AMAZONAS, država u Braziliji, teritoriji u Peruu i Venezueli, rijeka u Braziliji.
1. Savezna država od 1,826.000 km2, najveća u Braziliji, s obje strane srednjega toka rijeke Amazonas do utoka pritoka Tapajóz, gotovo sva pokrita golemim prašumama (»selvas«) izuzevši krajni sjever prema gorskom pojasu Sierra de Pacaraima, gdje pretežu savane. Na ovom prostoru stanuje samo nešto preko pola milijuna Indijanaca. Naselja Evropljana su rijetka, a nalaze se uz glavnu rijeku i na lijevom pritoku Rio Negro. Sa Zapada su u unutrašnjost prodirali Španjolci (isusovci Rafael Ferrer i Samuel Fritz), a s Istoka Portugalci. Sva su naselja malena i neznatna: Tabatinga na peruanskoj granici, São Paolo de Olivença, Tonantiris i Fonteboa, pa Teffe ili Ega sa 1000 stan., koji sabiru kaučuk, ljekovito bilje (balsam) i jaja kornjača. Desni pritok Purus je nastanjen gušće, jer je u šumama bogat kaučukom. Veća naselja nisu se razvila ni uz najveći pritok Madeiru, uz koji je teškom mukom izgrađena željeznica, da se mimoiđu slapovi S. Antonio. Na pritoku Rio Negro jedino je veće naselje Manaos, koje je također glavni grad savezne države. Često ga posjećuju parobrodi šest velikih društava, koja vrše promet po glavnoj rijeci i njezinim pritocima. Svjetski rat i kriza kaučuka usporiše napredak toga grada, u kojemu stanuje petina svega pučanstva u državi.
2. Teritorij republike Peru u povirju Marañóna, gorovit i šumovit kraj od 36.122 km2 površine. Stanovnici (80.000, gotovo sami Indijanci) slabo iskorišćuju i rude (zlato, srebro, bakar i ugljen) i šumu (drvo) i plodnost tla, koje je podesno za kulturu pamuka, kave, sladorne trske, duhana i kukuruza. Glavni grad Chachapoyas u visini od 2330 m ima oko 4000 žitelja.
3. Teritorij u gorovitom dijelu republike Venezuele na jugu, 281.700 km2 u povirju Orinoka, pokrit prašumom, koja daje mnogo kaučuka. U tim prašumama živi 60.000 primitivnih Indijanaca, kojima je glavni grad San Fernando de Atabapo, zapravo selo sa 1000 duša.
4. Amazona, Rio das Amazonas, jedna od najvećih i vodom najobilnija rijeka na Zemlji, u tropskom pojasu Južne Amerike. Njezino porječje obuhvata oko 7 mil. km2. Izvire iz jezera Lauricocha u visini od 3650 m, 230 km sjeveroistočno od Lime, a samo 150 km daleko od Tihog oceana u peruanskim Andama, pa se u svom gornjem toku do grada Tabatinga zove Marañon, a odatle do ušća rijeke Rio Negro Solimões. Od izvora protječe andskom dugodolinom vrlo visokih i strmih pristanaka, koju je sama načinila. Krajnji sjeverni dio te dugodoline pretvara se postepeno u usku guduru s neobično strmim pristrancima, koji su mjestimice visoki do 2000 m, i tu teče Amazona velikom brzinom. Tek iza mjesta Jaen de Bracamoras opisuje rijeka prema sjeveroistoku i istoku veliki luk i probija istočni lanac Anda u 13 brzica, od kojih je zadnja kod mjesta San Borja, poznata pod imenom Pongo de Manseriche. Iza toga ulazi kao 1600 m široka rijeka u nizinu pa do grada Tabatinga teče područjem Perua, a odatle u dužini od 3650 km brazilskim područjem do svog ušća u Atlantski ocean. Iako je slaz rijeke u nizini vrlo malen, ipak ona teče velikom brzinom radi obilja vode, koja joj sa svih strana pritječe. Od grada Santorema široka je 15 km, a od Porto de Moz 80 km. Iza ušća svog desnog pritoka Xingú ulazi Amazona u široko ljevkasto ušće, koje se sastoji od dva glavna rukava. Između njih se nalaze otoci Caviani i Mexiana, pa je tu između Cabo do Norte i Cabo Mago-ari široka 250 km. Ispred glavnog ušća teče mnogo rukava, od kojih je najveći Tajipuru, pa se prema jugoistoku sjedinjuju s ušćem rijeka Tocantins-Araguaya u estuariju Rio Para 60 km širokom, koji je za plovidbu zgodniji od zamuljenog glavnog ušća. Prema tome se Rio Pará ne smije smatrati rukavom Amazone nego ušćem rijeka Tocantins-Araguaya. Otok Marajo, koji leži između ušća Amazone i Rio Pará, nije tvorevina rijeke Amazone, nego je građen od starijih naslaga.
S obje strane prima Amazona mnoštvo pritoka, od kojih su deset do dvanaest njih rijeke prvog reda, duge od 1500 do 3500 km, pa svojom duljinom i vodenom snagom odnosno množinom nadmašuju Rajnu. Među njima se ističu dvije najveće: Rio Negro i Madeira. Većina tih pritoka imaju deltasta ušća i veliko mnoštvo pritoka, tako da je cijela krajina isprepletena riječnim rukavima i otocima, pa se može ploviti čamcem ili lađom iz Santarema do Obidosa, a da se nigdje ni ne dotakne glavnog korita rijeke Amazone. Najvažniji su njezini pritoci s desne strane Huallaga Ucayali, koji teku kao i Amazona iz unutrašnje andske dugodoline, zatim Yavari, Jutahi, Juruá, Purus, Madeira, Tapajos, Xingú i Tocantins. S lijeve strane utječu s Anda Santiago, Tigre, Napo, Putumayo, Caquetá, a iz guayanskog visočja Rio Negro s Casiquiare i Rio Branco, zatim Jamunda, Paru i Jaru. Od lijevih pritoka Amazone treba napose istaknuti Rio Negro kao tip tropskih rijeka tamne boje, koja nastaje radi velike množine humoznih tvari suspendiranih u njoj, pa onda poradi njegova pritoka Casiquiare, koji veže porječje Amazone s porječjem Orinoca tvoreći jednu od najvećih bifurkacija na Zemlji. Od pritoka s desne strane ističe se Madeira, koja je sve do 8° 30' južne geogr. širine plovna i za oceanske brodove. Ulaz u Amazonu vrlo je opasan za brodove poradi pješčanih prudova, koji su se nagomilali pred njezinim ušćem, a onda i radi toga, što plima ulazeći u rijeku tvori ogroman val »pororoca«, koji se pomiče uz vodu te je redovito vrlo opasan za brodove.
Amazona protječe gotovo cijelom svojom dužinom kroz ekvatorijalno kišno područje, pa i svoje pritoke prima jednim dijelom iz sjevernog tropskog, a drugim dijelom iz južnog tropskog kišnog pojasa. Radi toga ima ona u svako godišnje doba vode u izobilju, te je po količini vode prva rijeka na Zemlji. Amazona i svi njezini južni pritoci pripadaju području, u kojem kišno doba traje od siječnja do ožujka, pa zbog toga poraste vodostaj za 10—15 m te se cijelo njezino porječje pretvara u veliko jezero. Za cijelog tog perioda voda u sjevernim pritocima i ne otječe. Tek kad poplava prestane i kad se voda vrati u korito rijeke i u korita njezinih pritoka, počinje strašno razaranje obala, tako da gotovo cijeli kompleksi prašume, koje je rijeka potkopala, lebde nad vodom, pa se radi svoje vlastite težine ruše u rijeku. Velike mase drveća plove tako pritocima u Amazonu, a po njoj prema moru, ali tek mali dio toga dospije doušća, dok se ostalo zaustavi na pješčanim prudovima uz obalu.
Šume niz obale Amazone i njezinih pritoka prave su prašume sa svom bujnošću i raznolikošću vegetacije i faune tropskih krajeva. Amazona sama vrlo je bogata različnim vodenim biljkama i životinjama. Od životinjskog svijeta naročitu važnost imaju kajmani radi kože i različite kornjače zbog jaja i mesa, koje urođenici mnogo jedu. Ribom je Amazona najbogatija rijeka na Zemlji. U njoj živi preko 2000 vrsta riba, od kojih je najpoznatija »Arapaima« ili »piaruru« (Arapaima gigas Cuv.), do 5 m duga i 250 kg teška. Za brodarstvo je vrlo zgodna rijeka, jer je plovna od ušća pa do podanka Anda i za veće brodove, a povoljan je faktor zato, što je i uz samu obalu dosta duboka.
Ušće Amazone otkrio je 1500 Vincente Jañez Pinzon. Dne 26. VIII. 1541 stigao je do ušća Amazone drug Gonzale Pizarra, Francesco de Orellana, spustivši se na splavi i prevalivši 3700 km od ušća njezina pritoka Napo pa do oceana. Od najvažnijih istraživača Amazone treba istaknuti Pedra Terxeira 1637—1639 i njegova pratioca isusovca Cristofora d’Acunna. G. 1707 snimio je prvu kartu Amazone isusovac Samuel Fritz, dok je La Condamine na povratku iz Ecuadora, gdje je mjerio meridijanski stupanj, odredio astronomskim putem neka mjesta. Točnije se počela kartografski snimati Amazona tek prvih decenija 19. st., ali mnogi njezini pritoci još do danas nisu kartirani. Od ostalih istraživača znatni su Martins (1819—20), Wallace (1848—1852), Botes (1848—1859), Agassiz (1865) i Orton (1867—1876). G. 1867 dopustila je brazilska vlada plovidbu Amazonom brodovima svih zastava. G. 1896 bioje Manaos spojen telegrafskim kabelom s gradom Para. Naseljivanje krajeva oko Amazone vrlo je teško radi nesnosnih klimatskih prilika.
LIT.: A. Hettner, Grundzüge der Länderkunde, sv. 2, Leipzig-Berlin 1930; E. Seydlitz, Aussereuropäische Erdteile, sv. 3, Handbuch der Geographie, Breslau 1927; E. Heiderich, Länderkunde der aussereuropäischen Erdteile, Berlin-Leipzig 1926; A. Gavazzi, Otkrivanje zemalja, Zagreb 1940.