AMBROZIJE, sv., * Trier oko 333 ili 340, † Milan 3. IV. 397, biskup milanski, jedan od četvorice velikih otaca i naučitelja Zapadne crkve, sin visokog rimskog činovnika (prefekta Galije). Poslije prerane očeve smrti vrati se s majkom u Rim. Stupivši u drž. službu, posta već 372 upraviteljem (konzulom) Ligurije i Emilije sa sjedištem u Milanu, a malo kasnije 374 biskupom. Iza smrti poluarijevskog biskupa Auksencija došao je u crkvu, da uzdrži mir kod izbora novog biskupa. Učinio je takav dojam na mnoštvo, da iza povika nekog djeteta: Ambrosium episcopum! – izabraše njega, premda je još bio katekumen. Primi dakle sv. krst i sve redove i posta biskupom. Iza smrti cara Valensa zavladao je Teodozije istočnim, a Gracijan zapadnim rimskim carstvom. A. postade savjetnikom Gracijanovim, koji je iz Triera prenio svoje sjedište u Milan, pa se utjecaj A. vidi u njegovim zakonodavnim aktima. A. je istrijebio do kraja arijevstvo, svojim divnim govorom odvratio rimski senat od uspostave kipa božice Viktorije u dvorani senata. Bio je neustrašiv i prema vladarima. Tako je bio nepopustljiv prema carici Justini, koja je htjela dati arijevcima neku katoličku baziliku u Milanu. Tom zgodom je rekao znamenite riječi: »Car je u crkvi, a ne nad crkvom!« (Sermo c. Auxent., 30). Više puta je upokorio uzurpatora Maksima. Caru Teodoziju je zapriječio ulaz u milansku katedralu radi krvoprolića u Solunu, dok ne dade javne zadovoljštine, što je ovaj i učinio (Teodoret, H. E. V, 17; P. G. t. 82. 1232, 1237). Neki autori smatraju taj nastup A. legendom, dok ga drugi drže utvrđenom historijskom činjenicom (Mourret, Hist. gén. de l’Église. Pariz 1920, II., 308—9).

Pored svih državnih i pastirskih poslova A. je brzo stekao i veliku teološku izobrazbu pod vodstvom svećenika i svog nasljednika u biskupstvu Simplicijana. Usto je i mnogo pisao. Duboko je proučavao sv. Bazilija, sv. Hilarija, Hipolita, Didima, Origena, pa i Filona. Tumačenje Sv. Pisma mu je više alegorično i praktično, nego doslovno. U najjednostavnijim stvarima nalazi dubok smisao za praktički vjerski život. Tako mu na pr. Noeva lađa sa svojim dijelovima predstavlja čovječje tijelo s udovima, a životinje u njoj razne ljudske strasti. To svoje tumačenje Sv. Pisma iznosi ponajviše u govorima, u kojima se poglavito osvrće na St. Z. Takvim tumačenjem obiluju djela: Hexaëmeron, De paradiso, De Noe et arca, De Isaac et anima, Enarrationes in XII psalmos. Iz N. Z. mu je najveće djelo Expositio S. Ev. secundum Lucam i veoma lijepi Commentaria in XIII epist. beati Pauli. — Moralno-asketska su mu djela: De officiis ministrorum, po uzoru Ciceronova djela De officiis, i spis De virginitate. — Dogmatska su mu djela: Defide, De spiritu sancto, De mysteriis, De poenitentia. Ima više prigodnih govora i 91 poslanicu. Napokon od njega potječu i neke crkvene himne, kao: Aeterne rerum Conditor, Deus creator omnium, Jam surgit hora tertia, Veni Redemptor gentium. Glasoviti Te Deum laudamus (»TebeBoga hvalimo«), koji se njemu pripisivao, potječe iz 6. st. Ni djelo De sacramentis nije njegovo, već Pseudo-Ambroza (Maksima turinskog). Kao gotovo svi pisci kršćanskog Zapada u 4. st. A. ne pokazuje nikakve sklonosti prema filozofiji. Ako ima u njoj što dobro — veli —, to je uzajmila iz St. Z., a inače nas ona samo sprečava, da nađemo Krista. Ona je isprazna znanost, jer nas ne uči živjeti; punija je riječi, nego istine, pa je suvišna nakon dolaska Kristova (In psalm. 36, 28). Ambrozije nema utjecaja na razvitak dogma, ali je dragocjen svjedok za predaju. On ne ulazi u dogmatsko razglabanje, pa da je na njegovu, teologija bi imala oblik katekizma. Uza sve to upušta se u borbu protiv heretika Helvidija i Jovinijana, kao i protiv zabluda luciferijevaca, origenovaca, pelagijevaca, ali se kod toga uvijek poziva na gotovu nauku katoličke rimske crkve, jer je Crkva onaj prst, koji nam pokazuje vjeru, i jedina čuva potpuni zakon Gospodnji (In Luc. V, 97). A. je snagom svoga govorništva i svojom otmjenom pojavom imao silan utjecaj na svoje suvremenike, a privukao je k Crkvi kasnije i velikog Aurelija Augustina. Životopis A. potječe od njegova tajnika, đakona Paulina. Djela A. objelodaniše Migne, Patrolog. Lat. sv. 14—17; P. A. Ballerini, Milan 1875—86 u 6 svez. Literatura o A. kod O. Bardenhewera u 3. sv. Gesch. d. altchristl. Literatur, 1923, str. 498—547. T. H.

Ambrozijevska liturgija je naziv za obred kod mise, poslije 9. st. dosta poprimljen, ali ipak i danas u nekim pojedinostima različan od rimskoga. Sačuvan je u području nekadašnje milanske biskupije (prije 1515) i u kantonu Ticino (Tessin). Ta se liturgija zove ambrozijevskom, jer se od 8. st. počela općenito pripisivati sv. Ambroziju. Postanak je njezin zavit u tamu. Duchesne (Origines du culte chrétien, Pariz 1925, 98—100) misli, da je ona kao i galikanska liturgija nastala od istočnjačke (sirsko-bizantinske), koju su istočnjački biskupi preudesili prema zapadnim prilikama, napose Auksencije u Milanu, otkuda se širila po Galiji i Španjolskoj. Sv. Ambrozije ju je onda tek ovdje ondje nešto promijenio. — Drugi, kao Cagin (Paléographie musicale, V., 90—97), Cabrol (Les orig. liturg., 347—367), P. Lucas (Holy Mass, London 1914, c. 17), misle, da su sve zapadne liturgije potekle iz neke prvobitne rimske liturgije, koja se najdulje održala u Milanu. (Cagin o. c., V., predgovor). T. H.

Ambrozijansko pjevanje je najstarije uređeno pjevanje Zapadne crkve. Uredio ga je milanski biskup sv. Ambrozije (po kojem je i nazvano), u prvom redu za svoju biskupiju. U tom se pjevanju upotrebljavaju osim psalama još i alelujatski melizmi, antifone (sve po istočnjačkom uzoru), pa i responzorijalni način. Sv. Ambrozije uveo je u crkveno pjevanje i himne (sâm je sastavio mnogo himna). Po svjedočanstvu sv. Augustina u ambrozijanskom su pjevanju stekle znatnu važnost jubilacije. Prema tome valjda je a. p. bilo potpuno jednako rimskome sve do doba Grgurove reforme. Ova se sastojala upravo u spretnoj pokrati preobilnih melizama te u umjetničkom dotjerivanju simetrije u građi. Ipak se a. p. još dugo sačuvalo u tradiciji milanske biskupije; u njemu je bilo i posebnih običaja i posebnih napjeva. Iako se ne zna točno, kakvo je to najstarije a. p. bilo, jer najstariji pisani zbornik milanske liturgije potječe iz 11. st. (Missale Ambrosianum fototipijom reproduciran u Paléographie musicale, V. dio), milanska je biskupija tradiciju tog pjevanja sačuvala do današnjega dana. Vrijedno je istaći, da je još u 16. st. ugledni milanski nadbiskup, kardinal Karlo Boromejski, cijelim svojim autoritetom tu tradiciju obranio protiv svih mogućih napadaja i intriga.

LIT.: W. C. Bishop, The Mozarabic and Ambrosian Rites, London 1924: P. Ambro Kienle, Über Ambrosianische Liturgie und Ambrosianischen Gesang, Brno 1884. B. Š.