prilike oko egipatskih granica. Sačuvali su se mnogi dokumenti diplomatske korespondencije A. III., kao i A. IV. u arhivu u Tel el-Amarni. U miru i blagostanju tadašnjeg Egipta, a pod izobraženim i profinjenim vladarom A. III. procvala je u Egiptu umjetnost. A. III. dao je pored ostaloga podignuti veličanstven i prekrasan hram u Luksoru, proširio je onaj u Karnaku i sagradio sebi sjajan posmrtni hram, od koga nam se sačuvaše samo dva orijaška kipa, t. zv. Memnonovi kolosi. Doba A. III. je vrijeme najvećeg bogatstva Egipta, velebnog razvoja egipatske umjetnosti.
Amenofis IV. (Eknaton, Aknaton), o. 1370—1352, sin je A. III. i Teje (Tyi), osnivač nove, monoteističke vjere u Egiptu i novog naturalističkog smjera u umjetnosti. A. nije za cijelog svog vladanja vodio nijedan rat, ali je izveo veliku revoluciju: zabranio je poštivanje svih starih bogova, zabacio politeizam, dao zatvoriti stare hramove, svećenike im protjerao, imanja zaplijenio i naredio, da se ima poštivati samo jedan bog — Sunce, prikazano u sunčanoj ploči, Aton. Svoje dotadašnje ime Amenhotep (Amenofis), što znači »Amon počiva«, promijenio je u Eknaton (Aknaton), t. j. »Duh Atona«. Aton-Sunce nije samo otac Egipćana, on je otac svih ljudi. Njemu je A. spjevao himnu, u kojoj ga slavi kao jednog i jedinog boga, zajedničkog oca svih ljudi, koji svoje tople zrake šalje na svako stvorenje. Pred njim su jednaki i Egipćani i stranci. A. IV. (Eknaton) ostavi dotadašnju prijestolnicu Tebe, u kojoj je bilo središte dotadašnje egipatske vjere, i sagradi novu prijestolnicu Aket-Aton (Aht-Aton, Ikhu-n-Aton) (→ Amarna) i u njoj hram novom božanstvu. Uz revoluciju u vjeri išla je i revolucija u umjetnosti. Eknaton je propovijedao »istinu« i nazivao sebe onim »koji živi u istini«, pa je i od umjetnosti tražio da bude istinita, t. j. što realističnija. Ona je to i postala. Jedan od najljepših kipova ovoga smjera je glasovita Nefretete u berlinskom muzeju. Malo iza njegove smrti nasta reakcija i povratak na staro.
LIT.: E. Meyer, Geschichte des Altertums II1, Berlin 1928; Moret, Le Nil et la civilisation égyptienne, Pariz 1926; Schäfer, Amarna in Religion und Kunst, Berlin 1931; Breasted, Histoire de l’Egypte, II, Bruxelles-Pariz; G. Novak, U hramu boga Sunca, Novosti 1933, br. 77; G. Novak, Tri najveće žene Egipta, Novosti 1934, br. 90.